Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Centar za životnu sredinu je prethodnih dana pratio situaciju vezano za pojavu mrlje na Vrbasu, kancerogenog ulja u krugu Incela i nakupljenog otpada kod hidroelektrane Bočac, komunicirao sa predstavnicima lokalnih zajednica uz Vrbas, kao i drugim udruženjima koja djeluju na zaštiti rijeke Vrbas.
Postavlja se pitanje zašto uvijek reagujemo na posljedice, a ne na uzroke. Ako su za problematiku kancerogenog ulja nadležni znali godinama, postavljamo pitanje ko je odgovoran i da li će odgovarati za nesavjesno ponašanje? Ovo nikako nije bezazleno niti zanemarivo, u pitanju je potencijalno dugoročno zagađenje i ugrožavanje velikog broja građana.
U Centru za životnu sredinu smatraju da uzorkovanje i čekanje rezultata nije dovoljno. Građani moraju da imaju pravovremene informacije da bi znali kako da se ponašaju, da li smiju da piju vodu iz česme, da li smiju jesti povrće koje su zasadili, a nalazi se u blizini Incela, da li smiju pecati.
Sada je vrijeme da se otvori šira javna diskusija o upravljanju vodama, o upravljanju otpadom i naravno o upravljanju opasnim hemikalijama koje se nalaze u starim industrijskim postrojenjima. Nadamo se da će stručnjaci iz ovih oblasti ovu situaciju shvatiti kao alarm da se ozbiljno uključe u sistemsko rješavanje ovih problema. Nadležne institucije ukoliko nemaju kapaciteta da se uhvate u koštac sa ovako velikim i gorućim pitanjima, ne bi smjeli da tako važne informacije, kao što je postojanje kancerogenog jedinjenja u krugu Incela, drže za sebe, nego da alarmiraju javnost i traže podršku stručnjaka.
„Očekujemo bržu reakciju nadležnih i jasne smijernice ka javnosti, da bismo izbjegli širenje neprovjerenih i nepotpunih informacija. Nakon što se ozbiljno pristupi saniranju ekoloških katastrofa na ove tri lokacije, minimum koji mi želimo da vidimo jeste nastavak rada i dijaloga na dugoročnim rješenjima, te uklanjanje mogućih sličnih scenarija u budućnosti“.
Kada je riječ o otpadu koje je nagomilano kod hidroelektrane Bočac, to predstavlja vrh ledenog brijega kada su u pitanju problematike upravljanja otpadom i vodama. Stvaranje velikih količina otpada, nedostatak razdvajanja otpada i njegove reciklaže, njegovo neadekvatno zbrinjavanje, sječa obalne vegetacije su samo neki od pojedinačnih problema koji dovode do ovakve slike koju ovih dana vidimo na Vrbasu.
Treći po redu Austrijski bal održat će se 08. juna 2019. godine u sarajevskoj Vijećnici, idealnom ambijentu za događaj koji kao kulturna tradicija postoji već više od 100 godina i koja prerasta u tradiciju i u našoj zemlji. “Kao i prethodnih godina, publika će moći da uživa u muzici, plesu i nastupima vrhunskih umjetnika. Jedan od njih svakako je i Robert Werner, svjetski poznati pijanista koji u Sarajevo dolazi po treći put kako bi bio dio ovog gala događaja,” izjavila je Zinaida Jamakosmanović, predsjednica udruženja Austrijski bal u BiH.
Werner je poznati austrijski pijanista, kompozitor, pjevač, pozorišni profesionalac, poznavalac muzike i strastveni zabavljač. Klavir je počeo da uči od svog oca, a nastavio je sa školovanjem u Beču, gdje je postao fasciniran muzikom koju taj grad pruža, prije svega, operom i džezom. Tokom studija klavira u Bratislavi, polje interesovanja je proširio na različite muzičke stilove i žanrove, posebno džez, rok i pop muziku. Pjevačku karijeru je započeo s operetskim repertoarom, a nastavio kao solista (kontra tenor) u Bečkoj državnoj operi, gdje je bio angažiran 25 godina. Za to vrijeme, počeo je i da komponuje. Оbjavio је više kompakt-diskova sa svojim djelima, među kojima su „Emotion (1995) i „Today, Tomorrow, Forever“ (2010). Njegov opus uistinu je raznolik. Osim što komponuje, piše filmsku muziku, muziku za umjetničko klizanje (za Carolin Kostner, svjetsku prvakinju), a napisao je i mjuzikl „Grof Drakula“ (2013).
Bilježi nastupe u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Grčkoj i Kini.
Vjerujemo kako ćete na Trećem austrijskom balu uživati u virtuoznom, ekspresivnom i nadahnutom nastupu ovog svestranog umjetnika.
Uloga novinara/ki u odgovornom izvještavanju o povorki ponosa i LGBTI osobama ključna je za normaliziranje ove teme u javnosti. Kako na ova pitanja gledaju novinari/ke Klixa, TV Sarajeva, Radija Otvorena mreža i drugih medija čitajte u tekstu Mirze Halilčevića.
Piše: Mirza Halilčević
Mediji imaju izuzetno važnu ulogu u procesu normaliziranja poimanja LGBTI osoba, kao i njihovoj integraciji u bh. društvo. Iako je povorka ponosa samo jedan od oblika aktivizma, najava iste poslužila je kao sjajan šlagvort za razgovor o uslovima života LGBTI osoba, ali i o načinima na koje mediji mogu pravilnim izvještavanjem pomoći u pričanju stvarnih priča o njihovim životima.
Uz to da su konferenciju za medije kojom je najavljena prva bh. povorka ponosa ispratili mnogi mediji, bitno je istaći da su o istoj mediji pisali uglavnom neutralno prenoseći najvažnije detalje. Priliku za pokretanje dijaloga neposredno nakon najave povorke u početku su iskoristile i mnoge televizije, među kojima se prvobitno istakla i emisija N1 televizije, urednice Emele Burdžović, Večernji studio tematskog naziva “Kako se usuditi i reći ‘ja sam lezbejka’”. U malo manje od sat vremena, u vrlo aktuelnom terminu, gošće N1 studija, članice organizacionog odbora povorke ponosa Emina Bošnjak, Nera Mešinović i Lejla Huremović, odgovorile su na neka od najznačajnih pitanja o najavljenoj povorki, istovremeno se referirajući i na vlastita lezbejska iskustva života u BiH. Emisija je emitovana samo dan nakon najave povorke ponosa, te dobila prilično dobre kritike od LGBTI osoba.
Federalna televizija također je, prepoznavajući važnost ove teme, pripremila jednu dijalošku emisiju naziva Odgovorite ljudima, u kojoj je ugostila širok dijapazon profila, kako bi se kroz različite društvene perspektive kritički preispitala ova tema. Urednik i moderator emisije, Darjan Babić, u studio je, osim članica organizacionog odbora povorke ponosa Vladane Vasić i Lejle Huremović, ugostio i psihologinju i univerzitetsku profesoricu Jadranku Kulenović Đapo, kao i novinara i publicistu Nedžada Latića, pravnicu Sevimu Sali-Terzić i političarku Vildanu Bešlija. Gledatelji/ce su u emisiju uvedeni prigodnim prilogom koji je, između ostalog, uključivao i mišljenja građana, kao i kratki razgovor sa gej muškarcem. Za ovu emisiju se može reći da sadrži sve komponente profesionalnog i odgovornog izvještavanja.
Nešto suptilniji razgovor o LGBTI pravima sa poznatim autovanim gej mušarcem, kuharom Vjekom Kramerom, poveo je i Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji Face to Face. Iako je Hadžifejzović imao namjeru suprotstaviti stavove dvije različite strane, uz Kramera pozivajući i političarku Samru Ćosović-Hajdarević, to mu nije uspjelo, obzirom da je gospođa Ćosović-Hajdarević u posljednji čas otkazala svoj dolazak. Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u skupštini Kantona Sarajevo, postala je poznata javnosti nakon što je pozvala na izolaciju LGBTI osoba, iskazujući homofobne stavove putem svog Facebook profila. Jedno od rijetkih gostovanja na koje je pristala bilo je u BH Dnevniku Televizije Sarajevo, gdje je ujedno bila i jedina gošća. Na pitanje po kojem principu su birani gosti i da li je osim zastupnice KS-a u emisiju pozivan još neko, kontaktirani novinar ove kuće, Mirza Sulejmanović, odgovario nam je: “Želim Vas informirati da u pomenutoj emisiji nisam bio u ulozi urednika, niti onoga ko kontaktira gošću, ili ko priprema pitanja. Bio sam, naime, tu večer samo prezenter sadržaja kojega je urednik već pripremio. Osim pomenute g-đe, koliko se sjećam, nije bilo dosada nekoga od gostiju ko bi predstavljao LGBT populaciju.” Sulejmanović je istakao kako je njegov lični stav da novinari u BiH moraju biti ne samo puno odgovorniji u pristupu temama koje se tiču LGBT populacije, već bi trebali i znati puno više o tome, kako bi na pravi način informirali javnost. “Lično smatram da bi kuća u kojoj ja radim svakako trebala dati prostor nekome kompetentnom ko bi mogao na adekvatan način govoriti o tim temama.”
Medijska kuća TV1 je unutar svog programa pozvala i Vladanu Vasić da pripremi i uredi emisiju Ja biram goste u okviru koje bi pozvala goste i gošće koji bi govorili o najavljenoj povorki ponosa. Obzirom da je Vasić ranije imala priliku pojavljivati se u medijima, uglavnom kao gošća, pravnica, LGBTI aktivistkinja ili članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, zanimljivo je bilo slušati kako se pripremala za moderiranje razgovora na ovu temu. “Smatrala sam da je to dobra prilika da postavim pitanja koja se rijetko postavljaju u medijima i nađem goste koji bi mogli na njih odgovoriti. Naravno, objasnili su mi koncept emisije i tražili da nađem nekoga ko bi izrazio i suprotne stavove. Prvobitno me to nije obradovalo, jer sam imala dojam da se od mene traži da pravim senzacionalističku emisiju, ali mi je i pružilo priliku da organizujem debatu s ljudima s obje strane, za koje znam da će argumentovano iznositi svoje stavove i ‘sukobiti’ mišljenja. Ono što se desilo me je zaista iznenadilo. Kontaktirala sam vjerske predstavnike i teologe, čak i predstavnike organizacija civilnog društva kojima je vjera jedno od vrijednosti rada, i niko od njih nije bio protiv. Emisija je na kraju održana sa gostom i gošćama koji su podržavali povorku, ali je meni ovaj dio od kojeg sam strahovala, a koji me je pozitivno iznenadio, možda bio najbolji dio ovog iskustva”, ispričala je Vasić za naš portal.
Portal Klix.ba jedan je od najčitanijih bh. online medija koji ažurno prati, prenosi i kreira vijesti koje tematizuju LGBTI pitanja. Kako navode iz ovog medija, objektivno izvještavanje o LGBTI osobama ne bi trebalo biti izazov novinarima/kama koji se drže temelja svoje profesije.
“Mediji imaju i (ograničenu) edukativnu ulogu. Prva povorka ponosa u BiH svakako diriguje pažnju koja zbog specifične prirode stvari zaslužuje i spomenutu edukativnu stranu aktivnosti medija. U toj aktivnosti se, po zadanom, nalazi i odgovornost medija prema marginaliziranoj društvenoj grupi”, navode iz Klixa, dok na komentar o tome da ih se nerijetko proziva za favoriziranje LGBTI osoba odgovaraju kako je to jednostavno sastavni dio posla. “Portal Klix.ba od svog postanka prati razvoj našeg društva, a u njemu i razvoj LGBT populacije u kontekstu rješavanja njihovih evidentno specifičnih problema. Novinarski poziv diktira da se redakcija često bavi temama koje polariziraju čitatelje, što dalje stvara polarizirani feedback. To je normalni dio našeg posla.”
Radio Sarajevo jedan je od medija koji je 2013. godine dobio i nagradu za kontinuirano izvještvanje o LGBTI pitanjima. Nagradu je Sarajevski otvoreni centar ranije dodijelio i Federalnoj televiziji, kao i Dženani Karup Druško, tadašnjoj urednici magazina Dani, a kasnije i novinarki Kristini Ljevak i N1 televiziji. Dženana Karup Druško, danas urednica online portala Avangarda.ba, za portal LGBTI.ba kazala je kako joj je, kao novinarki, briga za LGBTI prava kao i prava drugih ugroženih grupa, oduvijek bila važna.
Dženana Karup Druško; Foto: N1
“Urednička politika je uvijek direktno vezana za stavove urednika/ce, a ja kao neko ko duboko vjeruje da svaki čovjek mora biti slobodan, da svaki čovjek ima ista prava, i da mora imati pravo na svoj izbor, uvijek sam podržavala sve ugrožene grupe u društvu. U našem društvu, koje je duboko konzervativno, ali i tradicionalno, ugrožene grupe su daleko na marginama, a njihovi problemi često su i tabu teme, i zadatak novinara bi upravo trebao da bude da to razbijaju, nudeći ljudima što više objektivnih informacija kako bi pravilno shvatili one koji su drugačiji, a ne da samo prenose izjave pojedinaca koje su na granici, a ponekad i pune govora mržnje. Nije strano nijednoj sredini da većina nameće standarde, formira okruženje i norme, no upravo urednici medija bi morali biti iznad toga, svjesniji važnosti nekih tema od većine. Kao što nisam imala problem da kao urednica objavljujem tekstove o LGBTI zajednici, nisam imala problem ni da objavljujem svoje stavove i podržavam svaki aktivizam u tom pravcu, kao što podržavm najavljenu paradu ponosa koja treba i mora poslati poruku iz Sarajeva da smo mi društvo koje poštuje i uvažava prava drugih i drugačijih”, zaključila je Karup Druško..
Vanja Šunjić; Foto: Privatna arhiva
Vanja Šunjić sa Radija Otvorena mreža za portal LGBTI.ba govorila je upravo o tome kako je radio jedan od rijetkih preostalih standardiziranih medija koji se trudi biti profesionalni, a u konačnici i etički korektiv. Kako Šunjić objašnjava, suptilnost i diskretnost radija je upravo sjajan način za navikavanje javnosti na priče o LGBTI osobama. “Radio je medij gdje se sagovornici ne moraju fizički pokazati da bi ispričali svoju priču. Osim toga, radio je medij koji najbrže dopire do slušatelja, i za razliku od pojedinih online medija kojih je sve više, a kontrole sve manje, radio je medij koji još uvijek mora da drži do određenih standarda. Medijske kuće i novinari i novinarke uveliko mogu svojim izvještavanjem uticati na to da se ove teme poput LGBTI pitanja detabuiziraju. Ipak, jednako je bitan i pristup novinara/ki. Bitno je razvijati senzibilitet, navikavati javnost na ove teme, intrigirati njihov interes, te u konačnici uvažavati autonomiju sagovornika/ce koji/a se možda plaši, ima određeni zazor od novinara/ki, ili loše iskustvo koje ga/ju prati”, zaključuje Šunjić.
Novinarka Sanela Kapetanović objašnjava kako se upravo preko izvještavanja o LGBTI pitanjima može mjeriti demokratičnost bh. društva. Kako ona objašnjava, nužno je da mediji propituju vlastitu odgovornost sudjelovanja u targetiranju i diskriminiranju, što za epilog nerijetko ima emocionalno, mentalno, duhovno, pa čak i fizičko nasilje.
“Apsolutno smatram da novinarke i novinari na ovim prostorima imaju odgovornost vratiti dignitet profesiji kojom se bave. S tim u vezi važno je prevashodno profesionalno i etično izvještavanje posebno o osjetljivim grupama i temama. Suštinska uloga medija u demokratskim društvima morala bi biti korektivna, kritička i dijaloška. Prepoznavanje i kontinuirano novinarsko problematiziranje i novinarsko zagovaranje i istrajavanje upravo na principima ljudskih prava i sloboda moglo bi za ovo društvo značiti osvještavanje suštine demokratije i građanskog društva spremnog da zahtijeva odgovornost sistema.”
Stavovi novinara/ki i uredničke politike iznesene unutar ovog teksta nisu uopće zanemarive. One zaista donekle jesu odraz novinarskih sloboda, promišljanja, kritičnosti, kao i novinarske zrelosti koja u konačnici postoji u Bosni i Hercegovini. LGBTI zajednica bi trebala priznati da u borbi za demokratičnije i zrelije društvo zaista ima hitrog saveznika, odnosno, više njih. Istina jeste da mediji u suštini samo rade svoj posao, ali oni upravo profesionalno radeći svoj posao najviše doprinose humanizaciji LGBTI osoba.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
Projekcije dokumentarnog filma SUSJEDI poznatog hrvatskog autora Tomislava Žaje, bit će održane u Mostaru 29. (Hotel Mepeas, 11.30) i Sarajevu 30. maja (Meeting point 11:00). Ovaj promatrački dokumentarac govori o ljudima s psihičkim poteškoćama koji napuštaju institucije nakon desetljeća provedenih u izolaciji i pokušavaju obnoviti svoje raspadnute živote. Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem ZagrebDox film festivalu na kojem je osvojio nagradu publike sa prosječnom ocjenom 4,858. Nakon projekcija, organizovane će biti i panel diskusije na kojima će uz autora filma i osobe “sa iskustvom“ življenja s izazovima mentalnog zdravlja, učestvovati i predstavnici nadležnih institucija, centara i zavoda, nevladinih organizacija te studenti i učenici.
Film počinje pričom o direktoru institucije za osobe sa psihičkim poteškoćama u hrvatskom gradu Osijeku, koji je odlučio zatvoriti svoju instituciju i reintegrisati bivše stanare u društvo. “Kao socijalnom radniku postalo mu je nepodnošljivo da bude direktor nekog zatvora. Kada smo se prvi put upoznavali sa ovim osobama, one su se predstavljale sa svojim dijagnozama, umjesto sa svojim imenima. Sada ponovo postaju osobe sa individualnim osobnostima i životnim putevima. Naši novi-stari susjedi“, objasnio je autor filma Tomislav Žaja te dodao da je glavni cilj filma podizanje svijesti javnosti o pravima osoba sa intelektualnim i/ili psihosocijalnim poteškoćama da žive u svojim lokalnim zajednicama.
“Želja nam je da film “Susjedi” posluži kao alat za zagovaranje promjena koje će se ticati modernih praksi u mentalom zdravlju i transformaciji medicinskog modela zbrinjavanja osoba sa mentalnim poteškoćama u socijalni model“, kazao je Žaja.
Uprkos pozitivnim promjenama poput usvajanja UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je pravno obavezujuća za države potpisnice, progresivnih nacionalnih politika i postojanja kvalitetnih usluge u zajednici, u većem broju zemalja milioni osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama još uvijek se susreću sa marginalizacijom i socijalnom isključenošću. Mnogi su isključeni iz obrazovanja, zapošljavanja, zdravstvene zaštite i pristojnog mjesta za stanovanje te ne mogu ostvariti svoje osnovno pravo na posao, brak ili glasanje što rezultira doživotnom zavisnosti, siromaštvom i lošom kvalitetom života.
Ambasada Italije u Sarajevu sa zadovoljstvom najavljuje otvaranje izložbe “Berninijeva škola i rimski barok. Remek-djela Palazze Chighi u Aricci” u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Na inicijativu ambasadora Nicole Minasija, u Bosni i Hercegovini će po prvi put biti izložena remek-djela neprocjenjive povijesne, kulturne i umjetničke vrijednosti nekih od najvećih predstavnika italijanskog baroka, među kojima Giovan Lorenzo Bernini, Pietro da Cortona, Borgognone, Pierfrancesco Mola. Ova umjetnička djela pripadaju kolekciji Muzeja rimske barokne umjetnosti “Palazzo Chigi”, koji se nalazi u Aricci.
Izložba je zamišljena kao putovanje kroz svijet italijanskog baroka kroz djela različitog tipa, kao što su slike portreta, pejsaža, mrtve prirode i skice monumentalnih fresaka iz rimskih crkava i plemićkih palača. Osim četrdesetak slika, na izložbi će se moći vidjeti i različiti dekorativni predmeti i medaljoni koje je dizajnirao Bernini, a cjelokupna izložba posjetiocima nudi sveobuhvatno viđenje ovog umjetničkog perioda, nastalog u Rimu u XVI stoljeću, koji je postao poznat po svojim grandioznim efektima, teatralnosti i bombastičnosti koja karakterizira djela njegovih predstavnika, od umjetnosti do arhitekture, od slikarstva do gravura.
Izložba će biti otvorena u subotu, 1. juna 2019. u 18:00 sati, javnom svečanošću kojoj će prisustvovati ambasador Nicola Minasi, direktor Umjetničke galerije Strajo Krsmanović i prof. Stefano Petrucci, kustos izložbe. Pozivamo sve građane da prisustvuju otvaranju.
Predstava ’Za umrijet od smijeha’ Christophera Duranga, u koprodukciji Teatra Rugantino i Kazališta Planet Art, biće odigrana na sceni JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo-Jelića broj 1., u srijedu 29.05., u 21.30 sati. Od nagrada koje je osvojila, izdvajamo nagradu ’Zlatni zub’ za najbolju predstavu na 11. izdanju istoimenog porečkog festivala komedije i smijeha, te time samo potvrdila popularnost satirične fantazije ’Za umrijet od smijeha’ kod publike.
U režiji Marija Kovača glumački par Gordana Gadžić i Marko Torjanac, koji je ujedno autor adaptacije, odvest će gledatelje u zamišljenu Hrvatsku u 2132. godini. Ishodište dramskog teksta nagrađivanog američkog dramskog pisca i glumca Christophera Duranga njegov je vlastiti stand-up comedy nastup, prerađen u dramu koja ironično i kritički progovara o američkom društvu s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. U hrvatskom uprizorenju radnja drame prenesena je u Hrvatsku, a sadržaji američkog društva, politike i kulture osamdesetih zamijenjeni su prepoznatljivim hrvatskim varijantama i kontekstom koji kritički progovaraju o Hrvatskoj danas.
Autorski tim osim redatelja Marija Kovača čine i prevoditeljica Mirna Čubranić, autor adaptacije Marko Torjanac, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin te kostimografkinja Ana Fucijaš.
Muziku je birao redatelj Kovač, muzičku obradu potpisuje Milorad Stranić, svjetlo i zvuk Aleksandar Mondecar i Damir Rončević. U predstavi se čuju i snimljeni glasovi glumaca Elizabete Kukić i Kruna Belka u ulogama Žene žabe i Spikera, te pjesme hora LeZbor.
Nagrade za ovu predstavu dokaz su koliko oštrica satire dobro ’sjeda’ publici koja puni predstave u Zagrebu i na gostovanjima.
Ako to mjesto nije bilo pakao na zemlji, nije bilo ni daleko od njega. Bosanska ljetna žega je dostizala svoj vrhunac. U hladu se živa penjala iznad 30 stepeni Celzija, na suncu možda i deset više, a ispod najlonskih cerada, koje su imitirale šatorska krila, sparina je doslovno bila nepodnošljiva. Deseci, možda i stotinu takvih improviziranih šatora ispunilo je prostor nešto veći od nogometnog igrališta. Šatorsko naselje Trnovi, prvi izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Tu sam upoznao Alija.
Tek par kilometara udaljeno od centra grada, šatorsko naselje Trnovi davalo je dojam da se nalazi usred divljine. Uski prašnjavi put koji vodi do drvenog mostića iza kojeg se pružala izbjeglička šatorska dolina, a svud okolo visoko rastinje i trava. S jedne strane dolina je omeđena potokom, pored kojeg je lokalno komunalno preduzeće nakalemilo par tuševa i četiri mobilna toaleta koji su pod navalom stotina korisnika ubrzo izgubili funkciju. Smrad je postao stalni stanovnik šatorske doline. Zapravo, bila je to mješavina više vrsta smrada: fekalija, urina, ljudskog znoja i smeća iz velikog otvorenog kontejnera.
Možda to mjesto nije bilo pakao na zemlji, ali u njemu su mogli pristati da žive samo oni koji su kroz pakao već prošli. Pakistanac Ali Yasir je svoj pakao prošao zatvoren u cisterni, bez hrane i vode sedam dana. Barem mu se čini da je toliko trajalo putovanje koje je počelo u Turskoj, a trebalo završiti u Austriji. Platio je pet hiljada eura krijumčarima koji su s cisternom, i Alijem u njoj, prešli Bugarsku i Rumuniju, da bi ih u Mađarskoj zaustavila policija, koja će, potom, Alija „vratiti“ u Srbiju, zemlju kroz koju nije ni prošao.
Iz Srbije se Ali, kao i hiljade drugih izbjeglica, uputio ka Bosni. Jedan pakao je zamijenio drugim, drugi trećim i sve tako do pakla u Trnovima. O tome zašto je napustio domovinu pisali su drugi u vrijeme dok je Ali bio u Velikoj Kladuši. Iz tog vremena jasno se sjećam straha u Alijevim očima koji se javljao svaki put kada je padao sumrak, što je bio znak da mora iz grada krenuti prema šatorskom naselju.
Kao ni ogroman dio stanovnika Trnovačkog kampa, ni Ali nije ljetne dane provodio u tom paklu sparine, prašine i smrada. Jutrom bi odlazio do centra grada, sjeo u jedan od rijetkih kafića koji su dozvoljavali ulaz migrantima i tu bi ostajao do sumraka. I tako svakog dana. Više puta mi je govorio da je uplašen. Na tom mjestu, u mrklom mraku, valjda samo luđak ne bi bio uplašen.
U jednom od brojnih pokušaja da se domogne Italije, tik prije nego će doći kiša i hladnoće, Ali je napokon uspio. U Italiji je već više od pola godine. Na sigurnom, kaže. Ljudi obično pamte samo sretne dane. Tako i Ali iz Bosne pamti sve one ljude koji su mu pomogli, podržali ga, uputili mu lijepu riječ. I kaže da je bio sretan. Strah je u međuvremenu, valjda, zaboravio.
Osim Alija, spasili su se i brojni drugi migranti koji su boravili u Velikoj Kladuši, pa tako i dobar dio junaka naših izbjegličkih priča. Sufyan, kojeg znamo kao Jusufa – mladića koji nas je zadivio poštenjem, uspio je doći do Belgije. On i Ali putem videa još jednom su se zahvalili ljudima Velike Kladuše i Bosne i Hercegovine. Fethi, s kojim smo razgovarali u našoj drugoj priči, nije poslao video, ali jeste pozdrave iz Pariza. Čak je i Muhamed, ljubitelj trčanja s kojim smo u Velikoj Kladuši razgovarali u martu ove godine, uspio u međuvremenu „pretrčati“ sve prepreke u Hrvatskoj i javiti nam se iz kampa u Sloveniji.
Posve je jasno da je priča o nepropusnosti hrvatske granice apsolutna laž kao što je jasno i da hrvatska policija svakodnevno krši međunarodno pravo vraćajući migrante preko „zelene“ granice ne obavještavajući o tome nadležne u BiH. Nakon nebrojeno mnogo izvještaja nevladinih i međunarodnih organizacija, neoborivi dokaz donijeli su švicarski novinari.
Jasno je i da policijsko nasilje i uskraćivanje prava na azil ne odvraća izbjeglice da iznova pokušavaju preći granicu. Jedino ih tjera da traže pomoć krijumčara, povećava frustracije kod njih i posljedično otežava i život lokalnog stanovništva u Velikoj Kladuši i Bihaću.
Jasno je bilo i ranije, ali „migrantska kriza“ je to dodatno ogolila: odgovornost ne stanuje u institucijama države u BiH. Isprepletenost nadležnosti različitih nivoa vlasti – od kojih jedni ne mogu, drugi ne znaju, treći ne žele, a četvrtih nema – izgleda kao labirint u kojem je nemoguće doći do rješenja.
Uzmimo za primjer sigurnosni aspekt, o kojem se gotovo i jedino govori kada je u pitanju „migrantska kriza“. Građani Bihaća i Velike Kladuše sve više se žale na stanje sigurnosti u svojim zajednicama. Kriminala kojeg čine migranti ima i jasno je da to izaziva frustracije kod lokalnog stanovništva. No, što su vlasti učinile da se građani osjećaju sigurnijima?
Državno ministarstvo sigurnosti u više od godinu dana uradilo je jako malo, a otkako je u tehničkom mandatu gotovo ništa. Broj policajaca u Velikoj Kladuši i Bihaću nije značajnije povećan u odnosu na vrijeme prije izbijanja „migrantske krize“. Iz kantonalnog MUP-a se čitavo vrijeme žale da im nedostaje ljudstva i opreme, a njihovi nadređeni u izvršnoj vlasti da u budžetu nema sredstava. Kada je napokon, nakon više od godinu dana, federalni parlament raspravljao o „migrantskoj krizi“ i zatražio od entitetske vlade da izdvoji milion maraka pomoći za MUP USK-a, dobar dio tog novca će, kako saznaje kantonalna televizija, biti potrošen na kamere za nadzor prometa!?
Prva reakcija građana je u slučaju migrantske krize bila fantastična, baš kao i obično kada se u BiH desi neka vanredna situacija, nepogoda ili tragedija. Najveći dio stanovnika pokazao je snažnu empatiju prema ljudima u potrebi. No kada postane jasno da je problem dugoročan i da mu treba pristupiti sistemski, kada institucije trebaju da preuzmu posao, tada obično stvari krenu nizbrdo. I obično deblji kraj ne izvuku odgovorni u institucijama nego oni koji su i sami žrtve neodgovorne politike – u ovom slučaju migranti prema kojima se sva mržnja usmjerava.
Građani BiH, posebno Bihaća i Velike Kladuše, lagano klize u rasizam sličan onom koji vlada u Hrvatskoj, gdje je gotovo uspostavljen društveni konsenzus o tome da migranti nisu ništa do divlje horde s istoka koje, ne birajući sredstva, treba tjerati što dalje od „naše civilizacije“. Želim vjerovati da je upadanje u glib mržnje, iz koje se uvijek rađa nova mržnja, još uvijek moguće izbjeći.
Sigurnosne probleme koji sada postoje jednostavno je riješiti – pozivanjem na odgovornost onih kojima je posao da o sigurnosti građana brinu. Samo, za pobunu protiv moćnika potrebno je mnogo više hrabrosti nego za mržnju ka slabima. No, na pobuni protiv moćnika izgrađena je „naša civilizacija“ koja je obećala slobodu, jednakost i bratstvo svima. Dok god ima onih poput Alija i Sufyana koji ništa više i ne traže – za to obećanje se valja boriti.
Četverodnevna konferencija Evropski muzej godine zatvara se večeras svečanom ceremonijom u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ovom prilikom će biti dodijeljene najznačajnije evropske muzejske nagrade za 2019. godinu.
Muzej ratnog djetinjstva je imao ulogu domaćina konferencije te je zajedno sa Evropskim muzejskim forumom radio na organizaciji i realizaciji ovog važnog skupa, čija je ovogodišnja tema “Inovacije u evropskim muzejima”. U protekla tri dana eksperti iz više od 100 evropskih muzeja okupili su se u Sarajevu, te razmijenili iskustva i dobre prakse, ali i diskutovali ulogu muzeja u našim društvima.
Zadnji dan konferencije učesnicima su se obratili Deyan Sudjic, direktor Muzeja dizajna koji je prošlogodišnji dobitnik nagrade Evropski muzej godine, te Sharon Heal, direktorica Asocijacije muzeja Velike Britanije koja je govorila na temu aktivizma u muzejima u vremenu netolerancije.
Izlaganja će biti zaključena sljedećim radionicama: “Kreiranje postavke za participativni model muzeja”, “Muzeji između sjećanja i zaborava: Vrijeme za osporavanu historiju ili Kako krišom možemo uvesti narative žena, Jevreja i domara u muzeje”, “Novi načini pristupanja teškoj prošlosti: Slučaj Muzeja ratnog djetinjstva” koju će voditi Amina Krvavac, izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva, te “Kontroverzne teme u muzejima”.
Predstavnicima četrdeset evropskih muzeja koji su nominovani za jednu od pet nagrada u programu Evropski muzej godine u toku dana su podijeljeni certifikati, a nagrade i posebna priznanja će biti uručeni pobjednicima tokom svečane ceremonije. Evropski muzejski forum u programu Evropski muzej godine dodjeljuje dvije glavne nagrade, te nekoliko sporednih nagrada i priznanja.
Jedna od dvije glavne nagrade, Evropski muzej godine, dodjeljuje se onom muzeju koji pokazuje izvrsnost u svim aspektima svog djelovanja, te inovativnost i kreativnost u pristupu. Muzejska nagrada Vijeća Evrope, čiji je prošlogodišnji dobitnik Muzej ratnog djetinjstva, dodjeljuje se muzeju koji, osim vrhunske kvalitete u svim aspektima muzejske djelatnosti, kroz svoj rad posebno ističe dimenziju ljudskih prava i važnost dijaloga. Ostale nagrade su Nagrada Kenneth Hudson, za odvažnost pristupa, Nagrada Silletto, za uključivanje i pomaganje lokalnoj zajednici, Muzejska nagrada Portimao, za srdačnost i pristupačnost, te nekoliko specijalnih priznanja žirija.
Učionica #19 – Grad i afektivna geopolitika svakodnevnog života sa Sunčanom Laketom održati će se u utorak, 28.05.2019. u prostorijama Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA (Augusta Brauna 14/3) s početkom u 18.00 sati.
Posljednjih desetljeća svjedoci smo porasta važnosti grada kao prostora političke borbe, u BiH, ali i drugdje na području postsocijalističkog Balkana. Ovdje, ideologija nacionalizma i ideologija neoliberalnog kapitala djeluju udruženo i proizvode propadajuća urbana područja, opustošenu industriju i široko rasprostranjeni prekaritet, pogotovo među mladima, te političku kulturu polarizacije. Grad, međutim, ne čine samo institucije i fizičke infrastrukture. Grad je aktivan i dinamičan prostor, animiran kroz život koji u njemu pulsira. To je prostor osjećanja, sjećanja, doživljaja i senzibiliteta koji su često ritualizirani i nesvjesni. Grad postoji fizički i psihički istovremeno. Pitanje je onda kakva je uloga tog emocionalnog i intimnog doživljaja u oblikovanju politike svakodnevice. Predavanje spaja saznanja iz feminističke geografije i kritičke psihologije i razmatra pitanja ambijenta, atmosfere i estetskog doživljaja kao prostora političke borbe u gradu. Takođe, razmatra što takva feministička afektivna geografija može reći o moći, geopolitičkom nasilju i nacionalno-kapitalističkom subjektu u BiH. Na primjeru grada Mostara preispituje složenost afektivnih pejzaža svakodnevnog života kao potencijalnih prostora za emancipatornu politiku koja nadilazi pravne i institucionalne okvire “podijeljenog grada”.
Sunčana Laketa je istraživačica u području političke i urbane geografije. Interesiraju je emocije i afekti kao područje (geo)političkog djelovanja, te istražuje afektivne atmosfere gradova u konfliktu. U svom radu razvija metode na presjeku između feminističke geografije i kritičke psihologije. Sunčana je diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirala geografiju (human geography) na University of Arizona. Posljednjih godina piše na temu podijeljenog obrazovanja i politike svakodnevice mladih u BiH, te afektivne geopolitike u gradu Mostaru. Trenutno radi kao voditeljica istraživačkog projekta Terrorism and the city: affect, space and violence in urban Europe na Université de Neuchâtel u Švicarskoj.
U narednom periodu u sklopu programa Učionice, CRVENA će ugostiti i Gorana Markovića (17.06.) koji će govoriti o Mogućnostima jačanja radničkog pokreta u BiH te Adisa Merdžanovića (28.06.) s predavanjem Vladati u podijeljenim društvima.
U Kantonu Sarajevo 15 privatnih firmi koristi podzemnu vodu koja je javno dobro. Samo pet njih to radi na osnovu na osnovu sa Kantonom potpisanih koncesionih ugovora. I jedne i druge, jedva da ikakve naknade plaćaju. Prema revizorskom izvještaju, njihov dug prema Kantonu i općinama krajem 2017. je prelazi 25 miliona KM. Usporedbe radi, za 25 miliona može se izvršiti pola planirane obnove vodovodne mreže za koju je sada uzet kredit.
U januaru 2018. Vlada Kantona je bez ikakvog obrazloženja ukinula odluku iz 2012. godine po kojoj su kompanije koje nemaju koncesione ugovore bile obavezne da plaćaju 1,5 KM po potrošenom kubiku vode.
Šta to znači?
– Ne moraju više ništa plaćati,
– Nema osnove za naplatu i sudsko gonjenje.
Također, Vlada je zbog neplaćanja mogla trenutno obustaviti njihov rad, nikada to nisu učinili. Za dugove napravljene do ukidanja odluke, kako je upozoreno u revizorskom izvještaju, čak i da dođe do sudskog postupka, prijeti zastara.
Ukratko: Privatne firme mogu i dalje uz blagoslov vlasti nastaviti bez ikakvog plaćanja crpiti našu vodu i na tome se bogatiti.
Pozivamo Vladu Kantona da poduzme hitne mjere kako bi se zaustavila dalja nekontrolisana eksploataciju pitke vode – našeg najdragocjenijeg javnog dobra kao i da naplati milionske dugove.
