Autor: urednik

U Historijskom muzeju   Bosne i Hercegovine će u utorak, 16. aprila 2024. godine u 19 sati, biti otvorena postavka “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac sa dna kace”. Izložba se realizira kroz saradnju sa Udruženjem “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak”, a uz podršku Opštine Novo Sarajevo.

Jovan Divjak (1937-2021) je filantrop, oficir, pisac, predavač. Građani Sarajeva ga pamte kao džentlmena, ambasadora Sarajeva i BiH koji je čvrsto vjerovao da obrazovanje može pomoći u unaprijeđivanju društva. Prvi dio izložbe čini autobiografsko obraćanje kroz razloženo oproštajno pismo Jovana Divjaka – ovo pismo je jasan i pregledan rezime njegove biografije nastao kao rezultat samorefleksije i analize vlastitog života.  Drugi dio izložbe vezan je za priče Jovana Divjaka u periodu opsade Sarajeva, dok je treći posvećen njegovom životnom projektu, Udruženje “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak”. Kroz fotografije, autentične predmete i glas Jovana Divjaka ova će izložba progovoriti o historiji Sarajeva, s kojim se Divjak povezao od 1966. godine i koje će biti i ostati njegova ljubav pretočena u djela i riječi (Sarajevo, mon amour). Cilj ove izložbe je da predstavi fragmente biografije Jovana Divjaka, ličnosti koja se istaknula kao vojni lider, humanitarac i borac za pravdu. Ujedno, izložba se realizira u nadi da će predstavljene priče inspirisati posjetitelje i potaknuti na promišljanje o vrijednostima, životnim izborima i važnosti glasa pojedinca u turbulentnim ratnim vremenima, kao i u simboličkim bitkama koje nas čekaju kada se rat formalno zaključi.

Ova izložba je nastala kao prvi pokušaj muzeološkog iščitavanja lika i djela Jovana Divjaka, s ciljem da se kroz izložbu uspostavi platforma za buduća istraživanja – da se potakne promišljanje o društvenoj i vojnoj historiji, ali i dublje razumijevanje ličnosti i naslijeđa Jovana Divjaka. 

Otvaranje izložbe Asima Đelilovića, Periphery Art 2024 najavljeno je za subotu, 13. aprila 2024. u 20 sati u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. 

RAZGLEDNICE IZ PERIFERIJE
Izraz ‘periferno’ u umjetnosti se odnosi na kontekstualni okvir ili perspektivu koji se fokusira na istraživanje i preispitivanje tradicionalnih, ustaljenih normi, struktura moći i dominantnih narativa. U savremenom sociološkom kontekstu, razmatranje koncepta periferije s aspekta umjetnosti i umjetničkog djelovanja jeste izrazito relevantno i intrigantno stavljajući u fokus dinamičnu interakciju između umjetnika, umjetničkog djela i različitih društvenih konteksta. Đelilovićeva ‘periferija’, u svim njegovim konceptima koji su pred nama i ovaj put, a koji nam pokazuju Đelilovićevu moć vizualne percepcije, istančanu, intuitivnu moć uočavanja onoga što većina ljudi ne može percipirati konstantno reflektira društvo u kojem nastaje baveći se širokim rasponom tema poput socijalne nepravde, ratova, savremene kulture nasilja, ekonomske nejednakosti, ljudskih prava, alijenacije pojedinca od drugih, društva, alijenacije od samog sebe. U srži umjetnikovog karaktera jeste da sebi postavlja pitanje o smislu egzistencije. Asim Đelilović, svojom specifičnom igrom putem umjetničkog izražavanja to pitanje sebi neprestano ponavlja, i gotovo uvijek na drugačiji način zbog konstantne izražene borbe između onoga što danas Čovjek jeste i onoga što bi trebalo da bude. Upravo ovakav Đelilovićev konceptualni okvir postaje relevantna rekapitulacija postavljenih pitanja i datih nam odgovora na pitanja smisla ljudske egzistencije danas. Bitno je, međutim, da se u pregrštu odgovora na razna pitanja nazire jedna opšta vrijednost, vrijednost humanizma.

Đelilović svojim umjetničkim izrazom nudi alternativne perspektive i narative koji se razlikuju od onih koji preovladavaju u samom ‘centru’ umjetnosti pa i kulture uopšte. Otvoren prema različitim  perspektivama i iskustvima, Đelilović potiče dijalog između različitih kultura, identiteta i društvenih grupa stavljajući Čovjeka na prvo mjesto, njegov položaj u današnjem beskrupuloznom postmodernom svijetu te u isto vrijeme kritikujući i provocirajući postojeće političke, ekonomske i društvene norme i strukture moći na globalnoj razini.

Budući da njegovi umjetnički koncepti jesu platforma za kritiku institucionalizirane umjetnosti, političke i ekonomske nepravde, komercijalizaciju kulture pa i samog života, Đelilovićeva angažirana umjetnost igra važnu ulogu u savremenom bosanskohercegovačkom društvu, potičući već utihnulo kritičko promišljanje i poticanje drugih na mišljenje i akciju u vezi različitih društvenih pitanja.

Autor nam otkriva sadržaje koji se svima nama nalaze pred očima ali ih mi ne primjećujemo jer su naši izbori (a samim tim i naša očekivanja) usmjereni na pronalaženje argumenata za ispravnost svojih sudova, ili, već ranije, utvrđene slike svijeta. U tom smislu njegov umjetnički angažman je postupak kojim on i sebi i nama “skida paučinu s očiju” i čini “brišući prašinu sa slike” da nam ta slika izgleda jasnijom, intenzivnija u svome sadržaju i bogatija svojom faktografijom – izdašna po svemu.

prof. dr. Sarina Bakić

PIŠE: Zejneba Hajdarević

Vidimo se u augustu − nedovoljan da se nazove novelom, a još manje gotovim romanom – funkcioniše kao epizodična skica ljubavnih iskustava glavne junakinje, a koja ipak govore o pogubnoj cijeni otetih godina, ali i fatamorganičnim žudnjama pred raljama svojekakvih beštija svakodnevnice.

U činu izdaje Rodriga i Gonzala Garcíje Barche, a zarad užitka njegovih čitalaca, kako to u predgovoru napominju sinovi slavnog kolumbijskog nobelovca, posthumno je objavljen posljednji spisateljski rad Gabriela Garcíje Márqueza Vidimo se u augustu, unatoč njegovoj želji da se rukopis uništi. Potvrda je to one slavne krilatice da dakako rukopisi ne gore pa je tako pred nama, deset godina nakon piščeve smrti (i na savjest njegovih sinova), predstavljena jedna mikroskopska priča krhkih i (bez)opasnih veza. Njen sadržaj – nedovoljan  da se nazove novelom, a još manje gotovim romanom – funkcioniše kao epizodična skica ljubavnih iskustava glavne junakinje, a koja ipak govore o pogubnoj cijeni otetih godina, ali i fatamorganičnim žudnjama pred raljama svojekakvih beštija svakodnevnice. Ima tu i blagog nagovještaja o usamljenosti, slomu životnih perspektiva, o tijelu i želji za dodirom; potom nešto značajnije, o onoj krajnjoj gorko-slatkoj pošasti – nostalgiji (odisejevske vrste) – patnji uzrokovanoj neznanjem i nezadovoljenom željom za povratkom nekom ili nečemu. Pa opet, sve se to ogleda  kao stvaralačko „možda“. Za takav narativni svijet, nije rđava sama stvar od koje je načinjen, već način njenog izricanja. 

Anu Magdalenu Bach, na pragu pedesetih krasi sve što ostvarenu ženu njenih godina može krasiti: zrela ljepota, šarm, uspješna karijera i još uspješniji brak s muškarcem, dirigentom orkestra kojeg je voljela i, koji je volio nju. No, svakog 16. augusta, ponavljajući svoje jednodnevno ritualno putovanje na Karipske otoke, kako bi položila buket svježih gladiola na majčin grob, upušta se u niz nestašnih i upotpunjujućih seksualnih eskapada. Eros i tanatos su tu, međutim, posredovani dvostruko. Ona pršti od ženstvenosti i vitalizma, dok se ujedno koprca u krivnji i ranjivosti. Nevjera Ane Magdalene nije psihološki složeno zadovoljavanje apetita: recidiv nekog prvobitnog grijeha, niti je tu riječ o moralnom relativizmu. Baš naprotiv, ukoliko čitatelji dijele sličan svjetonazor, tu ima nečeg od one, svakom svojstvene, individualne raspolućenosti pred izazovima nepoznatog: zavodljivog i neizbježno tragičnog prelaska mjere i harmonije. Jutrom kada, u odsustvu ljubavnika, pronađe tek neki trag (novčanicu od dvadeset dolara u ljubavnom romanu), onda prokletstvo zaživi i zgrožena svjesnost prelaska mjere poprima svoj mučenički oblik kazne, a koji opet, što vrijeme prolazi, postaje bezbolno sjećanje i, pri tome, više nego važan dokaz šta to znači biti živ. 

Do takve zrnom nagoviještene ljepote se, u ovim posljednjim Márquezovim zapisima, valja probijati polahko. Tik prije nego što pomućena od riječi i njihovog nespretnog ukrštenja popusti pažnja uma, otkriva se ona slika svijeta u kojoj je glavna junakinja bijegom od dodijeljene uloge opijeno sebi produžavala život.