U okviru festivala «Kao nekad pred Božić 2016», Udruga »Facultas za prosperitet mladih«, pod pokroviteljstvom Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, provodi ekološko-medijsku kampanju pod nazivom »Pjevaju šume 2016«, koja se bazira na sprječavanju masovne sječe jele, bora i smrče za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. Ova kampanja izuzetno je korisna za jačanje svijesti o značaju zelenog pokrivača za život na zemlji. Božić i Nova godina, koji donose poseban ugođaj i atmosferu u naše domove, su nam pred vratima i omiljena aktivnost većine nas je upravo ukrašavanje jednog od blagdanskih simbola – božićne jelke. Iako su trgovine okićene još od početka studenoga, većina nas svoje domove počinje ukrašavati početkom Adventa. Ukrašavanje božićne jelke prelijepi je običaj, koji je sastavni dio kulturnog i vjerskog identiteta katolika u BiH, ali i novogodišnjeg slavlja svih građana. Međutim, kroz ovu medijsku kampanju želimo sugerirati slavljenicima, koji i ove godine kite božićna drvca, da budu ekološki osviješteni i koriste plastična drvca, kako bi se izbjegla masovna sječa jele, bora i smrče. Naši volonteri ovih dana slavljenicima dijele promotivne materijale s ekološkom porukom i promotivne božićne CD-ove, na kojima se nalazi i instrumentalna skladba „Pjevaju šume“, koja je snimljena u okviru ovoga projekta. Skladbu »Pjevaju šume« izvodi Pedagoško-glazbena skupina »Pravo lice«. Cilj nam je na taj način utjecati na svijest slavljenika o ekološkim implikacijama blagdanske sječe drveća, kazala je Ivana Krstanović, voditeljica projekta.
Autor: urednik
“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout
Mirza Ajnadžić
“Mom! Why are you taking me to pee from aunt's window? She'll be mad!” – I can just imagine what was going through my mom's head when I told her this in a pitch black dark on our walk over Grebak so called Path of Life (forgive me if I got the translation bad). I can remember now as clear as it was back then asking my mother if she can can take me to pee. I was hallucinating, but still to this day I see myself pissing from my aunt's window in Gorazde. I was five, it was around 3 a.m. and we were a part of a group traveling from Gorazde (Bosnia and Herzegovina) to Zenica where my uncle and his family were. My mom just gave birth to my sister who was born in Gorazde and was the first “War Baby”. Everybody knew that my sister has the habit of sucking her thumb finger and that she refused any kind of pacifier but still people would show up every day on our doorstep to bring a new one.
“Here, I found this. Maybe she'll take this one.” – People, who saw this as their rescue mission, would say.
The result? Always be the same. She would take it for a few seconds, spit it out and her thumb was back in her mouth. She will probably hate me for saying this – but to this day when she is nervous she would address to her thumb as a problem solver.
My mother could barely walk during this 70+ kilometers path. Being the slowest in the group, which also consisted of elderly people, you would hear them wondering how come she still keeps pace with them even though she arrives last on every next resting station.
My story of traveling across Grebak could be written only if I would to write a book. For some years I have a plan of collecting all of the memories from my parents and compare it to my own since some of the things I “remember” didn't happen at all. It would be so interesting to compare this from my point of view.
However, the war was my reality, and I didn't know about any other. I can't remember being too sad, or too scared for that matter. I can remember being hungry most of the time but that didn't stick with me as a problem. And again, it was a reality. People get used to all sort of things, and accept them as normal. I guess I can thank my parents for protecting me the best they could.
The only time I remember being scared was some years later in Sarajevo when my mother went out for some drinking water and the bombing started. My sister, who was 2-3 years old at that time, and I were inside our flat. I tried to comfort her.
“Mom will be back soon! The bombing is not close to us.” – I whispered like the bombs can hear me.
I was 7 or 8 years old – of course I was comforting myself and she probably didn't know what was happening. Mom did come back. She came back from much scarier situations. Hack it was my mother – one of the toughest, if not the toughest, people I know to this day. I remember her coming home covered in bruises because some men tried to cut the line while the Red Cross or some similar organization gave humanitarian help. She didn't want to step aside so she fought with them. She got our food even though she came home like she was on a war frontline.
Come to think about it – it was a frontline. It was a frontline when she made a soldier to drive three of us in a van because she had only one mission – to save me and my sister. Soldier got into a trouble afterwards because he had clear orders not to take anyone. She came as a winner from that frontline every time we had something to eat. Every day that we survived. Every song that she taught me. To this day I can only spell Azbuka (the Cyrillic alphabet) by singing it because she taught me that way.
Women, children and old men are always on a front line of any war. My frontline wasn't too tough because my mother and father were there to protect me. I wasn't wondering why doesn't the World, Europe or anyone else react to what is happening to us.
I bet she did every day. I bet that every women and men these days in Aleppo are asking themselves the same question. For years people in Syria, Palestine, Nigeria and all around the world in conflict zones are wondering the same when they have a time to think from all the killing around them.
“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout.
Not realizing that we see, we just choose not to. Some of us hoping and maybe partly hating ourselves, as I am right now, that some social media writings will help.
I'm writing this in English because of my English speaking friends, and hoping that this way more people will read. I know that after I rest my keyboard I'll finish my coffee and go on with my life embarrassed. Hoping that today is going to be the day that someone will choose to hear as someone chose to hear us some two decades ago.
Počele aktivnosti obilježavanja 70 godina UNICEF-a u Bosni i Hercegovini
Dodjelom nagrada, zahvalnica i priznanja “Naše priče za najbolje vrtiće”, kao i priznanja za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH, počele su aktivnosti na obilježavanju UNICEFovog jubileja, 70 godina djelovanja na području prava djeteta. Svečanosti su otvorila djeca iz vrtića „Leptirić“ iz Sarajeva izvođenjem recitacije „Pisma iz daleka“ i koreografije uz pjesmu „Ruka prijateljstva“.
Osam nagrada i 14 zahvalnica uručeno je u okviru konkursa “Naše priče za najbolje vrtiće”, na koji je tokom šest mjeseci dugog procesa pristiglo više od dvadeset inspirativnih priča iz vrtića iz cijele Bosne i Hercegovine. Za promociju zdravih stilova života nagrađeni su Slađana Vladičić, direktorica vrtića “Čika Jova Zmaj” iz Foče, te „Leptirić“ Sarajevo. Nagrada za inkluzivnu praksupripala je odgajateljici Amini Pilav iz u Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu te Obdaništu “Sindibad” iz Zenice. Nagradu za najinovativnijeg pojedinca dobila je logopedica Zijada Kurtodža-Vučak iz JU Predškolski odgoj i obrazovanje Zenica, dok je nagrada za najinovativniju ustanovu pripala JU Centar za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Laktaši. Gordana Simić iz vrtića “Trol” u Derventi dobila je nagradu za najkreativnijeg pojedinca,dok je nagrada za najkreativniju ustanovu pripala JU „Dječiji vrtići Ciciban“ Mostar.
“UNICEF obilježava 70. godišnjicu različitim događajima, i mogu reći da mi je ovaj današnji događaj jedan od najdražih i zaista sam sretna što ste s nama podijelili priče iz vaših vrtića. Proteklih godina UNICEF je pružio podršku u poboljšanju pristupa predškolskom obrazovanju djeci u BiH. Svi skupa imamo još mnogo toga za naučiti jedni od drugih, i upravo to je jedan od glavnih razloga zbog kojih smo danas ovdje, da saznamo o primjerima dobre prakse koje primjenjujete tokom svakodnevnog rada u vašim vrtićima. Danas smo ovdje da vam čestitamo i zahvalimo za vaše napore koje ulažete da svako dijete ostvari puni potencijal”, dodala je Geeta Narayan, predstavnica UNICEFa u BiH.
Posebna priznanja za posvećenost i nesebičan doprinos razvoju i unapređenju kvaliteta predškolskog odgoja/vaspitanja i obrazovanja u BiH dobili su dr. sc. Adila Pašalić-Kreso, dr. sc. Pero Spasojević i dr. sc. Zora Marendić.
UNICEF je i ove godine, u saradnji sa žirijem koji čine stručnjaci iz oblasti prava djeteta i novinari i novinarke, dosadašnji laureati, dodijelio priznanja za najbolje novinarske radove u okviru konkursa za Novinarski doprinos zaštiti i promociji prava djeteta u BiH. Dobitnici i dobitnice su: Semir Mujkić i Haris Čalkić za najbolji tekst objavljen u štampanim medijima; Koraljka Kurcenberger za najbolji radio prilog; Dženana Karabegović i Mirna Sadiković za najbolji televijski prilog te Amer Tikveša za najbolji internet tekst.
Ove godine je dodijeljena i posebna zahvalnica za doprinos zaštiti i promociji prava djeteta u okviru programa „Pravda za svako dijete“ za priču koju je Jelena Denda Borjan napisala za portal Moja Hercegovina. Posebno priznanje za životni doprinos promociji prava djeteta uručeno je Snježani Galić, dugogodišnjoj urednici dječjeg programa BH radija.
Zahvalnice za doprinos promocija zaštite i prava djeteta uručene su ekipi RTV USK, ekipi Političkog magazina BHT1, ekipi emisije Roditeljski sastanak i Milkici Milojević, novinarki i aktivistici.
Najavljena je finalna faza izrade „Smjernica za zaštitu najboljeg interesa djeteta u medijima“, projekta koji je ujedinio 21 koautora u zajedničkoj misiji kreiranja smjernica za kreatore medijskih sadržaja. Koautori smjernica su univerzitetski profesori, novinari, zagovarači prava djeteta i aktivisti koji, svako iz svog domena znanja i prakse žele da doprinesu stvaranju bolje uređenog medijskog prostora i poštovanju dječjih prava.
O UNICEF-u
UNICEF je nastao 11.12.1946. odlukom Generalne skupštine UN-a i ove godine se navršava 70 godina djelovanja i pružanja životno važne pomoći i dugoročne podrške djeci u najkritičnijim područjima pogođenim konfliktima, krizama, siromaštvom. U Bosni i Hercegovini cilj programa za period 2015 -2019 je pružiti podršku državi za ubrzanje univerzalne realizacije prava djeteta, sa posebnim fokusom na najugroženiju i isključenu djecu i porodice. Planirano je da se ovo ostvari kroz smanjenje nejednakosti i nepravičnosti i jačanje socijalne kohezije u društvu. Ključni prioriteti uključuju monitoring prava djeteta, socijalnu zaštitu, obrazovanje u ranom djetinjstvu, pravdu za djecu i rani rast i razvoj djece, uključujući djecu s poteškoćama i romsku djecu.
# # #
UNICEF se zalaže za prava i dobrobit svakog djeteta, u svemu što radi. Zajedno sa našim partnerima, radimo u 190 zemalja i teritorija kako bismo pretvorili obećanja u stvarnost, posebno se fokusirajući da dođemo onih kojima je to najpotrebnije, za dobrobit sve djece, posvuda.