Autor: urednik

U sklopu ovogodišnjeg izdanja SONEMUS festa, koji se održava od 31. oktobra do 9. decembra 2024. godine pod temom “Varijacije”, u petak, 1. novembra 2024. godine u 20:00 sati, u Galeriji Bosanskog kulturnog centra KS, nastupiće renomirani estonski ansambl Ansambl za novu muziku Tallinn (ENMT) sa programom fokusiranim na post-spektralnu muziku – muzički pravac koji kao svoj osnovni kompozicioni model/paradigmu uzima fizičke i psihofizičke karakteristike tona/zvuka, otkrivajući tako potpuno novi muzički svet, koji je oduvek bio „skriven“ u delima tradicionalno shvaćene muzike. Ovom prilikom, pod vodstvom dirigenta i kompozitora Araša Yazdanija, ansambl će izvesti djela Liise Hõbepappel, Sonje Mutić, Ališera Sijarića, Hanana Hadžajlića i Arasha Yazdanija.

Ulaz na koncert je besplatan.

Ansambl za novu muziku Tallinn od svog osnivanja 2012. godine gradi i njeguje autentičan i nekonformistički pristup muzici, koji je proširivanjem percepcije i razumijevanja nove generacije publike izgradio status vodećeg ansambla savremenu umjetničku muziku u baltičkim i nordijskim regijama. Na redovnom repertoaru ENMT-a su premijere dela najznačajnijih kompozitora današnjice, a za ovaj ansambl je naručeno na desetine kompozicija. Njihova fleksibilnost i prilagodljivost različitim savremenim muzičkim idejama i eksperimentalnim tendencijama dovela je ovaj ansambl do samog vrha evropske savremene muzičke scene, što potvrđuju i njihovi redovni nastupi na svim značajnim festivalima ovog tipa. Iako ih karakteriše svestranost, ovaj ansambl je uglavnom fokusiran na izvođenje spektralne i mikrotonalne muzike u svoj njenoj složenosti, razbijanje ustaljenih intonacionih sistema i stalno istraživanje alternativnih oblika tonskih odnosa. Ansambl za novu muziku Tallinn je do sada premijerno izveo djela eminentnih savremenih kompozitora (kao što su: Georg Friedrich Haas, Klaus Lang, Dror Feiler, Dimitri Kourliandsky, Gérard Pape, Yair Klartag, William Dougherty, Samuel Cedillo, Vladimir Rannev, Helena Tulve, To Tulev, Marc Sabat, Arash Yazdani, Brice Catherin i drugi) i nastupali na prestižnim festivalima i koncertnim ciklusima širom Evrope (Musikprotokoll Graz, Ostrava New Music Days Festival, MusicOlomouc Festival, Warsaw Autumn Festival, Musiikkitalo Helsinki, Unerhörte Stadt Berlin, Palast Acker , ISCM World Music Days Festival, MIXTUR Festival Barcelona, ​​Baltic Music Days Festival, ReMusik Festival, KLANG Series Helsinki, CrossRoads Salzburg, PÖFF Black Nights Film Festival, Inner Sound New Arts Festival Bukurešt, Tallinn Music Week, Resonanta Paris, AFEKT festival , Dani estonske muzike). Ansambl je 2017. godine pokrenuo sopstveni godišnji festival Sound Plasma posvećen alternativnim oblicima intoniranja, koji se održava u Berlinu i Talinu i redovno uključuje koncerte, predavanja, konferencije i majstorske radionice članova ansambla i gostujućih muzičara i stručnjaka. Ansambl za novu muziku Tallinn do sada je održao niz radionica i predavanja na festivalima i institucijama kao što su Universität der Künste Berlin (UdK), Universität Mozarteum Salzburg, reMusik Festival, Estonska akademija za muziku i pozorište, itd.

Festival realizuje Udruženje nove muzike – SONEMUS u saradnji sa Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu i Bosanskim kulturnim centrom Kantona Sarajevo uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Udruženja Kompozitori – muzički stvaraoci AMUS, Austrijski kulturni forum i Ambasada Kraljevine Holandije u Bosni i Hercegovini.

Više informacija na: www.sonemus.ba .

Ne varijacijama, dobrodošle varijacije!

Adelaida García Morales, Jug i Bene. Sa španskog prevela Sanela Sofić.

PIŠE: Ivana Golijanin

Morales u oba romana, kroz sugestivne snove ili fantastične dimenzije priče, želi pokazati postojanje jedne neiskazive stvarnosti koja se pojavljuje kao nuspojava različitih unutrašnjih previranja, porodičnih nerazumijevanja i društvenih predrasuda. Jug i Bene nesumnjivo pokazuju tjeskobu djetinjeg a opšteljudskog iskustva, koje prevazilazi vremenske i društvene uslovljenosti.

Španjolska spisateljica Adelaida García Morales objavila je svoje prve kratke romane Jug i Bene 1985. godine, a koji su i danas čitateljima i kritici zanimljivi zbog specifičnog stila postmodernog bremena u pričama koje kombinuju fabularnu jednostavnost, poetsku nadahnutost, zamagljenost između stvarnosti i fikcije i gotovo gotičku atmosferu koja nas uspijeva zarobiti. Njihovom razumijevanju možemo zahvaliti i izuzetnom prevodu Sanele Sofić na bosanski jezik, koji uspijeva približiti sve teme koje je Morales željela istaknuti; teme ljubavi, slobode, odnosa roditelj – dijete; privatne i intimne, a zapravo univerzalne, jer se tiču svakog čovjeka i svih nas danas. Romani su dio Buybookove edicije „Riječi u pokretu“, a Jug je svoju ekranizaciju imao 1983. godine kada je Victor Erice snimio istoimeni film koji je bio dobro prihvaćen kod publike i kritike.

Morales svoje pripovjedačice, Adrianu i Angelu, konstituira kao razdijeljene između prošlosti i sadašnjeg trenutka, a sve kako bi pokazala njihovu usamljenost i potištenost sa kojima su odrastale. U Jugu je odnos između oca i kćerke fundamentalan i na njemu počivaju ostali rukavci ove kratke pripovijesti. Njihov odnos opstaje između bliskosti i očeve odsutnosti, koja će kasnije dovesti do potpunog razilaženja. Naratorka Adriana u sadašnjosti sjedi na grobu mrtvog oca u Sevilli i vodi nas u svoje djetinjstvo i mladost, te upoznaje sa događajima koji su prethodili njegovoj smrti.

Njena majka je bila učiteljica čije je časove voljela jer je uspijevala probuditi interes za sve o čemu je podučavala. To jeste bio njen poziv, ali kako su joj u ratu poništili diplomu učiteljice, nije mogla podučavati nikoga osim Adriane. Dakle, možemo pretpostaviti da se radnja dešava u nekom trenutku nakon Španjolskog građanskog rata, ali ta instanca nema veliki uticaj na osnovnu radnju jer se stvarnost pojavljuje kao lebdeća (s)tvar koju oblikuje isključivo emocija glavne junakinje. Odrasla, Adriana odlazi u rodni grad svog oca i saznaje za njegovu tajnu koja je nepovratno uništava. Morales završava Jug sa pretpostavkom da je Adriana, tražeći odgovore za život i smrt svoga oca, ustvari htjela pronaći izgubljeni dio sebe. Da li je u tome uspjela nikada nismo saznali, ali je shvatila da njen otac nije bio čarobnjak, već čovjek koji je bespogovorno živio posljedice svojih odluka, zbog kojih je na kraju i skončao.

Morales u romanu Bene gradi tjeskoban i uznemirujući svijet u koji je čitatelj uvučen i suočen sa vlastitim propitivanjem onoga šta jeste stvarno, poput glavne junakinje. Ispripovijedan je kao retrospektiva naratorke Angele na događaje iz vremena kada je imala dvanaest godina, a koji su, kao i u Jugu, završili tragično. Poput Adriane, Angela je djevojčica koja ne ide u školu, već se školuje kod kuće i mora slušati svoju strogu tetku Elisu i njen nam se glas često može učiniti kao nastavak Adrianinog. Međutim, Morales u Bene uključuje priču o duhovima, koja gotovo u potpunosti iskrivljuje granice fantazije i stvarnosti. Angela odrasta bez majke, a podršku i razumijevanje traži od brata Santiaga i prijateljice Juane, čija je sestra Bene predmetom prezira mnogih odraslih; prezira koji proizlazi upravo iz njihovih nagađanja  o njenoj zloj prirodi. Đavo kruži ovom kućom!, reći će gospođa Rosaura, prijateljica Angeline tetke. Za Bene se govori da joj je momak bio Ciganin koji je ujedno i njen otac. Angelu ona istovremeno plaši i oduševljava i pita se šta je to u njoj što privlači sve muškarce u kući. Čitateljima sa odmakom priče postaje jasno da su te glasine vjerovatno nastale kao reakcija na društveni stalež iz kojeg Bene dolazi. Njena je porodica siromašna i ona radi kao sluškinja u Angelinom domu, a glasine o njenoj zlokobnosti i incestu nose biljeg predrasuda, koje će kasnije donijeti fatalne posljedice po sve njih. Bene, baš kao i Jug se završava ne dajući nam sve odgovore, već naslućujući tajnu misteriozne Ciganke.

Sva iskustva djevojčica u njihovim osjetljivim godinama su ispripovijedana jednostavnom, ali brižljivom poetikom. Umjetničku vrijednost romana možemo svakako pronaći u onim dijelovima u kojima je jasno da je čak i jezik nemoćan izraziti emociju i atmosferu u kojoj su djevojčice odrastale. Adriana će gledati kako njen otac vremenom postaje ćutljiviji i usamljeniji, dok je Bene takođe tajanstvena figura iza čije se samozatajnosti krije nešto zlokobno. Autorica je svjesna ograničavajuće pozicije svojih odabranih naratorki, ali upravo kroz tu nemogućnost da se u potpunosti u jeziku izraze naglašena je dimenzija odrastanja i stvaranja osjećaja napuštenosti i usamljenosti. Morales kroz sugestivne snove ili fantastične dimenzije priče, želi pokazati postojanje jedne neiskazive stvarnosti koja se pojavljuje kao nuspojava različitih unutrašnjih previranja, porodičnih nerazumijevanja i društvenih predrasuda; i baš zato što je snažno ukorijenjena u prostoru unutrašnjeg, teško je u jeziku iskaziva. Važno je još i istaknuti kako su oba romana i feministički kodirana, ali ne kroz tipičnu feminističku perspektivu kritike patrijarhata, već radije dozvoljavajući protagonistkinjama da se ipak izdignu iznad društvenog ustroja, ukazujući na neke njegove neuralgične tačke, poput osnaživanja patrijarhata preko lošeg odnosa između majke i kćeri ili perpetuiranja društvenih i rasističkih stereotipa.

 Jug i Bene nesumnjivo pokazuju tjeskobu djetinjeg a opšteljudskog iskustva koje prevazilazi vremenske i društvene uslovljenosti. Ostavljajući gorak okus u ustima, romani od nas i danas traže da o njihovim temama aktivno mislimo. Fabulativno jednostavne i stilski nepretenciozne, ali gusto naseljene velikim temama, priče nas vode kroz tajanstvenu prirodu ljudskih odnosa, potvrđujući Hölderlinov epigraf Šta možemo voljeti, a da nije sjena?, koji otvara Jug, kao svoju konstantu.

izvor – https://bookstan.ba/

Fotografija autorice (c) Olivier Hess

Kažu da se kao romanopisac ne smijete zaljubiti u svoju temu, ali, ma koliko god se divim intelektu i cijenim carstvo ideja, ne vjerujem da roman možete napisati samo iz čistog razuma. U njega morate unijeti i srce, a kad je jednom srce u njemu, ko zna gdje vas sve može odvesti. Moje srce me je dovelo do ovog romana. Ovaj roman je moja ljubavna pjesma posvećena rijekama – onima koje još uvijek žive i onima koje su već odavno nestale.

Moja baka s majčine strane, žena koja me je podizala do moje desete godine, nikada nije čula za grčkog filozofa i matematičara Talesa iz Mileta, ali je i ona vjerovala da je voda osnovni princip života. Željela me je naučiti kako da slušam laganu kišu ili žubor potoka, ali sam, u svom neznanju, bila prilično loša učenica. Na kraju, kao i u mnogim drugim stvarima, književnost je bila ta koja me je povezala sa stvarnošću i misterijama koje su mi sve vrijeme bile pred očima. Voda, čija su nam brojna svojstva još uvijek nepoznata, i dalje ostaje velika misterija.

Priče i ono prešućeno Mezopotamije – današnjeg Iraka i dijelova današnje Turske, Irana, Sirije i Kuvajta – oblikovani su rijekama, prošlim i sadašnjim, mrtvim i onim koje umiru. Od deset država najugroženijih nedostatkom pitke vode, sedam ih je na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. Tigris i Eufrat, nekada kolijevka civilizacije, bilježe najniže nivoe vodostaja u historiji. Kako mezopotamske rijeke iz dana u dan presušuju, na njihovim obalama koje se povlače izranjaju naselja stara i hiljadama godina.

(…)

Istraživački proces za ovaj roman bio je intenzivan, opsežan i interdisciplinaran. Uživala sam u čitanju niza raznolikih knjiga i naučnih članaka, od onih o globalnoj ekološkoj krizi i konzervacijskoj hidrologiji do onih o pogrebnim i žrtvenim obredima drevnih Akađana i etnomedicinskim biljkama Mezopotamije. (…) Ipak, možda je najveći izazov nastao kad sam zaronila u bogatstvo i kompleksnost jezidske kulture i običaja. Kolektivni identitet koji se kroz vijekove prenosio uglavnom preko pjesama, priča, uspavanki i poezije, ne može se u potpunosti razumjeti isključivo iščitavanjem pisanih tekstova. Dugo sam razmišljala o tome koju verziju imena da koristim: “Jezidi”, “Jazidi” ili “Ezidi”, i jedini razlog zbog kojeg sam se odlučila za prvu opciju jeste da u romanu održim dosljednost s tekstovima iz devetnaestog vijeka i Arthurovim otkrićem Layardove knjige.

Dodatni izazov predstavljalo je to što se običaji jezidskih zajednica razlikuju u zavisnosti od mjesta i vremena. Neki od postulata, kao naprimjer onaj koji se odnosi na nejedenje ribe ili vjerovanje u reinkarnaciju, uveliko se razlikuju u zavisnosti od toga radi li se o Jezidima u Iraku ili Jezidima u Armeniji. Trudila sam se da ne izgubim iz vida ovaj fascinantni pluralitet i cilj mi je bio odati poštovanje važnosti usmene baštine. U tu sam svrhu proučavala pjesme, mitove, legende i narodne priče, kao i praznovjerja. (…) Duboko sam zahvalna ljudima i iz lokalnih zajednica i iz dijaspore, koji su mi ljubazno i velikodušno otvorili svoja srca i sjećanja, čak i kada su ta sjećanja bila puna boli i patnje.

U mom romanu opisuje se genocid iz devetnaestog vijeka, počinjen na obalama rijeke Tigris i taj genocid se temelji na historijskim činjenicama. Međutim, u svrhu boljeg narativnog toka, izmijenila sam tačne datume i neke relevantne detalje. Muhamed‑paša iz Rawanduza, poznat kao Mire Kor, i Bedirhan‑beg izvršili su pokolj hiljade Jezida 1832. godine. Jezidi koji su pobjegli prema rijeci upali su u zamku, jer nisu znali da su svi čamci uništeni. Genocid iz 2014. dešavao se pred očima cijelog svijeta. (…) U mom romanu Salma, koja je izmišljeni lik, kaže da bi više voljela da su je usmrtili plinom u Halabdži umjesto što ju je ISIS zarobio i svakodnevno siluje – njene riječi su preuzete iz svjedočenja jedne žene koja je preživjela te torture. (…) Čitala sam transkripte jezidskih balada i pjesama koje i dan‑danas čuvaju sjećanje na zločine iz prošlosti. Neizmjerno sam zahvalna advokatima za ljudska prava, aktivistima i preživjelima koji su sa mnom razgovarali uživo ili videokonferencijskim pozivima. Mnogo sam naučila iz njihove hrabrosti, nesalomljivosti duha i naporima koje ulažu da se postigne pravda i priznanje.

Dok sam pisala ovu knjigu, porota suda Old Bailey je u skladu sa Zakonom o savremenom ropstvu proglasila krivim i osudila na zatvorsku kaznu uticajnog nigerijskog političara i njegovu ženu. Radi se o prvoj presudi za trgovinu organima u Velikoj Britaniji. Supružnici su se dogovorili s ljekarom da namame siromašnog uličnog prodavača iz Nigerije u Veliku Britaniju kako bi njegov bubreg uzeli za transplantaciju koja je bila potrebna njihovoj bolesnoj kćerki. Čitajući i istražujući o ovom neobičnom slučaju, iznenadila sam se kad sam otkrila da se u sudskim spisima takvih slučajeva kao ključna lokacija za mreže nezakonite trgovine organima spominje Turska, moja domovina. Ovu pravnu i etičku priču sam pratila u isto vrijeme dok sam proučavala svjedočanstva preživjelih Jezida, te su se ta dva problema spojila u mojim mislima. Trenutno se oko tri hiljade jezidskih žena i djevojčica smatra nestalim, a mnoge od njih se drže u zatočeništvu u tipičnim porodičnim kućama u gradovima širom Bliskog Istoka. Jedan takav slučaj potresao me je do srži. Sedmogodišnja djevojčica, Jezidkinja, pronađena je 2021. u teškom fizičkom stanju u jednoj običnoj četvrti u Ankari, nedaleko od kuće moje bake s majčine strane, u kojoj sam odrasla, nakon što je policija raskrinkala aukciju na internetu u kojoj su je pokušali prodati onome ko da najbolju ponudu. Genocid nad Jezidima, iako je bio užasan i mučan, još uvijek nije okončan.

Zatvaram oči i razmišljam o Talesu iz Mileta, koji sjedi na obali krivudave rijeke Meandre (Velika Meandra u današnjoj Turskoj), koja nam je podarila riječ “meander” (od grčke riječi maiandros i latinske meander). Zamišljam ga tamo, gleda u vodu s radoznalošću i poštovanjem, posmatra kako se nemirno kreće i obnavlja. A onda zamišljam kako jedna sićušna kap pada filozofu na ruku… baš ta ista kapljica koja je možda bila u mojoj jutrošnjoj šolji kafe, ili možda u vašoj, povezujući nas izvan granica vremena, geografije i identiteta.

izvor – bookbybook