Objavljena u okviru Buybookove specijalne edicije „Dnevnik“, Zelenac je knjiga koja spaja iskrenost, introspektivnost i pažljivo promišljene detalje, gdje predmeti, sjećanja i priroda postaju most između života i smrti. O ovim i srodnim temama ovog književnog ostvarenja je s autorom Farukom Šehićem
razgovarala Zejneba Hajdarević.
U Zelencu je smrt istovremeno lična činjenica i ontološka kategorija – događaj koji pogađa ne samo onoga ko umire, nego i onoga koji nastavlja živjeti. Čovjek koji tuguje za gubitkom bliske osobe nosi vlastitu disonancu: postaje ponavljajući, trom, neprecizan i istovremeno preosjetljiv, preživ. Kao što jednom oguljena i razdijeljena narandža više ne može biti cjelovita, tako ni iskustvo gubitka ne može pojedinca vratiti u prvobitno stanje. Iz te neravnoteže rađa se pitanje: Treba li tugu uopće dotjerivati? Koliko Vam je žanr dnevnika-memoara omogućio da se ovom iskustvu približite neposrednije?
Očeva smrt mi je dala ogromnu snagu i volju, uporedo sam pisao tri rukopisa (roman, spjev o Berlinu i ovaj memoar), plus sam objavljivao pet kolumni mjesečno i uređivao knjige za Buybook.
Zelenac nije započet kao dnevnik, nego sam ga pretvorio u to, ako izbrišemo datume dobit ćemo ono što ova knjiga i jeste: memoar ili nefikcijska proza. Pisanje o smrti je već dovoljno da te ogoli, pa i stilski, nije mi bila namjera da svaka rečenica mora biti „presavršena ili preliterarna“ (toga ima u izobilju u mom zadnjem romanu), jer treba stvari ostaviti onakvima kakve jesu. Samo sam prepisivao ono što sam osjećao, kao seizmograf bilježio promjene. Nisam želio polirati emociju, rečenice do besvijesti kada je ova tema u pitanju. Na jednom mjestu pišem kako sam molio Boga da uzme moj život, kako bi ona mogla nastaviti svoj – i to je to (iskrenost), nema potrebe od te rečenice praviti glamurozan literaran iskaz. Smrt najbližih, vlastiti život ti postaje „tema“. Smrt je nepoetična, gotovo je banalna i dolazi nimalo pompezno, nema vatrometa, ničeg ceremonijalnog, samo fakt, činjenica, telefonski poziv, nekoliko latinskih riječi na vrhu rubrike dijagnoza. Pisao sam i osluškivao ton ove knjige; to je kao kad tražiš stanicu na radiju i naprežeš uši dok ne pronađeš tačnu frekvenciju i kristalan zvuk.
Kada sam to našao onda se knjiga sama ostvarivala.
Ne treba se ni vraćati u prvobitno stanje, mi smo stvoreni da bi se mijenjali, da ne kažem razočarali, u tome je snaga/kakav-takav smisao, da ideš dalje. Tačno znam šta bi moj otac mislio da sada čita ove redove, bio sam u potpunoj povezanosti s njim tokom pisanja knjige, kao i sa Mariannom. Nisam spiritualista niti medijum, ali putem snova imao sam kontakt s njima. To magijsko i čarobno postoji u nama kao neki zakržljali organ, samo ga treba aktivirati, biti ga svjestan.
I da, ne treba tugu dotjerivati, treba je pustiti da svira svoju muziku.
Tuga u ovom dnevniku-memoaru djeluje gotovo proceduralno, u ciklusima dana i mjeseci, gdje se gubitak polako ukorjenjuje u život. Kao čitateljica, doživljavam to kao kalendar unutarnjih oscilacija gdje se prisutnost i odsutnost mijenjaju gotovo ritualno. Kakvu funkciju ima ovakav ritam u iskustvu preživljavanja i pamćenja?
Vraćam se na radio i frekvenciju: da bi se napisala ovakva knjiga potrebno je sebe, svoj um i tijelo pomalo prihvatiti kao instrument kroz koji prolaze tuga, euforija, radost, potištenost, besmisao svega i apsolutna smisao svake moguće životne tričarije, procesa.
Treba se prepustiti, jer ja tu nisam samo pisac, nego sam prvo čovjek koji treba da prihvati ili ne prihvati traumu gubitka. Naravno da sve to ide s tobom i mijenja se, ne može žalost biti ista prvi dan smrti ili nakon godinu dana. Kao što se i priroda mijenja kalendarski tako se i mi nosimo s onim o čemu se kod nas priča šapatom, o smrti.
Sama bit traume jeste ponavljanje, mi se nekih stvari manijakalno sjećamo i utiskujemo ih u sjećanje iz straha da ih ne zaboravimo, ili se sjećamo svih detalja kako bi ih „naučili napamet“, opet zbog straha od zaborava. I zato što kada se sjećamo umrlih onda su oni za tren tu, s nama, kao da su živi. Trauma je repetitivna, ona je refren. Sjećanje je lijek, nije otrov. Nekad dolazi iznenada, obasja nas i nestane.
Pisati o smrti oca i o porodici uvijek je izazov jer iskrenost postaje nužna, ali i riskantna. Svako bira dokle smije i želi da ide. Da li je bilo teško odrediti tu granicu?
Iskrenost nije estetska kategorija, premda su neki pisci na osnovu nje izgradili vlastitu poetiku, ja nisam taj pisac, iako sam se ogoljavao do maksimuma. Naravno da nisam u knjigu stavljao neke negativne stvari, neslaganja, svađe jer treba imati dostojanstvo spram onih koji se ne mogu odbraniti. Treba znati koliko čega dozirati u knjizi, to je također umijeće i frekvencija koju treba iskristalisati.
U knjizi sam na nekoliko iskrenih mjesta napisao da se ponavljam (mogao sam to promijeniti ali nisam jer trauma je refrenična), kako bi čitatelj i čitateljka mogli vidjeti da savršeno vladam arhitekturom svoje knjige, kao što vladam, ali neko to može i drukčije shvatiti (kao stilsku slabost, nedostatak). U ovom slučaju iskrenost je možda bila bespotrebna. Jezičko-stilski nivo na kojem pišem knjige je takav da znam tačan broj koliko puta sam upotrijebio neki pridjev, ili veznik, ili bilo šta.
Umijeće ove knjige je tišina, odmjerenost, njena suptilnost – ranjivost i snaga istovremeno; umijeće neke druge moje knjige je nešto drugo.
Ako se ne ustručavamo da, imajući povjerenja u sopstveni jezik, pišemo o tome zašto je nama umrli bio važan, ako, dakle (i eto paradoksa), govoreći o umrlom kažemo štošta i o nama samima, izveštaj o smrti pretvara se u tekst, u hroniku, u igru sjećanja, u otpor zaboravu. Dok ste pisali knjigu, koliko je to iskustvo preoblikovalo Vaš pogled na vlastite emocije i na proces tugovanja?
Svaka knjiga, svaki njen nastanak je zaseban proces. Pisao sam ovu knjigu zbog sebe, da ih sačuvam u tekstu (Seju i Mariannu), i nisam sva sjećanja stavljao u tekst, jer mnoga sjećanja ne mogu, niti trebaju postati literatura. Imao sam teške sumnje da li uopšte trebam objaviti ovu knjigu, etičke sumnje. Da li imam moralno pravo iznositi detalje iz života osoba koje su bile samozatajne? Samo o fotografijama sam razmišljao mjesecima, da li one trebaju biti tu, i zašto baš ove koje sam stavio? Nema tu ničega odokativno, ofrlje, ne pišem knjige na taj način.
Naučio sam dosta stvari tokom pisanja knjige, jedna od njih je to da se tuga, žalovanje neće završiti s posljednjom rečenicom u knjizi.
Sjećanja na Vašeg oca oblikuju prostori i životne okolnosti, uključujući život u Tripoliju, sačuvan u memoriji i predmetima. Intrigantno je, također, kako s tolikom lucidnošću prikazujete njegove lomove, koji su, nažalost, lomili i svijet koji je nastojao sačuvati, ocrtavajući figuru čovjeka sa svim pukotinama. Jer, ljudi su, naime, i pukotine. No, upravo predmeti, u toj mikrohistoriji života, nose tragove memorije – koliko Vam je značajno ovo „kolekcionarstvo sjećanja“?
Postoji lik Amistad u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (2024) i veliko poglavlje o njemu, i on je upravo taj junak koji je kolekcionar predmeta i sjećanja koja oni u njemu bude. To je svakako autobiografski udio u tom romanu, on postoji i u Knjizi o Uni i drugdje, a to je zbog nestalnosti našeg svijeta – kad nešto izgubim želim da to nadomjestim (cijela Knjiga o Uni je baš to, rekonstruisani svijet). Ko je samo nakratko osjetio šta znači biti izbjeglica vrlo dobro to razumije, tu potrebu za naseljavanjem intimnog prostora. To je radio i moj otac, svjesno ili nesvjesno.
U Zelencu su predmeti bitni jer upućuju na Seju i Mariannu, osvjetljuju njihovu prošlost u kojoj su bili živi. A onda su predmeti od velike vrijednosti. Mnoge sitnice odjednom postaju zlata vrijedne.
S druge strane, trenuci u kojima Marianna još živi punim plućima, a smrt je već prisutna, nose svoju posebnu težinu. Šta Vam je bilo najvažnije u zapisivanju te granice između života i smrti?
Marianna je živa nekoliko mjeseci nakon Sejine smrti, ali se prvi put spominje u knjizi onda kada saznajem za njenu smrt. I taj trenutak je šokantan jer je iznenadan. Naša komunikacija je bila vrlo intenzivna ali se smanjivala zbog toga što sam se borio s očevim gubitkom, tako da nisam primijetio da se nije javljala zato što je odlučila da mi ne javi da joj se bolest vratila i da je sada sve gotovo. Taj njen gest vidim kao izraz krajnje nesebičnosti i plemenitosti.
Zapisujete u jednom trenutku: Ponajviše smo građeni od ideja i snova, a oni su stvoreni od riječi. Njima se vraćamo cijeli život. Zbog čega je toliko blizak taj odnos između snova i priča?
Mi, ljudi, bića, moramo imati neke ideje veće od nas samih kako bi vlastitim egzistencijama pridodali veći smisao od biološkog ciklusa života i smrti. To su naši snovi (ne mislim na snove tokom sna), a čovjek je biće priče, sve počinje od nje, tačnije od poezije, prvih ritmova rituala, magijskih obreda…
Priroda i voda u Zelencu ne funkcionišu samo kao simbolički kôd, nego i kao filozofski model postojanja: voda pamti, transformiše, upija i vraća. Kažete: Voda je sveta granica, sfera kroz koju je nemoguće proći i izbiti u drugu dimenziju. U toj slici prepoznaje se arhetipska ideja Hada, ali i savremeno shvatanje prirode kao živog arhiva. Koliko Vam je važno da priroda – koja ovdje funkcioniše na razini lajtmotiva – postane prostor u kojem se život i smrt međusobno prepoznaju?
Priroda je sakralna, ona je za mene hram, živa arhiva (kako kažeš), tu, za ljude poput mene, leži utjeha, snaga, spas. Mi smo u prirodi nastali i smrću se njoj vraćamo, jer i zemlja je priroda.
U savremenom društvu u kojem se trauma često koristi kao retorički alat, banalizuje ili stavlja u službu društvenih narativa, pojedinac koji iskreno tugujе suočava se s pritiscima da vlastitu bol prećuti, umanji ili uklopi u prihvatljive norme. Kako književnost može očuvati autentičnost iskustva gubitka, svjedočiti istini tih emocionalnih procesa i istovremeno osporiti društvene mehanizme koji relativizuju ili obesmišljavaju tugu?
Ne znam, ja duboko cijenim svoje emocije i one za mene nemaju cijenu; volim što sam čovjek bez obzira na tvarnu muku (M. Dizdar), to jest, kao i drugi tražim smisao postojanja i trudim se to raditi na dostojanstven način.
Ne prikljanjam se mišljenju većine, znam kako biti sâm, ne pojeftinjujem svoje pisanje.
Književnost možda funkcioniše tako da nas, poput Lazara, podiže iz jezika smrti u jezik sjećanja… Šta biste Vi rekli?
To bi bila velika uloga književnosti, njen vrhunac, ali ona može biti svakakva a ne samo iskupiteljska. Preferiram ovu prvu ulogu.
