Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Institut za populaciju i razvoj (IPD), uz podršku CARE International Balkans i partnerskih institucija, organizuje završnu konferenciju projekta Future4Youth pod nazivom: „Od dokaza do sistema – programi koji grade zdrave i nenasilne odnose mladih“, koja će se održati 27. januara 2026. godine u Sarajevu, u hotelu Ibis Styles, sa početkom u 10:00 sati.
Cilj konferencije je razmjena iskustava i dobrih praksi, te diskusija o načinima institucionalizacije programa koji promovišu zdravlje, nenasilne odnose i životne vještine mladih.
Konferencija je namijenjena predstavnicima obrazovnih institucija, stručnjacima u radu s mladima, partnerima iz civilnog sektora, donatorima i medijima, kao i mladima koji su učestvovali u projektima Budi muško klub i Fakat cure Sarajevo.
„Učešćem na konferenciji, škole dobijaju priliku da prepoznaju i dodatno osnaže vlastitu ulogu u promociji zdravlja, prevenciji nasilja i razvoju životnih vještina kod učenika i učenica, razmijene iskustva i dobre prakse sa drugim školama i akterima koji rade na sličnim programima, unaprijede saradnju i umrežavanje sa partnerima iz obrazovanja, civilnog sektora i zajednice i dobiju konkretne preporuke i smjernice koje mogu biti podrška u daljem razvoju školskih aktivnosti i inicijativa usmjerenih na dobrobit mladih.
Mladi, kroz ovakve programe i zajednički rad škole i partnera, dobijaju više prostora da razvijaju znanja i vještine koje su ključne za život – da grade zdrave odnose, bolje razumiju sebe i druge, donose odgovorne odluke, osjećaju se sigurnije i imaju podršku u izazovima sa kojima se suočavaju tokom odrastanja.
Dugoročno, društvo dobija generacije mladih ljudi koji su osnaženi, otporniji i spremniji da grade zajednice u kojima su zdravlje, poštovanje, nenasilje i jednakost vrijednosti koje se žive svaki dan – u školama, porodicama i širem okruženju“, saopćeno je iz Instituta za populaciju i razvoj.
U utorak, 27. januara, s početkom u 19 sati, u Sarajevu će biti premijerno prikazan dokumentarni film Livanjski divlji konji – između slobode i nebrige. Projekcija će se održati u Kvartovskom kinu Grbavica, na adresi Grbavička bb, a organizatori pozivaju publiku da im se pridruži na ovoj posebnoj filmskoj večeri.
Kao što i sam naziv nagovještava, film govori o livanjskim divljim konjima, njihovom značaju za ovaj kraj, ali i o dugogodišnjem izostanku institucionalne brige i odgovornosti za njihovu zaštitu. Dokumentarac potpisuje produkcija portala eTrafika, dok je montažu radila Jelena Vujasinović.
Autori filma, novinari Vanja Stokić i Ajdin Kamber, ističu da su se intenzivnije počeli baviti ovom temom nakon što su prošle godine naišli na povrijeđenog konja i shvatili koliko sistem ne reaguje.
– Iako za divlje konje znamo odavno, ja sam često u Livnu, a Ajdin je tamo rođen i odrastao, tek prošle godine smo se ozbiljnije zainteresovali za njihovu sudbinu. Četiri dana smo pokušavali pronaći nekoga ko bi pomogao povrijeđenom konju. Tada smo shvatili da sistem ne funkcioniše i da konj može preživjeti samo ako se mi lično uključimo, što se na kraju i desilo – navode Vanja Stokić i Ajdin Kamber.
Film, koji traje 35 minuta, donosi priču o aktivizmu, turizmu, ponosu i prirodnoj ljepoti, ali i o patnji, nebrizi, odgovornosti, zaštiti i kriminalu.
Ulaz je slobodan za sve! Napomena: film nije pogodan za djecu!
Dokumentarni film nastao je u okviru projekta Promoviranje sudjelovanja građana u lokalnoj upravi, koji Centar za građansku suradnju iz Livna provodi uz podršku Nacionalne zaklade za demokraciju (NED). Sadržaj i stavovi izneseni u filmu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Centra za građansku suradnju i Nacionalne zaklade za demokraciju.
U povodu 110. obljetnice rođenja Vojina Bakića, jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, u upravo obnovljenom Gradskom muzeju Bjelovar u četvrtak, 29. siječnja 2026. godineotvara se izložba Vojin Bakić: Princip nade. Riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićeva lika i djela u njegovu rodnom gradu nakon šezdeset godina. Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica iz Sarajeva, koja je koncept razvila na poziv i u dijalogu s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW. Autorice postava su arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, nasljednice umjetnikova opusa. Integralni dio izložbe čine i radovi umjetnika Davida Maljkovića, Miloša Trakilovića i Sare Solomon. Izložba ostaje otvorena do 18. travnja ove godine.
Izložba polazi od pitanja: što danas znači djelo Vojina Bakića u trenutku intenziviranog povijesnog revizionizma i sustavnog potiskivanja javnog sjećanja? Živeći i radeći u uvjetima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom. Njegovu je praksu duboko obilježilo ubojstvo četvorice mlađe braće u sustavu koncentracijskih logora Jadovno, no unatoč tome umjetnik nije pristajao na beznađe: njegove su skulpture ustrajno tragale za formom koja je mogla iznijeti uvjerenje da se takvo nasilje više nikada ne smije ponoviti.
Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićeva rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativan teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao. Inzistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija, izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja. Intervencijom na Bakićevoj rodnoj kući u neposrednoj blizini Muzeja, koja će nakon rekonstrukcije biti Kuća Bakić, izložba pozicionira Bjelovar kao jedno od ključnih mjesta za arhivska, disciplinarna i prostorna čitanja Bakićeva rada.
Izložbeni postav Ane Martine i Vjere Bakić raspoređen je kroz tri muzejske galerije: u podrumu, prizemlju i na prvom katu te donosi pregled ključnih cjelina Bakićeva stvaralaštva, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme(1963–1968) i Razlistale forme (1958). Uz najznačajnija reprezentativna djela, uključujući različite iteracije skulptura Bik i Torzo, izdvaja se rijetko izlagana skulptura Istovremenosti (1968–1969). U postav su uključena i djela iz fundusa Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima se posebno ističu ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima / Poziva na ustanak (Bjelovarac), oblikovanog 1947. godine u sjećanje na rano stradalog umjetnikova brata Slobodana Bakića. Replika spomenika vraćena je 2010. u Spomen-park Borik u bjelovarskoj četvrti Vojnović zajedničkim naporima obitelji, prijatelja i suradnika umjetnika te u suradnji s državnim i lokalnim institucijama i udruženjima.
Na sudjelovanje u izložbi i dijalog s Bakićevim nasljeđem pozvani su umjetnik David Maljković, čiji je dugogodišnji angažman s Bakićevim modernističkim spomenicima artikuliran, između ostalih, i u radu Retired Form (2008) i trilogiji Scenes for a New Heritage(2004-2006) te umjetnici mlađe generacije Miloš Trakilović i Sara Salamon. Na izložbi predstavljene suvremene pozicije preuzimaju ključne napetosti Bakićeva stvaralaštva: između nasilja i mogućnosti, arhive i budućnosti, tijela i progresa te ih prevode u sadašnjost digitalnih slika, migracija i ekološke krize. Time Bakićev rad otvaraju prema novim društvenim imaginacijama i mlađoj publici.
Bakićev stvaralački pristup i univerzalnost poruka njegove umjetnosti, okrenutih svjetlu i kretanju naprijed, utjelovljuju nadu kao princip. Stoga koncept izložbe umjesto linearnog pregleda Bakićeva stvaralaštva koristi filozofiju nade marksističkog filozofa Ernsta Blocha i kritičku fabulaciju povjesničarke Saidiye Hartman. Za Blocha nada nije osjećaj već način mišljenja, sposobnost da u sadašnjosti prepoznamo mogućnosti promjene. Iz te perspektive Bakićeva skulpturalna praksa koju čine apstraktne forme, dinamika, refleksija svjetla i kinetički potencijal, može se čitati kao materijalizacija tog anticipativnog mišljenja. Njegove skulpture odbijaju zatvorenu, dovršenu sliku stvarnosti i nude formu kao argument o mogućem. Kritička fabulacija Saidiye Hartman istraživačka je praksa koja iz nepotpunih arhivskih tragova rekonstruira i ono što službena povijest nije zabilježila ili je svjesno izbrisala. Primijenjeno na Bakićev rad, to znači da izložba ne prati samo službenu povijest njegove recepcije, već traži neostvarene potencijale njegova djelovanja. Bakićeve skulpture se tako čitaju kao arhiv budućnosti koja još nije došla, a čiji potencijal ostaje aktivan.
Napomena: Gradski muzej Bjelovar organizira autobusni prijevoz iz Zagreba na otvorenje izložbe u četvrtak, 29. siječnja, s polaskom u 15 sati ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Otvorenje izložbe održat će se u 18 sati, a povratak iz Bjelovara za Zagreb planiran je u 21 sat, s polaskom ispred Muzeja. Zainteresirane za organizirani prijevoz molimo da potvrde dolazak najkasnije do petka, 23. siječnja u 14 sati, putem e-maila: gradskimuzejbjelovarmarketing@gmail.com.
O umjetniku: Vojin Bakić (Bjelovar, 1915 – Zagreb, 1992) jedan je od najznačajnijih međunarodno priznatih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Frane Kršinića i specijalizirao kod Ivana Meštrovića. Razvija prepoznatljiv rukopis koji od figuracije vodi prema radikalno apstraktnim plohama koje razgrađuju volumen i stupaju u aktivan odnos s prostorom i svjetlom, posebice vidljivim u ciklusima poput Razlistanih i Svjetlonosnih formi. Autor je niza monumentalnih spomenika u Kamenskoj, Dotrščini, Valjevu, na Petrovoj gori i u Kragujevcu. Od pedesetih godina sudjeluje na važnim međunarodnim izložbama poput Venecijanskog bijenala, Documente u Kasselu i EXPO 58 u Bruxellesu. Njegovo djelo, obilježeno poslijeratnim devastacijama i promjenama političkih režima, sada je jedno od ključnih poglavlja modernističke skulpture i regionalne baštine sjećanja.
Druga sezona KONT Masterclass serijala, jedinstvene regionalne inicijative posvećene afirmaciji kredibilnog znanja i kvalitetnog javnog diskursa, počela je danas prvom epizodom koja donosi masterclass predavanje Damira Šagolja, jednog od najuglednijih svjetskih ratnih fotoreportera. Nova sezona prikazivat će se do kraja marta ove godine na digitalnoj platformi www.kont.ba, a pored snimljenih masterclass predavanja, sezona obuhvata i poseban program KONT Talks, razgovore uživo s istaknutim autorima i misliocima iz regije i svijeta. KONT i u svojoj drugoj sezoni ostaje besplatan i dostupan širokoj publici, s ciljem da kompleksne teme savremenog društva učini razumljivim, kontekstualiziranim i relevantnim.
Pokrenut kao odgovor na dominaciju brzih, površnih i algoritamski favoriziranih sadržaja, KONT se profilirao kao prva regionalna Masterclass platforma koja znanje vraća u fokus javnog prostora. Nakon uspješne prve sezone, obilježene raznovrsnim temama i snažnim autorskim glasovima, druga sezona dodatno širi formate i perspektive. Pored Damira Šagolja, predavači u drugoj sezoni bit će i Aleksandar Stanković, Ida Fazlićte kolektiv koji stoji iza poznatog satiričnog portala njuz.net. Istovremeno, gosti novog formata KONT Talks bit će američko-kanadski historičar specijaliziran za historiju Balkana, Max Bergholz te univerzitetska profesorica i jedna od najistaknutijih javnih intelektualki u regiji, Dubravka Stojanović.
Iz Fondacije Ekipa, koja stoji iza projekta, poručuju da je druga sezona logičan nastavak ideje s kojom je KONT i pokrenut: stvaranja prostora u kojem znanje, iskustvo i argument imaju prednost nad površnošću i senzacionalizmom. „KONT je nastao iz potrebe da se složene i važne teme vrate u fokus javnosti, bez pojednostavljivanja i banalizacije. Druga sezona dodatno potvrđuje našu namjeru da publici ponudimo sadržaje koji potiču kritičko razmišljanje i dijalog“, naveli su iz Fondacije Ekipa.
Drugu sezonu KONT Masterclass serijala otvorilo je predavanje Damira Šagolja naziva “Through the Looking Glass“. Dobitnik Pulitzerove nagrade i jedan od najuglednijih svjetskih ratnih fotoreportera, u ovom masterclassu problematizira samu srž dokumentarne fotografije i fotožurnalizma, polazeći od pitanja kako lična iskustva, traume i „ožiljci“ autora oblikuju način na koji bilježi stvarnost. Kroz vlastiti višedecenijski rad na najtežim svjetskim ratištima i kriznim područjima, od Bliskog istoka do Azije, Šagolj ruši mit o fotografu kao neutralnom promatraču, otvarajući etička pitanja odgovornosti, konteksta i povjerenja u savremenom vizuelnom pripovijedanju. Šagolj je, pored Pulitzerove nagrade, višestruko nagrađivan od strane World Press Photoa, POYi-ja i drugih relevantnih institucija, magistrirao je fotožurnalizam u Londonu, vanredni je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i umjetnički direktor WARM Festivala.Fondacija Ekipa iz Sarajeva neprofitna je organizacija posvećena razvoju edukativnih, kulturnih i društveno angažiranih projekata koji doprinose jačanju kritičkog mišljenja i kulture dijaloga. Kroz KONT Masterclass serijal, Fondacija Ekipa nastoji dati prostor stručnjacima i temama koje rijetko nalaze svoje mjesto u dominantnom medijskom narativu, vjerujući da je dostupno, kvalitetno znanje jedan od ključnih preduslova za razvoj zdravog i informisanog društva.
Rajvosa MC ove godine poslavlja 28 godina aktivnog djelovanja kluba, a obilježit će ga tradicionalni „Winter Biker Party“, koji će se održati 07. februara u Kinu „Bosna“, sa početkom u 19:30. Ove godine, Rajvosa MC dovodi pravu heavy metal poslasticu, Iron Maiden Tribute „Rainmaker“, koji je trenutno jedan od najboljih tribute sastava popularnih Maidena u Evropi.
„Zadovoljstvo nam je da na ovogodišnjem tradicionalnom partyju imamo bend, čiji nastup željno iščekuju brojni bajkeri ali i ljubitelji metal zvuka iz cijele Bosne i Hercegovine. Rainmaker će zasigurno u svom dvosatnom nastupu koji do najsitnijih detalja simulira koncert popularne grupe Iron Maiden, prirediti pravi spektakl za sve prisutne“, poručili su članovi motokluba Rajvosa MC. Pored vrhunskog headlinera, kao predgrupa nastupit će i bend Radar iz Sarajeva, koji će za ovu priliku svirati obrade hard rock i heavy metal domaćih i svjetskih bendova, te dobiti priliku da svoje umijeće pokažu na velikoj bini u prepunoj sali kina “Bosna”.
Iako su okupljanja MC klubova često iza zatvorenih vrata, Rajvosa MC svake godine svojim zimskim koncertom, poziva sve zainteresovane da im se pridruže, bolje upoznaju sa MC kulturom i filozofijom kluba. “Pozivamo sve motoriste ali I one koji to nisu, da nam se pridruže na našem tradicionalnom zimskom koncert druženju, i da se na pravi način upoznaju sa našom kulturom i filozofijom. Možda vam dolazak na ovaj koncert probudi želju da i vi od ovog proljeća pređete sa četiri na dva točka, a jednog dana čak i ponosno nosite boje našeg kluba”, istakli sui z MC Rajvosa.
Rajvosa MC je formiran 1998. godine, i jedan je od najstarijih motoklubova u Bosni i Hercegovini. Povezanost imena kluba sa Sarajevom nije samo u simbolici grada u kojem je klub formiran, već i u načinu prezentovanja oznaka koje članovi kluba sa ponosom nose širom svijeta na svojim putovanjima.
Sarajevski bend Bombaj štampa predstavio je novu pjesmu i spot “Bilo je pravo dobro”, kao uvod u objavu nadolazećeg studijskog albuma „Voljeću te vječno, a možda i duže“. Riječ je o prvoj zvaničnoj najavi novog studijskog izdanja ove kultne sarajevske grupe, koje izlazi u saradnji s izdavačkom kućom Croatia Records, a spot donosi i posebno iznenađenje, pojavljivanje Đurine supruge Tanje Ribič u spotu benda. Par već godinama izbjegava zajednička pojavljivanja u medijima i poslije filmova “Kajmak i marmelada” i “Traktor, ljubav i rock and roll”, za koji je muziku napisao Nedim Babović, ovo je njihovo prvo zajedničko pojavljivanje na ekranu.
Frontmen benda Branko Đurić Đuro, naglasio je da pjesma donosi iskreni, emotivni presjek vremena, koje je za njim i da na pravi način predstavlja atmosferu albuma. „Pjesma ‘Bilo je pravo dobro’ govori o fazama kroz koje neka veza prolazi. Inspiracija mi je bila fraza koju obično čujemo na kraju nekog dobrog derneka, kada gosti odlaze i kažu‘Bilo je pravo dobro, to moramo obavezno još jednom ponovit’. Svi želimo ponavljati dobre stvari u životu i nekako ih skupljamo kolekcionarski u svoja sjećanja. Danas živimo u vremenu kad su emocije zaključane, gledamo u svoje ekrane, tražeći tamo kratkotrajno zadovoljstvo, jeftini humor, nešto što će nas zabaviti, dodirnuti … a zaboravljamo da prava iskustva nisu “digitalne” emocije. Zato je lijepo ponekad se zakopati u tu svoju “kolekciju” i potražiti sreću u bliskom kontaktu sa ljudima. Potrudimo se da održimo obećanje i ponovljamo dobre stvari, dok smo još tu”, rekao nam je Đuro.
Video spot za pjesmu „Bilo je pravo dobro“ vizuelno prati emotivni narativ same pjesme, oslanjajući se na jednostavan, ali snažan izraz koji stavlja fokus na atmosferu, odnose i lične priče. Posebnu simboliku nosi pojavljivanje Tanje Ribič, čime spot dobija dodatnu intimnu dimenziju i autentičnost, potvrđujući da je riječ o pjesmi koja se publici istovremeno obraća na ličnom i univerzalnom nivou.
Novi album „Voljeću te vječno, a možda i duže“ predstavlja povratak Bombaj štampe studijskom radu nakon duže pauze. Album izlazi u februaru i na njemu je jedanaest pjesama, a već sada je jasno da će izdanje donijeti spoj prepoznatljivog autorskog rukopisa benda i savremenog produkcijskog izraza, uz teme koje balansiraju između intime, svakodnevice i karakteristične ironije.
Bombaj štampa jedan je od najprepoznatljivijih bendova regionalne rock scene, osnovan početkom osamdesetih godina u Sarajevu. Tokom višedecenijske karijere bend je izgradio snažan autorski identitet, ostavio niz kultnih pjesama i albuma, te stekao status sastava koji je obilježio jednu generaciju, ali i ostao relevantan publici različitih uzrasta.
U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine je otvorena samostalna izložba vizuelnog umjetnika Denisa Haračića pod nazivom „Duša u reminiscenciji“. Izložba, koja će biti otvorena do 31. januara 2026. godine, okupila je brojne posjetioce, predstavnike kulturne scene, umjetnike i medije.
Kroz snažan i emotivno nabijen opus, Haračić se bavi temama izloženosti, ranjivosti i procesa zacjeljenja, promišljajući savremeni svijet kroz lično i kolektivno iskustvo. Kako sam autor ističe, „ova izložba je pokušaj da se uspostavi razumijevanje i neko dublje promišljanje o onome čemu svjedočimo, neminovno se pozivajući na historijsku ulogu umjetnosti u komuniciranju i bilježenju takvih stvari“. Naziv „Duša u reminiscenciji“, prema njegovim riječima, odražava lični proces kroz koji je izložba nastajala: „stvaranje ove izložbe za mene je proces zacjeljenja, a moja želja je da ona služi kao tačka šire introspekcije koja može voditi ka novim saznanjima i pomacima u našem svakodnevnom djelovanju“.
Izložbu prati predgovor historičarke umjetnosti Elme Fišić, koja naglašava da „Duša u reminiscenciji“ ne djeluje kao dijagnoza, već kao proces – prostor za refleksiju, empatiju i mogućnost promjene. Fišić dodatno ističe da, iako se bavi univerzalnim pitanjima savremenog svijeta, izložba ostaje duboko ukorijenjena u lokalno iskustvo: „Njena relevantnost ne leži u apstraktnoj globalnosti, već u činjenici da polazi iz konkretne sredine, iz Sarajeva — prostora čije je historijsko, političko i egzistencijalno iskustvo oblikovalo poseban senzibilitet prema nasilju, traumi, suživotu i otpornosti“. Sarajevo se, prema njenim riječima, ne pojavljuje kao puka geografska odrednica, već kao mjesto formiranja pogleda, etičke pozicije i unutarnjeg pejzaža iz kojeg izložba govori.
Izložba problematizira pojam malignog kao šireg društvenog, psihološkog i duhovnog principa, postavljajući pitanja o ravnoteži, suočavanju sa strahom i potencijalu umjetnosti kao sredstva iscjeljenja. U središtu postavke nalazi se proces zacjeljenja – osobni, kolektivni i duhovni – čineći ovu izložbu snažnim svjedočanstvom vremena u kojem živimo.
BIOGRAFIJA – Denis Haračić
Denis Haračić je vizuelni umjetnik koji živi i radi u Sarajevu. Rođen je 1991. godine u Travniku, a master studije završio je 2018. godine na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesorice Amele Hadžimejlić.
U svom radu fokusiran je na psihološke portrete kroz koje progovara o univerzalnim temama, društvenim i individualnim identitetima, uvijek tragajući za humanističkim izjavama. Koristi medije crteža, slikarstva, grafike, digitalne umjetnosti, animacije i zvučne instalacije, a u slikarstvu kombinuje grafičke boje, offset i mischweiss.
Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Bosni i Hercegovini, regiji i međunarodno, uključujući bijenala i trijenala savremene umjetnosti. Njegovi radovi nalaze se u međunarodnim kolekcijama poput Museum of Now u Berlinu i kolekcije Contemporary Bosnia u New Yorku. Dobitnik je više nagrada, među kojima se izdvaja nagrada Collegium Artisticum za grafiku (2021). Trenutno je zaposlen na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Početak nove godine često nosi potrebu za usporavanjem, novim navikama i kvalitetnijim vremenom za sebe. Upravo iz te ideje nastaje januarsko izdanje Book kluba u organizaciji Minglinga, namijenjeno isključivo ženama.
Book klub je zamišljen kao prostor za opušteno druženje, razgovor i povezivanje kroz knjige, bez pritiska „mora se sve znati“ ili „mora se sve stići“. Svaki mjesec čita se jedna knjiga, koja se dijeli na tri dijela, a do svakog susreta učesnice čitaju unaprijed dogovoreni dio. Na susretima se razgovara o pročitanom, dijele se utisci i otvaraju teme koje knjiga pokrene.
Knjiga koja se čita u januaru je roman „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Susreti će se održavati ponedjeljkom tokom januara, u 18h, u Brix baru i restoranu (Hasana Brkića 10) u Sarajevu.
Poseban fokus Book kluba je na stvaranju sigurnog i ugodnog prostora za žene, gdje su razgovor, razmjena iskustava i osjećaj zajedništva jednako važni kao i sama knjiga. Book klub je dio šireg Mingling koncepta koji kroz različite formate njeguje kulturu susreta, razgovora i sporijeg, svjesnijeg druženja.
Prijave za januarsko izdanje Book kluba otvorene su do 8. januara, a broj mjesta je ograničen.
Sve dodatne informacije o prijavi, cijeni ulaznica i programu dostupne su putem naših društvenih mreža. Za više informacija, kontaktirajte nas putem telefona 061 076 580 ili posjetite naše profile na Instagramu (@mingling.ba) i Facebooku (Mingling.ba).
Mingling – Jer život je bolji kad se družimo uživo!
Novu godinu Elemental dočekuje s jasnom novogodišnjom rezolucijom – biti iskreniji, glasniji i ranjiviji nego ikad prije. Upravo u tom duhu, bend je 1. siječnja objavio novi singl “Bit ću dobro”, treći po redu s nadolazećeg albuma “Dobra djeca” koji izlazi uskoro.
Nova pjesma bavi se unutarnjim pritiscima, padovima i pokušajima samoohrabrivanja u trenucima kada stvari iznutra nisu stabilne. Refren koji ponavlja „bit ću dobro“ postaje osobna mantra, ali i simbol novog početka – odluke da u novu godinu uđemo svjesno, bez uljepšavanja i bez skrivanja slabosti.
Singl prati videospot u režiji Romana Nikolića, redatelja s izraženim autorskim rukopisom, uz snimateljsku suradnju Maria Delića. Kroz niz svakodnevnih prizora i likova različitih generacija spot dodatno naglašava emotivni sloj pjesme.
O konceptu spota Nikolić kaže: „Ideja spota polazi od unutarnjih nemira, prikazanih kroz metaforu žvakaće gume koja se može napuhati do točke pucanja ili progutati. Pucanje pritom ne označava slom, već trenutak oslobađanja i olakšanja. Različiti načini na koje se nosimo s pritiscima – od zadržavanja svega u sebi do puštanja napetosti van – čine emotivnu liniju spota i prate poruku pjesme da će, unatoč svemu, biti dobro.“
Povodom izlaska singla, Remi ističe: „Ovo je pjesma Elementala bez filtera. Poručuje ti da je u redu otići na terapiju, reći svoju istinu i potražiti pomoć kad je teško. Postoje ljudi koji ti znaju pomoći, ljudi s alatima u rukama. Mi nismo ti ljudi, ali ti možemo dati soundtrack koji ćeš slušati dok u sebi lomiš da ovako više ne ide.”
Ovim singlom Elemental nastavlja graditi koncept albuma “Dobra djeca”, koji će objediniti teme osobnih borbi, odnosa prema sebi i drugima te procesa prihvaćanja vlastite ranjivosti kao izvora snage, uz već objavljene pjesme“Srce moje” i “Nisi ti ja sam”.
Pjesma je objavljena je pod etiketom 383 Records i dostupna je na svim glazbenim platformama: https://bfan.link/bit-cu-dobro
Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme koji je podržalo Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, a u saradnji s Portalom Strane i Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine.
Tekst „Varijacije“, autora Vladimira Arsenića, donosi književnu refleksiju na kompoziciju izvedenu na koncertu ansambla SA Sinfonietta, održanom 12. decembra u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.
Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese njihove dominantne izražajne elemente – čas kroz narativnost, čas lirizam ili slikovitost jezika. U cjelini, on odražava osjećaj jedinstva emotivnog i intelektualnog doživljaja koji je muzika inspirisala.
Tekst je napisao Vladimir Arsenić.
________________________
Varijacije
Johann Sebastian Bach Goldberg varijacije, BWV 988
Dečak svira klavir.
Neko je zapisao da dečak svira klavir ispred sobe u kojoj je čovek koji ne može da spava.
Možda je istina, niko se tačno ne seća tog događaja.
Neko je zapisao da nije moguće sećati se događaja od pre šezdeset godina u kojem dečak svira klavir u predsoblju bogatog insomničara.
Možda ti ljudi imaju imena, ali ona su nebitna za ovu priču, ako je ovo priča.
Neko je rekao da je priča o dečaku koji svira klavir ispred sobe bogatog grofa, ambasadora Carske Rusije u Saksoniji nepouzdano sećanje osobe koja je priču čula i zapisala šezdeset godina kasnije, u trenutku kada su svi i dečak, i ambasador, i kompozitor uveliko mrtvi.
Možda je sećanje sve što nam ostaje.
Neko smatra da je činjenica da su svi akteri ove priče, koja možda i nije priča, uveliko mrtvi, apsolutno nebitna, jer ono što je ostalo iza njih je veće i značajnije od svih njih, a klavir se svakako raspao ili je prodat ili je sekirom pocepan i založen kao ogrev, a njegove žice zarđale, pretvorile se u prašinu, finu i crvenu, kuća u kojoj je ležao ambasador-insomničar odavno ne postoji, na njenom mestu je sada moderna zgrada od stakla i čelika, premda je na istom mestu bila garaža zaprežnih vozila koja je kasnije pretvorena u vatrogasnu, ali je ta zgrada tokom Drugog svetskog rata stradala u bombardovanju, a što se tiče četrnaestogodišnjeg mladića, on je umro, ne sačekavši punoletstvo jer takvo je bilo vreme, nije bilo antibiotika i ljudi su umirali naizgled ni od čega.
Možda se sada priča širi u neočekivanom pravcu.
Neko smatra da je štura, nepouzdana informacija o dečaku od četrnaest godina, koji u to vreme možda i nije smatran dečakom, iz koje su potekle priče o, na primer, zgradama u Lajpcigu, o na primer, Carskim Ambasadorima, o na primer, starim klavirima koji su propadali jer su drvo od kojeg su napravljeni napali crvi, ili neka sasvim druga koja će možda biti ispričana, sasvim dovoljna kao zametak priče, kao prapriča, prvobitna priča koja doduše nije mogla da bude ispričana među homo sapienisma u praistoriji jer klavira nije bilo, ali nekakvih instrumenata sasvim izvesno jeste, muzika je, kao što znamo, starija od svih nas, ali je narativ mogao da bude izmišljen početkom devetnaestog veka kada je većina stvari u koje danas verujemo zapravo izmišljena.
Možda je priča postala sedmoglava hidra s logorejom.
Neko smatra da je uvođenje poređenja iz klasične mitologije odličan način da se skrene pažnja s potencijalne priče o maltretiranju dečaka i mladih muškaraca koje je možda Carski Ambasador sprovodio sistematski i svakodnevno ne samo u Lajpcigu nego i u drugim mestima u kojima je boravio kao što su Vajmar, Drezden, Cvikau, Altenburg, Frajberg, terajući ih ne samo da mu sviraju u predsoblju dok on pokušava da zaspi, nego i da mu donose i odnose noćnu posudu, da ga češkaju po leđima i ćelavoj glavi koja bi se uparila pod perikom, da mu zvižduću i pevaju na uho, da mu menjaju znojave perine, da pale mirisne štapiće i trave, da škrope sobu velebiljem i bosiljkom, da mu menjaju jastuke čim vide da se meškolji, da ga umivaju i tapkaju po čelu i obrazima gazom natopljenom kamilicom, da mu masiraju stopala, da mu trljaju podlaktice, da ga presvlače i menjaju mu noćnu kapu, dok je dečak, onaj s početka priče svirao klavir, tiho da tiše ne može biti, od piana ka espirandu.
Možda je vreme da saznamo šta se zapravo dogodilo.
Neko kaže da je naivno verovanje da postoji događaj, zapravo, možda događaj postoji ali naša su čula i mozak premali da bi obuhvatili sve ono što jedan događaj jeste, odnosno sve ono što se u jednom događaju događa; recimo, kad kažemo dečak svira klavir, mi vidimo dečaka u razdrljenoj beloj košulji kako svojim dugim prstima pritiska dirke klavira, bele i crne, kako mu se glava trese u ritmu koji je partitura nametnula, kako mu noge pritiskaju pedale da bi dobio željeni zvuk, ali u isto vreme dok dečak svira klavir u susednoj sobi Carski Ambasador se prevrće po krevetu ili ga je upravo zasvrbela podlatkica, ili je pod glavu stavio još jedan jastuk i podigao trup kako bi bolje čuo baš ovaj deo kompozicije, jer sinoć dok je dečak svirao, a bio je umoran pošto nije dovoljno spavao, on za razliku od Njegove Ekselencije nije insomničar, štaviše ima zdrav san četranestogodišnjaka, baš na tom mestu je pogrešio i morao je da se vrati dvaput, triput na isto mesto, baš ono koje mu je zadavalo najviše glavobolje i dok je vežbao, te budući da se vratio, pritisnuo je dirke klavira mnogo snažnije nego što je potrebno, na tom mestu u partituri jasno je naglašeno da se svira tiho, a Carski Ambasador je poskočio u svom rakošnom krevetu s baldahinom, trgao se kao da ga je ubo komarac, sve ovo, a i mnogo više, deo je događaja jer se događa istovremeno, a različite perspektive imaju različite vrednosne poglede na istu stvar, jer dok jednom ne svane, drugom ne omrkne, kako lepo kaže narod, a radi se o istom trenutku u kojem je nekom postalo bolje, a nekom drugom mnogo lošije u odnosu na prethodni period, kada je, na primer, Njegova Ekselencija, dok je bila ambasador u Pruskom kraljevstvu, obitavajući u lučkim gradovim poput Danziga ili Kenigsburga mnogo bolje spavala pod uticajem slanog vazduha i ishrane bogate zdravim proteinima koji se nalaze u ribljem mesu, a da ne govorimo o ostalim dečacima koji su prisutni u sobi, često nevidljivi iza teških damastnih zavesa krvavo crvene boje na kojoj Njegova Ekselencija insistira jer voli pozorište i dobro upijaju svetlost i zvuke, od kojih je jedan sasvim izvesno u priličnom problemu jer mu se strašno kija, ali ne sme jer ukoliko kine prekinuće krhki dremež Carskog Ambasadora, i on će narediti dvojici kršnih vojnika u svojoj pratnji, koji se zovu Boleslav i Kžištof, Poljaci su, i nemilosrdni, da četranestogodišnjeg dečaka vežu za stub srama koji se nalazi u zadnjem dovrištu palate i ogolivši mu leđa i tur odvale mu dvadeset i pet udaraca bičem, dok Njegova Ekselencija, koja možda i nije tako rđav čovek, nego je to postala zahvaljujući dugotrajnoj insomniji, ne kaže da je dosta, negde kod devetnaestog udarca, sve ovo, dakle, podrazumeva jedan događaj za koji niko ne može da utvrdi da se zaista dogodio, ali, kako rekosmo, to i nije bitno, ako je iza tog događaja ostalo nešto.
Možda da nam se kaže šta je ostalo iza događaja, ako ne on sam.
Neko kaže da iza događaja koji je nepojmljivo komplikovan, ili, pak, sasvim jednostavan, šta je jednostavnije od dečaka koji svira klavir, nije ostalo ništa osim priče o njemu, koja možda i nije priča baš o tom događaju, nego priča o stidu jedog mladog momka išibanog pred sluškinjom koju je voleo, negde u Lajpcigu ili Vajmaru ili nekom drugom gradu u osamnaestovekovnoj Saksoniji, priča o tome kako je bilo u puritanskom društvu kad te devojka u koju si zaljubljen vidi poniženog, a možda su baš njene suze, koje je lila sažalivši se na svog prehlađenog udvarača, naterale Njegovu Ekselenciju da stane kod broja devetnaest i kaže Boleslavu i Kžištofu da je dosta, upravu u trenutku kada je njima počelo da se sviđa i kada je osetljiva koža četrnaestogodišnjaka na kojoj su bili vidljivi prištevi nastali od neuhranjenosti i nehigijene, karakteristični za vreme kada se priča o ovom događaju, za koji ne postoji pouzdana informacija da se ikada desio, ali priča se događa, stvarnija je od mogućnosti zbivanja, počeli da pucaju pod bičem od upletene konjske dlake, iste one koja služi za strunjenje gudala kojima četiri devojke večeras, u prostoru koji se čini da ne pripada nijednom vremenu, iako je vreme sve što imaju, a prostor je nebitan, gotovo da bi to mogla da bude Saksonija sredinom osamnaestog veka, a može da bude i današnja Bosna i Hercegovina, grad Sarajevo, sala Cvjetko Rihtman, kome je bitno neka proveri, kome je do verovanja neka veruje, prevlače gudalima preko žica na violinama, violi i violončelu izvodeći muziku, ostalu iza one noći, koja se možda nije dogodila, u kojoj je Carskog Ambasadora uspavljivao četrnaestogodišnji dečak koji se zvao Johan Gotlib Goldberg za koga je Johan Sebastian Bah napisao trideset varijacija na ariju.
