Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine je otvorena samostalna izložba vizuelnog umjetnika Denisa Haračića pod nazivom „Duša u reminiscenciji“. Izložba, koja će biti otvorena do 31. januara 2026. godine, okupila je brojne posjetioce, predstavnike kulturne scene, umjetnike i medije.
Kroz snažan i emotivno nabijen opus, Haračić se bavi temama izloženosti, ranjivosti i procesa zacjeljenja, promišljajući savremeni svijet kroz lično i kolektivno iskustvo. Kako sam autor ističe, „ova izložba je pokušaj da se uspostavi razumijevanje i neko dublje promišljanje o onome čemu svjedočimo, neminovno se pozivajući na historijsku ulogu umjetnosti u komuniciranju i bilježenju takvih stvari“. Naziv „Duša u reminiscenciji“, prema njegovim riječima, odražava lični proces kroz koji je izložba nastajala: „stvaranje ove izložbe za mene je proces zacjeljenja, a moja želja je da ona služi kao tačka šire introspekcije koja može voditi ka novim saznanjima i pomacima u našem svakodnevnom djelovanju“.
Izložbu prati predgovor historičarke umjetnosti Elme Fišić, koja naglašava da „Duša u reminiscenciji“ ne djeluje kao dijagnoza, već kao proces – prostor za refleksiju, empatiju i mogućnost promjene. Fišić dodatno ističe da, iako se bavi univerzalnim pitanjima savremenog svijeta, izložba ostaje duboko ukorijenjena u lokalno iskustvo: „Njena relevantnost ne leži u apstraktnoj globalnosti, već u činjenici da polazi iz konkretne sredine, iz Sarajeva — prostora čije je historijsko, političko i egzistencijalno iskustvo oblikovalo poseban senzibilitet prema nasilju, traumi, suživotu i otpornosti“. Sarajevo se, prema njenim riječima, ne pojavljuje kao puka geografska odrednica, već kao mjesto formiranja pogleda, etičke pozicije i unutarnjeg pejzaža iz kojeg izložba govori.
Izložba problematizira pojam malignog kao šireg društvenog, psihološkog i duhovnog principa, postavljajući pitanja o ravnoteži, suočavanju sa strahom i potencijalu umjetnosti kao sredstva iscjeljenja. U središtu postavke nalazi se proces zacjeljenja – osobni, kolektivni i duhovni – čineći ovu izložbu snažnim svjedočanstvom vremena u kojem živimo.
BIOGRAFIJA – Denis Haračić
Denis Haračić je vizuelni umjetnik koji živi i radi u Sarajevu. Rođen je 1991. godine u Travniku, a master studije završio je 2018. godine na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesorice Amele Hadžimejlić.
U svom radu fokusiran je na psihološke portrete kroz koje progovara o univerzalnim temama, društvenim i individualnim identitetima, uvijek tragajući za humanističkim izjavama. Koristi medije crteža, slikarstva, grafike, digitalne umjetnosti, animacije i zvučne instalacije, a u slikarstvu kombinuje grafičke boje, offset i mischweiss.
Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Bosni i Hercegovini, regiji i međunarodno, uključujući bijenala i trijenala savremene umjetnosti. Njegovi radovi nalaze se u međunarodnim kolekcijama poput Museum of Now u Berlinu i kolekcije Contemporary Bosnia u New Yorku. Dobitnik je više nagrada, među kojima se izdvaja nagrada Collegium Artisticum za grafiku (2021). Trenutno je zaposlen na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Početak nove godine često nosi potrebu za usporavanjem, novim navikama i kvalitetnijim vremenom za sebe. Upravo iz te ideje nastaje januarsko izdanje Book kluba u organizaciji Minglinga, namijenjeno isključivo ženama.
Book klub je zamišljen kao prostor za opušteno druženje, razgovor i povezivanje kroz knjige, bez pritiska „mora se sve znati“ ili „mora se sve stići“. Svaki mjesec čita se jedna knjiga, koja se dijeli na tri dijela, a do svakog susreta učesnice čitaju unaprijed dogovoreni dio. Na susretima se razgovara o pročitanom, dijele se utisci i otvaraju teme koje knjiga pokrene.
Knjiga koja se čita u januaru je roman „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Susreti će se održavati ponedjeljkom tokom januara, u 18h, u Brix baru i restoranu (Hasana Brkića 10) u Sarajevu.
Poseban fokus Book kluba je na stvaranju sigurnog i ugodnog prostora za žene, gdje su razgovor, razmjena iskustava i osjećaj zajedništva jednako važni kao i sama knjiga. Book klub je dio šireg Mingling koncepta koji kroz različite formate njeguje kulturu susreta, razgovora i sporijeg, svjesnijeg druženja.
Prijave za januarsko izdanje Book kluba otvorene su do 8. januara, a broj mjesta je ograničen.
Sve dodatne informacije o prijavi, cijeni ulaznica i programu dostupne su putem naših društvenih mreža. Za više informacija, kontaktirajte nas putem telefona 061 076 580 ili posjetite naše profile na Instagramu (@mingling.ba) i Facebooku (Mingling.ba).
Mingling – Jer život je bolji kad se družimo uživo!
Novu godinu Elemental dočekuje s jasnom novogodišnjom rezolucijom – biti iskreniji, glasniji i ranjiviji nego ikad prije. Upravo u tom duhu, bend je 1. siječnja objavio novi singl “Bit ću dobro”, treći po redu s nadolazećeg albuma “Dobra djeca” koji izlazi uskoro.
Nova pjesma bavi se unutarnjim pritiscima, padovima i pokušajima samoohrabrivanja u trenucima kada stvari iznutra nisu stabilne. Refren koji ponavlja „bit ću dobro“ postaje osobna mantra, ali i simbol novog početka – odluke da u novu godinu uđemo svjesno, bez uljepšavanja i bez skrivanja slabosti.
Singl prati videospot u režiji Romana Nikolića, redatelja s izraženim autorskim rukopisom, uz snimateljsku suradnju Maria Delića. Kroz niz svakodnevnih prizora i likova različitih generacija spot dodatno naglašava emotivni sloj pjesme.
O konceptu spota Nikolić kaže: „Ideja spota polazi od unutarnjih nemira, prikazanih kroz metaforu žvakaće gume koja se može napuhati do točke pucanja ili progutati. Pucanje pritom ne označava slom, već trenutak oslobađanja i olakšanja. Različiti načini na koje se nosimo s pritiscima – od zadržavanja svega u sebi do puštanja napetosti van – čine emotivnu liniju spota i prate poruku pjesme da će, unatoč svemu, biti dobro.“
Povodom izlaska singla, Remi ističe: „Ovo je pjesma Elementala bez filtera. Poručuje ti da je u redu otići na terapiju, reći svoju istinu i potražiti pomoć kad je teško. Postoje ljudi koji ti znaju pomoći, ljudi s alatima u rukama. Mi nismo ti ljudi, ali ti možemo dati soundtrack koji ćeš slušati dok u sebi lomiš da ovako više ne ide.”
Ovim singlom Elemental nastavlja graditi koncept albuma “Dobra djeca”, koji će objediniti teme osobnih borbi, odnosa prema sebi i drugima te procesa prihvaćanja vlastite ranjivosti kao izvora snage, uz već objavljene pjesme“Srce moje” i “Nisi ti ja sam”.
Pjesma je objavljena je pod etiketom 383 Records i dostupna je na svim glazbenim platformama: https://bfan.link/bit-cu-dobro
Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme koji je podržalo Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, a u saradnji s Portalom Strane i Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine.
Tekst „Varijacije“, autora Vladimira Arsenića, donosi književnu refleksiju na kompoziciju izvedenu na koncertu ansambla SA Sinfonietta, održanom 12. decembra u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.
Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese njihove dominantne izražajne elemente – čas kroz narativnost, čas lirizam ili slikovitost jezika. U cjelini, on odražava osjećaj jedinstva emotivnog i intelektualnog doživljaja koji je muzika inspirisala.
Tekst je napisao Vladimir Arsenić.
________________________
Varijacije
Johann Sebastian Bach Goldberg varijacije, BWV 988
Dečak svira klavir.
Neko je zapisao da dečak svira klavir ispred sobe u kojoj je čovek koji ne može da spava.
Možda je istina, niko se tačno ne seća tog događaja.
Neko je zapisao da nije moguće sećati se događaja od pre šezdeset godina u kojem dečak svira klavir u predsoblju bogatog insomničara.
Možda ti ljudi imaju imena, ali ona su nebitna za ovu priču, ako je ovo priča.
Neko je rekao da je priča o dečaku koji svira klavir ispred sobe bogatog grofa, ambasadora Carske Rusije u Saksoniji nepouzdano sećanje osobe koja je priču čula i zapisala šezdeset godina kasnije, u trenutku kada su svi i dečak, i ambasador, i kompozitor uveliko mrtvi.
Možda je sećanje sve što nam ostaje.
Neko smatra da je činjenica da su svi akteri ove priče, koja možda i nije priča, uveliko mrtvi, apsolutno nebitna, jer ono što je ostalo iza njih je veće i značajnije od svih njih, a klavir se svakako raspao ili je prodat ili je sekirom pocepan i založen kao ogrev, a njegove žice zarđale, pretvorile se u prašinu, finu i crvenu, kuća u kojoj je ležao ambasador-insomničar odavno ne postoji, na njenom mestu je sada moderna zgrada od stakla i čelika, premda je na istom mestu bila garaža zaprežnih vozila koja je kasnije pretvorena u vatrogasnu, ali je ta zgrada tokom Drugog svetskog rata stradala u bombardovanju, a što se tiče četrnaestogodišnjeg mladića, on je umro, ne sačekavši punoletstvo jer takvo je bilo vreme, nije bilo antibiotika i ljudi su umirali naizgled ni od čega.
Možda se sada priča širi u neočekivanom pravcu.
Neko smatra da je štura, nepouzdana informacija o dečaku od četrnaest godina, koji u to vreme možda i nije smatran dečakom, iz koje su potekle priče o, na primer, zgradama u Lajpcigu, o na primer, Carskim Ambasadorima, o na primer, starim klavirima koji su propadali jer su drvo od kojeg su napravljeni napali crvi, ili neka sasvim druga koja će možda biti ispričana, sasvim dovoljna kao zametak priče, kao prapriča, prvobitna priča koja doduše nije mogla da bude ispričana među homo sapienisma u praistoriji jer klavira nije bilo, ali nekakvih instrumenata sasvim izvesno jeste, muzika je, kao što znamo, starija od svih nas, ali je narativ mogao da bude izmišljen početkom devetnaestog veka kada je većina stvari u koje danas verujemo zapravo izmišljena.
Možda je priča postala sedmoglava hidra s logorejom.
Neko smatra da je uvođenje poređenja iz klasične mitologije odličan način da se skrene pažnja s potencijalne priče o maltretiranju dečaka i mladih muškaraca koje je možda Carski Ambasador sprovodio sistematski i svakodnevno ne samo u Lajpcigu nego i u drugim mestima u kojima je boravio kao što su Vajmar, Drezden, Cvikau, Altenburg, Frajberg, terajući ih ne samo da mu sviraju u predsoblju dok on pokušava da zaspi, nego i da mu donose i odnose noćnu posudu, da ga češkaju po leđima i ćelavoj glavi koja bi se uparila pod perikom, da mu zvižduću i pevaju na uho, da mu menjaju znojave perine, da pale mirisne štapiće i trave, da škrope sobu velebiljem i bosiljkom, da mu menjaju jastuke čim vide da se meškolji, da ga umivaju i tapkaju po čelu i obrazima gazom natopljenom kamilicom, da mu masiraju stopala, da mu trljaju podlaktice, da ga presvlače i menjaju mu noćnu kapu, dok je dečak, onaj s početka priče svirao klavir, tiho da tiše ne može biti, od piana ka espirandu.
Možda je vreme da saznamo šta se zapravo dogodilo.
Neko kaže da je naivno verovanje da postoji događaj, zapravo, možda događaj postoji ali naša su čula i mozak premali da bi obuhvatili sve ono što jedan događaj jeste, odnosno sve ono što se u jednom događaju događa; recimo, kad kažemo dečak svira klavir, mi vidimo dečaka u razdrljenoj beloj košulji kako svojim dugim prstima pritiska dirke klavira, bele i crne, kako mu se glava trese u ritmu koji je partitura nametnula, kako mu noge pritiskaju pedale da bi dobio željeni zvuk, ali u isto vreme dok dečak svira klavir u susednoj sobi Carski Ambasador se prevrće po krevetu ili ga je upravo zasvrbela podlatkica, ili je pod glavu stavio još jedan jastuk i podigao trup kako bi bolje čuo baš ovaj deo kompozicije, jer sinoć dok je dečak svirao, a bio je umoran pošto nije dovoljno spavao, on za razliku od Njegove Ekselencije nije insomničar, štaviše ima zdrav san četranestogodišnjaka, baš na tom mestu je pogrešio i morao je da se vrati dvaput, triput na isto mesto, baš ono koje mu je zadavalo najviše glavobolje i dok je vežbao, te budući da se vratio, pritisnuo je dirke klavira mnogo snažnije nego što je potrebno, na tom mestu u partituri jasno je naglašeno da se svira tiho, a Carski Ambasador je poskočio u svom rakošnom krevetu s baldahinom, trgao se kao da ga je ubo komarac, sve ovo, a i mnogo više, deo je događaja jer se događa istovremeno, a različite perspektive imaju različite vrednosne poglede na istu stvar, jer dok jednom ne svane, drugom ne omrkne, kako lepo kaže narod, a radi se o istom trenutku u kojem je nekom postalo bolje, a nekom drugom mnogo lošije u odnosu na prethodni period, kada je, na primer, Njegova Ekselencija, dok je bila ambasador u Pruskom kraljevstvu, obitavajući u lučkim gradovim poput Danziga ili Kenigsburga mnogo bolje spavala pod uticajem slanog vazduha i ishrane bogate zdravim proteinima koji se nalaze u ribljem mesu, a da ne govorimo o ostalim dečacima koji su prisutni u sobi, često nevidljivi iza teških damastnih zavesa krvavo crvene boje na kojoj Njegova Ekselencija insistira jer voli pozorište i dobro upijaju svetlost i zvuke, od kojih je jedan sasvim izvesno u priličnom problemu jer mu se strašno kija, ali ne sme jer ukoliko kine prekinuće krhki dremež Carskog Ambasadora, i on će narediti dvojici kršnih vojnika u svojoj pratnji, koji se zovu Boleslav i Kžištof, Poljaci su, i nemilosrdni, da četranestogodišnjeg dečaka vežu za stub srama koji se nalazi u zadnjem dovrištu palate i ogolivši mu leđa i tur odvale mu dvadeset i pet udaraca bičem, dok Njegova Ekselencija, koja možda i nije tako rđav čovek, nego je to postala zahvaljujući dugotrajnoj insomniji, ne kaže da je dosta, negde kod devetnaestog udarca, sve ovo, dakle, podrazumeva jedan događaj za koji niko ne može da utvrdi da se zaista dogodio, ali, kako rekosmo, to i nije bitno, ako je iza tog događaja ostalo nešto.
Možda da nam se kaže šta je ostalo iza događaja, ako ne on sam.
Neko kaže da iza događaja koji je nepojmljivo komplikovan, ili, pak, sasvim jednostavan, šta je jednostavnije od dečaka koji svira klavir, nije ostalo ništa osim priče o njemu, koja možda i nije priča baš o tom događaju, nego priča o stidu jedog mladog momka išibanog pred sluškinjom koju je voleo, negde u Lajpcigu ili Vajmaru ili nekom drugom gradu u osamnaestovekovnoj Saksoniji, priča o tome kako je bilo u puritanskom društvu kad te devojka u koju si zaljubljen vidi poniženog, a možda su baš njene suze, koje je lila sažalivši se na svog prehlađenog udvarača, naterale Njegovu Ekselenciju da stane kod broja devetnaest i kaže Boleslavu i Kžištofu da je dosta, upravu u trenutku kada je njima počelo da se sviđa i kada je osetljiva koža četrnaestogodišnjaka na kojoj su bili vidljivi prištevi nastali od neuhranjenosti i nehigijene, karakteristični za vreme kada se priča o ovom događaju, za koji ne postoji pouzdana informacija da se ikada desio, ali priča se događa, stvarnija je od mogućnosti zbivanja, počeli da pucaju pod bičem od upletene konjske dlake, iste one koja služi za strunjenje gudala kojima četiri devojke večeras, u prostoru koji se čini da ne pripada nijednom vremenu, iako je vreme sve što imaju, a prostor je nebitan, gotovo da bi to mogla da bude Saksonija sredinom osamnaestog veka, a može da bude i današnja Bosna i Hercegovina, grad Sarajevo, sala Cvjetko Rihtman, kome je bitno neka proveri, kome je do verovanja neka veruje, prevlače gudalima preko žica na violinama, violi i violončelu izvodeći muziku, ostalu iza one noći, koja se možda nije dogodila, u kojoj je Carskog Ambasadora uspavljivao četrnaestogodišnji dečak koji se zvao Johan Gotlib Goldberg za koga je Johan Sebastian Bah napisao trideset varijacija na ariju.
Januar 2026. godine Projekcije od 19:00 sati Alipašina 19
Program: ”100 GODINA – TOMISLAV PINTER” ( In Memoriam 1926. – 2008.)
Ponedjeljak 05.01.2026. SKUPLJAČI PERJA / I Even Met Happy Gypsies, Srbija 1967.god. 78.min. Režija: Aleksandar Petrović. Uloge: Bekim Fehmiu, Olivera Vučo, Velimir Živojinović Bata…
Utorak 06.01.2026. SUTJESKA / The Battle of Sutjeska, BiH 1973.god. 125.min. Režija: Stipe Delić. Uloge: Richard Burton, Ljubivoje Tadić Ljuba, Velimir Živojinović Bata…
Petak 09.01.2026. PRAZNIK U SARAJEVU / Holiday in Sarajevo, BiH 1991.god. 89.min. Režija: Benjamin Filipović. Uloge: Mustafa Nadarević, Slobodan Ćustić, Mirsad Tuka…
30.12.2025, je u kinu Meeting Point održana II Redovna skupština Udruženja filmskih radnika u BiH. Na Skupštini je jednoglasno usvojen novi Statut Udruženja filmskih radnika i Program rada Udruženja filmskih radnika za 2026.
Skupštinu je otvorio predsjednik Skupštine Nedžad Begović, a vodile su je predsjednica Upravnog odbora Alena Džebo i generalna sekretarka Melina Alagić. Članovi su razgovarali o borbi Udruženja filmskih radnika za Dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava na audiovizuelnim djelima. Naime, od januara 2017. godine autori i producenti u Bosni i Hercegovini, ne dobijaju autorske i producentske naknade za svoja prava za kablovsku retransmisiju. Prvi i jedini put kada su bosanskohercegovački autori i producenti isplaćeni za svoja prava, bilo je od oktobra 2015. do januara 2017., no od trenutka je Institut za intelektualno vlasništvo stvorio pravnu nesigurnost. Od tada, korisnici deponuju sredstva, a autori i producenti su onemogućeni u ostvarivanju svoja prava.
Udruženje filmskih radnika je dokazalo da može obnašati posao kolektivne organizacije, te da ima povjerenje i podršku autora i producenata iz cijele Bosne i Hercegovine.
Današnjoj Skupštini prisustvovalo je 74 člana Udruženja, između ostalih, prisustvovali su najeminentniji filmski radnici, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Elma Tataragić, Aida Begić, Alen Drljević, Nedžad Begović, Ademir Kenović, Nermin Hamzagić, Amra Bakšić Čamo, Una Gunjak, Sanela Prašović Gadžo, Namik Kabil, Ismet Arnautalić, Ishak Jalimam, te brojni drugi autori i producenti.
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine predstavlja samostalnu izložbu Denisa Haračića Duša u reminiscenciji, koja će biti otvorena 8. januara 2026. u 19 časova. Izložba donosi umjetničko promišljanje savremenog svijeta kroz teme izloženosti, ranjivosti i procesa zacjeljenja, a prati je predgovor historičarke umjetnosti Elme Hodžić.
“Izložba Duša u reminiscenciji Denisa Haračića izlaže izloženost čovjeka i svijeta kao osnovno stanje života. Izloženost tijela toksinima, društvenim pritiscima i historijskim traumama; izloženost duha strahu, želji i gubitku; izloženost svijeta čovjeku koji ga neumorno transformiše. Ova izložba razvija se kao višeslojna vizuelna i misaona mapa malignog — ne kao isključivo medicinskog ili biološkog pojma, već kao šireg principa koji prožima savremeno društvo, njegove ekonomske, političke i psihološke strukture, ali i intimne prostore ljudskog bića. Umjetnik ne nastupa kao konceptualni analitičar savremenosti, već kao svjedok i sudionik — neko ko malignost ne posmatra s distance, već je prepoznaje i u vlastitom iskustvu, tijelu i duhu. Upravo ta pozicija daje izložbi posebnu težinu: Duša u reminiscenciji nije samo dijagnoza, već i proces — pokušaj zacjeljenja, razumijevanja i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.
Kako preživjeti u svijetu u kojem maligno postoji u društvu, prirodi i nama samima? Kako možemo pronaći ravnotežu između suočavanja sa strahom i liječenja? I, konačno, može li umjetnost zaista djelovati kao lijek – u kojoj dozi, kojom terapijom? Duša u reminiscenciji nije izložba koja nudi jednostavne odgovore. Denis Haračić podsjeća na jednu od temeljnih uloga umjetnosti: da prepozna pukotine u vremenu u kojem živimo i da, barem na trenutak, ponudi prostor za refleksiju, empatiju i mogućnost promjene. U središtu izložbe je proces zacjeljenja — osobni, kolektivni i duhovni. Vrijeme je da se izložimo.”
Iz predgovora izložbi Elma Hodžić, historičarka umjetnosti
Biografija
Denis Haračić je vizuelni umjetnik koji živi i radi u Sarajevu. Rođen je 1991.godine u Travniku, a 2018. je završio master studije na Odsjeku grafika na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je studirao pod mentorstvom profesorice Amele Hadžimejlić.
Kroz svoje psihološke portrete govori o univerzalnim temama, dotičući se društvenih ideja kroz prizme grupnog i individualnog identiteta, uvijek u potrazi za humanističkim izjavama tamo gdje se čine najmanje prisutnim. Koristi se medijima crteža, slikarstva, grafike, kao i digitale umjetnost, animacije i zvučne instalacije. U svom nesvakidašnjem pristupu slikarstvu kombinuje grafičke boje, offset i mischweiss.
Haračićev rad široko je prepoznat, te je izlagan na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, uključujući bijenala i trijenala likovnih umjetnosti u Bosni i Hercegovini, regiji i internacionalno. Umjetnikovi radovi nalaze se u nekoliko međunarodnih kolekcija, među kojima se izdvaja „Museum of now“ u Berlinu te kolekcija „Contemporary Bosnia“ u Njujorku. Dobitnik je osam priznanja i nagrada u polju likovnih umjetnosti, a najznačajnija je nagrada Collegium Artisticum za grafiku, koju je dodijelilo Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine u januaru 2021. godine.
Od januara 2021. do novembra 2022. godine, Haračić je bio uvršten na spisak istaknutih samostalnih umjetnika Kantona Sarajevo, a danas je uposlen na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Ako biste danas u gradu sreli Amilu Zukić, vjerovatno biste pomislili da je riječ o mladoj, lijepoj i pristojnoj ženi. Teško biste mogli naslutiti da živi s rijetkom, teškom i neizlječivom bolešću – i još teže da joj prijeti trenutak kada bi mogla ostati bez terapije koja joj omogućava normalan život.
Zakoni i liste lijekova u Bosni i Hercegovini još uvijek ne prepoznaju rijetke bolesti na način koji bi osigurao kontinuitet liječenja. Iako postoji ograničena zakonska mogućnost za terapiju djece, punoljetstvom pacijenti s rijetkim bolestima često postaju – nevidljivi.
Jedna od njih je i Amila Zukić iz Mostara.
Ko je Amila Zukić?
Ja sam Zukić Amila, dolazim iz Mostara. Imam 29 godina i majka sam jedne predivne djevojčice od deset godina. Radim kao medicinska sestra; trenutno sam na bolovanju, ali se nadam da ću se uskoro vratiti na posao. Ja imam akutnu intermitentnu porfiriju. To je rijetka, genetička bolest, nasljedna, koja se ne može izliječiti. Znati da terapija postoji, a da mi nije dostupna, za mene je jako teško i bolno. To znači živjeti sa osjećajem da rješenje postoji, ali je van mog domašaja. Najteže mi je što moram moliti za nešto što bi trebalo biti osnovno pravo – pravo na liječenje i na život bez stalnog straha.
Akutna hepatična porfirija (AHP) je rijetka genetička bolest, koja se klinički ispoljava kod manje od 1 na 75 000 stanovnika.
Bolest se manifestuje jakim i teškim napadima a ponekad je karakterišu i hronični simptomi. Uzrok porfirije je skupina rijetkih metaboličkih poremećaja u proizvodnji hema, važnog sastojka hemoglobina. Ovi poremećaji mogu izazvati niz simptoma, uključuju jaku bol, probleme sa kožom, teške neurološke komplikacije, paralizu, epileptične napade, perifernu motornu neurpopatiju i ozbiljne probleme s jetrom.
Kako izgleda „običan dan“ bez redovne terapije?
Moj „običan dan“ je pun neizvjesnosti. Nikad ne znam da li ću imati snage ustati, da li ću imati jake bolove ili mučnine. Često sam jako iscrpljena, kako fizički tako i psihički. Briga o djetetu mi je najveća snaga, ali ujedno i najveći izazov, jer nekad nemam energije ni za osnovne stvari. Čekanje me dodatno iscrpljuje. Svaki dan bez terapije znači pogoršanje mog zdravstvenog stanja i strah od novog napada. Psihički je jako teško živjeti u stalnoj neizvjesnosti i osjećaju da vam vrijeme curi, a pomoć ne dolazi.
Terapiju imate do kraja januara. Šta bi značilo da se nastavak liječenja ne odobri?
Nekako do sada nismo htjeli spominjati tu temu, do kada imam terapiju, jer je sve nas strah šta će biti poslije, ako se terapija odobri ili ne odobri. Tijekom ljeta mi smo pokušali terapiju staviti na svaka dva mjeseca i već sam prije sljedeće doze imala jako težak napad, koji me vratio na sami početak, gdje sam mislila da nikad više neću biti. Nisam mogla ustati iz kreveta, bila sam paralizirana, nisam mogla obavljati osnovne funkcije, nisam mogla ni jesti ni držati kašiku u ruci. Samo sam čekala kada ću ponovo dobiti terapiju, da bih mogla stati na svoje noge.
Poruka za donosioce odluka? Voljela bih da razumiju da rijetke bolesti ne mogu čekati. Terapija na vrijeme znači razliku između normalnog života i stalne patnje. Kontinuirana terapija nije luksuz, nego potreba.
Šta za nekog ko ima rijetku bolest znači normalan pristup terapiji? Normalan pristup terapiji za mene znači da se liječim bez potrebe da molim, da se izlažem javno, jer to ne volim, a nije ni prijatno. Eto, to bi ujedno bila i poruka da se donosioci odluka stave u naše cipele, kako bi osjećali. Želim taj život bez čekanja i stalnog straha. Voljela bih da moj slučaj pomogne da se sistem promijeni kako nikada niko ne bi prolazio kroz ono kroz što prolazim ja sada.
Kako izgleda život bez terapije, a kako s redovnom terapijom?
Moj jedan dan bez terapije je izgledao tako što ujutro ustanem, prvo popije jednu tabletu protiv bolova (Tramal), jedna, pa dva pa tri i tako kroz cijeli dan, da bih mogla obavljati osnovne stvari. Zapostavila sam bila svoj društveni život jer nisam mogla izlaziti na kafu s prijateljicama, niti s djetetom u park. Uvijek mi je morao neko uskakati – daj mama, daj tata, daj sestre – ko će odvesti dijete na sve te njene aktivnosti koje ima, u školu i oko škole, i sve ostalo. Tramal koji pijem mi pomaže da mogu obavljati osnovne stvari: da nemam bolove, da imam snage ustati, napit se vode, obaviti ručak. A nekada mi ništa ne može pomoći. Moram provesti dan da ležim u sobi, od povraćanja, mučnina i jakih bolova, i čekanja da li ću morati otići u bolnicu ili ne. A kad imam terapiju, mislim da je sve prošlo i da sam se vratila tom svom normalnom životu. To je stvarno tako. Ja i dalje moram da pazim, je li – bez obzira koliko se dobro osjećam i koliko snage dobijem s terapijom i zaboravim sve loše, što mi se događalo bez terapije. Ne smijem se izlagati pretjeranim fizičkim aktivnostima, moram paziti sa svoju na prehranu, šta smijem unositi, a šta ne, izlagat se suncu, izlagat se stresu. Mislim, ono stres mi je jedan od najvećih okidača koji izaziva napad. „hvala Bogu“, imam ga i previše.
Možete li raditi i planirati povratak na posao? Pa ja se nadam se da ću se u skorijem periodu moći vratiti na posao, ali sigurno da neću moći obavljati i biti na nekim odjelima koji su stresni na kojima sam bila prije. Ja radim na pedijatriji, gdje, možete pretpostaviti, je već jako stresno doći i biti samo tu a ne obavljati bilo šta oko djece, unositi se u njihove bolesti, dijagnoze i ostalo. Sam boravak jako stresan, a kamoli potpuno uključivanje u bolesti i dijagnoze djece. Ali evo, nadam se da ću se moći vratiti barem u taj kolektiv u kojem sam bila, sa nekim manje stresnim poslom i vjerojatno obzirom od svojih kolega.
Ko vam je najveća podrška? Pa najviše mi je pomogla i vjerovatno će mi uvijek pomagati, moja porodica. Oni su na prvom mjestu za bilo šta, i kad je lijepo i kad je loše, porodica nam je uvijek tu. Svakako veliki naklon mojoj doktorici Maji Karin, jer bez njene hrabrosti sigurno ne bih ja bila tu gdje jesam sada. Treba imati hrabrosti da jedna Amila s porfirijom bude pacijent njen.
Šta možemo kao građani, a šta bi trebalo donosioci odluka, raditi?
Pa dobro, mislim da mi svi možemo naći neki način da se borimo i da nam bude ustvari cilj i da pronađemo podršku i da se izborimo za svoja prava. Rijetkim bolestima je potreba da imaju redovnu terapiju. To je potreba, a ne privilegija. Da bismo mogli imati normalan život i biti tu za svoju porodicu i prijatelje.
Zakon se mora mijenjati. Ali do pokretanja i okončanja procesa usvajanja zakona kojim će ljudi s rijetkim bolestima ostvariti svoje osnovno ljudsko pravo – pravo na liječenje i na terapiju, moraju se oslanjati na različite oblike zaduživanja, prodaje imovine, humanitarne akcije…
Objavljen je novi singl „Ožiljak“, u kojem Almas udružuje glas s legendarnim Darkom Rundekom. Pjesma predstavlja najavni singl Almasovognovog studijskog albuma, na kojem intenzivno radi i koji označava novu kreativnu etapu njegovog stvaralaštva.
“Snimiti pjesmu s čovjekom koji je istinska ikona moje generacije, muzičarom čiji me rad godinama inspiriše, za mene je ogromna čast i iskreno zadovoljstvo. Zahvalan sam Darku na povjerenju, otvorenosti i kreativnoj energiji koju je donio” kaže Almas.
„Ožiljak“ je emotivna, ogoljena i muzički snažna pjesma koja spaja dva prepoznatljiva senzibiliteta, donoseći publici autentičnu i dirljivu interpretaciju.
Inače na pjesmi je Almas radio sa standardnom ekipom, producentom Đanijem Pervanom koji je svirao bubnjeve i zajedno sa Almasom radio aranžman pjesme. Bakir Hadžiomerović je pisao stihove pjesme a muziku potpisuju Telalagić Edin i Almas Smajlović.
Javni intervju s autorom i promocija knjige „Mali roman o tišini” Semezdina Mehmedinovića održat će se u nedjelju, 28. decembra, u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) u 19:30. S autorom će razgovarati urednik knjige Selvedin Avdić.
“Mali roman o tišini je jedna od onih knjiga koje se čitaocima, kad god ih uzmu u ruke, otvaraju na drugačiji način i govore o onome što im je u tom momentu potrebno. Knjigu sam čitao u dijelovima, dok je nastajala, i dva puta u formi gotovog rukopisa. Dok sam je iznova čitao nailazio sam na neke sasvim nepoznate priče, kao da ih prvi put vidim, kao da se radi o živom sagovorniku koji je nešto zaboravio da mi ispriča. Posljednji put mi se obratila u obliku ljekovite tišine. Zato što mi je tada ona bila potrebna.”
Selvedin Avdić, Žurnal
“Svi poznavaoci književnosti ovog pisca znaju da je u njegovom pismu nemoguće odrediti jasnu granicu žanrova njegovog teksta, taj melanž pristupa, iznevjeravanja i pretapanja vremena, odlika je njegove sveukupne potike. To meandriranje između stilskih uobličenja, ali i onoga što izmiče svakom obliku, književnost su koja ne ostavlja prostor za dvojbe. Sve se istovremeno gradi i razgrađuje, sve je tu, a ništa više tu ne može biti. Pored svega, ovo je knjiga o vjeri u čovjeka, ali i knjiga o ljubavi, samoći u dvoje, kroz nju se prelamaju staze, lica i predjeli, koji čas sijaju na suncu, da bi ih potom progutale magle u kojim se sve gubi i nestaje.”
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje
“Kada se knjiga odloži sa strane, teško je otrgnuti se dojmu harmonične atmosfere, slatke melanholije, ali i ironije, suptilnog humora u kojem se smijemo ovom goropadnom divu blage naravi, ali jednako tako smijemo se zajedno s njim. U svakom slučaju, nesumnjivo je da je objavljivanje ove, kao i svake Mehmedinovićeve knjige, pravi mali praznik, radost za mnoge koji s veseljem iščekuju novu Semovu prozu. S razlogom ćete biti sretni kada ovu knjigu budete vidjeli na policama knjižara i držali u rukama jer jedan od naših najznačajnijih pisaca s ovih prostora vas opet neće iznevjeriti.”
Matej Vrebac, Buybookov newsletter book-by-book
“Roman je lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče. Naposljetku, on o tišini jest, dugoročnoj tišini u nama i oko nas, koja nas smekšava kao snijeg koji pada, no ta je tišina višeglasna, rječita, jasna: ona je zvučna slika bijelog šuma koji zovemo život.”
