Ne objašnjavaj mi rat

PIŠE: Boris Čović

Dovoljno smo inteligentna bića da opravdamo sve loše što se dešava u svijetu, ako nama to ide u korist ili nam na neki način pere savjest. Dosegli smo dovoljan stupanj razvoja da lako možemo da skrećemo fokus sa bitnih stvari na one manje bitne, spinujemo, manipuliramo i iskorištavamo neutemeljenu, a naizgled pravilnu argumentaciju, da operemo ruke od najstravičnijih stvari koje se oko nas dešavaju.

Lijepimo na sebe hiljade slojeva identiteta kako bi prikrili onaj najranjiviji i onaj koji dijelimo sa svakim drugim homo sapiensom na ovoj planeti – identitet ljudskosti. Trudimo se biti drugačiji od svih ostalih, izmisliti različitost koja nam može pomoći da si lakše objasnimo zašto nekome činimo loše. Jer bi u suprotom osjećali bol kao da loše činimo sebi.

Svojima radije nazivamo i bliskije doživljavamo pretke deset generacija unazad, koji su sasvim slučajno bili iste nacije, negoli vršnjake od kojih nas razlikuje samo ta jebena slučajnost rođenja na drugom kraju planete.

Ne podržavamo ubijanje, ali ga znamo opravdati. Ne volimo gledati krvoproliće, ali ga možemo objasniti. Ne toleriramo nasilje, ali navijamo za ”svoje” kad se ono desi.

Geopolitičke prilike, strateški položaj, frontovi, nacije, religije, vojske, dugovi, nafta, novac, istok, zapad, UN, NATO, Amerika, Rusija i svi ostali dekorativni argumenti u trenucima kada ti pod nogama eksplodira granta nisu bitni. Zauzimanje strana, traženje opravdanja u povijesti, ko je koga prije i kada zauzeo, oteo, kupio, prodao, tražio, napao, kada ti iznad glave rokaju rakete nije bitno. Nije bitno ni to da ljudi ubijaju. Bitno je da ljudi UMIRU.

Ja želim da živim u svijetu u kojem, kada se sranje dešava, ne tražimo opravdanje za sranje već način kako da ga zaustavimo. Ne zauzimamo strane već sprečavamo da se potreba za zauzimanjem strana ikada više javi. Ne objašnjavamo geopolitičke prilike već imamo nula tolerancije na krvoproliće. Ne učimo djecu da su ”naši” morali ”njihove”, već da se to nikada više ne smije desiti. Mnogo jako da želimo mir, ali da jednako jako NE ŽELIMO rat i krvoproliće.

Neko je danas bio u Auswitzu i palio svijeće za one koji su tada pobijeni, dok je jedan dio svijeta gorio. Ako nastavimo ovako, za 50 godina će neko paliti svijeće u Siriji za one koji su danas pobijeni, a neki drugi dio svijeta će goriti u tom istom trenutku. I tako u nedogled.

Negdje pred zoru II

Negdje pred zoru. Opet.

A potpuno van bilo kakvog prostorno-vremenskog određenja i ograničenja.

Dvoje.

”Jedne noći u decembru” da zadovolji čulo sluha. Moje oči u tvojima i tvoje u mojima zadovoljavaju čulo vida. Pretjeranim zadovoljavanjem čula okusa jeftinim crvenim vinom poodavno već zadovoljismo i krv. Dodir mekan i nježan. Mirišeš samo ti. Duša zadovoljna.

”Ne zna čovjek je l’ tuga il sreća” kažeš. Pa slažem se. Nešto je između. Zajebano je to vidiš. Upoznati nekoga poput sebe. Ko te razumije u stvarima za koje se nikad nisi ni nadala da će te netko razumjeti. Nekoga ko izgovara ono što misliš upravo u trenucima kada to misliš . Nekoga s istim lijepim i ružnim navikama. Nekoga s kime može biti svoj na potpuno nepoznat način. A opet nekoga s kim znaš da nikad ne možeš imati nešto vrijedno spomena. A želiš. Odnosno, želite.

Vidiš, svi se mi prilagođavamo okolnostima, mjestu, vremenu i drugim ljudima. Tako se valjda ozbiljan život živi. I onda dođe trenutak kada to postane nebitno. Negdje između sve onoga što radiš i što ćeš raditi, svega onoga što imaš i što te čeka. Neki 25 sat u danu, koji postoji samo za nas i samo zato da ti pokaže šta bi mogao imati u nekom paralelnom svijetu. Da ti pokaže što bi bio i s kim bi sebe dijelio kada bi skinuo sve svoje maske. Kad bi bio sirovo svoj.

I nije, doduše, loš taj prozor koji gleda negdje tamo. Samo je šteta što se otvara samo jednom i pušta te unutra. I što ti zauvijek ostaje urezano u sjećanje ono što je s druge strane. To je valjda dokaz realnosti. Logike stvari i filozofije života. Koja i nije bogzna kako komplikovana. Živiš da nikada ne bi saznao zašto živiš. I zašto živiš baš tako kako živiš. I ne zatvara se on tako nasilno. Sam ga čovjek zatvori kada shvati da je on puka fikcija i želja. Možda čak i hir. Al je zajebano to što je staklo providno. I stalno možeš da gledaš tamo. I iznova se pitaš. Al ne možeš da pređeš. Nemaš snage ni osnove da ga otvoriš. I čitav život ti ostaje samo misao da neka verzija tebe s one strane prozora živi onako kako ova ovdje verzija misli da treba.

Sreća pa samo ljudi koji su programirani na takav jedan specifičan način. Koji više vole da pate potpuno, nego da budu sretni nepotpuno. Koji lako mogu da se prepuste trenutku. Sa hiljade osmijeha za sve oko sebe, a samo poneki sebi samome. Ljudi koji žive za trenutak. I koji ga dožive.

Ako ništa ”jedne noći u decembru” će uvijek zvučati poput tebe, crveno vino imati tvoj okus, miris tvoj će s vremena na vrijeme nadoći sam od sebe, a pod rukom će biti obris tvoga koljena. U nekim očima ću već vidjeti tvoje, možda i ti moje. Al se pitam hoće li duša biti zadovoljna.

Objavljen film studenata Medicinskog Fakulteta

Povodom 70. godišnjice kontinuiranog rada Medicinskog fakulteta u Sarajevu, studenti su snimili kratkometražni film koji govori o standardnom studentskom/životnom pitanju “Zašto ovo radim?” te pronalasku odgovora na isto.

Režija/produkcija: Amer Prevljak Scenario: Nebojsa Sičić Uloge: Jahja Rašitović, Rusmir Gadžo, Tarik Selimović, prof. dr. Emina Kiseljaković itd

Translate »