Obavještavamo vas da Udruženje umjetnika Planet Poezija promovira drugu zbirku poezije autorice Tamare Čapelj pod nazivom ŽEljezNA. Promocija će se održati u Sarajevu, ul. Mehmeda Spahe br. 20/II, u restoranu AKCUS Seljo – Cinemas Sloga u ponedjeljak, 12. marta 2018. godine, s početkom u 20.02 sati. U multimedijalnom programu i prezentaciji poezije učestvuju Aida Šarac, Nejla Bihorac, Snježana Piljagić i Haris Čapelj, te Rasim Pršte, recenzent, i Šefik Daupović Fiko, urednik knjige. Moderator programa je Dino Porović Pora.
Tamara Čapelj po zanimanju je profesorica južnoslavenskih književnosti i južnoslavenskih jezika. Objavila je do sada knjigu poezije Venerina orbita (2015.), te zbirku pripovjedaka Nevidljivi tragovi (2017.), a koautorica je stručne knjige iz oblasti lingvistike Priručnik pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH (2013.). Suautorica je i izvođač muzičko-poetskog performansa Lica iz svemira iz kategorije poetskog teatra, te koscenaristica dva dječja festivala Lino fest u Sarajevu.
Barbara Sax, jedan od recenzenata Tamarine zbirke poezije, između ostalog je napisala: “ŽEljezNA je programatski naslov druge knjige poezije Tamare Čapelj, nakon njezinog prvijenca Venerina orbita (2015.). Tematski, autorica nastavlja razmišljati o životnim iskustvima, prvenstveno ženskim, u urbanom okruženju, između koordinata individualne sudbine i nezaustavljivog tijeka vremena. Pjesme zaokružuju činjenicu da žena treba prihvatiti život onakav kakav jest, a ujedno mora nastojati da samu sebe pronalazi, uz to ostati vjerna sebi i svojim vrijednostima, bez obzira na brda i doline životnog putovanja. Ovim pjesmama, bez dvojbe, progovara zrela žena iz vlastitog iskustva. Ona riječima crta originalne slike, no zna biti i lakonska, direktna, realistična. Najjača je kad uspije individualnom doživljaju dati univerzalno značenje. Ova posebna vrijednost Tamaranih pjesama čini ih dragocjenim štivom i za čitateljice i za čitatelje.”
Rasim Pršte u svom prikazu je istakao: “Tamarine knjige, ili poslije njene lirske retoričnosti, sada već prepoznatljive, gotovo da sam prestao osjećati potrebu za dodatnom elaboracijom. Bio sam naprosto prepušten refleksnom ili pukom uživanju u tzv. prvom čitanju i prvim najsvežijim dojmovima, kojima inače i bez izuzetka dajem prednost u odnosu na sve teorije književne kritike i njenog sugeriranja naspram književne prakse ili spram određenog književnog djela. U tom i takvom kontekstu autorica i ovom knjigom svjedoči da se nikada ne oglašava kako bi nahranila vlastiti ego, nego tek onda kada u neposrednom i širem okruženju osjeti nesvjesni zamah krila, kad se po njenom istančanom nervu prelije zelena svjetlost i kad se ona krila na rubovima stvaralačkog zrenja počnu preobražavati u stranice, a potom ili na koncu u korice knjiga.”
