Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija „I vozila ubijaju, zar ne?“ – gradski pejsaži ljeta gospodnjeg 1992. Sarajevo, autora Milomira Kovačevića Strašnog.
Izložba će biti otvorena u utorak, 9. aprila 2019. godine u 21:00 sati u Galeriji Zvono, dan nakon što će u okviru programa „Modula memorije“ Milomiru Kovačeviću Strašnom biti dodijeljena Nagrada za doprinos očuvanja kulture sjećanja.
I izložba u Zvonu dio je autorovog doprinosa kulturi sjećanja i podrazumijeva još jedan vrijedan dokument iz perioda opsade Sarajeva, kada su uz svakodnevna stradanja ljudi, stradala i vozila kao jedan od ključnih saveznika u preživljavanju u službi prevoženja ranjenika do bolnice, nabavke humanitarne pomoći za javne kuhinje ili transporta toliko nedostajuće vode.
„Ne zna se tačan broj stradalih vozila u ratu, vjerovatno je riječ o desetinama hiljada. A stradala su sva vozila, od običnih putničkih preko kamiona, tamića, cisterni, vozila hitne pomoći, tramvaja, pa do vojnih kamiona, transportera, raznih oklopnih vozila i tenkova. Imati auto u ratu bila je velika stvar ali je i korištenje auta podrazumijevalo veliki rizik“, kaže Milomir Kovačević Strašni sjećajući se opsade i činjenice da su auto i putnici u njemu tokom vožnje vrlo lako mogli biti pogođeni granatom ili snajperskim metkom.
Iako nije bio vozač, niti su ga automobili zanimali, pa čak ne razlikuje golfove, sjeća se važnosti golfa dvojke tokom sarajevske opsade, njegove funkcionalnosti ali i statusa koje je podrazumijevalo posjedovanje ovog prevoznog sredstva.
„Golf je osim uloge koju je imao podrazumijevao i statusni simbol. Nisi mogao biti važan u gradu ako ne voziš golfa. Do goriva se dolazilo na različite načine i koristilo se sve do čega se moglo doći, od nafte do lož ulja“, objašnjava Strašni koji je usluge ratnog automobilskog transporta koristio zahvaljujući prijateljima kada bi trebao odlaziti u dijelove grada koji su mu bili manje poznati i dostupni i kada bi vožnja nerijetko podsjećala na prizore iz filmskih akcionih scena.
„Grad je podsjećao na groblje automobila, posebno na početku opsade“, kaže Strašni kojem je posebno važna priča o jednom automobilu, za koji nije siguran da li je lada ili golf, ali mu je sasvim sigurno spasio život.
„Vraćajući se u ljeto 1992. u podnevnim satima sa Ajanove izložbe karikatura, preko puta Čeke u Šipadu, samo sam čuo prasak, jedan pa drugi, i više se ničega ne sjećam. Ne znam ni kako sam se vratio ni gdje sam otišao. Samo znam da sam bio pored tog auta, okrenut prema fasadi.
Kada sam sutradan trebao ponovo snimati našao sam film u aparatu, nisam se sjećao kad sam ga stavio niti šta sam snimio na njemu. Kada sam razvio film sledio sam se od užasa koji se nalazio na fotografijama koje sam nesvjesno snimio zahvaljujući autu koji mi je spasio život“, kaže na kraju Milomir Kovačević Strašni dodajući da je to samo jedna od brojnih priča vezanih za lične doživljaje tokom opsade Sarajeva.
Izložba gradskih pejsaža iz 1992. je dokument o svojevrsnom groblju automobila koje se u Sarajevu tada nalazilo i još jedno od autorovih brojnih svjedočanstava o nehumanosti i preživljavanju kojem su bili izloženi građani/ke grada pod opsadom, a što je Milomir Kovačević Strašni brižljivo dokumentovao, s nadom da se ne ponovi ali zahvaljujući i posvećenim hroničarima užasa, među kojima je jedan od najvažnijih, nikada i ne zaboravi.