Oznaka: Srđan Arkoš

preuzeto sa: skolegijum.ba

piše: Srđan Arkoš

Bivši učitelj analizira tekst predloženog (a sada već i usvojenog) kantonalnog Nacrta zakona o udžbenicima

Kancelarija je u ovom tekstu metafora za nacionalističko, birokratizirano, korumpirano društvo čije su „demokratske“ institucije i više-manje istaknuti pojedinci organizirani u maligni, retrogradni (može i retrogadni) establišment, čija se zloćudnost potvrđuje jadnom i kukavnom sadašnjošću Bosne. Da sam ja učitelj, a davno nekad bio sam, učio bih đake da ne vjeruju svemu što udžbenici kažu, makar i znali da Kancelarija u ime društva donosi zakone o udžbenicima. Onomad sam baš malo čitao slova jednog zakona koji priprema Kancelarija. Samo što nije „zaživio“ taj zakon. Nije on još „stupio na snagu“, kako to Kancelarija običava kazati, još je nacrt zakona. Čitam ga na internetskoj adresi https://skupstina.ks.gov.ba/sites/skupstina.ks.gov.ba/files/nacrt_zakona_ucbenici.pdf

Nebosanski jezik bosanske kancelarije

Nisam daleko odmakao od početka Nacrta zakona o udžbenicima kad se moradoh zapitati kojim je jezikom pisan ovaj Kancelarijin dokument. Možda nacrti dokumenata koje vlade razmatraju ne moraju biti napisani jezičkim standardom jezičke zajednice, ali logika me vodi zaključku da usvajajući, utvrđujući, donoseći nacrt zakona, usvaja, donosi, utvrđuje njegov tekst, sa svim što on jest i što je u njemu. Ovdje je potpuno nevažno što sam ja jedan od mnogih koji misle da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore i pišu istim jezikom, bez obzira na njegovo različito imenovanje. Važno je da je Kancelarija stvorila dokument na nestandardnom jeziku, kako god ga zvala. A zove ga bosanskim jezikom, koji je loš jer krši pravopisnu normu bosanskog jezika. Koji: „Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (…) kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj“ (Senahid Halilović. Pravopis bosanskoga jezika. Sarajevo 1995. Uvod.).

Čitam i podvlačim, da li i sitničarim oko tričarija?

Ako jezički normativac kaže, recimo, da riječ ostrvo ne pripada bosanskom jeziku i da oni koje pravopisac navodi u citiranom dijelu Uvoda trebaju da pišu i govore otok, onda takva norma sitničari oko tričarija. Ali norma je norma, nacionalno osviješten narod i njegova Kancelarija trebali bi je poštovati. Naročito: Kancelarija. A ona? Ma jok. Ona piše:

„Pojedini pojmovi upotrebljeni u ovom zakonu (…)“ (Članu 2.a)). Pravopisna norma, prema Pravopisu bosanskoga jezika (PBJ): upotrijebljeni. U tom istom dijelu teksta Kancelarija piše „(…) jezični zahtjevi (…)“. Pravopisna norma PBJ-a kaže da lik jezički pripada lingvističkom kontekstu, a lik jezični anatomskom. Onako usput da kažem, lik jezični u lingvističkom kontekstu pripada hrvatskoj jezičnoj normi. I još usputnije da kažem da sam na TV-u 25. januara 2018. slušao priču bosanskog nacionalističkog lingviste Dževada Jahića o nebosanskim riječima koje, ne citiram, ulaze u bosansku jezičku praksu. Takve su riječi kroatizmi: itko, nitko, netko… Ove tri riječi citiram. A bilo ih je još. Istjerivanje „tuđih“ riječi iz nacionalnog jezika neodoljivo mi u pamet priziva egzorcizam, pa bih protjerivački kredo u jeziku imenovao egzorcističkim. Bošnjački, hrvatski i srpski egzorcisti istjeruju iz „svojih“ nacionalnih jezika riječi onih drugih. Šejtane, vragove, đavole. Elem, Kancelarija u maloprijašnjem citatu krši normu bosanskog jezika jer u PBJ-u piše: jezički (lingv.), jezični (anat.). Ako jezičke zabrane nacionalističkih normativaca uporedimo s crvenim svjetlima na semaforima, Kancelarija serbez prolazi kroz crveno. Pa u Članu 2. b) piše „(…) sticanjeznanja (…)“, a pravopisna norma, prema PBJ-u: stjecanje, prema: steći. Kroz crveno će i u Članu 2. c) 4): „(…) udžbenik za sticanje obrazovanja (…)“ pa opet kroz crveno u Članu 5. b): „(…) usmjeren na sticanje (…)“. Vjerovatno će Kancelarija sticati i dalje, ali to više neću pratiti. U Članu 2. j) prekršaj egzorcističke norme: „(…) samo pod uslovom (…)“. Norma imenicu uslov smatra srbizmom, pa je u bosanskom jeziku nepoželjna. Treba uvjet, kaže PBJ u Pravopisnom rječniku.

Kvalitetna nekvaliteta

Može standardnojezička norma bosanskog jezika i zbuniti govornika tog jezika. U Pravopisnom rječniku PBJ-a nema riječi kvaliteta, ali ima kvalitet. Riječ kvaliteta po tome ne pripada bosanskom jeziku, kao što kvalitet ne pripada hrvatskom jeziku, ali pripada srpskom. U Školskom rječniku bosanskog jezika, Sarajevo 1999, ima riječi i riječi: cap-carap, čaprašik, ćefiliti, ćotiluk, garaz…, takvih koje mi se čine davno umrlima pa ih niko ili jedva ko i pominje. Gdje bi prije đaci potražili riječ u dvojbi kako je napisati ili šta znači nego u Školskom rječniku. Kako se kaže i piše: kvalitet ili kvaliteta? U Jahićevu Školskom rječnikuneće naći odgovor. Ima kitonja, kizibaši, sorguč… No kvaliteta ili kvalitete nema. Onda, u bosanskom je prema Pravopisnom rječniku pravilno kvalitet? Ne zna se, jer su prema Rječniku bosanskog jezika S. Halilovića, I. Palića i A. Šehović i kvalitet i kvaliteta riječi bosanskog jezika, ali se kvalitetu daje prednost.

Po Pravopisnom rječniku PBJ-a, Kancelarija griješi kad u Članu 5. (1) napiše „(…) stručne ocjene kvalitete (…)“, po pomenutom rječniku ne griješi, ali bi bolje bilo da se odlučila za kvalitet. Ali Kancelarija se rijetko brine o kvalitetu.

„Ma lako je njemu, sad ti je on upo u strukture pa niđe mu ravnog.“

Tako ili slično znalo se reći za nekog ko je uspio ugurati se u famozni establišment, među elitu. Kako je imenica struktura dobila značenje čiji je sadržaj moć, elitizam i tome slično? Vjerovatno tako što se sintagma strukture vlasti u razgovornom jeziku svela samo na prvi član sintagme. Kako god, kad želimo nečemu dati strukturu, učiniti da nešto bude struktura, oblikovati tako da ima svojstva strukture, upotrijebićemo glagol strukturirati.Tako bi trebalo biti. To je standardnojezička norma. Međutim, Kancelarija je „struktura“, „niđe joj ravnog“ i niđe joj ravne i briga je za jezičku normu, koju su pravili njeni ljudi. I opet kroz crveno: u Članu 5. c) „(…) didaktičko-metodički – udžbenik je struktuiran (…)“. Prema nacionalnim normama zajedničkog jezika pravilno je: strukturiran. Tako se zakonskim usvajanjem oblika struktuiran ozakonjuje polupismenost. U Nacrtu zakona koji evo čitam polupismenost je višekratno potvrđena.

Pusto upustvo

S nevjericom čitam: „Ministarstvo utvrđuje Udžbenički standard i razrađuje upustvo o njihovoj primjeni (…)“ (Član 5. (4)). Nevjerica i čuđenje. Zar upustvo u dokumentu koji Vlada Kantona Sarajevo šalje Skupštini Kantona Sarajevo, pod brojem, eno ga na navedenoj internetskoj adresi, od tad i tad, piše, i to na onoj adresi, a šalje ga da Skupština „utvrdi Nacrt zakona iz tačke 1. ovog Zaključka i isti uputi u javnu raspravu (…)“. Vlado, Vlado, gdje će ti duša. Pa se sjetim: Kancelarija i nema dušu.

Pravopis iz 1977.

Nakon ovog i ne iznenađuje me kad u Članu 8. b) čitam „(…) koji je prevod udžbenika (…)“. Opet kroz nacionalno crveno. Jer, pravopisna norma prema PBJ je: prijevod. Šta normativce navodi da nas poučavaju da je prevod nepravilno, a prijevod pravilno? Navodi ih pravilo: što dalje od zajedničke standardnojezičke norme zajedničkog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Po kojoj je bilo: prevod i prijevod, volja ti ovako, volja ti onako. Da sam ja učitelj, a bio sam nekad davno, i to onaj seoski, pa učitelj srednjoškolski i onaj što uči odrasle ljude u večernjoj školi, tj. profesor gradski, dao bih svojim đacima (nek se ne muče tražeći ono čega više nema) da iskopiraju moj primjerak Pravopisnog priručnika srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog jezika/Правописног приручникасрпскохрватског – хрватскосрпског језика autorâ Svetozara Markovića, Mustafe Ajanovića i Zvonimira Diklića, koji čuvam kao zjenicu oka, jer mislim da je baš u njemu bosanski jezik, a iz godine je 1977, III izdanje, izdano u Sarajevu, dao bih tu knjigu svojim đacima da iz nje uče kako treba pisati i govoriti bosanski. U tom pravopisu je crno na bijelom: prijevod (i prevod). Imam i jedan još stariji pravopis: Pravopis hrvatskosrpskog jezika iz godine 1966, koji su priredili Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović. Kaže: prijevod i prevod (ijek.) = prevod (ek.). Pokazao bih im eto kako je to bilo tih godina. Kad je nacionalizam, ako nije bio ugušen, jedva disao. Pokazao bih đacima svojim još jedan, još stariji pravopis: Правопис српскохрватског књижевног језика iz 1950, autora Александра Белића. Kaže: прéвод (и. и ј.) = пријèвод (ј.). Skraćenicom и. označen je istočni govor = ekavski, a skraćenicom j. južni govor = ijekavski. Pokazao bih im da u Речнику уз Правопис српскога језика autora Митра Пешикана, Јована Јерковића i Мате Пижурице, Нови Сад 2002. može oboje: превод (ек.); ијек.: превод (пријевод). Pitao bih svoje đake razumiju li uskogrudost, tako bih to nazvao, bošnjačkih normativaca kad zabranjuju prevod. I mnoge druge riječi. Savjetovao bih da krše takve zabrane. Tako bih, učeći ih pravopis neinspiriran međunacionalnom mržnjom, učio ih i prvim koracima građanske neposlušnosti. Otporu. Kad je otpor potreban.

Ukazanje recezenata

Čitam dalje Kancelarijin Nacrt zakona o udžbenicima. Čitam, čitam… A onda! Ma je l’ moguće?! Piše u Članu 12. (9) „Radi sprečavanja sukoba interesa, član stručnog tima recezenata (…)“. Ma znam ja da će Kancelarijine brljotine pismeniji neko ispravljati, ali ruku na srce, Kancelarija je to takvo kakvo je dala na internet, pa javnost može od Vlade učiti kako se pišu naše bosanske riječi upustvo i recezent. Vlada je autoritet. Vladi valja vjerovati. Mada je rečeno štivo brljoka, kao što je brljoka i sitnica da se bjelinom ne mora(!?) odvojiti riječ koja slijedi nakon zareza, što je u navedenom citatu bjelodano, i crnodano – dano crno na bijelom. Da se u jednom tekstu nepismenost vrišteće visokog stupnja potvrdi („samo“) jedanput, paaa… hajde-de. Žurba, šta ćeš. Cap-carap. Ali! Ali evo opet recezetofanije – ukazanja recezenata. Znam da ne moram objašnjavati, al’ ipak: pokušavam se poigrati riječju teofanija: bogojavljenje. U istom ovom članu Nacrta u kojem su se recezenti ukazali prvi put ukazuju se opet, u stavu (10): „(…) smatrat će se da je član stručnog tima recezenata rodbinski povezan (…)“. I taman se ponadah da više neće, da je najgore prošlo, kad tu blizu, u stavu (11), eto opet riječi o članu tima recezenata: „Smatrat će se da je član stručnog tima recezenata (…)“. Gdje li je granica samosrozavanja i srozavanja posla kojim se institucionalizirani nacionalni hegemoni, hegemončići i njihova hegemončad bave ravnajući ovom zemljom – gotovo su je sravnili – određujući životna pravila u njoj?

Duša, hipokrizijska

Strašna provalija dijeli ovaj Kancelarijin ni bosanskim ni hrvatskim ni srpskim pisan tekst od standardnog bosanskog jezika. Kancelarija mu normu propisuje, Kancelarija je ruši. Duša joj je hipokrizijska. Dušu bi kao dala za svoj nacionalni jezik, a on, jezik, „unutar sebe to je poredak, red, ustanovljen odnos među jezičkim jedinicama. Tim odnosom bavi se lingvistika kao nauka, posebno gramatičari kao ‘jezički zakonodavci’, koji utvrđuju i propisuju pravila u jeziku“. I u ovom navodu ima hipokrizije, i simuliranja neupitnog autoriteta, koji tvrdi da su gramatičari „jezički zakonodavci“. Možda i jesu ako kao gramatičari promaše svoj poziv. Dvadeset prvo je stoljeće. Moderna lingvistika još od prošlog zna da jeziku nisu potrebni propisivači pravila u jeziku, jer su pravila jeziku imanentna. Svakom jeziku. Zato jedan od propisivača pravila u bosanskom jeziku, citat je iz Školskog rječnika Dževada Jahića i nalazi se na stranici 8, ne poučava đake dobro. Zašto sam rekao da u maloprijašnjem navodu ima hipokrizije? Zato što se tu simulira neupitan autoritet. Dž. Jahić jeste autoritet, ali je neupitnost svog autoriteta porekao tvrdnjom da su gramatičari jezički zakonodavci. Gramatičari se bave gramatikom, a gramatika proučavanjem jezičkog sistema i njegovih zakonitosti. Dakle onoga što je u jeziku i što on jeste.

Lingvistika kao nenauka

U citatu je još nešto što Dž. Jahić nije trebao sebi dopustiti. Veli: „lingvistika kao nauka“ bavi se „odnosom među jezičkim jedinicama“. Kao nauka time se bavi. Ako je lingvistika, onda je i nauka. Lingvistika je nauka o jeziku. Šta će tu ono kao? Ako ima lingvistike kao nauke, ima li i lingvistike kao nenauke? E tom lingvistikom kao nenaukom bave se „jezički propisivači“. I još se ni oni ne slažu međusobno. Jedan propisuje da može i hajvar i ajvar (pomenuti Školski rječnik), drugi propisuje samo ajvar (PBJ). Pa u PBJ-u aždaja v. aždaha, baksuz v. bahsuz, bjekstvo v. bijeg, crkvenoslovenski v. crkvenoslavenski, čašćavati v. častiti, dejstvo v. djelovanje, dozvoliti v. dopustiti, ostrvo v. otok… mnogo zabrana – malo razloga (osim već pomenutog: što dalje od mrskog susjeda).

Glumpenšlamperaj pun šlampona

I propisivači su Kancelarijini ljudi. Oni u normi udare crvenō, a Kancelarija u praksi udari kroz njega. I sve tako. Gdje? Svugdje. I u ovom Nacrtu zakona o udžbenicima. Kapitalan dokument jer bi njegova zadaća bila da radi o glavi lošoj udžbeničkoj politici, teoriji i, naročito, praksi. Ali je kapitalac šlampav – jezički neuredan, neuređen. Šlamperaj. Pun šlamponâ. Kao što su ovi u Članu 14. (3): „Rangiranje udžbenika se vrši u skladu sa brojem osvojenih bodova od strane recenzenata.“ Loša upotreba jezika je njegova zloupotreba. I muka i za onu i za onog što hoće ili mora da razabere šta je to Kancelarija htjela reći. Mutljag, po načelu zašto jednostavno kad može komplicirano, sadrži dva zamućivača: prvi je „se vrši“, drugi je pasivna konstrukcija s prijedlogom od i imenicom strana. Voli Kancelarija vršiti. I zato: “Rangiranje udžbenika se vrši(…)“ umjesto: Udžbenici se rangiraju. Tako smo se riješili prvog zamućivača smisla. A drugi? Udžbenici se rangiraju „u skladu s brojem osvojenih bodova od strane recenzenata“. Kad su i kako recenzenti postali osvajači bodova – Kancelarija ne kaže. Nije ona ni mislila reći da recenzenti osvajaju bodove. Već da recenzenti ocjenjuju i boduju udžbenike, to je htjela reći Kancelarija, što je vidljivo iz Člana 12. (4) „Stručni tim recenzenata ocjenjuje rukopis udžbenika (…)“ i Člana 12. (7) „Od četiri ocjene recenzenata (…)“. Da Kancelarija nije šlampava, Član 14. (3) mogao je glasiti: Udžbenici se rangiraju prema broju osvojenih bodova. Takve su „sitnice“ svojstvene sadašnjim nacionalnim jezicima, rođenim iz jednog zajedničkog. Nacije mljackaju „svoje“ slatke jezike.

Krompirova zlatica

Kancelarija u Nacrtu, koji će sutra-prekosutra biti zakon, čini jezičke vratolomije. Odmah ispod osvajačkih podviga recenzenata čitam na početku Člana 14. (4) „U svim razrednim odjelima istog razreda (…)“ Zna li Kancelarija bosanski jezik? Ili hrvatski? Ili srpski? Kojim je od ovih jezika napisan citirani dio teksta? Hrvatskim nije jer u hrvatskom odjel = odio ima dva značenja: 1. dio ustanove, ureda i slično s određenom djelatnošću 2. zatvorena prostorija u vagonu, odjeljak, kupe. Tako to stoji u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, treće, prošireno izdanje, Zagreb 2000. godine. Ne razmješta valjda Kancelarija đake u neke razredne kupee. Ne, ne misli Kancelarija, to je bjelodano i crnodano, da đaci sjede u razrednim kupeima. Misli Kancelarija nešto drugo, ali je svjesno ili besvjesno ili nesvjesno unijela malo hrvatskog štiha kako ga ona zamišlja, moglo bi to prijati hrvatskim zastupnicama i zastupnicima. Pa svoji smo, ili bi trebali biti. Kancelarija u svojoj susretljivosti i internacionalističkoj širokogrudosti može bit’ misli da su u hrvatskom jeziku školski odjeli, ne odjeljenja? Ali u maloprije pomenutom rječniku je: odjeljénje 1.odio, odjel 2. zajednica učenika istoga godišta, npr. sva odjeljenja istoga razreda. Što da pričam kako je to u srpskom kad je nacrt naš, kantonalni, KS-ov. Dakle, šta je s „razrednim odjelima“ u bosanskom? Listam Rječnik bosanskoga jezika Senahida Halilovića, Ismaila Palića i Amele Šehović, Sarajevo, 2010. godine. Tu je kao i u Anićevom rječniku. Tako je i u Rječniku bosanskog jezika Instituta za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2007. godine. Pa kojim jezikom piše Kancelarija? Ona misli da je Nacrt zakona o udžbenicima napisala na bosanskom. A evo koliko vidim, nit je bosanskim nit je hrvatskim nit je srpskim. Kancelarija piše kancelarijskim. Kancelarija je u jeziku ono što je krompirova zlatica u krompirovu lišću. U kancelarijskim proizvodima jezik ne živi. Njen jezik samo postoji.

Kancelarija prosipa riječi kao biblijski Onan sjeme. Član 25. u svoja četiri stava ima 130 riječi. Vidim ih kao malignu oteklinu na tkivu smisla tog teksta. Pokušaću se riješiti otekline. Ono što ostane trebao bi biti smisao. Pokušaću uraditi nešto što je svojevremeno uradio tadašnji američki predsjednik Franklin Ruzvelt (Roosevelt) i o čemu je nekad davno pisao lingvist Ivan Klajn. Citiram:

„U vreme Drugog svetskog rata, kada su u svim gradovima donošeni propisi o zaštiti od vazdušnih napada, neki činovnik sastavio je uputstvo o zamračenju za zgrade državne uprave u Vašingtonu. Uputstvo je podneto Ruzveltu na odobrenje, a glasilo je, u najpribližnijem mogućem prevodu, ovako:

Preduzeće se potrebne mere da se u toku vazdušnog napada sve federalne zgrade, kao i nefederalne zgrade stavljene na raspolaganje federalnim organima, zamrače na neodređeni vremenski period u cilju sprečavanja vidljivosti pod dejstvom unutrašnjeg ili spoljnog osvetljenja. Pomenuto zamračenje može se ostvariti bilo postavljanjem pregrada za zamračivanje bilo obustavljanjem osvetljenja. U skladu s tim biće neophodno da se u onim delovima zgrada u kojima se aktivnost mora nastaviti i u vreme zamračenja poduzmu mere za postavljanje pregrada koje će omogućiti produženje unutrašnjeg osvetljenja. Ostale prostorije, bilo da se u njima nalazi osoblje ili ne, mogu se zamračiti putem obustavljanja osvetljenja.

Ruzvelt, koji je iz dna duše mrzeo razvučenost i nejasnoću, pocepao je tako sastavljeni tekst. Umesto njega napisao je svoju verziju:

U onim zgradama gde mora stalno da se radi, neka nešto metnu preko prozora. Tamo gde mogu časkom da prekinu posao, neka ugase svetlost.“

A evo sad kako je Kancelarija slijedila Onana u Članu 25. Nacrta zakona o kojem govorim. Kancelarija: „(1) U svim školama, uključujući sve nastavnike, direktore i ostalo stručno osoblje škole, kao i sva lica koja na bilo koji drugi direktan ili indirektan način u bilo koje vrijeme učestvuju u postupku uvrštavanja odnosno odabira udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava zabranjuje se primanje svih oblika donacija i drugih oblika materijalne koristi od strane izdavača čiji se udžbenici i pripadajuća nastavna sredstva nalaze na Kantonalnom spisku.“

Ja: Školskom osoblju je zabranjeno primanje bilo kakvih darova od izdavača čiji se udžbenici i nastavna sredstva nalaze na Kantonalnom spisku.

Kancelarija: „(2) Svim izdavačima se zabranjuje davanje donacija i drugih oblika materijalne koristi školama, uključujući učitelje, nastavnike i direktore i drugo stručno osoblje.“

Ja: Izdavačima se zabranjuje darivanje školskog osoblja.

Kancelarija: „(3) Zabrana se primjenjuje trajno odnosno i u vrijeme kada se provode postupci uvrštavanja na Kantonalni spisak.“

Ja: Izbrisao sam stav (3). Jer je nepotreban. Ima smisla taman koliko i ovakva zabrana: Zabrana psovanja đakâ se primjenjuje trajno odnosno i u vrijeme kad je nastavnik ispamećen.

Kancelarija: „(4) Donacijom i drugim oblikom materijalne koristi se ne smatraju stručna usavršavanja u trajanju od jednog dana, niti promotivni pokloni zanemarive vrijednosti npr. blokovi za pisanje ili olovke.

Ja: Jednodnevna stručna usavršavanja i promotivni pokloni zanemarive vrijednosti, npr. blokovi za pisanje ili olovke, smatraju se dopuštenim darom.

Kunzdrugdžije…

Riječ-dvije samo još o Članu 30. (2). Tu piše: „Korice udžbenika se štampaju na papiru, minimalne kvalitete kunzdruk papira (…)“ Kunzdruk?! Kunzdrugdžije u Nacrtu zakona o udžbenicima kljaštre, sakate germanizam kȕnstdruk (Kunstdruck) – terminološku riječ za papir prevučen bjelančevinom koja se zove kazein, a papir, taj kunstdruk, se upotrebljava za precizne umjetničke otiske. Kancelarija je kunzdrugdžiluk. Ako kunzdrugdžilukovo stručno osoblje i popravi ovakve „bosnizme“ prije objavljivanja zakona, bojim se, znam ja Kancelariju, da se brojnim stilskim zavrzlamama neće baviti. Koga briga za zavrzlamčevine tipa ove: „Štampano izdanje udžbenika može biti dio multimedijalnog kompleta koji sadrži elektronska izdanja koja su opravdana ako se u njima nalaze sadržaji koji se ne mogu lako uvrstiti u klasične štampane udžbenike, a koji (…)“ Koji, koja, koji, koji, tralala, o-la-la…

… i grebandžije

Pročitao sam tekst Nacrta do kraja. Jezički se šlamponi ponavljaju i variraju. Zato neću više o njima. Zaključiću. Kancelarija trlja ruke. Završila je ovo. Biće to Zakon. Kancelarija je nadmena. Kancelarija je paša u svom pašaluku. Može joj se. I kroz crveno. Za Kancelariju nema normi. Ona ih stvara, ona ih krši. Norme su za druge. Kancelarija je i ovdje po ko zna koji put pokazala svoju šalabajzersku dušu sklonu šlamperaju i stvaranju šlampova. Koje skupo naplaćuje. Njen kredo je gréba. Kancelarija je dobro organiziran grebatorijum. Grebe se, izvlači korist za sebe i svoje gdje god može. Najviše iz budžeta. Boj se grebandžija i kad ti darove donose. Uskoro će, ako već nisu, darivati darom o kojem je ovdje bilo riječi – Zakonom o udžbenicima. A o čijem Nacrtu evo ispisah nekoliko redova, tek da makar i uzaludno dignem glas(ić) protiv svakojakih zloupotreba jezika. Jednog zajedničkog, tri ili trideset tri ili tristo trideset tri nacionalna, svejedno.

Nacije mljackaju „svoje“ slatke jezike…