Desetka za Merlinku!

Preneseno sa http://lgbti.ba

Piše: Mirza Halilčević

Radujem se danima u kojima ćemo se sjećati Merlinka festivala kao simboličkog kapitala jednog vremena. U danima i okolnostima kada su stvari više političke nego karnevalske, možda je dobro i reći – bilo je najbolje što je moglo biti. Jednog dana kada sve ovo bude jučer, i kad Merlinka postane pravi mali kulturni hram, gdje su filmovi i umjetnost način komunikacije i fokus programa, bilo bi dobro napraviti retrospektivu i sjetiti se procesa i kako se sve odvijalo. Ponekad svi/e imamo velika očekivanja, ali jednako je bitno i pozicionirati se u vremenu i mjestu i vidjeti koji su to raspoloživi resursi. U to ime, neka nam vrijeme koje je ispred nas bude saveznik i neka nam donese dane u kojima (queer) kulturni događaji neće biti događaji visokog rizika!

Okupljeni oko kulture, LGBTIQA prava, ljubavi i zaljubljivanja, posjetioci i posjetiteljice ovogodišnjeg festivala Merlinka trudili/e su se iskoristiti na najbolji mogući način prostor koji im se ukazao.

“Žao mi je što se Merlinka dešava samo jednom godišnje. Volio bih da ovaj osjećaj traje, mada s druge strane, možda mu se ne bismo toliko ni radovali kada bi se to, recimo, događalo na mjesečnom nivou… Uzbuđen sam što sam ovdje i što mi sa svih strana sijevaju neka poznata i draga lica, ovo je kao neko univerzalno okupljanje zajednice, kao godišnjica mature…”, rekao je za naš portal Anel, jedan od posjetitelja.

Merlinka je ove godine otvorila zaista univerzalan prostor za druženje, zaljubljivanje, stvaranje partnerstava i odnosa svih karaktera, te za subverzivnu kulturu, nešto drugačiju umjetnost i, naravno, za ljubav prema sebi. S tim u vezi, neizostavna komponenta svakako je i sigurnost koju su mnogi/e osjećali/e, od one tehničke na ulazu u Kriterion, do one koju smo svi/e pronašli/e u sebi i ljudima oko sebe. A kako je osjećaj sigurnosti u svakom smislu te riječi vrlo primaran i važan, te donekle i integrisan u sve ostale potrebe, lijepo je znati da smo na dobrom putu i da se proces odvija u pravom smjeru.

“Kada, recimo, uporedim događaj od prije tri godine i nesrećni napad koji se desio, mogu da kažem da se u odnosu na taj period osjećam mnogo sigurnije, i ne mislim da je to isključivo zbog prisustva policije. Više imam dojam da je ljudima puna kapa straha i nekako mi se čini da svake godine dolazimo sve hrabriji/e, snažniji/e i definitivno ono što je najbitnije – uvijek dolazimo u kontinuitetu. Što se tiče unapređivanja festivala, čini mi se da je ispoštovan koncept festivala i meni je drago da dolazi strana kinematografija, tako da mislim da je super da gledamo filmove koji ozbiljno prilaze ovoj tematici”, kazala je Marija.

“Osjećam se stvarno sigurno, a kako mi nije prvi put da sam ovdje i kako nosim različita iskustva sa festivala, na trenutak se zateknem da malo preispitujem situaciju, ali koliko sam mogla vidjeti i osjetiti, ljudi su zaista srdačni i topli i osjećam da su tu jedni za druge. Možda jedina moja kritika ide u pravcu filmova – malo mi je trebalo nešto prizemnije, nešto realnije za naš kontekst, kulturu, nešto sa čim bih mogla da se kontektujem…”, dodala je Lejla.

Kako je to na festivalskoj organiziranoj diskusiji Lejla Kalamujić sjajno poentirala – queer ljubav jeste subverzivna, voljeti se u nepogodujućim okolnostima znači pružati otpor. Možda upravo odatle počinju svaka individualna odgovornost i lična misija. Obzirom da je koncept aktivizma mnogima do kraja ostao nejasan, možda bismo za početak svi/e u ime politike i aktivizma mogli/e malo za nijansu snažnije da volimo i ljubimo, da se poštujemo, validiramo i uvažavamo i na taj način dajemo najbolje od sebe!

“Ja volim Merlinku, to je jedini trenutak kad osjećam da smo tu svi/e zaista sa istim ciljem i jednom univerzalnom povezanošću. Jedino što mi je možda na trenutak nedostajalo je možda malo više otvorene diskusije, nešto od tog koncepta, gdje bismo imali/e priliku da se organizirano slušamo”, navela je Zerina.

“Prvi sam put ovdje i imam velika očekivanja, jer za Merlinku znam od ranije, ali se nikako nisam uspjela organizirati da dođem prije. Tu sam sa prijateljima i drago mi je da smo se odlučili/e doći. Neću ni reći da mislim da nam treba više ovakvih događaja, posebno jer je ovo univerzalan način integrisanja kulture, umjetnosti i ljudskih prava, a na kraju dana, ovo je festival koji to i slavi”, zaključila je za kraj Ana.

Merlinka 2018 – položeno sa desetkom!

Volim, dakle, bunim se!

Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC

Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.

Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.

Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.

“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.

Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.

“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.

Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.

“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.

“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.

Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?

“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.

“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.

“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.

“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.

Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.

“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.

“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.

Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.

“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.

Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.

“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.

Počinje 6. Merlinka festival u Sarajevu

Sarajevski otvoreni centar će 27. i 28. januara organizovati i ugostiti po peti put u Sarajevu, u Art Kinu Kriterion, Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se već 8 godina organizuje u Beogradu sa idejom promocije filmove koji se bave LGBT temama. I ovogodišnja Merlinka u Sarajevu ima drugačiji program od beogradske – filmovi će biti prikazani premijerno, imaćemo izložbu, razgovaraćemo o tijelima u javnom prostoru, ugostićemo House of Flamingo i njihov spektakularni drag show, a Festival će zatvoriti veliki party.

Festival u petak, 27. januara u 18h, otvaramo izložbom fotografija Nine Đurđević „17:15“, koja prikazuje trans i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića. Zatim slijedi pretpremijera kratkog filma „Neizgovoreno“ Elme Islamović. U pitanju je dokumentarna priča o mladim lezbejkama i gejevima u Bosni i Hercegovini koje roditelji ne/prihvataju, priča o komunikaciji sa roditeljima, o tome šta je to zbog čega se stvaraju zidovi i čega se zapravo plašimo. Nera, jedna od učesnica filma, upoznaje nas sa svojom porodicom. Veče nastavljamo filmom „Zauzmi pozu“, koji donosi priču o Madoninim igračima. Godine 1990, sedmorica mladi igrača pridružilo se Madoni na njenoj najkontraverznijoj „Blond Ambition“ turneji. I na pozornici i u filmu Truth or Dare oni su pokazali kako neko treba da izrazi sebe. Sada, 25 godina kasnije, oni otkrivaju istinu o životu tokom i nakon te turneje. Zauzmi pozu je dramatična priča o pobjeđivanju srama i pronalaženju hrabrosti da se bude ono što jesi. Prvo veče festivala završavamo uz druženje i koktel.

Drugog dana festival počinje u 16h revijom kratkih filmova i razgovorom na temu „Naše lično je i političko“. Biće prikazana tri kratka filma. Prvi film je „I know you are but what am I?“ bh. dokumentarni film Nađe Sinić o transrodnoj osobi po imenu Kris. Način na koji kamera prati Krisa kroz razna okruženja svjedoči jednoj veoma privatnoj priči. On koristi svoje umjetničko stvaralaštvo kako bi prikazao i objasnio sebe na čemu se i zasniva priča filma. Drugi film je „Tranzicija“srbijanske rediteljice Milice Tomović. Dva dana pred odlazak u Ameriku, Jana koristi vrijeme da se pozdravi sa svojim bendom, prijateljima, bivšom djevojkom i porodicom. Svi oni dijele osjećaj žaljenja dok se opraštaju sa njom, ali opet i sreću zbog njene svijetle budućnosti u Mičigenu, gdje je primljena na postdiplomske studije. Jedino njena sestra zna istinu, a to je da Jana ne odlazi iz zemlje zbog studija, ona odlazi iz zemlje da bi promijenila svoj pol. Jana ima dva dana da se oprosti sa svojim životom. Treći film je „Golo tijelo“, brazilski hibrid dokumentarca i fikcije, u kojem režiser pokušava da dokumentuje kako se ljudi odnose prema svojoj nagosti i prema sopstvenim tijelima.

Panel – Naše lično je i političko – počinje u 17h. O izlaganju u javnom prostoru i svom radu razgovaraju Nera Mešinović, aktivistkinja iz BiH, Nina Đurđević, fotografkinja iz Hrvatske i članovi House of Flamingo.

Od 18h publika će moći da pogleda hrvatski dokumentarni film „Bolesno“, Hrvoja Mabića. Priča prati Anu, koja je sa 16 godina bila zatvorena u psihijatrijsku ustanovu pristankom svojih roditelja kako bi je izliječili od homoseksualnosti. Nakon pet godina ona je slobodna i traži djevojku koja će je voljeti uprkos njenom PTSD-u / posttraumatskom stresu. I nalazi takvu djevojku u Martini. Vjerile su se i planiraju vjenčanje. Ali uprkos svemu, Martinino strpljenje je pri kraju jer joj je jasno da umjesto da se fokusira na izgradnju sadašnjeg života sa Martinom, Ana je fokusirana na svoju traumatsku prošlost. Bolesno je priča o ljubavi, izdaji, osveti, opraštanju.

Od 20h gledamo njemačku komediju-dramu „Gdje si krenuo, habibi?“ Tor Ibena. Riječ je o Ibrahimu koji se zaljubljuje u Aleksandra, Nijemca, kriminalca i kečera koji je strejt, ali između njih se stvara prijateljstvo koje nadilazi obojicu.

Specijalne gošće festivala su House of Flamingo, a njihov drag show počinje u 22h. Nakon što su osvojile Srbiju i Sloveniju, House of Flamingo hrabro koračaju dalje ka svom prvom gostovanju u Bosni i Herecegovini. Colinda Evangelista, Entity, Roxanne i Spazam Orgazam po prvi će put raširiti svoja krila ispred sarajevske publike, koja će dobiti svoj život, smrt, zatvorsku kaznu i prijeko potreban zalogaj glamura. Festival zatvaramo velikom žurkom na kojoj muziku pušta  DJ Van der Saint (K.I.L. DIGITAL), uz čije zvuke nastavljamo da slavimo queer kulturu do kasno u noć.

Translate »