U srijedu, 17. maja Sarajevski ratni teatar SARTR će obilježiti svoju 25. godišnjicu.
Program obilježavanja počinje u 19h slušanjem praizvedbe radio drame „Hazreti Fatima“ autora Safeta Plakala u režiji Miralema Ovčine. Glume: Selma Alispahić, Mirela Lambić , Maja Salkić, Ana-Mia Milić, Sead Pandur , Adnan Hasković, Adnan Kreso, Davor Sabo, Dragan Jovičić, Semir Krivić, Mehmed Porča, Skender Šehović, Uma Atifa Maira Kurt i Eren Burazerović.
U 20h slijedi otvaranje izložbe „Foto-Gluma“ koja predstavlja izbor fotografija predstava SARTR-a od osnivanja pa do danas. Autori fotografija su Fuad Fočo, Slobodan Samardžić Sam i Velija Hasanbegović. Tema izložbe je glumačka ekspresija.
Nakon izložbe bit će upriličena promocija Specijalnog izdanja SARTR-ovih novina koje objedinjuju Teatrografiju – detaljan spisak svih premijerno izvedenih predstava od osnivanja Sarajevskog ratnog teatra 1992. godine, pa sve do 31.12.2016. godine i priloge za monografiju.
U 20:30 sati prikazat će se dokumentarni film „Sklonište“ u režiji Emira Z Kapetanovića. Dokumentarni film “Sklonište” baziran je na sjećanjima i osjećanjima kreativnog tima i publike koji su učestvovali/gledali premijerno izvođenje predstave “Sklonište” 06.09.1992. godine.
Tekst direktora Sarajevskog ratnog teatra, Aleša Kurta, povodom obilježavanja 25. godišnjice
MORAŠ SE BOJATI, SINKO
Moraš se bojati, sinko. Tako čovjek postaje pošten građanin. – Jean-Paul Sartre
Nisam mogao da odolim ovoj prilici da iskoristim citat velikog francuskog filozofa Sartra, za rođendan teatra koji nosi njegovo ime. Šta je čovjekova egzistencija bez prava na slobodno odlučivanje i prava na slobodu riječi. Teatar je mjesto gdje se u formi dostojanstvenog socijalnog okupljanja, ispituju ova prava i njihovo postojanje u svakodnevnom životu. Teatar provocira našu inertnost i nedostatak empatije. Teatar doziva i našu savjest. Teatar prije svega postavlja pitanja. Teatar je živa umjetnost. Tvrde da je ovo digitalno doba. Tvrde i da neprestana digitalna uvezanost, rapidno povećava broj samoubistava. Teatar je zgodno mjesto da ne budete sat i po digitalno uvezani sa svijetom. Možda se to dobro odrazi na vaše mentalno zdravlje? Možda je za početak sat i po predugo? Možda treba početi sa deset minuta? Ne znam, vidjećemo. Ne treba pretjerivati ni sa mentalnim zdravljem.
Vratimo se u Sarajevo 1992. Mada znam da vam se ne slušaju priče o ratu. Ali stvarno, treba biti hrabar i usred rata osnovati teatar. Ako pažljivo razmislite o tome shvatićete da tu ima i ludo zabavnih elemenata. Danas je puno manje zabavno osnivati teatar nego tada. Prvo – danas ćete imati problem da nađete prostor. Tada – jedina lokacija koja je dobra je ona koja neće biti direktno granatirana. Drugo – imaćete onaj problem sa parama. Tada – para nema, nema ni problema. Treće – glumci i autori će propitivati da li vaš teatar ima budućnost? Tada – niko nije bio siguran ni da će doživjeti sljedeći dan. Četvrto – danas se pitate o čemu praviti predstavu? Tada – sve je predstava. I tako dalje… Ali stvarno, osnovati teatar i u ratu i u miru nije lako.
Nije bilo bolje ideje u haosu rata, nego osnovati teatar. I nakon pet mjeseci izaći sa prvom predstavom. I to sa predstavom koja dolazi direktno iz srca čovjeka pod opsadom. SARTR je jedno od čuda Sarajeva, kojima ne treba spomenik, jer su nekim čudom još živa.
Što bi rekao Jean Paul: ne bi znali ni šta je egzistencijalizam da nije bilo Sartra.