Oznaka: #Novinarke

autorica: Ornela Čolić / ornelaweb.wordpress.com

(U okviru projekta Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost na blogu ŽeNama)

Da li napraviti izložbu napadnutih novinarki po uzoru na izložu odjevnih predmeta koje su nosile žene žrtve silovanja kao dokaz da nije njihova krivica i da nisu bile izazovno obučene?

Razlozi napada ne dolaze samo zbog izvještavanja o korupciji i kriminalu, nego praksa pokazuje da se napadi dešavaju gotovo u svakom segmentu društva. Tako i najobičnije pitanje postavljano nekome ko je na vlasti može biti uzrok ozbiljnih negativnih komentara i napada, posebno ukoliko ste žena, novinarka.

Krenimo od toga: novinarke nisu krive za napade na njih. Napadači su ti koji su krivi! Oni su primitivni, sa nedostatkom argumenata, često i inteligencije, i vođeni društvenim normama otvoreni i slobodni da napadnu. Novinarke nisu žrtve, ali nisu ni vreće za udaranje, napadanje i uvrede.

Teoretičarka medija i kolumnistica iz Beograda, Marija Ratković, kao veliki problem ističe to što zakonodavstvo ne tretira napade na radnike u medijima kao direktno kršenje zaštite informisanja – što je djelatnost javnog interesa. Ona smatra da društvo ne prepoznaje značaj onoga što mediji čine za demokratičnost, transparentnost i slobodu društva u kojem živimo. „Rekla bih da žena u medijima nikada nije sama – o njoj govori i njena odeća, svi nalozi na društvenim mrežama, svi ljubavni ili porodični odnosi za koje se zna ili samo pretpostavlja. To je jako veliki pritisak za nekog ko samo želi da govori. Svaka žena u medijima živi sa svešću da će zbog onoga što kaže posledice snositi ne samo ona već i svi koji su na bilo koji način povezani sa njom“, kaže Ratković.

Kao i u svim aspektima života tako i ovdje žene su na udaru od same gender neravnopravnosti do prijetnji tužbama, zatvorom i iz policije stižu i dobronamjerna upozorenja da „ne ide sama u mrak“.

„Tužba, sa odštetnim zahtjevom od 3000 KM je podnesena 3. septembra. Ko god ovdje progovori istinu, biva zastrašen. Novinar sam i dok radim ovaj posao, radiću ga profesionalno i objavljivati istinite informacije iza kojih ću stajati imenom i prezimenom. Ali, sve je pod njihovom kontrolom i veoma su uvezani, kontrolišu i bezbjednosno interesantne osobe koje mogu da iskoriste za akcije kada im je to potrebno. Ne bojim se, ali ovo su kapi koje pune čašu. Moja porodica je u pitanju“, kazala je Kovačevićeva u razgovoru za Žurnal.

Kako onda očekivati potpunu i bezrezervnu pomoć i podršku policijskih organa, ako baš od njih i stižu te iste prijetnje? Kome prijaviti PU? Kako se zaštiti od vlasti? Predsjedništva? Ko će sprovoditi odredbe i zakon? U regionu situacija nije ništa bolja. Napadi, posebno oni fizički su najučestaliji u susjednoj Srbiji, naročito u protestnim šetnjama kada dođe do komešanja dolazi i do nokautiranja novinarki, nasrtaja i udaraca pesnicom kao izrazom nezadovoljstva i reakcije na prisutstvo predstavnica medija. Jer se na njih ne gleda kao na podršku već kao na neprijatelje?

Kada se bavite istraživačkim novinarstvom u Srbiji, nažalost prijetnje i napadi su dio svakodnevnice.  Društvene mreže su najpogdnije tlo za prijetnje, uvrede i pokušaje diskreditacije, a od osnivanja KRIK je meta medijskih napadaod strane provladinih tabloida. Kako naša sagovornica Dragana Pećo govori, ne možete očekivati zaštitu ili rješavanje slučajeva napada na novinare jer su institucije koje bi trebalo da rade nezavisno, pod uticajem političara.

Oko 11 sati iz kafića ispred kojeg se dogodila pucnjava istrčao je novinarkama nepoznat muškarac i uz glasne psovke im se približio. Kameru HRT-a koja je bila na stalku nasilnik je pokušao udarcima srušiti, ali mu to nije uspjelo, jer ju je novinarka na vrijeme prihvatila. HND-ov brodsko-posavski ogranak izvijestio je kako je o incidentu obaviještena i policija koja će protiv nasilnika podići prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. HND se pridružio pozivu i od policije očekuje da napadača primjereno kazni kako se slični incidenti ne bi ponavljali.

Ako nije vlast onda građani priskoče u “pomoć”?! Kada se stvorila slika i predođba da je uredu na svim nivoima vlasti i društva uzeti novinare/ke kao metu napada, verbalnih i fizičkih, i iskaliti sav bijes ovoga svijeta na njih? Kada su izvještači/ce postali crvene zastavice koje vijore ispred razjarenih bikova spremnih da napadnu na svaku naznaku straha i slabosti? Kada su žene stekle ravnopravnost u napadima i uvredama kao i zastrašivanjima? Gdje je ravnopravnost na svim ostalim ljestvama društva? Gdje se izgbila građanska solidarnost prema novinarima/kama koji su bili jedina svijetla tačka i prenosnici tačnih i istinitih informacija? Da li su nam svakodnevna zataškavanja i šarene laže postale udobne životne staze po kojima mnogo lakše hodamo od izbora do izbora?

‘‘Nema pravila u BiH, novinare napada kada god tko stigne i kada želi ”, konstatirala je Rudić. Kako je rekla, posljedice toga su opća nesigurnost i strah, samocenzura i cenzura te potkopavanje temeljnih vrijednosti demokracije. Navela je podatke po kojima je u periodu od 2006. do 2017. godine registriran 91 slučaj napada na novinare, prijetnji smrću te ugrožavanja imovine medija. Kao ono što je posebno zabrinjavajuće izdvojila je činjenicu da je u posljednje tri i pol godine bilo napadnuto 50 novinarki, “zato što su žene i što su obavljale svoj novinarski zadatak”.

Kako riješiti sve ovo? Već drugi tekst koji iznosim, iznosim probleme i statistike napada i razloge te odsustvo podrške i nezainteresovanost javnosti kao i vlasti da se novinari, a posebno novinarke, zaštite. Ali ne i rješenje. Odakle početi? Kako pokrenuti solidarnost novinara/ki te kako pokušati usmjeriti pažnju svih da su mediji tu u službi svih nas i da nas oni informišu i štite od korumpirane vlasti? Ili nam takva vlast i policija i tužilaštvo odgovara?

Molim Vas za kraj da kliknete link ispod i pročitate odlično istraživanje profesorice, doktorice Popov Momčilović.

Doc. dr Zlatiborka Popov Momčinović NAPADI NA NOVINARKE U BOSNI I HERCEGOVINI U KONTEKSTU UGROŽAVANJA MEDIJSKIH SLOBODA

autorica: Ornela Čolić / ornelaweb.wordpress.com

(U okviru projekta Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost na blogu ŽeNama)

Donedavna predstavnica OEBS-a za slobodu medija Dunja Mijatović izjavila je da su novinarke na Balkanu još u težoj situaciji od kolega, jer su obično napadnute dva puta – kao izveštačice i kao žene.

“Treba jako mnogo hrabrosti da bi se javno govorilo o napadima”, kazala je Mijatović i dodala da novinarke treba da osećaju podršku ne samo od strane poslodavca, nego i relevantnih državnih tela i ženskih grupa.

 

Kao i sve vijesti koje drže pažnju javnosti, najviše tri dana u prosjeku, tako su i novinarke pale u zaborav. Ne bilo koje novinarke. Novinarke koje radeći svoj posao, a znamo koliko teško to može biti (doći do informacija, aktualnih vijesti i pouzdanih izvora, i sl), su svakodnevno suočene sa prijetnjama, uvredama i omalovažavanjima pa čak i sa fizičkim nasrtajima i napadima. Nerijetko primaju i tužbe za klevetu i sudske zabrane zbog obavljanja svog posla ili da isti ne bi radile. Koliko je sve to opasno po njih i medije uopšte te po nas, javnost?

“Pored fizičkih napada, online nasilje nad novinarima i novinarkama je sve veća prijetnja medijskim slobodama. Istraživanje Reportera bez granica je dokazalo veliku količinu online zlostavljanja nad medijskim radnicima u 32 zemlje, a sve sa istim ciljem – da se ušutkaju oni čije izvještavanje smeta. Pri tome, novinarke su naročito izložene online nasilju, koje često dolazi u obliku seksističkih uvreda i seksualnog uznemiravanja, omalovažavanja i direktnih prijetnji. Podaci iz 2015. godine govore da na Twitteru novinarke dobiju čak tri puta više uvredljivih komentara nego muškarci, a prema prijavljenim slučajevima Udruženju BH novinari vidljivo je da su i u BiH prijetnje na društvenim mrežama češće usmjerene protiv novinarki nego novinara.” media.ba

“Odnos prema novinarima u BiH je grozan, ma kojom se temom bavili, a policijski organi i pravosuđe reagiraju na prijetnje i napade novinarima tek pod pritiskom javnosti, a ne jer automatizmom trebaju obavljati svoje profesionalne zadatke”, rekla je Glorija Lujanović i dodala kako je do sada niko iz policije nije kontaktirao.

“Bilo koji tekst kojeg objavimo na portalu, a koji kritički govori o bilo čemu u društvu, dobiva salve ružnih komentara i prijetnji. Ja sam pretprošle godine, kada sam prijavila hercegbosanske zastave, strahovito puno prijetnji dobila”, rekla je za Mediacentar Sarajevo Štefica Galić. Zbog kritiziranja podizanja zastave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Mostaru povodom 25. godišnjice, na svom Facebook profilu je 2016. godine primila brojne uvredljive seksističke poruke i prijetnje smrću od osoba koje se nisu krile iza pseudonima. Uradila je screenshotove poruka i odnijela ih u tužilaštvo od kojeg nikada nije dobila povratne informacije. Novu prijetnju je dobila nakon haške presude šestorici funkcionera Herceg-Bosne krajem novembra 2017. godine, ali, obeshrabljena, odlučila je da je ne prijavi.

Krajem 2017. gostovala je Arijana Saračević Helać u emisiji “Interview 20” kolegice Sanele Prašović-Gadžo u kojoj se razgovaralo o novinarskoj profesiji. “Bio je to jedan sasvim običan lagan intervju o našoj profesiji, gdje nikoga nismo napadale”, govori. Unaprijed, prije emitiranja intervjua, gledajući najavu, zamjenik Sekretara Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dženan Selimbegović, na svom Facebook profilu, je izvrijeđao dvije novinarke, nazivajući ih “polovnjačama” i na uvredljiv način komentarišući njihov izgled. “Bilo je to strašno uvredljivo, naročito za osobu koja se drži profesionalnih i etičkih standarda”.

Novinarka Federalne televizije, Nerminka Emrić, u maju 2016. godine je radila prilog za politički magazin Mreža u kojem je kritikovala upravljačku strukturu i poslovanje fudbalskog kluba Željezničar, za kojeg i sama navija. Nakon priloga je dobila niz gnusnih uvreda i prijetnji od navijača kluba kroz društvene mreže. Njena urednica je tada odlučila prijaviti prijetnje, zbog čega je došla policija. Kaže da su bili veoma profesionalni i ponudili joj zaštitu koju je ona odbila smatrajući da joj nije potrebna.

Sve je krenulo prije dvije godine u jeku političke kampanje. Pisala sam tekstove za Visoko.co.ba. U jednom momentu vidjela sam na Facebooku poruku koja je došla kao zahtjev, u smislu da nismo prijatelji, otvorim, vidim prijetnje, razne psovke, i na kraju poruke ‘vidiš ovo je moj profil i ne krijem se’. Prvo mi je bilo smiješno, onda sam se počela raspitivati ko je osoba i onda me je počela panika hvatati”, govori Irma Antonia Plavčić, germanistica, koja je za vrijeme lokalnih izbora 2016. godine u Visokom pisala tekstove za Visoko.co.ba. Dan nakon što je primila prijeteću poruku od Elvina Kriještorca održavalo se Općinsko vijeće u Visokom na kojem su prisustvovali OSCE predstavnici. Otišla je na sjednicu i o slučaju obavijestila predstavnike međunarodne zajednice, koji su napravili službenu zabilješku i poslali je u Sarajevu. Savjetovali su da bi slučaj trebala prijaviti policiji.

Otprilike sada imate uvid koliko je učestalo nasilje i koliko prošireni napadi i prijetnje na novinarke. I jedna stvar koja odmah upada u oči je njihova nezaštićenost. Koliko ste puta čuli osudu od strane udruženja novinara kada se jedan takav napad na kolegice desi i da se na tome završi taj slučaj? Koliko često ste pročitali da policija nije uradila ništaa, da je prijava predana Tužilaštvu i da se odgovor još uvijek čeka? A sa druge strane tužbe z aklevetu se raliziraju vrlo brzo i vrlo često budu okrenute protiv novinara/ki. Da li govorimo o duplim standardima? Šta konkretno mogu napadnute uraditi i ako to nije uređeno i riješeno, zašto nije?, i kome je u interesu da novinari/ke budu na vjetrometini pojediniaca, institucija, vlasti i svih kojima se ne svidi ili ne odgovara da se malverzacije, neistine i druge vijesti ne plasiraju? Da li su to temelji pravne države? Da li mislimo da tako može funkcionisati civilizirano društvo i da tako možemo sanjati EU i NATO i “bolju budućnost”?

Ono što ćete prvo primjetiti je da izdvajam novinarke od novinara. Zašto pitat ćete me? Postoji ta mala, ali užasno bitna distinkcij u vrijeđanju i omalovažavanju novinarki i novinara. Kada je napadnut novinar, prvenstveno fizički, kolege i udruženja novinara te javnost staje na njihovu stranu verbalno, djelima i dopisima. Zahtjeva se reakcija policije, tužilaštva i suda te procesuiranje krivica i naravno presuda. Kada se desi napada na novinarku, a nije fizičkog karaktera onda slijedi blaga reakcija ili nikakva. Jer, reći ženi uvredu o njenom izgledu, “polovnjača”, “kurva”, “ofajla” i druge maštovite izvedenice, se ne svrstava u napade i uvrede već iznošenje mišljenja o njenom izgledu, statusu ili socijalnom životu. Na to smo nekako navili i svakodnevno žene, pa i jedna drugoj, znaju reći epitete koji su na tom tragu i u tom stilu. Društveno je prihvaćeno da su komentari na izgled, posebno žena, kolokvijalno i slengovsi raznovrsni i čak i duhoviti za iskoristiti ako nam kad zatrebaju. Zato, ovim prvim tekstom u nizu od njih desetak, pokušavam se detalje i bitne činjenice pokrenuti sa mrtve tačke i osvijetliti problem koji traje oduvijek i još nikad nije upotpunosti riješen: odgovornost i sprovođenje prijava i donošenje presuda u slučajevima napada na novinarke/novinare. Osude javnosti i podnošenje prijava policiji i sudu očigledno ne vode nikuda. Tako da napokon javnost moramo uzburkati kako bi se neke odluke sprovele i donijele promjene po tom pitanju.