O izložbi „Kako zasladiti gorak život“ Aleksandra Saše Bukvića
Od čega je sklopljen mozaik naših života? Da li prilikom rekonstrukcije nesvjesno biramo fragmente koji nas suštinski određuju ili post festum, linijama, bojama, slovima ili kakvim drugim znakovima upisujemo željena značenja?
Ovo su neka od pitanja koje otvara serija crteža i skulptura od papira Aleksandra Saše Bukvića, objedinjene u nazivu „Kako zasladiti gorak život“. One su dio većeg ciklusa koji je nastao u jednoj novoj životnoj etapi umjetnika, onda kad se, po ko zna koji put, odlučio na malu ličnu revoluciju, i kanadsku adresu zamijenio sarajevskom. Povratak je podrazumijevao nastavak gradnje na temeljima prošlih života, u prvom redu vezanim za porodičnu slastičarnu, a potom i za obnavljanje umjetničkih programa u galeriji Zvono.
Kako mu je nerijetko podrška mladima i umjetnicima općenito bila važnija od vlastitog angažmana, tako je i nastavio u godinama lične tranzicije i tranzicije koju je domovina prolazila.
Dok se nesebično posvećivao osvježavanju kolektivne memorije na rane radove likovne grupe Zvono, oni su izlagani na nekim od najreprezentativnijih svjetskih izložbi. Aktuelnost minulog rada bila je dio kompenzacije za izostanak formalne lične produktivnosti.
A izostanak izlagačkih aktivnosti aktuelnih radova nije ujedno podrazumijevao lični autorski nerad. Naprotiv. Radio je sporadično ali predano. Jer Saša Bukvić je, što će potvrditi mnogi koji ga poznaju, oličenje discipline. I u stvaralačkim fazama ne traži inspiraciju, nivo temperature, širinu prostora i visinu sunca. Sjedne i radi. Najprije predano skice pa potom prelazi na papir, za nijansu kvalitetniji od onog na kom su nastajale skice. Godine života u umjetnosti i lična zrelost najbolja su prečica za prevazilaženje zabluda o formi. Vrsta umjetničkog materijala može biti garancija dugotrajnosti djela. Ali ako ono nema vrijednost, džaba mu trajanje. A i naradio se u čvrstim materijalima i nagradio se monumentalnih skulptura. Za ona sretna vremena kada je skulptorski angažman podrazumijevao djelovanje u javnom prostoru. Od Zenice gdje se još uvijek nalazi njegov Pluton, preko Kikinde i monumentalnih skulptura od terakote na tamošnjem simpoziju i Pančevačkog bijenala zahvaljujući čemu se je i nakon trideset godina njegova interpretacija svijeta Walta Disneya još uvijek živa.
Šta god da radio, Saši Bukviću uvijek je bio važan portret. U ranim radovima, to se najviše primjećuje kod povratka slikarstvu likovne grupe Zvono, nakon što su obišli rijeke, trgove i pravili performanse na fudbalskom stadionu.
A njegovi portreti, htio to priznati ili ne, najčešće su autoportreti. Bilo da je riječ o „Blećku na plaži“, prvoj skulpturi koju je u novom ciklusu napravio, pozlaćenoj svadbenoj torti, strogom čokoladnom rolatu, kitnjastoj „Gospođici korpici“ ili svedenom mondrijanovskom boemu.
Cijela ova družina sigurno nije formalni, ali suštinski jeste nastavak njegovih „Lebdača“ koji su i dio životnog, a ne samo umjetničkog statementa. I koji najbolje opisuju krajnosti koje je objedinio u ličnom i umjetničkom izrazu. Od tradicionalnih svjetonazora u svakodnevnom do potpune nekonvencionalnosti u umjetničkom. Od cjeloživotnih ranojutarnjih radnih sati u poslastičarskoj radionici, do kasnonoćnih boemskih susreta sa istomišljenicima pod svodovima različitih Zvona.
Aleksandar Saša Bukvić nije jedini umjetnik koji je slikao kolače ili od njih pravio skulpture, ali je vjerovatno jedini koji ih zna da napravi. Još je manje onih koji u sedmoj deceniji u umjetnosti i dalje vide igru, a u svoj umjetničkom izrazu isključivo odgovore na zaigranost koju umjetnost nudi.
Iako u samostalnim radovima i u onima nastalim unutar zajedničkog okvira grupe Zvono možemo iščitavati niz poruka aktuelnih i danas, Saša Bukvić nikada nije birao takozvane velike teme, u svakom trenutku, svugdje „sa sobom nosi“.
Kristina Ljevak
Aleksandar Saša Bukvić završio je kiparstvo na Akademiji Likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan je od osnivača galerije Zvono, likovne grupe Zvono te istoimenog Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti. Sa Jusufom Hadžifejzovićem pokrenuo je Jugoslovenska dokumenta.
Uz brojne samostalne i kolektivne izložbe u zemlji i inostranstvu, učestvovao je na najznačajnijim međunarodnim i svjetskim simpozijumima i bijenalima skulpture.
S likovnom grupom Zvono napravio je niz pomaka u načinu prezentacije umjetnosti, izlazeći u javni prostor i djelujući u nekonvencionalnim galerijskim okvirima, umjetnost su učinili svima dostupnu i razumljivu.
Grupa Zvono osvajala je značajne nagrade a aktuelnosti njihovog rada svjedoči i dalje uvrštavanje u selekcije nekih od najreprezentativnijih svjetskih izložbi. Jedna od posljednjih je Art Turning Left u Tate Gallery u okviru međunarodne postavke koja objedinjuje dva vijeka svjetske umjetnosti.
S jednakom strašću kao i prije 38 godina kada je pokrenuo likovne i druge programe u Zvonu, Aleksandar Saša Bukvić i danas organizuje izložbe, omogućujući mladim autorima/cama komunikaciju s publikom, ali predstavlja i recentnu pordukciju nekih od najznačajnijih bosanskohercegovačkih, regionalnih i međunarodnih umjetnika/ca.
Živi u Sarajevu gdje vodi porodičnu slastičarnu Jadranka zahvaljujući kojoj su kolači jedna u nizu cjeloživotnih autorskih inspiracija i jedna od mogućnosti „zaslađivanja gorkog života“.
