Oznaka: Izdavačka kuća Buybook

Promocija romana “Tebi šega što se zovem Donald?” Ahmeda Burića

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju romana „Tebi šega što se zovem Donald?“ autora Ahmeda Burića.
Promocija će se održati u knjižari Buybook (Radićeva 4) u petak, 22. decembra u 19:30.
S Ahmedom Burićem će razgovarati Kristina Ljevak.
Roman „Tebi šega što se zovem Donald?“ objavljen je pred ovogodišnji Bookstan u Buybookovoj ediciji Savremena bh. književnosti i za nepunih pola godine imao je dva izdanja.
Ahmed Burić maestralno je ispisao priču o vremenu između prvih barikada 1992. i JMBG i februarskih protesta. Priču o nesretnom vremenu koje je determinisalo naše živote povjerio je Donaldu, Sarajliji i Nijemcu po porijeklu, koji je ostao da brani vlastiti grad. Koristeći sarajevski sleng Ahmed Burić kroz Donalda progovara o svim tamnim tačkama naše ratne i poratne zbilje, o onima koji su otišli, došli, vratili se ili se nikada neće vratiti; o gradu u kom se štošta promijenilo ali u kojem i dalje postoji jasna razlika između raje i onih koji to nisu.

 

Rekli su o knjizi:

„Osobitost je ljudskog života – napisala je jednom Hannah Arendt – da je uvijek pun događaja koji se na kraju mogu ispripovijedati kao priča. Upravo za taj život, bios, Aristotel kaže da je neka vrsta djelovanja: praxis. U novom romanu ‘Tebi šega što se zovem Donald?’ sarajevskog pisca Ahmeda Burića – svojevrsnoj hibridnoj postsocijalističkoj verziji istočnoevropske proze u trapericama – život, literatura i praxis viteški su se ukrstili. Rezultat je izvještaj s prve crte životnog bojišta – fascinantan i uzbudljiv, duhovit i tragičan, ispričan, baš kako i treba, u prvom licu. Ukratko: literatura s dugotrajnim posljedicama. Čitati na vlastitu odgovornost.“
Nenad Rizvanović

„Luksuz je imati ovakav tekst pred sobom: on istovremeno teče, i od njega vam zastaje dah. Govori o sadašnjem trenutku, i podsjeća na neke najljepše i najteže momente. A onda se u brzom čitanju, čitatelj dosjeti da postoji sutra, pa ostavi nešto i za naredni dan. ‘Tebi šega što se zovem Donald?’ je, možda, predložak za neki uradak u drugom mediju – monodramu ili seriju – ali knjiga funkcionira kao prvorazredno iskustvo.“
Damir Šagolj

„Poslije mnogo godina, pod stare dane sam riješio da položim popravni ispit iz predmeta ‘Sarajevska raja i kosmička definicija urbanog’. Na tom putu sam sreo pisca, ozbiljnog majstora pripovijedanja. Nismo se znali otprije, ali smo, zagledani u Miljacku, završili popriličan broj rečenica jedan drugom. Ljubitelj osjećajne muzike, odrastao u širini bivše Jugoslavije, iz sarajevskih magli donio je sleng lokalnog jalijaša i zlatno srce gradskog djeteta, lokalnog ‘Švabe’ sa svjetskim imenom – Donald. On priča svom slušaocu i duboko ga uvodi u Sarajevo. Čitajući ovu knjigu prolazimo kroz ulice izgrebane ratom i zaprljane neshvatljivom mržnjom dojučerašnjih komšija, prepoznajemo nostalgiju, plašimo se šta će biti sa budućim Sarajevom, hoće li ostati urbano i otvoreno? Ali, iznad svega osjećamo da bez humora nema života.”
Zoran Amar 

O autoru:

Ahmed Burić, pjesnik, pisac, novinar, prevoditelj, urednik, rođen je 1967. u Sarajevu. Autor je knjiga poezije “Bog tranzicije“, “Posljednje suze nafte i krvi“, “Hipertenzija“, “Maternji jezik“; knjige kratkih priča “Devet i po“, te zbirke eseja / kolumni “Od Ivana do Azize“. Tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španjolski.
„Tebi šega što se zovem Donald?“ njegov je prvi roman.

Kruno Lokotar o knjizi Ahmeda Burića

” E, napisao Bure knjigu. Znaš Bureta, Ahmed Burić, onaj iz Sarajeva, novinar, old skul, pjesnik, uređivao svašta, odere i eseje, najbolje o memoriji, glazbi i sportu, doajen, ono. Tu je, kod nas isto pisao i objavljivao, svuda ga ima, regionalna faca reklo bi se, daleko dobacuje.

Dobra mu knjiga, proguto sam je ko andol, sve mi bilo malo. Zove se: Tebi šega što se zovem Donald? Kao roman od kratkih priča, te priče su zapravo poglavlja, a sve ih priča Donald, Donald Meerbach, Sarajlija, svi ga zovu Švabo, kužiš već, po imenu, Drugi, a po svemu domaći, u tom je štos. Dedo mu bio ratni zarobljenik, pa tu odrobijo i ostao, oženio Bosanku… I eto ti mu unuka, a opet se rat sprema, tu priče počinju. A Donald, ono, raja, skroz urbana priča, on urban tip, mrzi papke, naglas, ništa utiho, duhovit čovjek. Priča on to svoje, nekom piscu, jer mu kaže par puta da bi ovaj od njegovih priča pet knjiga napisao. A Bure, pročitao sam u jednom intervjuu, kaže da je zapisao prve dvije priče, kao fol nije to baš do njega, on je samo zapisničar, pa u ladicu, pa onda poslije opet neke zapisao što je čuo i eto, skupilo se. A ima Bure tanko uho, dobro čuje, dobro pjeva, skino je tipa ko magnetofon. Ko kad čitaš zadnjeg Novaka, Ciganina, lik priča, nema potpitanja, nit ovom trebaju, tepe li ga tepe, ne staje, samo autor tu i tamo ubaci neku zagradu kako se Donald ponaša. Ko u intervjuu. Al ovo ti je zapravo više ko Šimpragina, mislim Puplinova „Kavica“. Priče iz birtije – o svemu. Jer taj Donald uglavnom priča u birtiji, zna reć „haj mala de natoči“, ima nešto priča i iz taksija, jer danas kao vozi, ima neku taksi službu, ako sam dobro shvatio. Al nije te priče Bure od jednog lika pokupio, kaže u posveti „Mojima, koji su preživjeli i znali ispričati“. Znači, bilo ih je više. Informatora.

I ispričali mu dobre priče, malo onako sve digresivno, ode pa se vrati, ima i ponavljanja, oralna jed to književnost, ubacuje se vic i anegdota, oće govornik impresionirat, obraća se slušatelju, provjerava ga, onako, više retorički, ko poštapalice, „pa jel“, „valjal ova“ i slično. A priče Bure poslagao redom, od početka rata, kada Donaldu umre otac, pa onda o ratu, raji i papcima, Sandžaklijama, seljacima, Ciganima, gejevima i pederima, o Želji, naravno, i derbiju s Videotonom, ne može pola Sarajeva, onog Željinog, bez te traume, o ranjavanju i kako je bio Meersbach stranac na oporavku u Njemačkoj, pa o, reklo bi se tranziciji i pljački, ima i povijesti, ali ide to sve ko alva, ne znam jesam li sada pogodio, ali super su mu i figure, kaže „jebo bi vam i od tave držak“, i „srce ko kanta“, ništa ne forsira, ništa artificijelno, a uvjerljivo.

Taj pripovjedač, Donald, i Dona ga zovu, da nije u prvom licu i da ne priča o sebi bio bi malo nepodnošljiv lik. Ono, savršen. Mangup, raja najbolja, pošten, ne da na sebe, neće ni na druge, nije heroj a junački sve odradio, izbušilo ga ali nije to naplatio ko ovi naši, nego sve po nekakvom poštenju se ponaša, moralo se, nije on nešto birao, duhovit, emotivan tip, nije ni ogorčen ni ništa, a sve kuži i sve zna, al neće kukat nego mu je do budalaština, tako se lakše živi. E, o takvom da se piše izvana, bilo bi: đe ga nađe takvog savršenog, ko program neki, kiborg, al kad on o sebi priča, onda je to u redu, svi mi o sebi uglavnom samo tako dobro i smisleno neke priče ispleli, da nam život ima smisao.

A taj jezik, to je za Bosnu revolucija. Nisu oni svoj sleng u književnost baš pustili, nego više standard, mudrovanje – ima i tu mudrih, al se više o šupljima priča, glupost je zabavnija – visoka umjetnost, može lirika, tako uglavnom. A ovo sleng, šatra, ima i o tom jedna priča, šatrologija, rebusi, enigmatika čista kada ekipa krene prevrtat slogove i dodavat, trebaš prevoditelja. To je kod nas još Majdak odradio, Kužiš stari moj? Tamo to više konzervativno ostalo, al neće više moći biti.

Ma nije ti ovo knjiga, ovo je više ko neki dobar storiteling, audio-buk, sve se čuje šta frajer priča, tako je napisano. Plijeni ko carina. Bit će po ovom monodrama, siguran sam, nešto ko Josip Pejaković, hit tek takav, samo suvremeno, a o prošlom, jalijaški i mangupski. Evo, čitam i čujem.”

Promocija knjige “A ti zaključaj” Adise Bašić u Buybooku

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju knjige priča “A ti zaključaj” autorice Adise Bašić.
Knjiga “A ti zaključaj je objavljena pred ovogodišnji Bookstan u Buybookovoj ediciji Savremena bh. književnost i biće predstavljena u okviru Buybookovog decembarskog programa. Promocija će se održati u utorak, 19. decembra u 19:30 u prostorijama knjižare Buybook (Radićeva 4). Sa Adisom Bašić će razgovarati Kristina Ljevak.

 

Rekli su o knjizi:

„Svi ženski likovi Adise Bašić, pogotovo oni iz treće životne dobi, s papira uskaču u život. Toliko su neizmišljeni i autentični! Neke od priča iz ovog rukopisa bez ikakve prepravke mogu poslužiti i kao sinopsis za kratki igrani film. Autorica je ovom knjigom proze znalački sondirala bosanske mahale i njihov karakteristični poj i bilo. S darom, talentom i humorom koji je njen zaštitni znak.“
Goran Samardžić

„Adisa Bašić povela nas je na nesvakidašnje putovanje kroz žensko, u prvom redu emotivno iskustvo. Predstavila nam je galeriju junakinja kod kojih možda postoji razlika u starosnoj dobi, socijalnom statusu i vremenu u kojem su živjele ili još uvijek žive, ali ih povezuju patrijarhalna matrica po kojoj su formirane i usamljeni pokušaji iskoraka van uobičajenog.“
Kristina Ljevak

„Tamo gdje je pokazivanje osjećaja čin slabosti i sramote, ljubav pod kožom podivlja; kao kakva zapuštena biljka u nama naraste toliko da nas protjera iz vlastitog tijela. Takvi su brakovi mnogih naših očeva i majki, tihi i nevidljivi, povinovani redu koji su stoljećima uspostavljali naš palanački duh i naša sirota, traljava istorija… O braku, o dvoje u patrijarhalnom društvu Adisa Bašić piše nježno, baš onako kako i treba u dobroj književnosti. Ona razumije i nesreću i nesretnika, a pričajući o njima ne prestaje se diviti životu.“
Almin Kaplan

„Autorica tvrdi da su ovo tužne humoreske o ljubavi. Ova kritičarka kaže da su to dirljive i duhovite priče o nadi u beznađu, priče o tome kako su ljudi i ljubav prekrasno nepredvidljivi i kompleksni. Nakon čitanja ove knjige više nikada nadu i ljubav nećete uzimati zdravo za gotovo.“
Andrea Lešić

 

O autorici:
Adisa Bašić (1979) objavila je četiri zbirke pjesama (Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu i Motel neznanih junaka), a njena poezija je uvrštena u sve novije izbore bosanskohercegovačkog pjesništva. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje poeziju i kreativno pisanje. Piše disertaciju o komičnom pristupu erotskoj ljubavi u južnoslavenskoj lirici. Ovo je njena prva prozna knjiga.

 

O zbirci  priča „A ti zaključaj“ Adise Bašić

Transgeneracijska trauma u vještom pripovjedačkom okviru Adise Bašić

Faruk se razgaljuje mišlju kako joj golim rukama otkida glavu, stavlja je na podmaštenu tepsiju i gura u rernu. Razgovaranje sa ženom za njega je najslikovitiji prikaz pakla – vječno traje, nikada ne slabi, i na to se ne možeš naviknuti. Čini mu se, kad bi je raskomadao na parčiće sitne i tanke kao poštanska marka, da bi svaki od tih parčića nastavio do vječnosti da melje o nekim beznačajnim i predvidim stvarima, napisala je Adisa Bašić u priči „Bračni razgovori“ i olakšala svima koji očekuju da ih iz ralja vlastite bračne učmalosti izbavi neki novi grof Vronski ili postanu Nora 21. stoljeća koja će zalupiti vrata, otići na manikir, a potom u neki novi život po vlastitom izboru.
Dobro, jasno je da je u ovom slučaju muškarac, nesretni Faruk, taj kome bi trebalo čudo. Ali je još jasnije, što život čini podnošljivijim, da situacije u kojima smo se i sami barem jednom našli nisu naše ekskluzivno iskustvo i posljedica samo zle sudbine.
Priče o ljubavima i brakovima, kako i stoji u podnaslovu ove prozne zbirke, češće su nalik nepodnošljivom trpljenju svakodnevice i nečinjenju već što su polje mogućnosti i izbora.
Adisa Bašić povela nas je na nesvakidašnje putovanje kroz žensko, u prvom redu emotivno iskustvo. Predstavila nam je galeriju junakinja kod kojih možda postoji razlika u starosnoj dobi, socijalnom statusu i vremenu u kojem su živjele ili još uvijek žive, ali ih povezuje patrijarhalna matrica po kojoj su formirane i rijetki pokušaji iskoraka van uobičajenog.
U vremenu kada se na prigodnim skupovima i u okviru prigodnih projekata bavimo različitim oblicima ljudskih prava, zagovarajući svaku vrstu sloboda, zaboravljamo da živimo na prostoru i u kulturi koja još uvijek nije spremna prihvatiti drugo i drugačije, pa čak ni kad je riječ o drugoj nacionalnosti.
Svijet literarnih junaka i junakinja Adise Bašić je svijet naše stvarnosti; jasno nam je to od prve priče „Kurban“ u kojoj upoznajemo majku nespremnu da prihvati činjenicu da joj je kćerka udata za čovjeka druge vjere.
Potom srećemo tipičnu družinu nasljednika u razgovoru oko prodaje zajedničke imovine. Od kad se niko nije dotakao teme podjele zemlje i sukoba oko međe, na Balkanu dužih i od samog poluostrva?
Upoznaćemo žene žrtve nasilja koje same donose presudu nasilniku. Suočiti se s bolnom spoznajom koja podrazumijeva izbjegavanje istine kako bi se sačuvao privid savršenog braka, a talog vremena prekrio uspomenu na jednu veliku nevjeru.
Od aveti prošlosti nemoguće se sakriti, pa će se pojavljivati kraj smrtnog odra u vidu zaboravljene i ostavljene djece kao posljedice mladalačke ljubavi i nepromišljenosti.
Život, taj stari majstor režije, učiniće da kod krojačice zahvaljujući istom platnu samo druge boje saznamo da naš dragi sa istih putovanja snabdijeva još jednu ženu, Minku balerinu. Prepoznaje Adisa Bašić naše strahove u vidu minki i sličnih oblaka koji se u bilo kom trenutku, možda kad nam se čini da je sve tako dobro da bolje ne može biti, mogu nadviti nad našim životom.
Prepoznaje i vječno očekivanje žene u statusu „druge“ da će njen muškarac ostaviti prethodni život i krenuti s njom stazom ljubavi i prosperiteta, zanemarujući malograđanske okove i norme, vjerujući u ljubav na isti način na koji žena-ljubavnica vjeruje.
S druge strane, autorica nas upoznaje i s onim muškarcima koji su spremni zarad ljubavi prema vlastitoj ženi zanemariti njenu ljubav prema još jednom muškarcu, pa joj vidaju rane onda kada ta druga ljubav prestane.
O specifičnoj vrsti emotivnih bliskosti koja je moguća i onda kada fizički kontakt između dvije osobe izostaje autorica piše u priči „Šišanje“, i tu negdje se završava prva cjelina knjige; onaj dio koji pripada nekom prošlom vremenu, junacima i junakinjama koji podsjećaju na spoj likova iz bajki i onih iz našeg komšiluka.
„Veliki blef“, kojim počinje neformalna druga cjelina, uvodi nas u svijet savremenih, nerijetko otuđenih likova. Adisa Bašić od fragmenata svakodnevice u svakoj narednoj priči nudi gotovo filmske prikaze situacija koje nas rijetko mimoilaze.
Piše o razvodima i kapricima i kad im nije mjesto i vrijeme, tjerajući nas da se pitamo gdje ljubav ode kad se podijeli zajednička imovina u vidu svadbenih poklona. I na koji način podijeliti bol koja nastane onda kad spoznamo da svijet koji smo gradili i u njega čvrsto vjerovali najčešće može stati u nekoliko kofera. Kao kancelarijski materijal u jednu kutiju onda kada idemo u penziju ili iz drugog razloga napuštamo preduzeće.
Podsjeća nas da živimo u vremenu u kom možda jedino adolescentkinje strahuju od neželjene trudnoće. Ova željena realizuje se sporo i teško. Najčešće putem medicinski potpomognute oplodnje.
Tako se reproducira mladost stasala na Ikaru.
Zato je „Štoperica“ masterpiece o željenom majčinstvu i mučnoj trci s vremenom, poslom i puknutom odvodnom cijevi umjesto romantične večere i bračne postelje u vrijeme plodnih dana.
Pričama o dva važna putovanja završava se jednako važna prva prozna zbirka Adise Bašić.
Prvo je na more, povodom susreta s internet poznanikom. Pristali smo da živimo život u kom je virtuelno pobijedilo realno, ili barem vjerujemo da putem vlastitih profila na društvenim mrežama možemo izgraditi privid vlastitog boljeg života, i ako ne sebe onda barem druge ubijediti u njegovu vjerodostojnost.
U takvom okviru razumljivo je da i emotivne veze češće uspostavljamo putem interneta, ili barem inicijalne korake.
Da stvarni susret nije isto što i chat uvjerila se junakinja priče „Kuća pored mora“.
Posljednja i ujedno naslovna „A ti zaključaj“ nudi dio odgovora na sve ono što jesu i mogu biti dileme žene koja voli onog kog ne treba.
Vjera u sebe, spremnost na odlazak i vlastita nezavisnost, bez najave da je odlazak trajnog karaktera, mogu biti dio recepata za opstanak u svijetu u kojem ljubav sve manje postaje garancija za sreću.

„A ti zaključaj“ nije nasilu angažovana proza koja progovara o ženskom iskustvu. Adisa Bašić piše o temama koje ne možemo smjestiti u jednu nišu, stvarajući zadovoljstvo zbog spoznaje da zrelo promišljanje svijeta u ovom slučaju ide i sa zrelim autorstvom.

Kristina Ljevak

Promocija knjige „Kuća bez krova“ autorice Saide Mustajbegović

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju knjige priča „Kuća bez krova“ autorice Saide Mustajbegović koja je u Buybookovoj ediciji Savremena bh književnoost objavljena pred ovogodišnji Bookstan.
Promocija će se održati u petak, 15. decembra 2017. godine u 19:30 u knjižari Buybook (Radićeva 4). Sa autoricom će razgovarati Kristina Ljevak.

O KNJIZI:

„Jutro kada sam odrasla“ jedna je od priča knjige „Kuća bez krova“ i pod taj okvir, motive odrastanja u okolnostima kada „uniforme odvode očeve“ a djeca postaju prognanici koji u bijelom svijetu za sitne novce prekarno rade, mogle bi se smjestiti i druge priče, iako tematski različite. To nasilno, preko noći odrastanje, uvijek dodatno izoštri receptore, te otkloni plašteve pod kojim su se nalazile činjenice iz nekog prošlog, po mnogima idealiziranog vremena. Tajne Golog otoka provire poput pionirskih kapa i znački u podrumu jedne škole, što ih učenice, po kazni ili nagradi pronalaze, dolazeći do slika onoga „koji nas sve gleda“. Priča „On ne gleda“ upravo je raščišćavanje ili opraštanje s jednom ideologijom. Ono prije i poslije nje dio je univerzalnog, najčešće neizgovorenog, svojstvenog bilo kojem vremenu, poput priče „Čipka od azbuke“ u kojoj se svi djevojački snovi i sve ambicije ruše onoga trenutka kada njena udaja postaje dio porodičnog izbora a ne vlastite volje.
Saida Mustajbegović, posvećena pripovjedačica i vješta hroničarka naše potresne prošlosti i nimalo udobne sadašnjosti, donosi nam svijet junaka i junakinja čija se iskustva kreću od sivih izbjegličkih soba gdje su osim nepoznatih sunarodnika i pacovi cimeri do toponima našeg beščašća kao što su Prijedor, Heliodrom, Potočari, Dretelj… Njena proza natopljena je krvavom geografijom ovog prostora, ali ispisana tako da ostavlja vjeru u neko bolje vrijeme, jer je u onim najgorim bilo dobrih ljudi, žena čije prisustvo zamijeni majčino, muškaraca kojima je važna istina i oprost. „Kuća bez krova“ je literarna mapa Balkana u kojima se svadbe i sahrane smjenjuju u istom danu na istom mjestu kao u priči „Salon za čovjeka“. Ona je, baš kao što joj naslov i kazuje, utočište za sve nas čiji krovovi nisu čvrsti ili su nestali.

O AUTORICI:

Saida Mustajbegović, sociologinja, novinarka, urednica i kolumnistica, rođena je 1976. u Prijepolju (Srbija). Diplomirala je sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a trenutno je na magistarskom studiju komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Radila je na pravno-socijalnim analitičkim projektima i istraživanjima, a posebno je zainteresovana za kulturnu antropologiju. Pisala je za brojne novine i časopise u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Priče su joj prevođene na njemački jezik. „Kuća bez krova“ je njena prva zbirka priča.