Amir Purić – EFM.BA

Sedma izbjeglička priča: Predrasude, percepcija i statistika

U Bihaću i Velikoj Kladuši boravi najveći broj migranata koji preko Bosne i Hercegovine traže put ka zemljama zapadne Europe. Trenutno ih je tamo između tri i četiri hiljade, od čega dvije trećine u Bihaću. Građani ova dva grada sve više iskazuju nezadovoljstvo zbog toga što, kako kažu, trpe najveći teret migrantske krize.

Ono na šta se Bišćani i Kladušani najviše žale jeste kriminal za koji kažu da je u znatnom porastu otkako su migranti i izbjeglice došli u njihove gradove. Često se pominje i kako se migrantska kriza negativno odrazila na ekonomsku situaciju u ovim sredinama. Antimigrantski stavovi najčešće počivaju na tvrdnji kako niko ne zna ko su ti ljudi koji ulaze u BiH bez dokumenata, te je stoga velika vjerovatnoća da su opasni ljudi, bjegunci od zakona u svojim zemljama, a možda i teroristi. Međutim, dostupni službeni podaci ne potvrđuju tri najčešće tvrdnje ili predrasude o migrantima.

Tvrdnja 1: Bihać i Velika Kladuša su nesigurni zbog migranata

U Unsko-sanskom kantonu u 2018. godini evidentirano je 1406 krivičnih djela, što je za 71 djelo manje nego u 2017. U gradu Bihaću i općini Velika Kladuša, u kojima boravi najveći broj migranata, broj krivičnih djela počinjenih u 2018. na gotovo je istom nivou kao i godinu ranije. U Bihaću je evidentirano 458 krivičnih djela (7 više nego u 2017.), a u Velikoj Kladuši 254 (4 krivična djela više u odnosu na prethodnu godinu). To su podaci iz Informacije o stanju sigurnosti na području USK za 2018. godinu koju je usvojila kantonalna Skupština 25. marta ove godine.

Informacija ne sadrži podatke o broju krivičnih djela koje su počinili migranti. Iz MUP-a nam je potvrđeno da su u ukupnu brojku uvrštena sva krivična djela, dakle i ona koja su počinili migranti ili izbjeglice. Ale Šiljdedić, portparol kantonalnog MUP-a, ranije je za Klix naveo da je „u prošloj godini evidentirano 77 krivičnih djela koja su počinili migranti. Od toga 15 krivičnih djela su prema njima učinili državljani BiH. Javni red i mir je narušen 42 puta. Evidentirano je više od 700 različitih manjih incidenata koji nemaju obilježje krivičnog djela, niti prekršaja, ali se mogu povezati sa ovom situacijom”, rekao je tom prilikom Šiljdedić.

Kada je u pitanju struktura krivičnih djela, pretpostavka je da migranti najčešće čine djela koja su usmjerena protiv imovine (krađa, razbojništvo, otuđenje tuđe stvari, itd.). U prošloj godini u Bihaću i Velikoj Kladuši evidentiran je blagi porast ove vrste krivičnih djela. U Bihaću je zabilježeno ukupno 212 krivičnih djela protiv imovine (više za 25 nego 2017.), a u Velikoj Kladuši 108 (18 više nego u prethodnoj godini).

Informacija o stanju sigurnosti za prošlu godinu pokazuje da je i po pitanju javnog reda i mira situacija u 2018. bila bolja nego godinu ranije.

Broj slučajeva narušavanja javnog reda i mira koje je policija evidentirala u USK-u u 2018. manji je za 12 posto nego godinu ranije. Takođe ukupni broj prekršaja smanjen je za 13 posto. Najviše narušavanja javnog reda i mira bilo je u Bihaću (491), zatim u Cazinu (455) i u Velikoj Kladuši (287). Zanimljivo je da su ovi brojevi na nivou onih iz ranijeg perioda kada migranata u USK nije uopšte ni bilo. Primjerice 2014. godine u Bihaću je zabilježeno 497, u Cazinu 389, a u Velikoj Kladuši 362 slučaja narušavanja javnog reda i mira.

Da zaključimo, službena statistika MUP-a Unsko-sanskog kantona ne potvrđuje da je s dolaskom migranata značajno narušena sigurnost u Bihaću i Velikoj Kladuši.Ipak, ono što jeste tačno je to da je percepcija sigurnosti promijenjena. Na portalu Biscani.net aktivna je anketa s pitanjem “Osjećate li se sigurno u vlastitom gradu?” na koju je oko 80 posto (od preko 17 hiljada posjetilaca) odgovorilo sa NE.

Strah, posebno od nepoznatog, se jako brzo širi i u atmosferi straha svaka teorija zavjere se lako “primi”. Ili, kako je rekao jedan od građana Bihaća na nedavnim protestima zbog situacije s migrantima: „Ono što mi želimo jeste da se oslobode javne površine, centar grada da naša djeca mogu normalno da šetaju. Jednostavno u ljude se uvukao strah od nepoznatog i to jednostavno mora stati.”

Tvrdnja 2: Zbog migranata ispašta ekonomija

Iz medijskih napisa može se zaključiti da se migrantska kriza negativno odrazila i na ekonomsku situaciju u USK-u, posebno na turizam. Predsjednica Turističkog klastera USK kazala je za Nezavisne novine u novembru 2018. kako su mnoge agencije tokom godine otkazale turističke aranžmane iz sigurnosnih razloga. Turistički radnici su se požalili da je posebno opao broj turista iz bogatih arapskih zemalja.

Međutim, egzaktnih podataka o stanju o turizmu još uvijek nema. Vjerovatno će ih biti sredinom ove godine kada Federalni zavod za statistiku objavljuje kumulativne ekonomske podatke za prethodnu godinu, među njima i broj turista i broj noćenja za svaki kanton. Ipak, zanimljivo je da je broj turista u Nacionalnom parku Una u 2018. porastao za 15 posto u odnosu na godinu ranije. Prema riječima direktora ovog nacionalnog parka, taj broj bi bio i veći da nije bilo migrantske krize. Na osnovu kojih indikatora je to zaključio nije navedeno.

Interesantni su i podaci koje smo dobili od Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Velika Kladuša i Bihać su poznate destinacije za vikend šoping ture kupaca iz Europske Unije, prije svih Slovenije i Hrvatske. Strani građani imaju pravo na povrat PDV-a za robu kupljenu u BiH, te se već godinama unazad najviše zahtjeva za povrat poreza podnese na graničnim prijelazima u Orašju, te u dva krajiška – Izačić u Bihaću i Hukića Brdo u Velikoj Kladuši.

Na sva tri ova granična prijelaza zabilježen je rast broja zahtjeva za povrat PDV-a u 2018. godini, pri čemu je taj rast najveći u Velikoj Kladuši. Granični prijelaz Hukića Brdo postao je vodeći u BiH po iznosu prijavljene kupljene robe na koju je zatražen povrat PDV-a. Ovi podaci govore da migrantska kriza nije imala veći utjecaj na dolazak stranih kupaca u Veliku Kladušu i Bihać.

Prema do sada dostupnim, ali nepotpunim podacima, migranti u Bihaću i Velikoj Kladuši nisu imali osjetan negativni utjecaj na turizam i trgovinu. Kada bi vlasti imale drugačiji, otvoreniji pristup politici migracija, oni bi mogli biti dio rješenja za jednu od gorućih ekonomskim tegoba.

Poznato je da Unsko-sanski kanton ima sve više problema sa nedostatkom radne snage. Boljom regulacijom propisa vezanih za radna prava migranata i tražioca azila, ova populacija bi mogla biti značajan izvor radne snage barem za sezonske poslove tokom ljetnih mjeseci (poljoprivreda, građevinarstvo, uslužne djelatnosti).

Mnogi od njih su već radili u Turskoj i Grčkoj, prikupljajući tako novac za nastavak puta. Lakšim pristupom migranata na tržište rada, uz ekonomske benefite, bi se i smanjio broj onih koji uslijed egzistencijalnih poteškoća postaju potencijalni počinioci krivičnih djela.

Tvrdnja 3: Ne znamo ni ko su ni otkud dolaze

Vijeće ministara je u decembru 2018. godine saopštilo da je Službi za poslove sa strancima od početka godine do kraja novembra prijavljeno 23.058 migranata, a namjeru za azil izrazilo je njih 21.759. Činjenica da je ogromna većina izrazila namjeru za azil znači da su prošli proceduru pri Graničnoj policiji BiH ili nekoj od organizacionih jedinica Službe za strance, te dobili potvrdu koja sadrži podatke o licu koje je iskazalo namjeru za podnošenje zahtjeva za azil.

Postoji mogućnost da migranti daju netačne podatke tokom ovog postupka, ali to ne znači da je nemoguće utvrditi njihov identitet kada počine krivično djelo. Nakon hapšenja uzima im se otisak prstiju te vrše provjere putem Interpola i Ministarstva sigurnosti, rekla je u izjavi za RTVUSK glavna kantonalna tužiteljica Fadila Amidžić. Dodala je da se u većini slučajeva uspijeva doći do identiteta osumnjičenih, posebno kod počinioca težih krivičnih djela, koji uglavnom budu u pritvoru do izricanja presude.

Takođe, gotovo svi miganti koji dođu u BiH već su bili u zemlji Europske unije – Grčkoj, gdje su registrovani, te je provjerom otisaka moguće utvrditi da li su dali iste podatke i u BiH. Proces registracije izbjeglice i migranti su prošli i u drugim zemljama na Balkanskoj ruti, pogotovo u Srbiji gdje je većina njih mjesecima boravila u kampovima pod nadzorom države.

Dodatni korak ka registraciji migranata, ali i poboljšanju sigurnosne situacije, mogla bi biti izmjena propisa, odnosno dekriminalizacija pružanja smještaja migrantima. Trenutno građani po zakonu ne mogu pružati smještaj migrantima, niti besplatno niti za novac. Zbog toga su migranti prisiljeni da idu u kolektivne centre (koji u USK-a više ne primaju nove migrante, ako nije riječ o porodicama ili maloljetnicima) ili da sami pronalaze ilegalni smještaj u napuštenim i praznim objektima.

Mnogi migranti ne žele da borave u kampovima u kojima vladaju loši uslovi i postoje visoke tenzije zbog nacionalnih, socijalnih i drugih razlika među korisnicima ovog tipa smještaja. Među njima ima i onih koji mogu da plaćaju privatni smještaj. Kada bi se izmijenili propisi i omogućilo građanima da iznajmljuju sobe onim migrantima koji su podnijeli zahtjev za azil, to ne samo da bi ekonomski osnažilo domaće stanovništvo nego bi i dovelo do napretka u registraciji i utvrđivanju identiteta migranata.

Novac Europske unije za smještaj migranata u BiH u najvećoj mjeri ide preko međunarodnih organizacija poput IOM-a koje organiziraju kolektivne centre za boravak izbjeglica i migranata. Praksa razvijenih zemalja Europske unije, poput Njemačke, je da finansira privatni smještaj tražioca azila tako što plaća određeni mjesečni iznos građanima koji izdaju sobe migrantima. Kada bi se ovakav pristup primjenio i u BiH, veće benefite bi imali i građani ove zemlje, prvenstveno u vidu dodatne zarade, ali i migranti koji bi živjeli znatno boljim uslovima nego u kolektivnim centrima.

Unsko-sanski kanton, odnosno Bihać i Velika Kladuša, nesumnjivo snose najveći teret migrantske krize u BiH. Naprosto, ova mjesta se nalaze na migrantskoj ruti koja se pokazala izuzetno uspješnom za migrante, jer su četiri petine onih koji su ušli u BiH u 2018. godini uspjeli doći do EU. Pristup države BiH, ali i Europske unije politici migracija pokazao se manjakvim, na šta upozorava i 30 europskih parlamentaraca u pismu kojeg su uputili Europskoj komisiji.

Frustracije građana Bihaća i Velike Kladuše, u izuzetno konfuznoj i složenoj situaciji, nažalost bivaju usmjerene ka migrantima umjesto ka onima kojima je posao da upravljaju krizama. U atmosferi nabijenoj mržnjom i strahom, činjenice postaju irelevantne, a širu sliku migracija – svjetskog problema 21. Vijeka – rijetko ko pokušava da vidi.

Autor: Amir Purić

Video: Edis Kadrić

Izbjeglice u Velikoj Kladuši: godinu dana kasnije

“Strancima bez dokumenata zabranjen ulaz”, piše na vratima kafića koji se nalazi u blizini migrantskog centra Miral u naselju Polje, predgrađu Velike Kladuše. Takvi natpisi su i na većini drugih ugostiteljskih objekata, marketa, benzinskih pumpi, pekara, u ovoj neformalnoj poduzetničko-industrijskoj zoni. U blizini kampa nalaze se pogoni nekadašnje divovske kompanije Agrokomerca, tri supermarketa, desetine prodajnih i uslužnih radnji. “Bilo je previše problema”, odgovara nam jedan od radnika na pitanje zašto su natpisi postavljeni.

U objektu Miral, donedavnoj fabrici za proizvodnju vrata i prozora, sada se nalazi blizu 900 migranata. Tu su samci, ali i nekoliko porodica, te preko 60 maloljetnika bez pratnje. Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja upravlja ovim privremenim kampom, dogovorila je sa vladom Unsko-sanskog kantona da će u Miralu biti smješteno najviše 700 osoba. “Ali smo se našli u jednoj neugodnoj situaciji da su ljudi i dalje dolazili. To je bila situacija kad je napolju bila minus temperatura i snijeg, i nismo mogli nikako da ostavimo te ljude ispred kampa”, objašnjava Vladimir Mitkovski, koordinator IOM-a za Unsko-sanski kanton.

Kapaciteti su probijeni i u drugim migrantskim centrima na području ovog kantona, gdje se sada nalazi blizu četiri hiljade izbjeglica. Kantonalne vlasti su odredile cifru od 3200 izbjeglica kao kvotu koju kanton može “podnijeti”. Međutim, svi migranti koji uđu u BiH imaju cilj da dođu u Bihać ili Veliku Kladušu, odakle su im Slovenija i Italija, preko Hrvatske, najbliže. Spriječiti ih u tome ne može ni odluka vlasti kantona — a za koju državno ministarstvo sigurnosti nije dalo saglasnost — da na granicama kantona zaustavljaju autobuse i vozove i iz njih izbacuju migrante. Ta, po svemu sudeći ilegalna mjera, na snazi je od kraja oktobra, no migranti pronalaze nove rute i načine da dođu do Bihaća i Velike Kladuše.

Adil iz Pakistana i Hasan iz Palestine, prve osobe s kojima razgovaramo nakon ulaska u Miral, kažu da su ovdje došli prije mjesec odnosno tri mjeseca, dakle, nakon što su kantonalne vlasti počele sprovoditi zabranu ulaska migrantima na područje kantona. Uprkos mjerama kantonalnog MUP-a, dolasci i odlasci ljudi su i dalje svakodnevni, potvrđuje nam osoblje IOM-a u kampu.

Adil i Hasan kažu da su zadovoljni uvjetima ovdje, međutim, ima i onih koji se žale na hranu i smještaj. Ono što je vidljivo na prvi pogled, jeste da je centar Miral prenapučen. Između kreveta gotovo da se ne može proći. Koordinator IOM-a nas uvjerava da se svakodnevno radi na poboljšanju uvjeta: unutar fabrike se pregrađuju zidovi kako bi migranti imali više privatnosti, dok se napolju postavljaju novi kontejneri, u jednima su tuševi i toaleti, a drugi su za boravak do šest osoba.

Uvjeti u Miralu nemjerljivo su bolji od onih u improviziranom šatorskom naselju Trnovi, gdje je općinska vlast u maju prošle godine premjestila izbjeglice iz centra grada. Naselje je uklonjeno tek krajem godine kada je postojala opasnost da će se ljudi smrznuti na ledini. Tada su izbjeglice iz Trnova prebačene u Miral koji je otvoren nekoliko sedmica ranije i u njemu je već bilo oko 150 migranata koji su krajem oktobra protestvovali na graničnom prijelazu.

Ipak, ni u novom kampu nije savršeno. Toplo je, više je tuševa i toaleta, no migranti s kojima smo razgovarali žale se na nasilje unutar samog kampa. Ni koordinator IOM-a za ovaj kanton ne krije da ima problema u Miralu. “Jeste, imamo problem. To su tridesetak do pedesetak ljudi koji su zavisnici o drogama, u isto vrijeme problematični sa devijantnim ponašanjem. Taj spisak je predan kantonalnim vlastima i trebalo bi u suradnji sa Službom za strance da te ljude prebace u neki centar nad kojim menadžira država”, objašnjava Mitkovski. Tokom ove sedmice iz državnog ministarstva stiglo je obećanje da će osobe sklone činjenju krivičnih djela biti prebačene u imigracioni centar nedaleko od Sarajeva.

Problema ima i u odnosima sa lokalnom zajednicom. Mještani Polja, ali i gradskog dijela Velike Kladuše, žale se da migranti provaljuju u njihove kuće i radnje. Na društvenim mrežama prevladavaju ksenofobični komentari lokalnog stanovništva. Iz službenih izvora dobijamo potvrdu da je na području čitavog kantona samo 30-ak policajaca više u odnosu na početak 2018. godine, dok iz neslužbenih doznajemo da je u Velikoj Kladuši čak i manje policijskih službenika nego prije godinu dana. Čini se da vlasti ni kad je u pitanju sigurnosni aspekt nisu adekvatno odgovorile na izazove koje sa sobom nosi migrantska kriza.

Općinske vlasti Velike Kladuše abolirale su same sebe svake odgovornosti za trenutnu situaciju još sredinom prošle godine kada su jednoglasno donijele zaključak da ne žele migrantske centre na području općine. Tim zaključcima mašu i danas kada traže da se migrantski centar Miral zatvori jer je, prema njihovom mišljenju, nelegalan. “Kamp je otvoren uz saglasnost Ministarstva sigurnosti”, podsjeća Mitkovski, te dodaje: “Ok, mi ne želimo kamp, sve to stoji, dobro bi bilo da se da samo neka solucija, šta ćemo s ovim ljudima ovdje? Znači, IOM ne odlučuje gdje će da bude kamp. Treba da odlučuje država.”

Država bi uskoro i trebala da preuzme kontrolu nad prihvatnim centrima za migrante u USK, potvrđeno je iz ministarstva sigurnosti. “Ali kad se to i desi, ne mislim da će se nešto promijeniti. Mislite da će nešto biti drugačije ako umjesto IOM-a budemo upravljali mi”, upozorio je Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH.

Ono što će sigurno biti isto jeste da će izbjeglice i na proljeće imati cilj da dođu Europske unije. A to im je najlakše preko Unsko-sanskog kantona. Ova ruta se pokazala izuzetno dobrom za njih: prošle godine oko četiri petine migranata koji su ušli u BiH, uspjeli su i da se domognu Europe. Bilo kampova ili ne, oni će svejedno dolaziti, ponajviše u Bihać i Veliku Kladušu iz kojih im je put do Slovenije najkraći.

Intervju sa Vladimirom Mitkovskim, koordinatorom IOM-a za Unsko-sanski kanton:

Na prvi pogled, Velika Kladuša se od sredine čiji su građani većim dijelom prošle godine izbjeglicama pružali krov nad glavom, hranu, odjeću i svu drugu pomoć, godinu dana kasnije pretvorila u mjesto u kojem su diskriminacija i segregacija, pa čak i mržnja prema migrantima vidljivi gotovo na svakom koraku. Ipak, stvari nisu tako crno-bijele. Ispod površine se krije niz poteškoća koje otežavaju život i izbjeglicama/migrantima i lokalnom stanovništvu, te stvaraju tenzije između njih.

Početak i kraj te priče je u izostanku adekvatne i pravovremene reakcije nadležnih institucija na svim administrativnim nivoima. Umjesto hvatanja u koštac s problemom, vlasti u BiH se bave izbjegavanjem i prebacivanjem odgovornosti. Ljudska prava, sigurnost i životi kako izbjeglica tako i lokalnog stanovništva, u toj igri samo su kolateralna šteta.

Više informacija o izbjeglicama i migrantima u Velikoj Kladuši na Facebook stranici „Izbjeglice u Velikoj Kladuši – Refugees in Velika Kladusa“.

Autor: Amir Purić

Video: Edis Kadrić

Izbjegličke priče : Koliko košta jedno šišanje?

Autor teksta: Amir Purić

Autor videa: Edis Kadrić

Fethi je 23-ogodišnji Alžirac koji već tri godine putuje iz zemlje u kojoj je rođen ka Francuskoj, državi koju je zacrtao kao svoje krajnje odredište. Sada je na pola puta, u Bosni i Hercegovini. Tu je nešto manje od godinu dana, od čega posljednjih sedam mjeseci u Velikoj Kladuši.

U ovom gradu Alžirci su, poslije Pakistanaca i Afganistanaca, jedna od najbrojnijih grupa migranata. I jedni i drugi i treći ponekad nailaze na primjedbe javnosti — barem na društvenim mrežama — kako oni, ustvari, nisu izbjeglice jer u tim zemljama nije ratno stanje. Na stranu to što su na sve većoj teritoriji Afganistana i Pakistana talibani opet aktivni, na stranu to što je na Afganistan u 2018. bačeno više od 5 hiljada granata (kao nikad do sada od 2004.), takvu primjedbu ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo.

Istina je da, ako gledamo striktno pravnu kvalifikaciju izbjeglica, mnogi ljudi na migrantskoj ruti ne bježe iz zemalja zahvaćenih ratnim dejstvima. Ali, to ne znači da njihova sigurnost u domovini nije ugrožena, to ne znači da njihova budućnost u domovini nije neizvjesna, to ne znači da ti ljudi ne smiju imati snove koji sežu dalje od pukog preživljavanja u državama osuđenima na vječnu nestabilnost i siromaštvo, te, u konačnici, to ne znači da je u redu osuđivati ljude koji odlaze iz mjesta u kojima više ne žele da žive.

Njih bi najbolje trebali da razumiju ljudi iz Bosne i Hercegovine, europske zemlje u kojoj je rat odavno završen, ali iz koje mladi ljudi svejedno odlaze u zastrašujuće velikom broju. Nisu rijetki slučajevi da i oni s dobro plaćenim poslovima napuste državu, odvodeći sa sobom i čitave porodice. Odlaze jer su shvatili da život u ovoj zemlji više nije dobar za njih i njihovu djecu. Odlaze jer znaju da negdje zapadnije imaju mnogo više mogućnosti i svijetliju budućnost. Oni su ekonomski migranti. Nisu ilegalni migranti jer zahvaljujući tome što su, ipak, rođeni u BiH, imaju mogućnost da dobiju radnu vizu u nekoj od EU zemalja. Alžirci, kao i stanovnici većine zemalja istočno i južno od Turske, takvu mogućnost nemaju. Ili je ona jednaka šansama da dobiju na lotu.

Aktuelne migracije stanovništva iz Afrike i Azije ka Europi u mnogo većoj mjeri karakteriše riječ „nejednakost“ nego „rat“. Razlike između životnog standarda u bogatim državama Europske unije i Afrike ili Bliskog istoka su veće nego što su bile prije 30 godina (razlika u BDP-u je 11:1 u korist 15 najbogatijih zemalja EU). S tim da su sada, zahvaljujući tehnologiji, ljudi iz siromašnijeg dijela svijeta postali mnogo svjesniji tih razlika. Jednako kao što su svjesni koliko je tzv. tranzicija u njihovim državama spora i neizvjesna uz stalnu mogućnost eskalacije nasilja kao što je to bio slučaj na sjeveru Afrike tokom „Arapskog proljeća“.

Uzmimo za primjer Alžir, zemlju koja je po ekonomskim pokazateljima negdje na nivou BiH (nominalni BDP po glavi stanovnika im je nešto niži nego u BiH, dok je BDP prema paritetu kupovne moći nešto viši). Politička situacija u ovoj državi je još lošija nego ekonomska. Organizacija Freedom House već četiri desetljeća objavljuje godišnje izvještaje o stanju demokratskih sloboda u svijetu. Alžir je svrstan u grupu zemalja koje nisu slobodne s indeksom slobode 35 od 100. Usporedbe radi, BiH je istom izvještaju među „djelimično slobodnim“ zemljama s indeksom 55, dok jedna Austrija kao „slobodna“ zemlja ima vrijednost indeksa 95.

Samo ovaj pokazatelj, bez potrebe da dublje analiziramo političku i društvenu situaciju u Alžiru, dovoljno nam govori o razlozima zašto toliko mnogo migranata potiče iz ove zemlje. Dodajmo još da je Alžir imao građanski rat koji je, baš kao i u BiH, počeo 1991. i završio tek 2002. godine, te da se posljedice sukoba još uvijek osjete. Uz sve to, na čelu države je isti čovjek od 1999. godine (dva puta je promijenjen ustav kako bi se on ponovo mogao kandidirati) koji se u posljednje četiri godine gotovo i ne pojavljuje u javnosti. Mada mnogi smatraju da je predsjednik u komi ili, u najboljem slučaju, nepokretan i fizički nesposoban za rad, on će najvjerovatnije pobijediti i na izborima 2019. godine. Pobijediće jer vlast kontroliše većinu radnih mjesta u državi i jer su izbori u Alžiru, opet prema izvještajima međunarodnih organizacija, daleko od fer i demokratskih.

Nejednakost, koja se ogleda u svim aspektima života, između razvijenih zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike s jedne i ostatka svijeta s druge strane (uz izuzetak nekoliko država Dalekog Istoka, te australski kontinent) jeste najveći izazov na koji moderni svijet tek treba odgovoriti. Zadatak je to vlada i političara koje biramo. No, umjesto rješavanjem problema oni se više bave širenjem straha među ljudima. Uz pomoć straha i mržnje, poznato je to, najlakše se vlada.

Ono što nikako ne doprinosi trajnom rješenju jeste da mi, obični ljudi, mrzimo druge obične ljude koji traže svoj put ka sretnijem životu. Ta mržnja najčešće izranja iz straha kojeg imamo prema drugom i drugačijem, a koji je rezultat nerazumijevanja stvarnog stanja u kojem se drugi ljudi nalaze i iz kojeg dolaze.

Izbjegličkim pričama pokušavamo da pospješimo razumijevanje među ljudima, da pokažemo kako se niti jedan čovjek ne može svesti samo na identitet izbjeglice ili migranta već je svako od nas, bez obzira gdje smo rođeni, kompleksna ličnost koja ima svoju prošlost, svoje porijeklo, svoje ljubavi, svoje snove i, na kraju, pravo da se bori za bolju budućnost. S Fethijem smo razgovarali upravo o tome. Ovo je njegova priča.

„Izbjegličke priče“ su medijski projekt koji je nastao zahvaljujući IMEP (Independent media empowerment program) grantovima „New voices“, te podršci USAID-a, Centra za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorene mreže.