Imamo pet prstiju na ruci i nijedan nije jednak. Isto je i sa ljudima, nismo svi jednaki. Božija je volja kao pet različitih prstiju na ruci, kaže Shazzy. Muslimanskoj, kršćanskoj, bosanskoj, migrantskoj, nije bitno. Bitno je kako koristimo tu ruku. Da li njome popravljamo ili kvarimo? Brojimo li našim prstima različitosti ili sličnosti? Zatvaramo ili otvaramo granice? To je ono što je naša volja i što čini razliku od čovjeka do čovjeka.
Da je novogodišnje raspoloženje posebno doba godine, potvrđuju entuzijastični, svakodnevni upiti „gdje ćeš za Novu“ ili „imaš li kod koga na božićne kolače“. Isto sam i ja, baš na Badnje veče, pitala svoga druga Shazzya, dok smo ubundani, u hladnom autu razgovarali o životu.
Shazzy je musliman, ali mi je pokazao fotografiju torte koju je kupio prijateljima za proslavu Božića, naredno jutro. Ima u kampu i kršćana, znate?
„Pa čekaj Shazzy, vama je onda zaista lijepo. Držite se skupa i skupa slavite jedni druge.“
„Jeste, ali ne svi. Znaš Edina, nije nam to razlika u kampu. Razlika su nam oni koji jedni drugima šamar poklanjaju, provaljuju ljudima u domove i ne slave ništa. To su razlike. Oni koji ne slave(ništa).“
Shazzy je tridesettrogodišnji magistar poslovnog računovodstva i osnivač jedne nevladine organizacije u rodnom mu Pakistanu, čiji je primarni cilj briga za djecu slabijeg imovinskog stanja, djecu bez roditeljskog staranja i oboljelu djecu. Fokus organizacije je na izgradnji edukacijskih ustanova, prikupljanju i doniranju stipendija radi podsticanja obrazovanja i povećavanja znanja. Misija organizacije je i nabavljanje polio vakcina, protiv dječije paralize, jer zdravstvena zaštita nije dostupna svima, kao ni samim zdravstvenim ustanovama.
U takvim okolnostima, Shazzy i njegov drug su vodili bitku s vjetrenjačama, jer – ma koliko vam to možda suludo zvučalo – nabavljati vakcine za djecu je u nekim dijelovima svijeta opasno po život. Zbog svog posla Shazzy je bio progonjen i na kraju morao pobjeći iz svoje zemlje zbog osnovanog straha za vlastiti život.
Prema definiciji iz UN-ove Konvencije o izbjeglicama, svaka osoba koja “ne može ili se ne želi vratiti u zemlju svog porijekla zbog osnovanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom uvjerenju”, ima pravo na izbjeglički status.
Zbog svojih donkihotovski borbi, Shazzy i njegov drug su često upadali u neprilike u gradiću u kojem su otmice i ubistva od strane terorista gotovo svakodnevnica, a država ne može ili ne želi da zaštiti sve one koji su zbog svojih političkih i ljudskih uvjerenja potencijalne mete terorizma. Ured Shazzyeve organizacije je nekoliko puta napadnut i opljačkan, a onda su napadnuti i sami uposlenici. Posljednje uspomene koje mog sagovornika vežu uz Pakistan su mračne: to je vrijeme koje je bio u tamnici, nakon što su njegovog radnog kolegu i njega kidnapovali, te skoro dva mjeseca držali u zatočeništvu.
„Nismo znali gdje smo i jedina svjetlost je bila iz prozorčića na vrhu podruma. Nakon 45 dana, pred mojim očima ubili su moga prijatelja, nakon što su ga izudarali željeznom polugom. Poslije sam saznao da su ga bacili u rijeku…“
Sve ovo je Shazzy pričao kroz suze i teške udahe, ali i iskru hrabrosti u očima. Istu onu iskru koju je pronašao 15 dana nakon ubojstva prijatelja, kada je uspio pobjeći i ukrcati se na prvi autobus za odlazak van zemlje, uputivši se u Iran. Nakon toga je otišao u Tursku, gdje se zadržao godinu i po.
Porodici se nikada nije javio, kako kaže – ni u ludilu. „Edina, ti kao novinarka možeš pisati o meni. Ili o nekom drugom problemu. Naši mediji ne mogu, niti prenose stvarnu situaciju. Rade za vladu, ako se uopće zna ko je vlada. Policija, također. Komunikacijski saobraćaj, također. Kada bih se javio njima ili žalio nekome, garantujem da bi za pola dana sva moja porodica bila mrtva, skupa sa mnom. Bez ikakvih posljedica, naravno. Sve se prisluškuje i bespomoćan si.“
U Turskoj se zaposlio u tvornici koja proizvodi ženske torbice, ali sa plaćom od 200-300 dolara mogao je samo puko preživljavati. Nagon za boljim životom i snovi o pomaganju drugima, vodili su ga ka evropskom tlu. Po standardnoj ruti uputio se u Grčku, odakle su ga deportovali nazad u Tursku, a pritom mu zaplijenili dokumente, ruksak i sav novac. Opet je otišao u Grčku i tražio azil, ali se nakon odbijenice usmjerio za Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Hrvatsku i konačno Sloveniju gdje je također tražio azil, ali je dobio samo još jednu odbijenicu. Odatle je vraćen u Bosnu i trenutno se nalazi u bihaćkom kampu Bira.
Shazyya sam upoznala u Velikoj Kladuši prije dva mjeseca, kada sam tek započela migrantske priče, a javio mi se prije nekoliko dana traživši pomoć u pronalasku posla. Kako kaže, ne želi otići iz Bosne, ali treba posao. Iako ima osmogodišnje iskustvo s Oracle sofverom i u biznis marketingu, volio bi nastaviti svoje istinsko zanimanje – pomaganje ljudima. „Više od svega bih volio nastaviti pomagati ljudima. Pomagati djeci. Posao nije samo novac, niti je u novcu sve.“
Iako spavate u kampu koji vam liči na toalet, sanjate o dostojanstvenom životu. Iako i sami trebate pomoć, najveća vam je želja da pomažete drugima. Iako ste migrant bez para, pritom musliman, kupili ste tortu za Božić. Iako mnogo toga znate raditi, bili biste zadovoljni bilo kakvim poslom. Iako ste srozani bolom, nastavljate da se borite. Iako su vam prsti različiti, imate na umu da su od iste ruke. Iako vas svakodnevno gledaju očima osude, ponosno hodate po gradu.
Da, zasigurno je najljepše doba godine ono u kojem smo ljudi koji se usude pokloniti razumijevanje, umjesto osuda. Kada nam je svakodnevna, a ne novogodišnja odluka da budemo humaniji. I da ispod drvceta ostavimo makar osmijeh, za neka nova lica starih gradskih ulica.
P.s. Ukoliko želite pomoći u pronalasku posla Shazzyu, javite se kako bismo vas spojili s njim. Zbog sigurnosnih razloga, njegove certifikate i identifikacijske dokumente, nismo javno objavili.
Novinarka: Edina Čović
Video: Edis Kadrić
