Mitja Čander, Slijepac
PIŠE: Stanislava Paunović
Predočivši vreme u kojem, kako piše, etika i kritičko mišljenje postaju rekviziti, odnosno buzzwords kulturnog „razvojaˮ, roman Mitje Čandera poziva nas da preispitamo slične društvene, političke i finansijske modele naše stvarnosti.
Knjiga Slijepac predstavlja prvi roman Mitje Čandera, slovenačkog pisca, publiciste, urednika i radnika u kulturi. Okarakterisan kao mešavina autofikcije i političke satire, roman je prvobitno objavljen tokom pandemije COVID-19, čime je aktuelna krizna situacija mogla zaličiti na društveno-ekonomsku krizu predočenu u romanu. Naime, upravo je ambivalentni položaj kulture u kriznim vremenima, u sprezi sa projektnom politikom Evropske unije, a i šire – sistemom neoliberalnog kapitalizma – jedna od centralnih tema romana.
Knjiga je ispripovedana iz perspektive neimenovanog, slabovidog junaka – književnog urednika i (samoprozvanog) intelektualca, koji u svojim četrdesetim godinama ulazi u svet politike, finansija i project pitchinga. Radnja se prelama kroz junakovo intimno preispitivanje i potragu za daljom potvrdom društvenog statusa – istovremeno kao kulturnjaka, ali i čoveka sa invaliditetom.
Teme vida i vizionarstva – najavljene već naslovom knjige – centralne su za razvoj priče, kako doslovno tako i na metaforičkom nivou. Na primarnoj razini, roman je ispripovedan kroz perspektivu čoveka sa samo 5% vida, što umnogome određuje vizuelnu pojavnost sveta dela, često datu kroz obrise, naznake i nagađanja glavnog junaka. Taj svet se dodatno zamagljuje izbegavanjem upotrebe vlastitih imenica – imena junaka, lokacija, naziva institucija, časopisa. Suprotno tome, najčešće se „imenujuˮ funkcije koje određeni likovi ili institucije obavljaju. Na primer, u romanu se srećemo sa predsednikom, tajnikom, filozofom, piscem, sociologinjom, junakovom ženom, dok su mesta radnje glavni i rodni grad. Tim putem se, kroz generalizaciju i deindividualizaciju, asocira na tradiciju satirične priče, uspostavljanjem (humoristične) distance od ispričanog. Takođe, istovremeno se postiže efekat birokratizacije jezika, što je u vezi sa jednom od osnovnih tema dela – problemom birokratizacije savremene kulture.
S druge strane, konkretna imena koja se retko javljaju, dozvoljavaju nam da uspostavimo granice tih obrisa, poput informacije da je radnja smeštena u Sloveniji, u relativno savremenom trenutku bliskom našoj stvarnosti – kroz, na primer, referencu na muziku Ejmi Vajnhaus (Amy Winehouse).
Iako načelno teži ka uspostavljanju distance, roman u biti donosi intimno suočavanje sa nesigurnošću i društvenim predrasudama. U kontekstu vlastite samostalnosti, glavni junak nedostatak vida doživljava kao ličnu manu koju treba prevazići – uprkos koje treba dokazati svoju vrednost – ne bi li osigurao društveni položaj u svetu videćih. Sam naslov daje nam prvu, gotovo pogrdnu odrednicu junaka − slijepca koji, paradoksalno, kroz roman naglašava svoju različitost od „običnihˮ slepih ljudi, na osnovu svoje uspešnosti i obrazovanosti. Pomenuto negiranje i pounutrenje negativnih stereotipa u tenziji je sa junakovim pokušajima da prihvati svoju slabovidost kroz različite vidove inkluzivne društvene pomoći, što u osnovi pokreće pitanje sistemskog i društvenog odnosa prema invaliditetu, u državi koja „na papiruˮ teži inkluzivnim praksama.
Na širem planu, roman se takođe igra idejama političke zaslepljenosti i intelektualnog vizionarstva, u kontekstu zamišljenog projekta Slovenija 2100, kroz koji junak, zaveden mogućnošću daljeg „napretkaˮ u javnom polju, zanemaruje svoj privatni život, kao i stvarne potrebe društva, čiju budućnost na sebe profetski preuzima. Predočivši vreme u kojem, kako piše, etika i kritičko mišljenje postaju rekviziti, odnosno buzzwords kulturnog „razvojaˮ, roman Mitje Čandera poziva nas da preispitamo slične društvene, političke i finansijske modele naše stvarnosti.