Kategorija: Vijesti iz Centra

Zadruga AgroDar se nije predala pandemiji COVID-19, sjetva i obuka poljoprivrednika uz podršku Sweden/USAID FARMA II projekta nastavljaju se prema planu

Rano je jutro i kao i obično Aldin Kuduzović stiže na posao. “Čak i kada sve stane, poljoprivreda mora ići,” kaže Aldin koji predvodi AgroDar, specijalizovanu poljoprivrednu zadrugu koja okuplja preko 1,000 proizvođača kornišona i maline, te sakupljača samoniklog kestena, u bihaćkom regionu.

Striktan raspored uzgoja

“U poljoprivrednoj proizvodnji postoji određeno vrijeme kada se stvari moraju raditi, kada određeno voće i povrće raste, i mi se moramo držati tog rasporeda,” kaže Aldin i napominje da oni nisu mogli dozvoliti COVID-19 pandemiji da poremeti njihov rad.

Kada je izbila pandemija, AgroDar se upravo bavio distribucijom sadnog materijala i pružanja obuke o novim metodama uzgoja kornišona i maline, koju oni realizuju uz podršku Sweden/USAID FARMA II projekta.

“Uspjeli smo pružiti obuku o uzgoju maline grupi od 200 od planiranih 300 proizvođača maline, a obuku o uzgoju kornišona prošlo je nekih 100 od ukupno 500 poljoprivrednika sa kojima je i dalje trebamo uraditi,” objašnjava Aldin. Od kada je počela pandemija oni ne mogu organizovati grupne obuke i sada idu u pojedinačne posjete farmerima i održavaju obuku i dostavljaju sadni materijal.

“Nas četiri inžinjera pružamo obuku,” kaže Aldin. “Radimo i vikendima tako da sedmično uspijemo obići od 50 do 100 poljoprivrednika.”

Ovo od Aldina i njegovih kolega iziskuje dodatne napore ali striktan raspored se mora pratiti. “Kornišoni se moraju saditi krajem aprila, početkom maja, a beru se u julu, kao i malina, manje više. Sakupljanje kestena se radi u septembru, pa za to ima vremena.”

Izvoz se nastavlja

AgroDar je osnovan 2012. godine i od tada raste i po broju članova i po veličini proizvodnje. Sada proizvode oko 2.000 tona kornišona, 200 tona maline i sakupljaju 200 do 500 tona kestena. Gotove sve proizvode izvoze u Evropsku uniju, uglavnom u Njemačku, Italiju, Austriju i Sloveniju, ali i u Tursku.

“U Njemačku izvozimo 95 odsto kornišona, a preostalih pet idu na druga tržišta. U kontaktu smo sa našim kupcima koji su još jednom potvrdili njihove narudžbe i sa kojima smo potpisali ugovore. Kao što sam rekao, kada sve stane u poljoprivredi show must go on, a za nas je jako bitno održavati odnose sa našim kupcima i sretni smo što smo u ovakvoj poziciji.”

Sweden/USAID FARMA II projekt sada Aldinu pomaže da neophodno znanje prenese poljoprivrednicima, dok je 2017. projekt podržao AgroDar pri kupovini hladnjače čime im je omogućeno da povećaju proizvodnju i kapacitete za obradu i skladištenje voća i povrća nakon berbe, uglavnom malina i prerađenog kestena, koji se zamrzavaju prije izvoza.

Nema dokaza da be-se-že vakcina (Bacille Calmette-Guérin – BCG) štiti ljude od infekcije virusom COVID-19. Trenutno se provode dvije kliničke studije koje se bave ovim pitanjem i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) će razmotriti dokaze kada oni budu na raspolaganju. U nedostatku dokaza, WHO ne preporučuje BCG vakcinaciju za potrebe prevencije zaraze COVID-19. WHO i dalje preporučuje neonatalnu BCG vakcinaciju u zemljama i područjima u kojima postoji visoka incidencija tuberkuloze.

Postoje eksperimentalni dokazi iz ispitivanja provedenih na ljudima i životinjama da BCG vakcina ima nespecifične efekte na imuni sistem. Ovi efekti nisu u dostatnoj mjeri okarakterizirani i njihov klinički značaj nije poznat.

Svjetska zdravstvena organizacija je 11. aprila 2020. ažurirala svoje tekuće razmatranje dokaza iz glavnih baza naučnih podataka i registara kliničkih studija pretragom uz korištenje izraza na engleskom, francuskom i kineskom jeziku za COVID-19, koronavirus, SARS-CoV-2 i BCG.

Pretraga je dovela do tri rada koja su postavljena na internet prije neovisne recenzije, u kojima autori porede incidenciju slučajeva COVID-19 u zemljama u kojima se koristi BCG vakcina sa zemljama u kojima se ona ne koristi i primjećuju da zemlje koje rutinski koriste ovu vakcinu kod novorođenčadi imaju manje prijavljenih slučajeva zaraze COVID-19 do sada. Takve ekološke studije su sklone značajnoj pristranosti zbog brojnih varijabli posredne povezanosti (eng. confounders), uključujući i demografske razlike i teret bolesti, stope testiranja na infekciju virusom COVID-19 i fazu pandemije u svakoj zemlji.

Pretraga je također dovela do dva registrirana protokola za klinička ispitivanja koja za cilj imaju proučavanje efekata BCG vakcine koja je data zdravstvenim radnicima koji direktno rade sa pacijentima koji su oboljeli od COVID-19.

BCG vakcina sprečava teške oblike tuberkuloze kod djece i preusmjeravanje zaliha te vakcine može dovesti do toga da se novorođenčad ne vakcinišu, što pak može dovesti do porasta broja bolesnih i smrtno stradalih od tuberkuloze.6-8 U nedostatku dokaza, WHO ne preporučuje BCG vakcinaciju za potrebe prevencije zaraze COVID-19. WHO i dalje preporučuje neonatalnu BCG vakcinaciju u zemljama i područjima u kojima postoji visoka incidencija tuberkuloze.

 

WHO kontinuirano pažljivo prati situaciju u smislu promjena koje mogu utjecati na ove privremene smjernice. Ukoliko se bilo koji faktor promijeni, WHO će objaviti ažurirane smjernice. U suprotnom, ovaj sažetak prestaje da važi dvije godine nakon objavljivanja.

GradjankeZaUstavnePromjene

Dok čitamo izvještaje i preporuke o tome kako kriza izazvana COVID-19 utiče na žene, u nadi da će se tim povodom (ili preciznije: povodima, imajući u vidu na koliko načina i u kojim sve oblicima pogađa žene) nešto poduzeti, izmiče nam, pod nemogućnošću generalnog predviđanja o završetku krize, procijeniti, predvidjeti i prevenirati posljedice koje će ova kriza ostaviti upravo na žene. Kada dođe vrijeme za skidanje zaštitnih maski, kako će izgledati budućnost žena? Koliko su krhke bile izborene bitke prije COVID-19, i da li i dalje možemo očekivati da je budućnost ‘ženskog roda’?

U svakom obliku krize, konflikta, vanrednih situacija u kojoj su ljudska prava bila suspendovana, ograničena ili kršena, učešće žena je bilo nevidljivo. U post-periodu, obnova društva i države je uključivala, oslanjala se na ženske doprinose (fizičke, mirovne, radne, reproduktivne) a procjena štete koju je isto to vanredno stanje ostavilo na žene je rađena gotovo u pravilu i nakon kriznih perioda i nakon obnove. Jer hijerarhija prioriteta se zna i ona odgovara opštoj hijerarhiji prioriteta – u kojoj rodna ravnopravnost ne kotira baš visoko. Ova kriza je nešto drugačija: procjena uticaja krize sa rodnog aspekta se prilično brzo počela dešavati i ima vidljivost na nivoima preporuka, analiza, podataka (koji obično stižu iz civilnog ili međunarodnog sektora), postavljaju se konkretni zahtjevi i pitanja. Razlika je i u tome što su u ovoj krizi upravo žene te koje nose veliki teret na prvim linijama: zdravstvo, trgovinska djelatnost, neplaćeni kućanski rad, obrazovanje, mediji.

Ako pogledamo podatke o broju osoba koje su izgubile radna mjesta zbog COVID-19 krize – ponovo su u pitanju djelatnosti u kojima su žene bile najzastupljenije (ugostiteljstvo, trgovina, proizvodnja). O brojevima koji su svakako ‘sivi’, ne možemo ni procijeniti obim posljedica u neprijavljenoj ekonomiji. Rodno-zasnovano nasilje u porodici se povećava, status sigurnih kuća je neoprezno zapušten, a izolacija pogoduje tek zatvaranju kruga nasilja. Mnoge od žena sada su zarobljene u kući sa svojim zlostavljačima, bez pristupa zaštiti i podršci. Sav teret kućanskog rada je sada, uz plaćeni rad od kuće, na ženama. Uz brigu o obrazovanju djece koja je od kuće i online. Da li, dakle, trenutna kriza pogađa žene drugačije u odnosu na muškarce? Nedvojbeno da.

COVID-19 kriza također je zaoštrila postojeće klasne razlike u BiH. Oporavak će biti težak, i uticati vrlo drugačije na različite ekonomske, socijalne i društvene grupe građana i građanki BiH, a povratak u ‘normalno’ stanje će vrlo vjerovatno zadržati i određene sigurnosne mjere čije diskriminatorske posljedice osjećamo već sada. Posljedice se, naime, mogu prevenirati i predvidjeti – ali one, jednako kao i mjere, moraju uzeti u obzir i rodnu dimenziju ove krize.

Zaštitne mjere, ‘corona’ zakon i amandmani, različite inicijative ne pokazuju da se o tome vodi računa. Demokratija i ravnopravnost ne moraju biti ‘na čekanju’ dok se borimo protiv, kako se senzacionalstički navodi, ‘nevidljivog neprijatelja’. Ako i jeste nevidljiv, lice borbe ima rod – i to ženski. Tako neki od prijedloga koji stižu iz (privatnog) privrednog dijela apeliraju na razumijevanje da doprinosi idu iz džepa vlasnika kapitala – doprinose, podsjetimo, također zarade radnici. U privatnom sektoru, koji u oblasti trgovine još uvijek radi i to na plećima većinom žena, u ‘normalnom’ stanju za žene znači češće ugovore na određeno vrijeme, otpuštanja zbog trudnoće, niže plate, nemogućnost napredovanja, dobnu i mnoge druge diskriminacije. Dakle, kako nam je sada i čemu se to vraćamo kada govorimo o ‘normalnom’?

Budućnost može biti ženskog roda, ali pandemija je patrijarhalna. Virus zdravstveno stavlja u rizik i muškarce i žene. Društvo, politike, partijarhat i nejednakost pak u svaki drugi rizik unutar našeg vanrednog stanja stavljaju žene. I to je dio ove krize koju moramo prevazilaziti i o čijim posljedicama trebamo brinuti na duge staze. Ne možemo suviše uticati na razvoj virusa (a vrlo smo disciplinovani kada se radi o zaštiti zdravlja!) ali možemo iskoristiti momentum za promjenu društvenih normi o rodnim ulogama. A to je moguće samo i onoliko koliko smo spremni osvijestiti njihovo štetno dejstvo. Ovdje, kao i u svim drugim oblastima, u svim našim ‘normalnim’ okolnostima i temama, mora se oduprijeti narativu da je rod sporedno pitanje, odnosno skretanje pažnje od stvarne krize. Stvarna kriza je zdravstvena, ekonomska i društvena. Mi se još uvijek bavimo samo jedva jednim njenim segmentom. Pri tome – jako loše i diskriminatorno.

Da li je važno kojeg roda je budućnost, koja ne izgleda blistavo za BiH? Nije, ako ste dio korpusa pod kojim se ženski rod podrazumijeva. Međutim, posljedice koje će trpiti žene će se neminovno reflektovati na društvo. Mi možemo biti siromašniji, nasilniji, patrijarhalniji nego što to već jesmo. Pitanje je – hoćemo li to spriječiti ili slijediti ustaljeni tok? Ovo nije metaforičko pitanje i ne uključuje odgovornost samo žena, aktivista i aktivistkinja, civilnog društva, već vrlo aktivnu ulogu institucija i politika. Jesu li sigurnosne, preventivne, zaštitne, izlazne mjere rodno-odgovorne? Jesu li budžeti rodno-odgovorni? Mjere za zaštitu i poticanje ekonomije moraju biti inkluzivne za žene. Kad žene imaju manju moć donošenja odluka od muškaraca, bilo u domaćinstvima ili u vladi, tada je manje vjerovatno da će potrebe žena biti zadovoljene tokom epidemije. U epidemiji i izolaciji, neophodna nam je društvena solidarnost.

Osim onih zaštitnih (ah, zamislite – šivanih masovno i u kućnoj radinosti) od COVID-19, sve druge maske su u BiH odavno pale.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Lejla Gačanica

Mreža za izgradnju mira koja okuplja 205 članica, udruženja/udruga, fondacija i škola svim izabranim i imenovanim na svim nivoima vlasti u BiH dostavlja zahtjev za solidarisanjem, uslijed vanredne situacije uzrokovane pandemijom COVID-19 sa sljedećim sadržajem:

Mreža organizacija civilnog društva u BiH ovim putem poziva Ministarstva unutarnjih poslova na entitetskim i kantonalnim nivoima u BiH, predsjednike/ice vlada na entitetskim/kantonalnim nivoima da informiraju javnost o sljedećem:

1. Da li se od dana donošenja mjera Kriznih štabova na entitetskim nivoima povećao broj prijava nasilja nad ženama i u porodici?

2. Da li se vodi statistika o pojavama nasilja nad ženama i u porodici, na način da se ustanovi da li se radi o ponovljenim slučajevima ili i ponovljenim i novo prijavljenim?

3. Uzimajući u obzir broj prijava nasilja nad ženama i u porodici u periodu prije stupanja na snagu mjera, uslijed pojave pandemije COVID-19, i broj prijava uslijed pojave pandemije, a kako javnost nema nikakvih informacija, pitamo Vas da li je broj prijava smanjen ili povećan?

4. Ukoliko je broj smanjen, da li to znači da nasilja nad ženama i u porodici u ovim vanrednim okolnostima nema, odnosno da se uslijed poštivanja mjera Kriznih štabova, a koje podrazumijevaju i izolaciju odnosno boravak žrtve nasilja sa nasilnikom u istom prostoru, bez mogućnosti napuštanja stana u policijskim satom predviđenom vremenskom periodu, se postiglo smanjenje pojava nasilja nad ženama i u porodici?

5. Koje mjere i mehanizmi zaštite su predviđene u ovim okolnostima, a koje podrazumijevaju pružanje zaštite i podrške žrtvama nasilja?

6. Da li postoji strategija kojom bi se uspostavili mehanizmi zaštite, prohodnost informacija, adrese i uspostavljeni viber i/ili e-kontakti stručnjaka/kinja i nadležnih institucija za sve one koji proživljavaju/doživljavaju bilo koji oblik nasilja?

7. Da li se planiranim rebalansom budžeta na nivou na kojem djelujete predviđaju financijska sredstva za uspostavu navedenih mehanizama pomoći, podrške i zaštite za žrtve nasilja u porodici?

8. Da li ste uspostavili/e suradnju sa svim relevantnim organizacijama civilnog društva, a koji se bave ovim pitanjima, kako biste u ovim teškim trenucima blagovremeno djelovali i zaštitili žrtve nasilja?

Naime, posljedice s kojima se Bosna i Hercegovina suočava se već sada osjete u svim sferama društva, a ponajviše u oblasti zdravstva i ekonomije. Mreža za izgradnju mira koja okuplja 205 članica, udruženja/udruga, fondacija i škola smatra da nadležne institucije u BiH pored oblasti zdravstva i ekonomije trebaju baviti i društvenom zajednicom u cjelini, te da mjere koje su na snazi apsolutno trebaju uključivati mehanizme kojima bi se nezaštićenim pružila zaštita i podrška u ovim vanrednim okolnostima. Uzimajući u obzir zvanične podatke da je 52,8% žena u BiH do svoje 15 godine doživjelo neki od oblika nasilja, a nastupanjem pandemije i pridržavanjem mjera Kriznih štabova smatramo da se samo može očekivati porast nasilja, te da mi kao javnost nemamo informaciju šta se sve poduzima i/ili planira poduzeti po ovom pitanju.

Sve Vas molimo da nas informirate bilo putem maila, bilo putem javnog oglašavanja ili objavom odgovara na postavljena pitanja na zvaničnim stranicama institucije koju predstavljate.

Obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju izazvanu virusom korona (COVID-19) i posljedice iste, te otežane mogućnosti rada, Centar za životnu sredinu je uputio nadležnim institucijama zahtjev za prolongiranje aktivnosti i procesa koji podrazumijevaju učešće javnosti, dok se ne saniraju posljedice pandemije i nastavi normalno funkcionisanje institucija.

Razlog za upućivanje ovog Zahtjeva je otežan protok i praćenje informacija, nemogućnost prisustva na javnim raspravama, kao i otežana mogućnost pristupa potrebnoj dokumentaciji u domenu rada organizacija civilnog društva.

“Budući da trenutne mjere Kriznih štabova isključuju javna okupljanja, sastanke i javne prezentacije, sasvim je logično da se odgađaju i svi procesi koji podrazumijevaju učešće javnosti za vrijeme trajanja pandemije. Međutim, ovim putem želimo nadležnima ukazati na potrebu da javnost bude na vrijeme obaviještena o svim promjenama, te novim rokovima i terminima za pomenute procese u kojima je učešće javnosti neophodno”, ističu iz Centra za životnu sredinu.

Zahtjev se odnosi na planske, regulacione, strateške i sve ostale značajne dokumente koji se trenutno nalaze na javnom uvidu i za koje su zakazane javne rasprave, kao i sve procese odlučivanja koji podrazumijevaju učešće javnosti.

“Takođe, bitno je istaknuti da institucije trebaju definisati na koji način će biti omogućeno učešće javnosti u konkretnim slučajevima, no treba imati u vidu da je u pojedinim slučajevima vrlo značajno učešće i uloga lokalnih zajednica, te da mogućnost davanja komentara elektronskim putem nije kompletan postupak učešća javnosti u procesima odlučivanja”.

Iz Centra poručuju kako se nadaju ispravnoj odluci relevantnih institucija, kako bi svi nastavili kvalitetno sa radom nakon završetka pandemije koja je sama po sebi već sada nanijela dosta štete i građanima i institucijama naše države.

„ COVID-19 stvara globalnu ekonomsku krizu bez presedana. I kao što svjedočimo u svim takvim krizama, i ovo ekonomsko uništenje je surovo i nejednako raspodijeljeno.

„Za najsiromašnije zemlje svijeta, finansijska kriza izazvana pandemijom, u kombinaciji sa oslabljenim obavezama otplate duga, ometaju njihovu sposobnost sprečavanja daljeg prenosa i zaštite građana.

„A za porodice unutar tih zemalja sa velikim gubitkom prihoda i ograničenim pristupom hrani u okruženjima u kojima je socijalno distanciranje nemoguće, gdje su sapun i voda za pranje ruku luksuz, a kvalitetne zdravstvene usluge ne postoje, situacija je već teška i samo će se pogoršati.

„Iako uglavnom pošteđena neposrednih zdravstvenih posljedica pandemije, djeca će pretrpjeti ekonomsko uništenje koje dolazi nakon nje. Više od 200 miliona djece živi u zemljama opterećenim dugovima. Teret duga otežava zemljama koje se bore protiv pandemije da spriječe širenje bolesti.

„Osobito zemlje sa niskim primanjima prisiljene su da drastično povećaju potrošnju kako bi odgovorile na vanrednu situaciju u zdravstvu, istovremeno smanjujući – ili, u nekim slučajevima, stvarajući – sisteme socijalne zaštite, uključujući bezuslovne novčane transfere, garanciju prihoda za one koji izgube posao i sigurnost zaposlenja.

„Dodatna potrebna potrošnja ne smije utjecati na smanjenje troškova drugih kritičnih usluga za djecu, kao što su rutinska imunizacija, briga o majčinstvu i zaštita djece. U ovom ključnom trenutku zemlje trebaju potrošiti više da zaštite budućnost svoje djece.

„Da bi se smanjio prijenos bolesti i spriječila daljnja ekonomska katastrofa, UNICEF se svim srcem pridružuje predsjedniku Svjetske banke i upravnom direktoru MMF-a u svom pozivu na otpis duga i restrukturiranje duga za zemlje kojima je to potrebno.“

“Kao što je generalni sekretar Ujedinjenih nacija António Guterres napomenuo u svom nedavnom pismu upućenom G20, restrukturiranje duga je prioritet – uključujući neposredna odricanja od plaćanja kamata za 2020. godinu. Smanjujući teret finansijskog duga, veće su vjerovatnoće da će države pružiti agilni i agresivan odgovor potreban za smanjenje uticaja ekonomske krize na zaustavljanje COVID-19.“

Za više informacija o COVID-19 i smjernice o tome kako zaštititi djecu i porodice, posjetite: www.unicef.org/coronavirus ili https://www.unicef.org/bih/covid19

Svake godine u našoj kompaniji nastojimo da unaprijedimo naše radne procese u oblasti reciklaže električnog
i elektronskog otpada sa našim partnerima. Dugoročni zakonski ciljevi sakupljanja ove vrste otpada koji su postavljeni pred ZEOS eko-sistem d.o.o., putem zakonskih propisa, za nas predstavljaju važnu obavezu. U proteklih sedam godina poslovanja naša kompanija, u službi ovlaštenog operatera, je postala nacionalni i strateški partner za sve institucije i pravna lica na području Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti reciklaže električnog i elektronskog otpada, a naravno svi propisani zakonski ciljevi su ispunjeni.

OSTVARENI REZULTATI

Svim institucijama i kompanijama koje posjeduju električni i elektronski otpad omogućena je besplatna predaja
e-otpada, i to putem naloga ovdje, a svim građanima koji imaju električni i elektronski otpad i žele isti predati/odložiti omogućena je infrastruktura u vidu kontejnera i reciklažnih dvorišta, koju također mogu pronaći ovdje. Na ovaj način ZEOS eko-sistem d.o.o. je postavio temelje uređenom sistemu odvojenog prikupljanja i posljedično i reciklaže ove vrste otpada u našoj državi.
Zahvaljujemo se našim klijentima i Obveznicima sistema koji su u 2019. godini predali svoj električni i elektronski otpad na besplatno zbrinjavanje. Kada statistički obradimo sve zbrinute količine dolazimo do rezultata od oko 1000 preuzimanja i 2.430.612 sakupljenih kilograma za period prethodne godine, što je za 14% više u odnosu na sakupljenu količinu iz 2018. godine. Ukoliko sumiramo naše višegodišnje poslovanje ZEOS eko-sistem je zbrinuo preko 10.000.000 kilograma električnog i elektronskog otpada.

INFRASTRUKTURA I UTICAJ NA ZAJEDNICU

Infrastruktura čini sastavni dio poslovanja operatera ZEOS eko-sistem d.o.o., sakupljeni električni i elektronski
otpad iz paleta, kontejnera, zelenog namještaja, komunalnih preduzeća se transportuje u reciklažna dvorišta
sa ciljem obrade u skladu sa zakonskim propisima.

U FBiH, uključujući i 2020. godinu, trenutno postoji ukupno 105 lokacija za pravilno odlaganje ove vrste otpada,
koje je moguće pogledati i na interaktivnoj karti putem linka: https://zeos.ba/bs/19/pages/11/gdje-sa-eotpadom.

Edukacije i doprinos informisanju lokalne zajednice je ono što ZEOS eko-sistem ističe u oblasti upravljanja električnim i elektronskim otpadom, a naši rezultati rada do sada na 97 projekata i aktivnosti zajedno sa 135 škola sa područja FBiH i preko 100.000 učesnika dokaz su uspješnog poslovanja i stabilnosti uređenog sistema.

 

 

Naravno pred nama je još mnogo posla i planiranih ciljeva, ali zajedničkom saradnjom sa našim partnerima, Obveznicima sistema, lokalnom zajednicom i institucijama imamo veliku mogućnost za razvoj i doprinos unapređenju stanja okoliša u našoj državi.

#NeGomilajRecikliraj

Inicijativa Građanke za ustavne promjene, u okviru redovnih intervjua na teme rodne ravnopravnosti, ali i povodom vanredne situacije uzrokovane pandemijom Korona virusa u Bosni i Hercegovini, razgovarala je sa Mersihom Beširović, predsjednicom Sindikata radnika/ca trgovine i uslužnih djelatnosti BiH o pravima radnika/ca u BiH, posebno u jeku pandemije: da li smo dovoljno zaštitili radnike/ce u sektoru trgovine, njihove živote i zdravlje, one koji/e su, pored zdravstvenih radnika/ca, policijskih službenika/ca, službenika/ca koji rade sa marginaliziranim grupama i sl, na prvim linijama „fronta“, tu za nas u ovim okolnostima.

U situaciji pandemije koronavirusa, kada je proglašeno vanredno stanje/ stanje nesreće u BiH, kada su radnice (uglavnom) i radnici oni koji rade kada i koliko drugi, privilegiraniji, ne rade, manje rade ili rade u kućnim uvjetima, šta možete reći – kakvo je stanje zaštite njihovih života i zdravlja?

Meni je potpuno neshvatljiva sva sporost i nesposobnost kojoj smo izloženi u tom smislu. STBIH se još 14. marta organizovao i u cijeloj BiH obišao sva radna mjesta gdje imamo svoje članove kojima smo podijelili sredstva za dezinfekciju, a koja oni tada uopšte nisu imali. Već tri sedmice svakodnevno tražimo mjere zaštite kako zdravstvene, tako i ekonomske. Situacija se poboljšava, ali sve to ide puno, puno tromije i letargičnije od onog što je potrebno.

Neshvatljivo je npr. da poslodavci još uvijek nisu našli za shodno da finansijski nagrade svoje radnike koji su doslovno na svojim rukama iznijeli desetine tona brašna koje su građani razgrabili. Tim radnicama pucaju kapilari u očima od tereta, otvaraju im se rane po rukama od sredstava za dezinfekciju, imaju danima glavobolje od disanja kroz maske koje koriste više dana itd. A njihovi poslodavci koji su ostvarili za pola mjeseca čak šestomjesečne prihode ne mogu se odreći dijela kolača i zahvaliti se tim ženama.

Da situacija bude još gora, susreli smo se npr. sa firmama gdje se radnicama nalaže da (kako bi „popravili“ promet) prodaju robu po domaćinstvima. I bez opasnosti od korona virusa, ovo bi bio nehuman zadatak za radnice. Potpuno nezaštićene i na svojim radnim mjestima, one bi trebale ići na adresu nepoznatih osoba za koje ne znaju jesu li ili ne u izolaciji i isporučivati im robu, vršiti naplatu i nositi sa sobom određene količine novca i, zamislite, još se i slikati kako bi napravile epp za svoju firmu.

STBIH je uz prijetnju medija ovaj nalog stopirao i zauzvrat dobio prijetnju tužbom zbog pritiska i prijetnji. Ali smo uspjeli osigurati da ni jedna radnica neće biti prisiljena na izvršenje ovog zadatka. Toliko o zaštiti radnica u doba korone! Ima, naravno, poslodavaca koji vode računa o svojim radnicima i naravno da nisu svi isti. Ali ove vanredne okolnosti na površinu izbacuju i najbolje i najgore. Bojim se da je ovih drugih ipak mnogo više.

Da li su i kakve mjere entitetske i druge nadležne vlasti poduzele radi njihove zaštite? Ako ne, šta treba uraditi da bi oni bili adekvatno zaštićeni?

Nikakve mjere nisu poduzele vlasti kako bi barem malo olakšale rad u ovim okolnostima. Potpuno su zanemareni interesi i prava radnika, osim deklarativno. Mi smo još 18.03. predložili čitav set ekonomskih mjera među kojima su oslobađanje od poreza i doprinosa za poslodvace pod uslovom da oni zadrže i plate sve svoje radnike. Tražili smo i hitno povećanje plaća za one radnike i radnice koji su na prvoj liniji fronta. Nažalost, u Ekonomsko-socijalnom vijeću FBIH ponovo ne sjede žene. Tako da mjere koje je potpisala jedna žena nisu naišle na podršku čak ni delegacije sindikata u tom tijelu. Radnicima i radnicama koje rade u ovim vremenima ne trebaju eksperti niti političke platforme. Treba im razumijevanje i empatija vlasti, njihovih poslodavaca, ali i kupaca koji su također jedna od bitnih karika koje dodatno otežavaju ionako teške dane koje žive radnice i radnici koji su također heroji ove pandemije.

Šta za Vas osobno, kao radnicu i ženu u ovome društvu, predstavlja rodna ravnopravnost kako u privatnom, tako i u javnom životu?

Pa rekla  bih da je to paralelna borba koju vodimo svakodnevno uz borbu za egzistenciju, za opstanak, za sve ono što se generalno a potpuno pogrešno smatra kod nas bitnijim. Rekla bih i da je to dosta individualna borba pojedinki jer se bojim da kao društvo, i pored svih silnih promocija, projekata, edukacija pa i pritisaka koji se ulažu, nekako polako odustajemo od rodne ravnopravnosti kao vrijednosti, jer rezultati te borbe kasne, a mi smo duštvo koje se vodi onom narodnom „svakog čuda tri dana dosta“.

Da li možemo reći da su žene ravnopravne u bh. društvu i državi? Kakvo je Vaše iskustvo u poslovnom i privatnom životu, posebno u sektorima trgovine i uslužnih djelatnosti?

Ja sam u sindikalnom pokretu angažovana od 1997. Prošla sam put od sekretarice i kafe kuharice do današnje pozicije predsjednice i mogla bih danima pisati o iskustvima kada sam ja osjetila koliko nismo ravnopravne. Na čelu Sindikata trgovine BIH sam od 2009. To je sindikat u kojem je većina članica žene. Većina radnica u ovom sektoru su također žene. I svakodnevno ja osjetim da sindikat koji ja vodim je, recimo, manje važan od jednog sindikata metalaca koji je „muški“, ima predsjednika umjesto predsjednice. Ja moram pet puta biti glasnija, pet puta upornija, deset puta više pripremljena da bi moj prijedlog „nadglasao“ one koji dolaze od mojih muških kolega. Biti na nekoj poziciji gdje se donose odluke je jako teško za jednu ženu. Gotovo po defaultu mi dolazimo na „u kafani utaban teren“. Riječ solidarnost koja je meni osobno jako bitna kao vodilja, kad dobije pridjev muška, postaje jako teško breme i ogromna prepreka rodnoj ravnopravnosti u toj sferi sindikata. Ja još uvijek gotovo svakodnevno vodim borbu da mi se obraća kao predsjednici a ne predsjedniku STBIH, jer biti na čelu neke organizacije ili firme je funkcija, a funkcija se kod nas piše u muškom rodu.

I privatno sam platila jako visoku cijenu svog opredjeljenja jer, iako se ne deklarišem kao feministkinja, ja živim feminizam i u svojoj kući i tako sam odgajala oboje svoje djece. I nakon 25 godina braka roditelji mog muža ne mogu prihvatiti snahu koja npr. ide na poslovnu večeru i išla je na službena putovanja i „znala“ ostaviti dijete od dvije godine sa njegovim ocem tri sedmice samo. Srećom, ja sam imala ogromno razumijevanje svog supruga i njegovu podršku, i samo zahvaljujući tome sam uspjela ne odreći se ni svog posla ni svoje porodice i pored zaista velikih izazova.

Da skratim, mi kao društvo jednostavno ne razumijemo rodnu ravnopravnost, opterećeni smo pogrešnim interpretacijama jednakosti uopšte i potpuno smo nazadovali u nastojanjima da to ostvarimo u praksi.

Da li smatrate da je Ustav Bosne i Hercegovine, kao i ustavi entiteta, rodno senzitivan, tj. rodno inkluzivan? Da li smatrate da je uopće bitno da u takvom, najvišem državnom pravnom aktu imamo odredbe koje garantiraju ravnopravnost spolova u svim oblastima života pa i oblasti rada, radničkog/ sindikalnog pokreta, uzimajući u obzir ustavne principe nediskriminacije po bilo kojem osnovu?

Mi jednostavno moramo kompletno zakonodavstvo rodno senzibilizirati i rodnu ravnopravnost „nametnuti“ kao uslov i kao normu, kroz Ustav, ali i kroz recimo zakon o radu kao radnički ustav koji je daleko od rodno inkluzivnog.

Da li smatrate da ustav i zakoni u BiH dovoljno promoviraju i garantiraju prava radnika_ca? Možemo li reći da postoji sindikalni pokret u BiH?

Mi živimo u zemlji gdje se zakoni donose ne da bi garantirali prava radnicima, nego, naprotiv, da bi im ista uskraćivali. I to je jedan trend koji traje unazad 20 godina. Jedan od razloga je i taj što sindikalni pokret postoji samo formalno. On je samo slijepi izvršilac politika koje su ga dobile jako, jako jeftino.

Sindikata nema u privatnom sektoru, nema ga u firmama na čijem su čelu osobe koje su do njih došle preko noći, a vode ih na način da isto tako mogu i ostati bez njih. Mi u STBIH smo svjedoci kako ide organizovanje radnika u sindikat. I velika je laž da poslodavci u ovoj zemlji žele socijalni dijalog i priznaju sindikat kao partnera. Sindikat funkciniše u javnom sektoru, ali to nije sindikat kakav poznaje moderni radnički aktivizam.

U sindikatu nema žena. Ne zato što one to ne žele, već zato što  biti žena u sindikatu zahtjeva veliku žrtvu i ima jako visoku cijenu za porodicu, po zdravlje, ali i na samopouzdanje. Sindikat kao pokret u BIH postoji više od 110 godina i za svo to vrijeme samo jednom je na njegovom čelu bila žena i to na skraćeni mandat od dvije godine. Od 2010. ja sam doživjela takvu torturu od strane svojh sindikalnih kolega, da sam više puta bila u dilemi da li da zaista odustanem od borbe za spas sindikata. Ali sam srećom okružena kolegama i kolegicama u svom sindikatu koji rade na svojim radnim mjestima, imaju jedan dan slobodan u sedmici i taj dan umjesto da posvete svojim obiteljima, oni se bore da svojim radnim kolegama i kolegicama olakšaju svakodnevni rad. Ti ljudi rade i žive u svim dijelovima BIH i oni mi ulijevaju nadu da je BIH moguća, da je to što se zove moderan demokratski transparentan sindikat za radnika moguć.

Iz perspektive Vašeg dosadašnjeg radnog i sindikalnog iskustva, možemo li reći da se prava radnica poštuju i ostvaruju u najboljoj mjeri?

Velika je razlika između prava radnica u javnom i privatnom sektoru. Iako i u javnom sektoru ima jako puno kršenja, ima strašnih primjera mobinga koji su čak i nama prijavljivani, iako ne djelujemo u tom sektoru, ipak je stanje radničkih prava u privatnom sektoru katastrofalno loše. Ja sam više puta rekla da je po meni rad u privatnom sektoru danas moderno ropstvo. Radno zakonodavstvo koliko god da treba unapređenje, ovdje prestaje i vrijedi samo jedno pravilo „kako gazda kaže“. Radnice su preplašene, finansijski ovisne o mizernim plaćama i usudila bih se reći emocionalno i mentalno otupljene i robotizovane. Mi u STBIH smo vrlo usamljeni u borbi za prava radnika i radnica u ovom sektoru. Ja zaista ne vidim saveznika među drugim sindikatima. Zato tražimo saveznike u medijima i, u posljednje vrijeme, u nevladinom sektoru koji i sam vapi za vladavinom prava i radničkim pravima.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene razgovarala Delila Hasanbegović, Sarajevski otvoreni centar

Zoran Ivančić, predsjednik Centra za zastupanje građanskih interesa (Fondacije CPI), Sarajevo; član Savjetodavnog vijeća inicijative „Partnerstvo za otvorenu vlast“ u Bosni i Hercegovini; aktivist za ljudska prava

Valery Perry, viša saradnica, Vijeće za demokratizaciju politika

English version available here.

Još iz perioda prije rata, kada su prvi partijski profiteri stekli svoja bogatstva kroz trgovinu gorivom i prodaju oružja svojim sugrađanima (iz “patriotskih” razloga) i kroz kontrolu snadbijevanja hranom, cigaretama i kafom tokom rata (kada su mnogi današnji tajkuni zaradili svoje prve milione i sada su “cijenjeni” poslovni ljudi – ili političke vođe), što se nastavilo kroz pljačku ostataka bosanske ekonomije nakon rata kroz privatizaciju i “javne” nabavke, postoji stalni tok novca koji hrani lokalnu gangstersku politiku. U osnovi, postoji stalni tok sredstava prikupljenih kroz domaće poreze (porez na dohodak i PDV). Ipak, bilo je i posebno dobrih perioda, kada je kolač veći nego obično. Na primjer, u periodu koji je uslijedio nakon poplava 2014. godine, postojala je prilika da se kontrolira, upravlja i ima pristup velikoj količini novca iz lokalnih i međunarodnih izvora; ili u periodu nakon uvođenja dodatne akcize na gorivo, koja je povećala politički konztrolirano zapošljavanje u javnim poduzećima za izgradnju i upravljanje putevima i doslovno zabetonirala politički motivisan dizajn i izgradnju iznimno skupih dijelova autoputa.

Novi period koji obiluje prilikama da se zloupotrijebe, profitira od njih i preusmjere i javna i inostrana sredstva dolazi velikom brzinom. To je tako očigledno da je čak i Ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, istupio iz Koordinacionog tijela na nivou BiH  za zaštitu i spašavanje koje će biti zaduženo za distribuciju strane pomoći. On je svjestan da država nema uspostavljene nezavisne mehanizme koji bi registrirali, pratili i kontrolisali protok novca i materijalne pomoći, i da bi njegova politička reputacija mogla biti narušena kada se neizbježni slučajevi krađe i profitiranja otkriju i objave.

Državni sektor javnog zdravstva će trebati podršku u borbi protiv širenja COVID-19, i građani Bosne i Hercegovine bi trebali znati da taj novac, na transparentan način i bez političkih utjecaja, odlazi tamo gdje je potreban. To je moguće ukoliko bude postojala volja. Dokaz da međunarodna zajednica može uslovljavati pomoć u ovim okolnostima se upravo desio u Ukrajini, gdje je MMF uskratio 8 milijardi američkih dolara pomoći vezane za koronavirus osim ukoliko Ukrajina ne dozvoli stranim kompanijama da posjeduju poljoprivredno zemljište u toj zemlji. Iako ovo ne bi bio vid uslovljavanja koje bi neki voljeli vidjeti, to je nepobitan dokaz da MMF i drugi donatori, ukoliko to žele, zasigurno mogu uvesti određene obaveze.

Postoji nekoliko kategorija neposredne akcije koja je neophodna u Bosni i Hercegovini, ukoliko postoji iskreni interes za osiguravanje toga da se većina novca – i stranog i domaćeg – potroši na spašavanje života i poslova.

Strana pomoć iz svih izvora zahtijeva objavljivanje, praćenje i nadzor u realnom vremenu, uključujući dotok sredstava i njihovu potrošnju. To bi trebalo uključivati gotovinu i pomoć u naturi. Postojeća rješenja poput Openaid.se ili nekih drugih resursa dostupnih unutar zajednice Partnerstva za otvorenu vlast bi obezbijedila dobar početak. Krađa ili pronevjera novca i roba nije jedini rizik. Donacije će se koristiti u pokroviteljske svrhe, da se poveća popularnost političara i političkih partija, uvijek uz poštovanje polariziranja i linija podjele (npr. turska pomoć SDA; srpska i ruska pomoć SNSD-u; hrvatska pomoć HDZ-u).

Potpuna transparentnost aranžmana i uslova prema javnosti u BiH mora prethoditi uplatama međunarodnih finansijskih institucija (MFI). To mora uključivati dokumente i objašnjenja na lokalnom jeziku sa jasnim planom obaveza otplate. Poslovi Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj (EBOR), Evropske investicijske banke (EIB), i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) sa BiH su transparentni do onog trenutka kada bh. ministarstva, institucije, kompanije ne preuzmu njihovu implementaciju. Ukoliko ih MFI ne natjeraju ugovornim i pravnim putem da budu radikalno i proaktivno transparentni, oni to neće biti. Takvo je bilo iskustvo Fondacije CPI u post hoc istraživanju o sredstvima za sanaciju poplava 2014. godine, uključujući sastanke i korespondenciju sa zvaničnicima entiteta. Zahtjevi za transparentnošću u implementaciji projekata su potpuno ignorisani. Problem je što MFI tretiraju vlade kao klijente s dobrim namjerama. Ipak, građane bi trebalo posmatrati kao krajnje korisnike. Ukoliko to nije jasno do sada – nakon skoro 25 godina iskustva – to nikada ni neće biti slučaj.

Upravljanje javnim finansijama zahtijeva da vlasti na svim nivoima, uključujući i gradske/općinske vlasti, moraju diskutirati o prioritetima, odrediti ih i objaviti, stavljajući očuvanje ljudskog zdravlja i života na prvo mjesto, zatim dostojanstvo građana, njihovu dobrobit i brigu o njima, oživljavajući ekonomiju i održavajući infrastrukturu. Tek nakon takvog javnog i otvorenog procesa, te saslušavanja i prihvaćanja primjedbi akademske zajednice, civilnog društva i nezavisnih stručnjaka, može započeti rebalansiranje budžeta u svjetlu novih prioriteta i novih finansijskih sredstava. Čak i u mirnim vremenima postoje preporuke da Bosna i Hercegovina treba imati nezavisno tijelo za budžetski nadzor. Sada je to potrebno više nego ikad.

Nažalost, posljedice politički motiviranog donošenja odluka već postaju vidljive. Federalna vlada je 3. aprila donijela odluku o raspodjeli federalne pomoći kantonima, gradovima i općinama. Nikakvi kriteriji nisu navedeni. To je dovelo do zapanjenosti među građanima i nižim nivoima vlasti, izazvalo etnički motivirane reakcije i potvrdilo rasprostranjenu pretpostavku da je sistem korumpiran i nepravedan. (HDZ upravlja finansijama na državnom i entitetskom nivou, te se čini da je etničko porijeklo građana u određenom području igralo važnu ulogu u donošenju odluka.) Čak su i zvaničnici državne vlade izrazili nezadovoljstvo ovom odlukom, donešenom bez ikakvih konsultacija i bez ikakvog pojašnjenja.

Jednom mjesečno se treba objavljivati jasan i potpun fiskalni monitor, koji će na jednom mjestu skupljati šta se dešava u pogledu prihoda i rashoda, prognoza i scenarija, dobrih praksi koje je potrebno podijeliti i loših praksi koje je potrebno prekinuti i prevenirati. Jasno informisanje javnosti i jasna komunikacija s javnošću su ključne. Građani bi se trebali moći ulogirati i vidjeti gdje je dostavljen respirator, ili na šta se sada troše sredstva prethodno budžetirana za lokalne škole.

Također bi trebalo razmotriti uvođenje moratorija na novu saobraćajnu infrastrukturu (poput autoputeva, izuzetno skupih tunela, itd) tako da se novac može preusmjeriti na infrastrukturu javnih usluga (škole i obrazovne programe, brigu o djeci, brigu o starima, bolnice, domove zdravlja, itd). Iako se za prvo smatra da je seksi i prominentno, širi socioekonomski utjecaj te infrastrukture je često upitan. S druge strane, postoje dokazi da ovo drugo ulaganje, u radno intenzivne djelatnosti može imati širi pozitivan socioekonomski utjecaj. To bi omogućilo ekonomsko resetiranje nakon COVID-a sa usmjerenjem na čovjeka. Smislen ekonomski paket podrške bi se trebao bazirati na društvenom cenzusu usmjerenom na pomoć preduzećima i prioritetnost u skladu sa očekivanim širim utjecajem i društvenim potrebama. I dok je ova dugoročna ekonomska podrška ključna, neposrednija direktna pomoć radnicima i nezaposlenima bi bila potpuno poseban proces. Ne treba se podrazumijevati da će novac upućen firmama „doteći“ radnicima; to se ne dešava.

Procedure za javne nabavke također zahtijevaju transparentnost u realnom vremenu. Već se desio prvi set narudžbi prema hitnim procedurama. Bit će ih još mnogo. Svi mi razumijemo da čak i u hitnim slučajevima niske cijene ne mogu biti jedini kriterij. Reputacija i solventnost firmi, njihova sposobnost da ispoštuju datume dostave su od ključne važnosti. Ali sada više nego ikad, sve procedure se moraju objaviti online u realnom vremenu na centralnom portalu. Takav portal već postoji (https://www.ejn.gov.ba), ali se ne koristi u potpunosti, jer donosioci odluka imaju malo interesa da obavijeste građane gdje novac odlazi. Proaktivno objavljivanje i diseminacija poziva za javne nabavke između grupa dobavljača, u državi i u regionu, može povećati konkurenciju i smanjiti namještanje cijena i druge eksploatacijske metode i njihove posljedice. Također, trebalo bi promovirati i pomogati zajedničke nabavke, čak ih i zahtijevati u slučajevima gdje bi to imalo jasne ekonomske koristi. Ako svih 13 ministarstava zdravstva kupi milione rukavica, zajedno će ih dobiti po znatno nižoj cijeni nego da svako od njih kupi po milion. (Nažalost, slična razjedinjena procedura nabavke medicinskih potrepština i opreme u SAD pozicionira 50 saveznih država u međusobni konkurentski položaj, i potiče debatu da li bi koordinirane federalne kupovine bile razumnije.) Trebaju postojati posljedice za kriminalno i koruptivno ponašanje, da bi se destimulirala krađa javnog za ličnu dobit.

U konačnici, iako je vlastima potreban interni nadzor kako je ranije opisano, istovremeno postoji kritična potreba i za potpuno osnaženim nezavisnim tijelom za monitoring, da bi se osiguralo postojanje partnera za nadzor. Odgovorni i demokratski sistemi ne mogu priuštiti nedostatak sistema uzajamne provjere. Postoje kvalifikovana i mjerodavna tijela u BiH – oni trebaju imati formalno mjesto za stolom, pristup podacima i mogućnost da objasne ljudima gdje odlaze novac i potrepštine.

Ovo nije konačna lista problema i njihovih mogućih rješenja. Ali ovo jeste početak. Partnerstvo za otvorenu vlast (POV), Globalna inicijativa za fiskalnu transparentnost (GIFT), Svjetska banka i MMF dopunjavaju svoje preporuke na dnevnoj bazi. POV i GIFT pružaju dobre primjere Bosni i Hercegovini.

Doktori i medicinske sestre (oni koji nisu otišli u potrazi za boljim životom i mogućnostima) koji daju sve od sebe da pomognu svojim sugrađanima zaslužuju takav odgovoran nadzor. Ali snalažljivi politički akteri su u potpunosti saglasni da se nastavi sa ustaljenim praksama. Oni su u udobnoj samoizolaciji, i oni znaju da će njihova bogatstva i porodice izvući korist u ovom trenutku velike nedaće za obične građane. Već više od tri decenije oni iskorištavaju krize za ličnu dobit. Došlo je vrijeme za rješenje koje će konačno prekinuti taj destruktivni krug.

Piše:Selma Hadžihalilović koordinatorice Ženske mreže BiH

Imam sjajnu frizerku Hanu iz Zenice. Ne samo što je majstorica svog zanata, ona je i duša pokretačica mnogih šala, okupljanja, društveno odgovornih akcija. Hana je i majka dvoje maloljetne djece, i prije neke 3 sedmice je zatvorila svoj salon po nalogu Kriznog štaba. Prije dva dana obavijestila je vlasnike prostora u kojem drži svoj salon da nema novca da plati najamninu. Vlasnici su joj javili da nije nikakav problem i da kad salon nastavi da radi – i ona će nastaviti plaćati najamninu.

Ali ova informacije nije jedina zbog koje spominjem svoju Hanu. Na nekim od mnogobrojnih trač kafa u salonu, Hana se prisjećala svog djetinstva u ratu. Odrastajuću u porodici samohrane majke ne jednom su bili gladni. Naime kao „krnja“ porodica nisu bili ni na kakvom spisku za humanitarnu pomoć, jer kategorija samohranih roditelja nije nigdje bila, ili je vrlo rijetko spomenuta u kriterijima podjele humanitarne pomoći. Znam da sam se često pitala kako je moguće da oni koji su dijelili humanitarnu pomoć nisu uzimali u obzir i ovakve porodice.

Jednom nevidljive – uvijek nevidljive

Ne tako davno, grupa aktivistkinja za ženska prava u Bosni i Hercegogini je pripremila tzv. „policy paper“ kojim je nastojala novom Specijalnom predstavniku Evropske Unije u Bosni i Hercegovini skrenuti pažnju na položaj žena. Dokument koji je objedinila saradnica najveće ženske fondacije u Evropi Fondacija Kvinna till Kvinna, još uvijek nije predstavljen široj javnosti.

Šteta, jer su u njemu predstavljeni najveći problemi našeg društva iz perspektive najbrojnije kategorije našeg društva – žena.

Ženska mreža BiH je 26.03.2020.g. poslala mail upit vladama Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.

„Poštovani,

U tijeku krize izazvane Covid 19 virusom, želimo da izrazimo svoju zabrinutost uslijed nedostatka mjera podrške i zaštite društveno ranjivih kategorija.

Posebno nas zabrinjava nedostatak mjera usmjerenih prema zaštiti društveno nevidljivih žena poput žena sa invaliditetom, roditeljki djece sa invaliditetom, Romkinja, žena koje su preživjele domaće nasilje ili koje trenutno žive u situaciji porodičnog nasilja, kao i prema samostalnim roditeljkama/samohranim majkama.

Svjedokinje smo da ženske formalne i neformalne grupe na području cijele BiH daju svoj maksimum kako bi zaštitile ove kategorije u ovim kriznim momentima, ali bez direktnih mjera Vlade i Štaba za vanredne situacije – neće doći do konkretnih aktivnosti.

Šta ćete konkretno uraditi da:

Sredstva zaštite dođu do ovih kategorija

Da ove kategorije imaju osigurane minimalne prehrambene i higijenske artikle

Da pojačate mjere zaštite u situacijama domaćeg nasilja

i kakve ćete ekonomske mjere osigurati da ove kategorije ne budu izložene dodatnom siromaštvu i ekonomskom pritisku?

U ime Ženske mreże BiH zahvaljujem se na Vašim odgovorima.“

Do dana današnjeg, samo je Generalni sekretarijat Vlade Republike Srpske uputio svoj odgovor, u kojem navode:

„…ovim putem vas informišemo da je Vlada Republike Srpske, od pojave korona virusa na teritoriji Republike Srpske, sve svoje kapacitete i resurse stavila u funkciju zaštite svakog građanina bez obzira na pol, starosnu strukturu ili bilo koji drugi status.“

Odgovor od Vlade Federacije još uvijek nismo dobile.

Politički poeni idu kome?

Prateći razvoj situacije, i slušajući krizne štabove i štabove za vanredne situacije, ne jednom sam se upitala da li će naši političari i političarke smoći snage i pokrenuti dijalog u smislu istinskog unapređenja kvalitete života svih građanki i građana. Zaista se izvinjavam, ali meni je pomalo smiješno da lego igračka tzv. žirokopter prenosi uzorke na analizu iz Bihaća u Sarajevo umjesto u Banja Luku. Do Sarajeva mu treba 90 minuta a do Banja Luke nekih 15. Gdje je tu analiza efikasnosti sistema i utroška budžetskog novca?

Zastrašujuće mi je slušati o različitim postupanjima kriznih štabova iz entiteta, kantona, gradova. Užasavajuće mi je spoznati da naš politički sistem koji je svakako nefunkcionalan, glomazan i preskup nema mehanizme premoštavanja političkih podjela i centralizovanog upravljanja krizom. Ako COVID19 nije kriza – onda zaista ne znam šta treba da se desi da naši političari i političarke jedinstveno djeluju.

Međutim, ne mogu a da ne spomenem lokalne zajednice. Liderstvo koje su pojedini gradonačelnici/ce i načelnici općina iskazali u ovim vremenima krize je zaista za svaku pohvalu. Gradonačelnik Banja Luke je pokrenuo niz aktivnosti podrške osobama starijim od 65 godina, dok Načelnik Općine Centar Sarajevo neumorno organizuje podršku u dostavi hrane, obezbjeđuje dodatna sanitarna vozila, a Gradonačelnica Visokog je davno prije svih pokrenula postupak dezinfekcije ulica.

Međutim da li je to dovoljno?

Jedno od velikih problema sa kojima se svaka lokalna zajednica suočava je nedostatak socijalne slike stanovništva na njenom području. Navodno, Zakon o zaštiti ličnih podataka ne dozvoljava vođenje evidencija koje bi omogućile lokalnim zajednicama da učinkovito provode svoje politike podrške socijalno ugroženima. Pojednostavljeno to znači da lokalne zajednice nemaju spisak osoba npr. koje žive u siromaštvu, izolaciji (da, znate i prije corone je bilo osoba koje su živjele u društvenoj izolaciji, posebno porodice koje imaju članove sa invaliditetom), koje imaju poteškoće u kretanju i slično. Informacije koje lokalne zajednice imaju se uglavnom odnose na spiskove osoba koje po određenim kriterijima primaju dodatnu socijalnu pomoć od svoje lokalne zajednice. Ne postoji jedinstvena baza podataka koja će nam ukazati na to da na toj i toj adresi živi samohrana majka djeteta sa invaliditetom, da tu i tu živu osoba koja se kreće uz pomoć kolica, ili da na toj adresi živi nekoliko osoba starije životne dobi koje žive same.

Informacije o ovakvim osobama možete dobiti jedino uvidom u datoteke organizacija civilnog društva. A šta ćemo sa zajednicama koje nemaju takvu vrstu datoteka?

Donatori i aktivnosti u lokalnim zajednicama

Ne mogu a da ne spomenem BH Telecom. Naime, ta kompanija koja je jednim dijelom i u društvenom vlasništvu ovogodišnja sredstva u iznosu od 1 milion konvertibilnih maraka namijenjenih donacijama usmjerila je na podršku u vrijeme krize.

Mnoge/i od vas će reći da, pa to je upravo zašto bi ta sredstva trebala biti iskorištena, ali ja ne mislim tako. Kroz svoj program donacija BHTelecom je finansirao (doduše, više novca je odlazilo vjerskim zajednicama, al’ eto) stotine malih organizacije koje su upravo brinule o onima koji su društveno nevidljivi, marginalizirani i ranjivi. Kako će, i od čega male organizacije koje jedine u svojim lokalnim zajednicama pručaju podršku djeci sa poteškoćama u razvoju, osobama sa invaliditetom, sigurnim kućama – finansirati svoj rad? Pitanje za podobro razmišljanje, jer finansiranje ovih organizacija i njihovog rada na podršci ranjivim kategorijama je i ranije bio upitan. A da ne spominjem da Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu definiciju ranjivih kategorija.

Među nevidljivim kategorijama su zasigurno i višestruko marginalizovane Romkinje i Romi. Njih niko ne spominje. Izrazito mi je drago da naše prijateljice i prijatelji iz Ženske romske mreže uspijevaju obezbijediti makar minimalnu podršku svojim zajednicama. Za mnoge od njih je to jedini obrok koji će danas imati.

Da li su ljudska prava privilegija bogatih ili smo sve/i jednake/i?

Negdje u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine piše da svi (nažalost ne piše i sve – ženski rod) imamo ista prava bez obzira na ekonomski status. Ovih dana se zaista pitam da li je to tačno.

Mnoge ranjive kategorije nemaju privatno vozilo. U danima kada je naredbom ukinut javni gradski saobraćaj – zaista se pitam kako uspijevaju otići u nabavku osnovnih životnih namirnica. Ako uopšte imaju sredstva kojim bi to platile. Sigurno nisam jedina koja u inbox dobija pitanja od građana i građanki koji nemaju hrane sa upitima da li znam gdje mogu dobiti pomoć. Neke od naših kolegica iz Ženske mreže BiH su već organizovale stotine akcija individualne podrške dostave hrane onima koje/i su zaista gladni.

A ako imate male, da ne kažem sitne djece, on-line učenje je zasigurno noćna mora. Jeste, svi se nešto trude da pomognu, ali kako da osigurate da dijete zaista ima uslove da prati nastavu? Lud je onaj koji misli da se nastava na telefonu može pratiti na pametnom telefonu. Za bilo kakvo ozbiljnije učenje potreban vam je veći ekran, inače odoše male oči. Za nekoga je telefon luksuz, a tablet da ne spominjemo. A još ako ima 2-3 sitne djece u kući, dodatna kriza vam ne gine. A tek ako nemate wifi. Ili imate dijete sa poteškoćom.

Da li je moguće npr. fizikalne vježbe raditi on-line? Pitam za komšinicu.

Ostanite kući

Zaštitnice ženskih prava upozoravaju na porast domaćeg nasilja (nasilja u porodicu) u danima u kojima je naređena kućna izolacija. Nažalost, od naših uvaženih Vlada nismo dobile nikakav odgovor na koji način će pružiti podršku ženama koje su preživjele nasilje ili se nalaze u situaciji nasilja. Zaštitnice ženskih prava koje vode sigurne kuće u Republici Sprskoj su prije dva dana poslale dopis Ministarstvu tražeći konkretna uputstva o postupanju.

Bojim se da će sav teret ponijeti ženske organizacije koje pokušavaju on-line pružiti psihosocijalnu podršku, pravni savjet ili nekim drugim savjetom osnažiti žene koje se nalaze u takvim situacijama.

Međutim, nešto drugo me brine. Juče je osvanula molba jedne organizacije koja pruža pomoć ženama sa invaliditetom da je jednoj njihovoj članici, u jeku COVID 19 krize,  „gazda“ otkazao podstanarski ugovor. Gdje će žena sa invaliditetom i malim djetetom u ovaj nevakat naći novi stan i preseliti svoje domaćinstvo? Ko će joj pružiti direktnu pomoć?

Ne znam.

Nisam sigurna da ćemo ovu krizu prebroditi bez mnogih posljedica i to trajnih.

Ovaj tekst završavam ipak u uvjerenju da ćemo uspjeti konsolidovati svoje snage i odgovoriti na potrebe zajednice. Ženske grupe su i ranije iskazale nevjerovatno solidarnost, sposobnost i kreativnost u pružanju podrške najranjivijim kategorijama našeg društva, i već mnoge od nas, u skladu sa svojim kapacitetima to upravo i rade. Na terenu su i odgovaraju na potrebe.

Ostaje još da nas i Vlade konsultuju i da jednom konačno možemo reći da niti jedna žena nije zapostavljena.

Ostajte kući i budite zdravo!

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Selma Hadžihalilović, koordinatorica Ženske mreže BiH