Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC
Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.
Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.
Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.
“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.
Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.
“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.
Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.
“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.
“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.
Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?
“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.
“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.
“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.
“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.
Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.
“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.
“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.
Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.
“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.
Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.
“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.
