Trećeg juna ove godine navršit će se 100 godina od rođenja jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, Derviša Sušića. Rođen je u Vlasenici, a Učiteljsku školu završio je u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je bio partizan, radio je kao učitelj, novinar i upravnik Narodne biblioteke u Tuzli. Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani Ja, Danilo, Hodža strah, Uhode, Tale…
Buybook s radošću najavljuje važan projekat kojim će obilježiti godišnjicu i odati počast autoru koji je ostavio nemjerljiv trag u bh. književnosti. Tim povodom vam donosimo odlomak iz romana Tale.
Priznajem, zbunjivala me, prije svega, sunčana planinska tišina, pa to nekakvo mirnodopsko sporo vrzmanje svijeta po selu, kao da je rat završen, sad se valja satno protegnuti, i zijevnuti i početi nešto, s božijom pomoći, kopati ili sijati. Naviknut na napetosti podoficira u streljačkom stroju, u zasjedi, pred rovom, u prikradanju bunkeru ili utvrđenom raskršću, nađoh se iznenada u nekakvoj živoj slici lirskoj i idiličnoj kao u čitanci za raznježene osnovce iz boljih kuća.
Ja sam o domaćim buržoaskim političkim zavrzlamama znao koliko prosječan vodnik-komunist: ima samo jedna ispravna politika, a to je naša, sve ostale su u službi okupatora i pucaju na nas i u ubijanju nas očekuju za se neki interesni komadić od velike okupatorove krvave pogače.
Ja sam ubijao njih oličene u svim vojskama i poluvojnim grupacijama koje na kapi nemaju petokraku. Držao sam se čvrsto te jednostavne orijentacije. Jer streljački stroj ne može da vodi drugu politiku. Sve one operacije u silnim deltama naše moćne političke rijeke, od sveg srca prepuštao sam našim političkim forumima i terenskim radnicima s punim povjerenjem. Na teoretskim časovima u bataljonu ili sam drijemao ili otvorenih očiju sanjao punu porciju graha sa suhim rebrima i pšeničnu veknu pod pazuhom.
Ali kad se u tom planinskom selu ispavah i najedoh dobrog štapskog gulaša, i kad drugovi instruktori uzeše da nas vješto i polako uvode u razgovore, proradiše i moji zamrli duhovni centri za domaće političke suptilije. Pogotovu kad nam instruktori potanko predočiše šta je Sarajevo u tom trenutku u političkom smislu.
Selo je četiri puta paljeno i obnavljano. A meni je već mirisalo Sarajevo u kojem sam prvi put vidio tramvaj, prvi put poljubio djevojku, prvi put istjeran iz škole, a sad u njemu živi Esma. Sve sami teferiči. I u kojem ću, ako ne bude sreće, uskoro biti prvi i posljednji put strijeljan po zakonodavstvu trećerajhovske velikoeuropske koncepcije novog poretka, ili po logici jedne od više vojski i policija od kojih neka ima svoju verziju statusa Bosne i Hercegovine za slučaj da pobijedi Hitler, a druga i za taj, a i za slučaj da se u angloameričkom aeroplanu kralj s izbjegličkom vladom vrati u Beograd, primi raport Dražin da je u kraljevini zaveden ravnogorski red, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Meni je mirisalo Sarajevo.
Čekala Esma.
U selu je bivakovala naša vojska i nekoliko naših foruma i organa zasjedalo mirno i komotno kao da je neprijatelj već otjeran preko naših granica. Selo je živjelo svojim seoskim i vojničkim životom, a meni je mirisalo Sarajevo.
A čekala Esma.
Pilavija je mrzio mladu maćehu kao da mu je ona ubila majku. Moje lijeganje s njom ugrađivao je u svoju kulu osvete, ali mu je to i vrijeđalo ponos. O tome mi nije morao govoriti. Tanka struja neprekoračive distance tekla je između nas i kad bi se u rijetkim ratnim susretima iskreno grlili i susretu radovali.
Nisam se ni pitao šta je on sve osjećao prema meni jer me je sve više zaokupljala neobjašnjiva surevnjivost prema njemu. I to u trenucima kad je trebalo da ranije raspukline među nama prebrodimo zajedničkim bivakom i pripremama za poduhvat koji nam je prijetio zajedničkom smrću.
Ne znam čime je sve izazvao to osjećanje. Možda sam mu zavidio na slavi zbog likvidacije onog legionarskog dahije o čemu se pričalo u tri brigade. Ili sam slutio natruhe neistine u njegovoj prividnoj indolenciji spram svih tih pohvala i priča o njegovom podvigu. Ili me vrijeđao što je bez mog dopuštenja, u ime nas dvojice, pokušavao da pred instruktorima vodi glavnu riječ. Kao da sam mu ja samo vodič i tjelohranitelj na tu u Sarajevo gdje će pregovarati sa svojim babom Hadži-Numan-begom. Valjda me srdio taj njegov podzemni prizvuk ignorancije kao da ja niti šta znam, niti treba da se miješam u učene rasprave o JMO, o Džaferu o jerusalemskom muftiji EI-Huseinu, o struji koja sad radi na autonomiji Bosne i Hercegovine pod njemačkim protektoratom.
Kad god bi Pilavija došao do riječi, govorio je brzo, razmetljivo i gorljivo, sav se svim čulima ustremio na podatke, na adrese i profile ličnosti koje bi bilo dobro, preko naših u Sarajevu, podstaći da podupru Hadži-Numan-bega da pređe na našu stranu. Sve je to bilo dobro, tačno, pametno što je govorio. I instruktori su se divili lakoći kojom je sipao faktografiju. Po sasvim tananim nehotičnim reakcijama njihovim otkrivao sam kad ga oni uzimaju ozbiljno, a kad mu ćutke praštaju djetinjarije. Iskusni vukovi mjerkali su i mjerili te prve njegove izlive sa simpatijama. Pratio sam i njih i njega. Oni su mi bili sve bliži za poštovanje, on sve dalji za ljubav i drugarstvo.
Ja sam prije Pilavije primljen u SKOJ. Prije sam iz Kudelja izišao u odred. Bio sam već pomoćnik na puškomitraljezu u desetini Danila Lisičića kad se pojavio Pilavija u civilnom odijelu. Sad, pred polazak u okupirano Sarajevo, on je kao novopečeni obavještajni oficir brigade, prema meni, vodniku, igrao nekog politički daleko zrelijeg druga koji je mene kao mazluma priveo revoluciji i mora da me još uvijek podučava mudrosti politike koju on s visokim partijskim rukovodiocima suvereno vješto tabiri, raščlanjuje i programira za naš zajednički zadatak u gradu. Valjda zato, ja sam ne samo hladio prema njemu, nego je moja srdžba odnekud stala iskuhavati pitanja kako da mu se osvetim. I njemu, a i dvojici instruktora koji neće da me brane od njegovog omalovažavanja. Ta srdžba čekala je svoj trenutak kao opasna zasjeda znak za plotun.
