Collegium artisticum-otvorenje izložbe VII Sarajevski salon

Otvorenje izložbe VII Sarajevski salon, će biti upriličeno u galeriji Collegium artisticum, u četvrtak, 10. januara 2019. godine u 19:00 sati, u organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, u saradnji sa galerijom Collegium artisticum i uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

 

Odlomak iz teksta: Sarajevski salon nakon pedeset godina

Sanela Nuhanović

SARAJEVSKI SALON NAKON PEDESET GODINA

Davne 1968. godine, prije pedeset godina, održana je prva izložba pod nazivom “Sarajevski salon“. Inicijativa za pokretanje ovog izložbenog projekta i događaja potekla je od Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a istaknuti pokretači ove izložbe bili su tadašnji mladi umjetnici Borislav Aleksić, Mehmed Zaimović, Mersad Berber i likovni kritičar Muhamed Karamehmedović.

U predgovoru “II Sarajevskog salona“ (održanog 1969. godine u dvorani Radničkog univerziteta “Đuro Đaković“), Karamehmedović piše: “Kada smo prošle godine na ovom istom mjestu iznosili dojmove o prvom sarajevskom Salonu, bili smo uvjereni u činjenicu da sve ono što se tada desilo u skromnom omjeru izlagača i još skromnijem izložbenom prostoru treba da bude potvrđeno u budućnosti da bi se uistinu pokazalo u onoj mjeri prekretnim i presudnim za likovnu umjetnost naše sredine kako to svi želimo. Očigledno, jedna nova koncepcija se borila za svoju afirmaciju: bez mnogo buke njeni kreatori stvarali su svoja djela, spremajući se za novi stvaralački obračun ove godine kako bi se afirmisao i potvrdio kvalitet a ne kvantitet. Jer, kako god je taj prvi Salon jasno ukazao na niz bitnih kvalitetnih promjena do kojih je došlo u tkivu naše anemične organizacije i likovnih smotri, mnogi znaci ukazivali su da bitka za konačnu afirmaciju Salona nije završena, već da je tek počela, i ona vjerovatno tek treba da izdrži svoja najteža iskušenja. Nešto se očigledno kreće i mi ćemo sa zadovoljstvom istaći da su i po broju izlagača i po kvalitetu njihovih radova evidentni rezultati u ovom kratkom vremenskom intervalu od jedne godine“.

Afirmacija i potvrda kvaliteta je upravo jedan od ciljeva ”obnovljene” izložbe “Sarajevski salon“ koju organizuje Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo.

Na tadašnjim sarajevskim Salonima (od 1968. do 1974. godine) izlagali su neki od najznačajnijih bosanskohrecegovačkih umjetnika i umjetnica, među kojima: Alija Kučukalić, Borislav Aleksić, Husko Balić, Zdenko Grgić, Vojo Dimitrijević, Seid Hasanefendić, Bekir Misirlić, Nada Pivac, Mica Todorović, Ljubo Lah, Mehmed Zaimović, Boško Kućanski, Franjo Likar, Mersad Berber, Arfan Hozić, Milorad Ćorović, Ibrahim Ljubović, Jusa Nikšić, Affan Ramić, Mario Mikulić, Ismar Mujezinović, Radmila Jovandić, i brojni drugi.

Ukupno je realizovano sedam izložbi, a posljednji “Sarajevski salon“ održan je 1974. godine, iste godine kada je stari Umjetnički paviljon srušen, a 1975. godine, otvaranjem novog izložbenog prostora – galerije Collegium artisticum, “Sarajevski salon“ na izvjestan način prerasta u veću umjetničku manifestaciju pod nazivom “Collegium artisticum“, na kojoj se pored radova likovnih umjetnika, predstavljaju i ostvarenja arhitekata, umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera (što je predlagao i kritičar Karamehmedović u tekstu povodom Sarajevskog salona 1971. godine).

Nakon više od četiri decenije, 2011. godine, tada novoosnovano Udruženje likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, na čelu sa umjetnicima Izetom Alečkovićem i Džekom Hodžićem, smjelo kreće u organizaciju kolektivne selektivne izložbe istog naziva. Zahvaljujući entuzijazmu i energiji osnivača i voditelja Udruženja, kao i zalaganju umjetnika i umjetnica okupljenih oko pomenutog Udruženja, te svakako zahvaljujući finansijskoj podršci Ministarstva kulture i sporta KS, ”obnovljena” izložba “Sarajevski salon“ se evo već sedmi put realizuje, sa ciljem da pruži relevantan uvid u aktuelno stvaralaštvo i umjetničku produkciju bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetnica.

Ovogodišnja izložba, kao i prethodnih godina, zbir je individualnih likovnih poetika a obuhvata radove već renomiranih bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetnica, ali i radove najmlađe generacije likovnih stvaralaca čiji potencijal Udruženje, iz godine u godinu, prepoznaje i podržava.

 

Regionalni nagradni konkurs/natječaj za mlade i izložba plakata

Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH ULUPUBIH poziva mlade dizajnere da kreiraju plakat sa temom Suočavanje s prošlošćui uzmu učešće na konkursu/natječaju i izložbi koja će biti otvorena u okviru XXXV Internacionalnog festivala Sarajevska zima 2019. od 21. februara do 2. marta u Galeriji Novi hram.

Konkurs je otvoren do 14. februara 2017 u 24.00 sata CET.

Na konkursu mogu učestvovati mladi od 16 do 35 godina iz post-jugoslovenskog regiona.

Žiri će činiti članovi ULUPUBIH-a: Mr. Dalida Karić-Hadžiahmetović, profesorica grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu;Miodrag Spasojević Štrika, višestruko nagrađivani BH grafički dizajner i Bojan Stojčić, mladi multimedijalni umjetnik i dizajner. Koordinatorka projekta je Miomirka Mila Melank. Odluke o učesnicima izložbe i nagradama žiri će donijeti 16. ili 17. februara 2019. Biće dodijeljene 3 nagrade, prva u iznosu od 500 KM, druga 300 KM i treća 200 KM.

Pobjednik konkursa će biti proglašen na otvaranju izložbe 21. februara 2019. godine.

Konkurs zajednički realizuju Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine ULUPUBIH i Fond za humanitarno pravo FHP.

Prijave

Plakati, odnosno fajlovi do 25MB, se prijavljuju za konkurs/natječaj i izložbu e-mailom na adresu ulupubih@gmail.com

Plakat treba biti dizajniran na formatu B1, 700x1000mm, vertikalno ili horizontalno. Za žiriranje treba poslati na email fajl, CMYK jpg 5512×7874 rezolucija 200 pixela, 10-12 maximum quality, baseline standard ili pdf na 200 dpi, CMYK sa kompresijom koja neće ugroziti kvalitet za print. Fajlovi će za izložbu biti printani digitalno na B1 formatu. Uz to treba priložiti i RGB jpg fajl za objavljivanje na internetu, 800 pixela po dužoj strani.

Radovi se prijavljuju pod nazivom: ImePrezimeNazivRada Suocavanje

Plakati selektovan za izložbu će biti printani o trošku ULUPUBIH-a i objavljeni u zajedničkom katalogu izložbe koji će autorima biti dostupan na otvaranju.

Opis kreativne ideje

Projekat „Mladi grade mir na Zapadnom Balkanu – Suočavanje“ ima za cilj da uspostavi dijalog i omogući aktivno i kreativno angažovanje mladih u procesima suočavanja sa prošlošću.

Uprkos obilju sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima počinjenim tokom ratova devedesetih godina prošlog vijeka, 20 godina kasnije trajni mir još uvijek izmiče. Onemogućavaju ga rasprostranjena nekažnjivost, ignorisanje žrtava, javno veličanje odgovornih za kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, kao i postojanje etnički pristrasnih i međusobno suprotstavljenih narativa o događajima, žrtvama i odgovornim akterima. Nedostatak konstruktivnih i inkluzivnih dijaloga o naslijeđu ovih ratova dodatno otežava prihvatanje odgovornosti za zločine i suočavanje sa njihovim posledicama. Različita sjećanja na ratove prenose se i na mlade generacije. Formalni obrazovni programi ne nude prikaz nedavne prošlosti koji je zasnovan na sudski utvrđenim činjenicama, već šture, selektivne i etnički pristrasne informacije o ratnim događajima. Znanje mladih o prošlošti je stoga veoma ograničeno, što nepovoljno utiče i na njihov angažman u širenju istine i zahtijevanju pravde za počinjene zločine. Aktivnosti koje osmišljavaju, organizuju i sprovode mladi naročito nedostaju na nivou lokalnih zajednica, koje treba da predstavljaju žarište društvenih inicijativa i dijaloga. Ovakva situacija predstavlja ozbiljnu prijetnju izgledima za pomirenje u regionu.

Fond za humanitarno pravo (FHP) i organizacija Branitelji ljudskih prava (Civil Rights Defenders) prepoznaju mlade kao ključne aktere u izgradnji trajnog mira na Zapadnom Balkanu. Neopterećenost mladih direktnim iskustvom rata, kao i otvorenost za saradnju i potragu za inovativnim rešenjima, čine ih nezaobilaznim učesnicima u procesu suočavanja sa prošlošću. Ovaj poziv ima za cilj omogućiti mladima vizuelnim umjetnicima i grafičkim dizajnerima zagovaranje pravde i odgovornosti za nedjela iz prošlosti i preuzimanje aktivnije uloge u procesu pomirenja.

Izbjeglička priča 4: Najljepše doba godine

Imamo pet prstiju na ruci i nijedan nije jednak. Isto je i sa ljudima, nismo svi jednaki. Božija je volja kao pet različitih prstiju na ruci, kaže Shazzy. Muslimanskoj, kršćanskoj, bosanskoj, migrantskoj, nije bitno. Bitno je kako koristimo tu ruku. Da li njome popravljamo ili kvarimo? Brojimo li našim prstima različitosti ili sličnosti? Zatvaramo ili otvaramo granice? To je ono što je naša volja i što čini razliku od čovjeka do čovjeka.

Da je novogodišnje raspoloženje posebno doba godine, potvrđuju entuzijastični, svakodnevni upiti „gdje ćeš za Novu“  ili „imaš li kod koga na božićne kolače“. Isto sam i ja, baš na Badnje veče, pitala svoga druga Shazzya, dok smo ubundani, u hladnom autu razgovarali o životu.

Shazzy je musliman, ali mi je pokazao fotografiju torte koju je kupio prijateljima za proslavu Božića, naredno jutro. Ima u kampu i kršćana, znate?

„Pa čekaj Shazzy, vama je onda zaista lijepo. Držite se skupa i skupa slavite jedni druge.“

„Jeste, ali ne svi. Znaš Edina, nije nam to razlika u kampu. Razlika su nam oni koji jedni drugima šamar poklanjaju, provaljuju ljudima u domove i ne slave ništa. To su razlike. Oni koji ne slave(ništa).“

Shazzy je tridesettrogodišnji magistar poslovnog računovodstva i osnivač jedne nevladine organizacije u rodnom mu Pakistanu, čiji je primarni cilj briga za djecu slabijeg imovinskog stanja, djecu bez roditeljskog staranja i oboljelu djecu. Fokus organizacije je na izgradnji edukacijskih ustanova, prikupljanju i doniranju stipendija radi podsticanja obrazovanja i povećavanja znanja. Misija organizacije je i nabavljanje polio vakcina, protiv dječije paralize, jer zdravstvena zaštita nije dostupna svima, kao ni samim zdravstvenim ustanovama.

U takvim okolnostima, Shazzy i njegov drug su vodili bitku s vjetrenjačama, jer – ma koliko vam to možda suludo zvučalo – nabavljati vakcine za djecu je u nekim dijelovima svijeta opasno po život. Zbog svog posla Shazzy je bio progonjen i na kraju morao pobjeći iz svoje zemlje zbog osnovanog straha za vlastiti život.

Prema definiciji iz UN-ove Konvencije o izbjeglicama, svaka osoba koja “ne može ili se ne želi vratiti u zemlju svog porijekla zbog osnovanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom uvjerenju”, ima pravo na izbjeglički status.

Zbog svojih donkihotovski borbi, Shazzy i njegov drug su često upadali u neprilike u gradiću u kojem su otmice i ubistva od strane terorista gotovo svakodnevnica, a država ne može ili ne želi da zaštiti sve one koji su zbog svojih političkih i ljudskih uvjerenja potencijalne mete terorizma. Ured Shazzyeve organizacije je nekoliko puta napadnut i opljačkan, a onda su napadnuti i sami uposlenici. Posljednje uspomene koje mog sagovornika vežu uz Pakistan su mračne: to je vrijeme koje je bio u tamnici, nakon što su njegovog radnog kolegu i njega kidnapovali, te skoro dva mjeseca držali u zatočeništvu.

„Nismo znali gdje smo i jedina svjetlost je bila iz prozorčića na vrhu podruma. Nakon 45 dana, pred mojim očima ubili su moga prijatelja, nakon što su ga izudarali željeznom polugom. Poslije sam saznao da su ga bacili u rijeku…“

Sve ovo je Shazzy pričao  kroz suze i teške udahe, ali i iskru hrabrosti u očima. Istu onu iskru koju je pronašao 15 dana nakon ubojstva prijatelja, kada je uspio pobjeći i ukrcati se na prvi autobus za odlazak van zemlje, uputivši se u Iran. Nakon toga je otišao u Tursku, gdje se zadržao godinu i po.

Porodici se nikada nije javio, kako kaže – ni u ludilu. „Edina, ti kao novinarka možeš pisati o meni. Ili o nekom drugom problemu. Naši mediji ne mogu, niti prenose stvarnu situaciju. Rade za vladu, ako se uopće zna ko je vlada. Policija, također. Komunikacijski saobraćaj, također. Kada bih se javio njima ili žalio nekome, garantujem da bi za pola dana sva moja porodica bila mrtva, skupa sa mnom. Bez ikakvih posljedica, naravno. Sve se prisluškuje i bespomoćan si.“

U Turskoj se zaposlio u tvornici koja proizvodi ženske torbice, ali sa plaćom od 200-300 dolara  mogao je samo puko preživljavati. Nagon za boljim životom i snovi o pomaganju drugima, vodili su ga ka evropskom tlu. Po standardnoj ruti uputio se u Grčku, odakle su ga deportovali nazad u Tursku, a pritom mu zaplijenili dokumente, ruksak i sav novac. Opet je otišao u Grčku i tražio azil, ali se nakon odbijenice usmjerio za Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Hrvatsku i konačno Sloveniju gdje je također tražio azil, ali je dobio samo još jednu odbijenicu. Odatle je vraćen u Bosnu i trenutno se nalazi u bihaćkom kampu Bira.

Shazyya sam upoznala u Velikoj Kladuši prije dva mjeseca, kada sam tek započela migrantske priče, a javio mi se prije nekoliko dana traživši pomoć u pronalasku posla.  Kako kaže, ne želi otići iz Bosne, ali treba posao. Iako ima osmogodišnje iskustvo s Oracle sofverom i u biznis marketingu, volio bi nastaviti svoje istinsko zanimanje – pomaganje ljudima. „Više od svega bih volio nastaviti pomagati ljudima. Pomagati djeci.  Posao nije samo novac, niti je u novcu sve.“

Iako spavate u kampu koji vam liči na toalet, sanjate o dostojanstvenom životu. Iako i sami trebate pomoć, najveća vam je želja da pomažete drugima. Iako ste migrant bez para, pritom musliman, kupili ste tortu za Božić. Iako mnogo toga znate raditi, bili biste zadovoljni bilo kakvim poslom. Iako ste srozani bolom, nastavljate da se borite. Iako su vam prsti različiti, imate na umu da su od iste ruke. Iako vas svakodnevno gledaju očima osude, ponosno hodate po gradu.

Da, zasigurno je najljepše doba godine ono u kojem smo ljudi koji se usude pokloniti razumijevanje, umjesto osuda.  Kada nam je svakodnevna, a ne novogodišnja odluka da budemo humaniji.  I da ispod drvceta ostavimo makar osmijeh, za neka nova lica starih gradskih ulica.

P.s. Ukoliko želite pomoći u pronalasku posla Shazzyu, javite se kako bismo vas spojili s njim. Zbog sigurnosnih razloga, njegove certifikate i identifikacijske dokumente, nismo javno objavili.

Novinarka: Edina Čović

Video: Edis Kadrić