Odgajane smo da neprestano postavljamo pitanja i tražimo odgovore

preuzeto sa: www.http://lgbti.ba

Emina i Esma jedne su od onih filmskih sestara – najboljih prijateljica koje, iako ih trenutno dijele hiljade kilometara, ne mogu zamisliti dan jedna bez druge. Tako je bilo gotovo oduvijek, a činjenica da je Emina lezbijka ni u jednom trenutku njihovog odrastanja nije na to uticala. No, klasičnog autiranja u njihovom slučaju nije bilo. Za serijal Porodica progovara, ove dvije djevojke govorile su o svojim iskustvima prihvaćanja, iskakanja iz društvenih normativa i važnosti podrške unutar porodice.

Piše: Lamija Begagić

Radeći za serijal Porodica progovara, gotovo po pravilu bih razgovore sa svojim sagovornicima i sagovornicama i njihovim sestrama i braćom otvarala pitanjem o razvoju njihovog odnosa, neovisno o seksualnim orijentacijama. I opet gotovo po pravilu, svi su odnosi evoluirali kako su braća i sestre odrastali, postajući, baš kao i u Emininom i Esminom slučaju, od zakletih neprijateljica u djetinjstvu najbolje prijateljice u mladosti.

Esma: Između mene i Emine je pet godina razlike. Ja sam starija sestra i naravno da mi je tih pet godina u djetinjstvu bila ogromna razlika. Ja sam imala 12, ona 7, nervirala me i smarala kao i svaku tinejdžerku mala sestra. Uz to, dosta smo različite i karakterom, Emina je bila mamina maza, odlična i mirna učenica, jako poslušna, a ja baš i nisam bila neka cvjećka (smijeh), naprotiv, bila sam buntovna, na momente i problematičnog ponašanja. No, danas smo najbolje drugarice iako je Emina u BiH, a ja u dalekoj Kini.  

Pored Esme i Emine, njihovu porodicu čine još i tata, mama i pas. Roditelji znaju da je Emina lezbijka, kao što znaju i da je Esma panseksualna i možda u startu jesu bili pomalo zbunjeni činjenicom da je Esma bila s djevojkama, dok je trenutno u dugogodišnjoj vezi s muškarcem, ali danas prihvataju sve što donosi sreću njihovim kćerkama.

Esma: Emina i ja smo oduvijek bile eskperimentalne osobe, odgojene smo da budemo radoznale, postavljamo pitanja i tražimo odgovore na njih. Nijednom nismo imale taj trenutak autovanja koji je mnogima važan kad se izgovori, zato što naša porodica ne funkcioniše tako. Naučene smo da volimo i poštujemo, nebitno koga, kako i gdje. Voli se osoba. Nikada se nismo morale pravdati niti objašnjavati svojim roditeljima ni za šta, pa tako ni za to. Međutim, mi smo imale sreće. Da li je našim roditeljima bilo poputno svejedno? Ne, naravno. Zato što je ovo BiH, zato što se plaše za našu sigurnost.

Slaže se sa Esmom i njena mlađa sestra, potcrtavajući da sa sestrom ipak dosta razgovara o svojim vezama, dok je mama, za koju je isto dosta vezana, prihvata, ali ne govori mnogo.

Emina: Odrastale smo u liberalnijem okruženju, pa među nama dvjema generalno nikada nije bilo tabu tema. Sestra je znala za skoro sve moje djevojke, a neke od njih je i upoznala. Doduše, samo joj se jedna svidjela! (smijeh). Mama, s druge strane, zna, ali kod nje više važi princip: Znam, ali šutim. Upoznala je samo jednu moju djevojku i prihvatila je kao dio porodice, rekavši mi ono što svako dijete želi čuti od roditelja, čak i ako zvuči kao floskula: Ako si ti sretna, i ja sam! 

U procesima priprema za autiranje, kao i u procesima prihvatanja sebe, mnoge LGBT osobe i članice i članovi njihovih porodica zatraže stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Emina i Esma tvrde da za tim nisu imali potrebe, a tome imaju zahvaliti prije svega svojim roditeljima. Nisu istraživale, u smislu da su čitale stručne tekstove, nit su tražile psihološku pomoć iz prostog razloga što, kako tvrdi Emina, kao da iko istražuje kako se zabavljati sa osobom suprotnog spola, pa zašto bismo onda istraživali isto to, samo sa istim spolom!

No, ove dvije djevojke svjesne su da nije svima tako lako i da žive u svojevrsnom balonu.

“Važan je odgoj i atmosfera u porodici, a i karakter, dakako, igra ulogu”, objašnjava starija sestra Esma, dodajući: “Ja sam takva da nikome ‘ne polažem račune’, pa sam tako gledala i na autiranje, zašto imam ikome objašnjavati da sam se zaljubila u curu, pa u dečka, osim ako neko pita iz radoznalosti, a ne s namjerom da osuđuje.”

Mlađa sestra, pak, nije baš tako lako i bezbolno prošla kroz proces samoprihvaćanja.

Emina: Ja sam malo drugačija i generalno mi je trebalo dosta dugo da prihvatim to što osjećam, i da doživim te simpatije i privlačnost koju gajim prema djevojkama kao nešto što je dio mene. Prvu sam djevojku imala u osmom razredu i mislim da tada nisam nikome smjela reći, dok to nisam procesuirala sa sobom. Tek negdje sredinom srednje škole sam shvatila da to jesam ja i da je to sasvim okej. Tad nekad je i Esma „sabrala dva i dva“, kad su djevojke počele češće da cirkulišu kroz moj život (smijeh).

“Sve porodice nisu iste”, kaže Esma i dodaje da bi voljela da sve makar malo nalikuju njenoj kako bi lezbejke, gej muškarci i trans osobe dobile ljubav i podršku kakvu zaslužuju.

Esma: Naši roditelji, ponajviše mama, su oduvijek imali iskren odnos s nama i mnogo smo teških trenutaka prošli skupa i to nas je mnogo ojačalo. Tako da stvari poput toga s kim ćemo biti u vezi, da li pušimo travu, da li izlazimo i pijemo, s kim se družimo nikada nisu bili strašni i nepremostivi problemi već teme za konstruktivan razgovor u kojem je, naravno, dolazilo i do svađa i nesuglasica, ali se ipak pričalo.

Bezrezervna podrška porodice Emini i Esmi olakšala je i probleme koje su imale u široj zajednici, izvan kuće.

Esma: Nažalost, još kako ih je bilo. Ja sam tokom odrastanja mnogo problema imala sa okruženjem: s prijateljima, poznanicima, u školi… Tada sam nalazila neke svoje mehanizme da se s tim nosim, ali sa ove distance tek uočavam da sam prošla kroz dosta omalovažavanja, vrijeđanja i diskriminacije. To bi mogao biti i neki moj savjet za kraj ovog razgovora svim LGBT osobama: da ostanu psihički jaki, da se ne obaziru na te stvari već isključivo na svoju ličnu sreću jer sve bude i prođe. Odrastanje i prihvatanje samog sebe je teško. Priznati samom sebi da si „drugačiji“ je teško. Ali svako je drugačiji na neki način. Seksualna orijentacija, boja kose, tetovaže, marama ne čine osobu.

“Budite dobri, srećni i voljeni”, s lakoćom izgovara Esma, i dodaje: “Mir dođe vremenom.”

Na takvu njenu poentu ovom našem razgovoru, ni Emina, a ni mi, nemamo šta dodati osim joj se zahvaliti na savjetima, iskrenosti, otvorenosti i podršci koju pruža svojoj mlađoj sestri, ali i svim svojim LGBT prijateljicama i prijateljima.

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.

Zatvaranje manifestacije „Pokloni čaroliju nekome“

Zatvaranje omiljene dječije zimske manifestacije na Vilsonovom šetalištu planirano je za nedjelju, 27. januara u 12 sati, kada će ujedno i početi humanitarni bazar pod nazivom „Pokloni čaroliju nekome“.

Načelnik Općine Novo Sarajevo, Nedžad Koldžo, u nedjelju će uručiti diplome za sve polaznike škole klizanja, za koju je kao i prethodnih godina, novac osigurala ova Općina.

Kako je najavljeno, u 12 sati posjetitelji će moći uživati u nastupima šest vrtića JU Djeca Sarajeva – Košuta, Rosica, Kekec, Zvončić, Mašnica, te Aprilski cvjetovi, kojim će se simbolično otvoriti humanitarni bazar Udruženja Pomozi.ba na lokaciji Ledene čarolije. Općina Novo Sarajevo uručit će 65 paketića i ruksake za korisnike usluga Pomozi.ba.

Organizatori pozivaju građane da se u nedjelju, u 12 sati, odazovu donošenjem slatkih i slanih peciva za prodaju, te da kupe izložene proizvode po simboličnim cijenama. Sav prihod uputit će se za pomoć u radu najpoznatijoj humanitarnoj organizaciji u BiH, Pomozi.ba.

Na ovaj način organizatori su željeli da se duh čarolije širi i da se pomogne onima kojima je to najpotrebnije.

Od otvaranja, 28. decembra, na Ledenoj čaroliji Općine Novo Sarajevo oko 300 djece završilo je besplatnu školu klizanja. Dnevno je lokaciju posjećivalo i do 500 klizača i drugih posjetitelja, koji su uživali u bogatom kulturno zabavnom programu.

Za vrijeme trajanja raspusta na Čaroliji su održane i brojne edukativne, sportske, zabavne i interaktivne radionice. Mališani su pokazali ogroman interes za preko 20 radionica, među kojima su muzičke i plesne radionice, literarne, te radionice udruženja DogsTrust, Gorska Služba Spasavanja – stanica Sarajevo, Crveni križ Novo Sarajevo, Eko policije, Udruženja Pričalice, Mozgaonica i drugim.

Sedmično su, osim navedenog, održavane i sportske, te likovne radionice, u kojima su učestvovali čak i najmlađi posjetioci. Mnogi od učesnika interaktivnih radionica osvojili su vrijedne LEGO nagrade.

Medijsku pažnju i pažnju javnosti privukla je izložba „Oči – ogledalo duše“, autorice Nisrin Panjeta.

Svakodnevno su na Ledenoj čaroliji provođene humanitarne aktivnosti u svrhu prikupljanja sredstava za pomoć udruženjima Pomozi.ba i Obraduj nekoga.

Izložba “Koraci u tišini”

28.01.2019. godine, će u Historijskom muzeju BiH biti otvorena izložba „Koraci u tišini“ umjetnice Arme Tanović Branković. Otvorenje izložbe će biti upriličeno u 19:00 sati.

Izložba je sačinjena od slika koje predstavljaju interpretaciju pojedinih bosanskohercegovačkih književnika i njihovih dijela. Između riječi i slike, kadra i impresije slike Arme Tanović Branković, posmatrača pozivaju da o književnosti razmišljaju kao o mehanizmu putem kojeg se mogu pratiti historijski i društveni procesi. Izložba „Koraci u tišini“, koja tematizira ulogu žene u društvu, realizirana je u tehnici asemblaža, čiji elementi pomažu da se svijet narativa sjedini sa svijetom umjetnice. Slike Arme Tanović Branković nisu ni ilustracija, ni portreti, već interpretacija i vizuelni refleks, koji u preplitanju sa ličnom prošlošću umjetnice pozivaju na nova iščitavanja starih i poznatih priča. One nas ujedno pitaju: može li nam i u kojoj mjeri književnost pomoći da se obračunavamo sa ličnom/kolektivnom prošlošću?

Izložba je prodajna, a sav prihod od njihove prodaje ide u humanitarne svrhe.

Arma Tanović Branković rođena je 1978. godine u Sarajevu, BIH, gdje je završila osnovnu i Srednju umjetničku školu. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku Gluma u klasi profesora Admira Glamočaka, te na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Radoslava Tadića, na Nastavničkom odsjeku. Magistrirala je na Filozofskom Fakultetu na odsjeku Komparativna književnost pod mentorstvom profesora Dr. Dževada Karahasana i na Katedri za historiju umjetnosti pod mentorstvom Senadina Musabegovića. Trenutno je na doktorskom studiju iz oblasti Kreativne pedagogije.

Docentica je na Akademiji scenskih umjetnosti. Osim pedagoškog rada i glume, bavi se slikarstvom i redovno izlaže na godišnjim izložbama ULUBIH.

U saradnji sa akademskom slikarkom, dizajnerkom i likovnom kritičarkom i dizajnericom, Aidom Pašić snimila je video rad “Derbi” koji je premijerno prikazan u okviru izložbe mladih umjetnika u Accessu 2003., a zatim na festivalima: Urban Fest – Sarajevo 2003, Forbiden fruit of civil society-Osijek 2003., DU monde aux balkans – Tuluz, Grenobl- Francuska, te  na Internacionalnom  simpoziju umjetnosti «Nine Dragon Heads «,Koreja.  2004. godine u okviru Festivala Sarajevo, Sarajevska zima publici  se predstavila sa video radom “Mahrem” na izložbi «Žene vole razlike». Ovaj rad je, potom  otvorio F.A.K.I. Festival u Zagrebu. Njen treći video projekat (takođe rađen sa Aidom Pašić) “Tanatus”  prikazan je na prestižom Bijenalu mladih umjetnika Mediterana u Napulju 2005., te na Bijenalu u Aleksandriji. Kao prvi asistent sarađivala je sa priznatom holandskom umjetnicom Ann Verhoizen na projektu “Genesis 3”. Autor je izložbe “Predmeti ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995”. Uradila je dva performansa “Samo jednom sam dijete” posvećena promovisanju hraniteljstva kao oblika staranja za djecu bez roditelja, za koje je napisala tekstove bazirane na dokumentarnim ispovjestima majki hraniteljki i djece odrasle u hraniteljstvu i gdje je tumačila ulogu Vanje Elezović.