Autor: urednik

U petak, 28. februara u Charlama Depot Galeriji od 19:00 sati, održaće se samostalna izložba “Portreit of a bosnian family”, akademskog kipara Marka Frančeševića. Ovo je sedma po redu Frančeševićeva Izložba, koja će uključiti oko 20 skulptura nastalih u proteklih godinu dana.

Riječ je o portretima ljudi koje autor susreće u svakodnevnom životu, čija je forma razbijena i uništena, a naglasak je na emocionalnom i duhovnom stanju likova. Ti ljudi su najčešće tradicionalno porodični pojedinci, koji pokušavaju živjeti sve norme i pravila koje im okruženje nalaže. Odatle i potječe naziv izložbe. Porodica se često nameće kao temelj i preslik jednog društva i zbog toga autor kroz rad pristupa likovima kao jednoj velikoj porodici koja nerijetko biva iskrivljena i izopačena.

„Još kao student posjećivao sam galeriju Charlama koja je bila jedini portal u svijet moderne umjetnosti i jedini izvor informacija o dešavanjima na svjetskoj likovnoj sceni. Jusuf Hadžifejzović je tada okupljao oko sebe sve zainteresirane za neku vrstu umjetnosti koja je izlazi iz okvira onoga sa čime smo se susretali tijekom školovanja. Zbog toga za mene izlaganje u Charlami ima poseban emotivni značaj, te je na neki način i ostvarenje nekih želja koje sam imao još kao student“- kaže Frančešević.

Marko Frančešević je srednju školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu, gdje je i magistrirao na Odsjeku za kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Mirsada Šehića 2016. godine. Po završetku obrazovanja radio je u Federalnom ministarstvu kulture i sporta, Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, te u Narodnom pozorištu Sarajevo. Sudjelovao je na više grupnih izložbi i međunarodnih simpozija skulpture i član je Udruženja likovnih umjetnika BiH.

Kroz svoje likovno djelovanje bavi se modernom skulpturom i instalacijom. Samostalno je izlagao 6 puta, sudjelovao je na brojnim likovnim simpoziumima, skupnim izložbama u regionu i inozemstvu. Trenutno radi na projektu 365/365 čiji je koncept da svaki dan u godini pravi po jedan likovni rad.

Frančešević inspiraciju crpi iz ljubavi prema skulpturi, koja ga prati od najranijeg djetinstva. Od najranije dobi je bio opsjednut igračkama i porculanskim figurama i već tada  se okušao u nekim materijalima koji su mi bili u tom trenutku dostupni. Kreativnu energiju crpi u popularnoj kulturi, spajajući motive iz djetinjstva sa suvremenim temama, stvarajući radove čija je estetika nešto posve drugačije na domaćoj likovnoj sceni i često odgovara na relevantna društeva pitanja i probleme. Ističe da stvaralačke energije umjetnicima kod nas nikad ne nedostaje, nego da im nedostaju uslovi, vrijeme i prostor za stvaranje.

Posvećenost umjetnosti i životnim temama odražavaju duboku strast koja Marka Frančeševića prati kroz cijelu karijeru i život.

Mahala – ključno mjesto susreta civilizacija u kojoj su se, kao i u novoj knjizi Vedada Drljevića Mahalama Sarajeva, slivali svjetovi, osnova je za uvid u identitet Sarajeva. Poziv na razumijevanje tih stambenih jedinica ostaje podsjetnik na to da su kultura, i ova zemlja koja je utjelovljuje, neuništive − dok god postoje oni koji se u njima prepoznaju.

RAZGOVARALA: Zejneba Hajdarević

Nerijetko kažemo da su mahale izgradile menatalitet Sarajeva. Šta je bio Vaš povod da pišete o njima?

Odgovorit ću anegdotom. Pošto se već decenijama amaterski bavim fotografijom, posjedujem veliku zbirku fotografija Sarajeva, njegovih ulica, objekata, ljudi ovog grada, pa i mahala. Ponudio sam Buybooku da se te fotografije i objave. Međutim, dobio sam odgovor da fotografije bez nekog pratećeg teksta ne mogu biti pretočene u knjigu, nego da sjednem i da uz njih napišem i neku priču. Tako sam, želeći da moje fotografije budu ukoričene, bio prisiljen da ispišem ovu priču o sarajevskim mahalama. Naravno, šalim se. Dugo već proučavam istoriju Sarajeva i dugo se već bavim mišlju da pokušam nešto napisati o ovom gradu, a za temu mahale odlučio sam se zbog toga što smatram da joj nije posvećeno dovoljno pažnje u dosadašnjim istorijskim ili naučnoistraživačkim radovima. Mada, ovu moju priču ne smatram takvom, više je vidim kao neko lagano štivo, ali iz kojeg čitaoci mogu mnogo naučiti o Sarajevu. S druge strane, veliki broj stanovnika Sarajeva ne poznaju ove najstarije stambene četvrti i bilo bi mi veliko zadovoljstvo da barem neko, nakon čitanja ove knjige, stavi kaput na rame i krene u šetnju po sarajevskim mahalama.

Djelo Mahalama Sarajeva spaja historijski, kulturni i etnološki pristup. Time se u velikoj mjeri oslanjate na detaljan pregled arhitekture mahala na sarajevskim padinama. No, iako se u Vašem djelu nalazimo više u domenu faktografije, vidljivi su i određeni elementi otkrića i ličnog angažmana na mjestima koja posjećujete – što podrazumijeva formu putopisa. Kako biste opisali svoju „putničku“ poziciju u ovom djelu?

Ovo i jeste neka forma lokalnog putopisa, ako g tako mogu nazvati. Pišući svaku rečenicu ove knjige zamišljao sam da uz mene korača neki moj saputnik ili sašetač, kojem ja želim ispričati sve što znam o tim sokacima, a trudeći se u obraćanju da ga ne opteretim stručnim terminima i nepotrebnim dosadnim opisima, da on ne bi izgubio pažnju i znatiželju.

Vaša odluka da Mahalama Sarajeva organizirate kroz pet dana obilaska grada djelu daje čvrstu strukturalnu osnovu. Kako ste balansirali prolaznost takvog kratkog putovanja sa željom da čitaoca/čitateljicu uvedete u dublji, intimniji odnos s gradom i njegovim mahalama?

Nisam razmišljao o strukturalnoj osnovi. S obzirom da sam mnogo puta prošao kroz ove mahale, znam da je zaista potrebno pet dana da bi se sve one obišle i vidjele. Nekome je, s obzirom na njegove kondicione sposobnosti, možda potrebno šest, sedam ili deset dana, ali za dva ili tri dana nije moguće vidjeti sve ono što je u knjizi opisano. Tako je i kod čitanja. Ako žurno pročitate knjigu u jednom danu, ili dahu, promaći će vam mnoge stvari koje su vam mogle biti zanimljive. Preporučio bih čitateljima da nakon jednog pročitanog poglavlja, ili dana, zaklope knjigu, odmore se i razmisle o onom što su pročitali. Ne treba žuriti.

Mahale su vrlo specifične i simbolične jedinice unutar Sarajeva. Na nekoliko mjesta navodite brojne legende i narative koji se prenose s generacije na generaciju. Ti elementi su, nedvojbeno, važni u kreiranju slike Sarajeva kao grada s dubokim kolektivnim pamćenjem. Koliko je važno da se ove priče očuvaju u okviru moderne globalizacije i urbanizacije koje, u određenom smislu, „brišu“ kulturnu baštinu?

Vrlo je bitno da se ovakve priče sačuvaju od zaborava, jer naša kulturna baština se već odavno uveliko briše. Globalizacijom i ubrzanom tehnološkom modernizacijom primamo sve više informacija koje nas polako odvode od nas samih, mijenja nam se jezik kojim govorimo, prihvatamo neke nove običaje, arhitektura nije više autohtona, sve manje slušamo domaću muziku, zaboravljamo ili nas ne zanima naša istorija i porijeklo, ljudi ne poznaju imena svojih  pradjedova, istorija je nestala negdje u magli u kojoj se i mi lagano gubimo. Zato je važna svaka napisana riječ, mada se sve manje čita, možda će se neka od njih urezati u naša sjećanja i podsjetiti nas na to ko smo, šta smo i odakle smo.

Kako doživljavate promjene u urbanoj topografiji i arhitekturi Sarajeva koju opisujete?

Ne samo Sarajevo, mijenjaju svoj izgled svi gradovi svijeta. Neki brže, neki sporije. S obzirom na brzo rastuću populaciju i globalno napuštanje sela, gradovi postaju veći, rastu, šire se. To se dešava i Sarajevu. Problem je što se sporadičnim i neplanskim izgradnjama modernih objekata i saobraćajnica narušava izgled starih dijelova grada i tako se gubi autentičnost. Na mojim fotografijama „spasio“ sam desetine mahalskih porodičnih kuća koje su nekad bile izgrađene u bosanskom slogu, a koje danas više ne postoje. Na njihovim mjestima nikle su moderne stambene kuće. Ima i rijetkih izuzetaka. Urbanizam nam je na niskim granama, vladajuće upravljačke strukture ili nemaju smisla ni znanja ili nemaju želje za očuvanjem tog starog izgleda mahala. Niko neće da se sjeti da investitoru, koji želi napraviti novu stambenu jedinicu negdje u mahali, ponudi projekat po kojem mora graditi objekat koji će se uklapati u ambijent mahale. Kao i u svim drugim oblastima i ovdje smo vođeni samo profitom.

Da li se razvijajući urbani pejzaž u Sarajevu sve više udaljava od suštine tradicije koju čine mahale, ili se zapravo transformiše na neki novi način?

Mislim da ste ovim pitanjem ponudili i odgovor. Smatram da su „mahalci“ ostali najveći čuvari naših tradicionalnih običaja, a njihova djeca i unuci, raseljeni po urbanim dijelovima grada, još uvijek su emotivno vezani za mahalu. U skorijem periodu, dolaskom novih generacija, bojim se da će ta veza  biti sve slabija. Naravno postoje i oni koji svoju kuću i mahalu ne bi dali ni za šta.

Vaše djelo istražuje višestoljetne smjene arhitektonskih stilova i društvenih odnosa. Da li smatrate da je u Sarajevu došlo do raskida između generacija, a time i između tradicije i modernosti, ili se to, naprotiv, reflektuje kao simbioza?

Dijelom sam dao odgovor u prethodnom pitanju. Poznajem mnoge ljude koji su rođeni i odrasli u mahali pa su odselili u velike stambene zgrade u ravničarskim, urbanim dijelovima grada. Ti ljudi, zainteresovani za moderan način života koji u mahalama nije bio toliko moguć, bili su sretniji i zadovoljniji svojim izborom. Nisu se više patili sa parking mjestom, sam nekadašnji prolazak automobilom uskim mahalskim uličicama do svoje kuće bio je svakodnevni napor, naročito u zimskom periodu. Tržni centri, pijace, ostale prodavnice sada su im bili blizu. Banke, pošte, pozorišta, zdravstvene ustanove i sve što im je potrebno sada su nadohvat ruke. U velikom broju mahalskih ulica nije moguće prići bilo kakvim dostavnim vozilom, pa je nabavka novog namještaja ili većih kućanskih aparata izuzetno naporna. Tradicija gubi bitku protiv modernizma, sve brži način života utiče na to da će u mahalama ostati živjeti oni koji žele miran, skladan život bez puno trke i stresa, oni koji će znati uživati u svom rahatluku.

U Mahalama Sarajeva posvetili ste značajnu pažnju određenim detaljima, poput česmi, koje ne samo da predstavljaju praktične objekte, već i duboko ukorijenjene kulturne simbole. Zašto ste se odlučili upravo za ove segmente mahala da biste prikazali svakodnevni život i društvene dinamike? Da li smatrate da su ovi objekti, iako na prvi pogled skromni, ključni za razumijevanje identiteta mahale?

Nekada, da bi neka stambena gradska četvrt dobila status mahale, morala je imati džamiju ili mesdžid, morala je imati mekteb, svoju pekaru, groblje i uličnu česmu. Najveći broj ovakvih uličnih kamenih ili drvenih česmi obično su pravili, uz svoje objekte, graditelji džamija. Ali mnoge su napravljene sredstvima nekih skromnih, često nepoznatih mahalskih žitelja, kao hajr, kao opštu dobrobit, mali objekat na kojem se svako mogao osvježiti pa čak i žedne cuke, mace ili neke ptice. Izuzetno mi je drago, što u posljednjim decenijama u mahalama niču nove česme, česme nekih dobrih ljudi koji ne traže ni zahvalnost, ni pomen. Ti jednostavni mahalski stanovnici tim česmama učinili su više dobra nego mnogi škrti bogataši. Ima jedna takva česma u Širokcu na kojoj čak i piše „Voda je za piće“, pa brojni turisti na njoj utole žeđ penjući se strmim ulicama ka Bijeloj ili Žutoj tabiji. E to je taj mahalski identitet.

U jednom dijelu istakli ste osjećaj labirintskog zatočeništva u mahalama. Osjećaj gubitka u „mahalskom labirintu“ može se, s jedne strane, tumačiti kao simbolička reakcija na haotičnu i nesistematiziranu prirodu mnogih sarajevskih mahala, dok s druge strane ukazuje na kompleksnosti koje Sarajevo nosi – i kao grad, i kao kulturni entitet. Možete li detaljnije obrazložiti ovaj fenomen?

Ja labirint ne shvaćam kao zatočeništvo nego ga vidim kao igru i zabavu, na njeg naučen u nekadašnjim dječijim enigmatskim časopisima, olovkom se tražio put od tačke A do tačke B. Često bi se u tom traženju ušlo i u neku „slijepu ulicu“ kojom bi se morao vratiti da bi ispunio svoj cilj. Ako je čovjek razigran i znatiželjan to lutanje može biti jako interesantno. Slično je i sa mahalskim sokacima. Ne znam zašto spominjete haotičnu prirodu mahala. U mahalama vam se neće ništa zastrašujuće desiti, mahalski mir i tišinu može poremetiti samo neki usamljeni automobil. Linije krivudavih mahalskih ulica nejednake širine, puno su bliže linijama koje stvara priroda od onih koje nastadoše urbanom gradnjom, pa su kao takve i mnogo prijatnije za šetnju. To ipak zavisi od toga da li više uživate u miru i skladu mahale ili u urbanoj vrevi.

Rijetko u Mahalama Sarajeva nailazimo na lične impresije, no veliku emociju u Vama probudio je prizor praznih mahala. Ta tišina probudila je određenu dozu nostalgije…

Naravno da budi nostalgiju i sjećanja na djetinjstvo. Nedostatak djece koja se igraju na ulicama nije samo problem mahale. To se vidi u svim dijelovima Sarajeva. Otuđenost koja je proizvod spomenutih globalizacije i modernizacije sve je prisutnija i u mahalama. U mahalama su se nekada svi poznavali. Avlijske kapije su uvijek bile otključane, djeca bi se igrala i u komšijskim baščama i dvorištima, a njihovi roditelji bili su spokojni jer su znali da su im kćeri i sinovi na sigurnom. Druženja uz gitaru ili harmoniku bila su svakodnevna. Komšije su zajedno ispijali kafu i mahalali o svim dešavanjima. Ako bi prolazili mahalom, kao nepoznatog pitali bi vas gdje idete ili koga tražite, ali bi vas i upitali jeste li žedni ili gladni. Ponavljam, to je taj mahalski identitet. Danas toga više nema. Kapije su zaključane, djeca ne galame na ulici, komšije se ne poznaju. Da, to je nostalgija.

Zatvarajući krug Vašeg istraživanja kroz mahale Sarajeva, da li mislite da bi Sarajevo moglo ponovo postati „grad kao mahala“ – prostor gdje se živi u zajedništvu i s hrabrim usmjerenjem na očuvanje kulturne baštine? Da li je moguće ponovo stvoriti takav urbani ideal?

Bojim se da je moj odgovor na ova Vaša pitanja negativan. Otuđenost među ljudima sve je veća, čak i unutar uže porodice i rodbine. Najbliži rođaci se ne poznaju, druženja uz razgovor izumiru, komšije su nam neznanci, pa će tako nestati i mogućnosti da se sačuvaju mnogi tradicionalni običaji. Mahala je još uvijek posljednje utočište za očuvanje kulturne baštine, ali tu bitku polagano gubi. Jedina nada da se nešto sačuva su knjige i pisana riječ.

https://bookstan.ba

Bosansko Grahovo prema popisu stanovnika iz 2013. godine ima nešto više od 8000 stanovnika ipak prema ličnim svjedočenjima stanovnika tu živi oko 1500 ljudi stalno.

Dejana i Anđela pokušavaju svoj grad promijeniti iznutra osnivajući omladinsku organizaciju ovog grada.

Poštovani, sa zadovoljstvom vas obavještavamo da je izdavačka kuća Buybook objavila osam knjiga iz edicije “Words in Motion” , čije je objavljivanje podržao program Evropske unije Kreativna Evropa, čime je završen dvogodišnji projekat.

Riječ je o osam značajnih romana koji su pretočeni u značajna filmska djela – “Strogo nadzirani vozovi” Bohumila Hrabala, s češkog preveo Hasan Zahirović, “Misija London” Aleka Popova, s bugarskog preveo Žarko Milenić, “Tajno pismo” Sebastiana Barryja, s engleskog preveo Jovana Šego, “ Dž Ljubavnik” Marguerite Duras, s francuskog prevela Tee Mijan, “Osmi dan u nedelji” Marek Hłasko, preveo s poljskog Mladen Martić, “Konformista” Alberto Moravia, prevela sa italijanskog Jovana Šego i “Jug i Bene” Adelaide García Morales, prevela sa španskog Sanela Sofić.

Naslovi koje smo odabrali značajno su uticali na umetnička okruženja prepuna različitih izazova evropskog društva tokom 20. i 21. veka. Ovo izdanje pruža uvid u brojne načine na koje književnost može ponovo osmisliti svoju estetiku i inspirisati različite oblike kinematografske umjetnosti. Istražuje odnos između riječi i slike, odnosno književnog i filmskog autorstva, te potiče čitatelje da preispitaju granice do kojih se književni svijet može promijeniti, a da istovremeno sačuva svoje izvorno značenje u obliku drugih umjetnosti. Odabrana dela evropske književnosti na različite načine obrađuju teme kao što su imigracija, zatvor, rat, opsada, društveni klasni sukob… Sve ove knjige su briljantna, uzbudljiva literatura koja osvetljava večne teme krhkosti i snage ljudske sudbine i vrednosti postojanja pojedinca u vremenima velikih istorijskih promena.

“Mi smo duboko traumatizovano društvo.”

Psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić i Udruženje Psiholuminis iz Prijedora su u proteklom periodu radili upravo na ovom pitanju sa mladim ljudima i njihovim roditeljima širom BiH.

Lisa Taddeo, Životinja, prevela s engleskog Jovana Šego

PIŠE: Dunja Ilić

Životinja je roman o ženi koja, doživevši izdajstvo od onih koji su joj bili najbliži u veoma mladim godinama, sada traži validaciju tamo gde je neće dobiti, igrajući igru čiji je ishod poznat i neizbežan, s nadom da će ga napokon promeniti i doživeti srećan kraj. Malo nas može da kaže da je propatilo kao Joan, ali koja od nas se bar povremeno ne poistovećuje s njom?

Svijet me je natjerao da vjerujem da su žene te koje polude. A zapravo je to bila samo bol žene koja se ispoljila kao ludilo, reći će Lisa Taddeo, odnosno njena junakinja Joan, na jednoj od poslednjih stranica romana Životinja. Ova misao povezuje ideologiju i radnju Životinje, romana najavljenog kao Američki Psiho za #metoo generaciju, u kojem glavna junakinja, nakon što joj se stariji ljubavnik ubije pred očima, pakuje stvari i odlazi na drugu obalu Amerike u potrazi za polusestrom koju nikada nije upoznala.

Joanin život nasilan je i (auto)destruktivan niz tragedija i pogrešnih odluka započet u njenoj desetoj godini, kada su joj roditelji izgubili život u ubistvu počinjenom iz ludila, iz bola. Teško je govoriti o Životinji bez spojlera, ali nužno ih je izbeći jer je u pitanju knjiga koja vam ne dozvoljava da je ispustite iz ruke (pročitala sam je za dva dana, a ima preko 300 stranica!) jer želite da što pre saznate šta se to tačno dogodilo u junakinjinoj prošlosti, i šta će se sve još dogoditi u njenoj budućnosti. Pisaću zato o Joaninoj sadašnjosti: sa 37 godina, ona je istovremeno omražena ljubavnica oženjenih muškaraca koje obožava ili pak prezire i nezaštićeno dete koje su roditelji napustili. Nesposobna da dozvoli sebi da bude istinski ranjiva zbog nezarasle rane iz detinjstva, rane koju su proširile godine života u svetu kojem dominiraju muškarci, ona traži oca u muškarcima koji joj nikada neće pripadati, dok je majčinu stranu svoje ličnosti potisnula.

Posledice nerazrešenih psiholoških problema i neprijatnih činjenica gurnutih pod tepih – ono što ponekad zovemo sudbinom – nije moguće izbeći, i Joan se postepeno pretvara u svoju majku, tačnije, u ženu kojoj društvo i vaspitanje nisu dozvoljavali da kaže „ne“, pa sada, nakon decenija tokom kojih nije izgovorila nijedno „ne“, ona sama postaje jedno veliko „ne“, negacija društvenih odnosa, destrukcija života. Svaki muškarac u mom životu tabao je stazu do ubistva, reći će ona. Životinja je katalog malih i velikih muških zločina, malih i velikih „silovanja“, kako to Joan i njena polusestra nazivaju, i zato, prijateljski savet: nemojte ga progutati za dva dana. Uprkos poređenju s Američkim Psihom, Životinja nije roman o ženi koja polazi na nekakav killing spree, ubilačko i osvetničko putovanje. To je roman o ženi koja, doživevši izdajstvo od onih koji su joj bili najbliži u veoma mladim godinama, sada traži validaciju tamo gde je neće dobiti, igrajući igru čiji je ishod poznat i neizbežan, s nadom da će ga napokon promeniti i doživeti srećan kraj. Malo nas može da kaže da je propatilo kao Joan, ali koja od nas se bar povremeno ne poistovećuje s njom?

Pitanje koje su nužno nameće nakon čitanja ove knjige autorka predviđa i sama postavlja: Jesu li žene bile bezgrešne? U tom trenutku me nije bilo briga. Ovo je zapravo rukavica koju Lisa Taddeo baca u lice svojim čitateljkama i široj (muškoj) publici. Roman Životinja je kontroverzan utoliko što u njemu ne postoji nijedan muškarac kojeg bi, u slučaju apokalipse, vredelo spasiti, osim iz reproduktivnih razloga. Ne postoji ovde nijedan muško-ženski odnos u kojem nije muškarac taj koji ostavlja ženu da čeka, da se trudi da zbog njega bude „lepša“ i „zanimljivija“, osim u diskutabilnom slučaju Joan i ljubavnika (oženjenog muškarca) koji će izvršiti samoubistvo. Da li su žene, dakle, bezgrešne? Joan je žrtva, ali nije bezgrešna. A kao što danas sve više nas shvata, žrtva ne mora biti bezgrešna, idealna, kako se to kaže u popularnom diskursu, da bi bila žrtva. Lisa Taddeo otvara neke važne i bolne teme ovog #metoo trenutka u kojem živimo, i zbog toga je roman Životinja kao napisan za čitalačke klubove i razgovor s prijateljicom, ali i za izolovanu kontemplaciju i pogled unutar same sebe uz šolju čaja, a možda i nečeg jačeg.

https://bookstan.ba

Bend Fuzzlija, punk trojac iz Sarajeva, predstavlja svoj prvi singl Greta, koji je uvod u njihov nadolazeći album Helykopter. Ovaj singl je prvi korak u predstavljanju njihove muzike bh. publici, a pjesma nosi snažnu poruku o promjenama koje se dešavaju u društvu i prirodi.

Greta je pjesma koja istražuje teme poput ekologije, društvenih promjena, i snage simbola. Iz benda Fuzzlija objašnjavaju: Greta govori o džemreu, babinim hukama, Greti Thunberg, kiselom kupusu i medvjedima koji silaze u grad usred promjena koje se dešavaju oko nas.

Džemre, iako nevidljiv, čini se kao centralni motiv pjesme – simbol promjena koje ne treba samo da nas iznenade, već i da nas inspirišu da postanemo aktivni akteri u stvaranju boljeg svijeta, u harmoniji sa prirodom i okruženjem. Bend ističe da džemre nije samo pojava, već poziv na odgovornost i djelovanje.

– Nadamo se da ćemo ove godine biti džemre na bh. muzičkoj sceni, kažu, naglašavajući želju da njihova muzika izazove reakciju i razmišljanja među slušateljima.

Nedavno su imali priliku nastupati u DKC-u u Sarajevu, a sada kreću na turneju po Bosni i Hercegovini, gdje će predstaviti svoju energičnu muziku i snažnu poruku.

Bosanskohercegovački pisac Edin Krehić objavio je svoj peti roman, „Koferaši – olujni pjev“. Tim povodom, u četvrtak, 20. februara, u Bosanskom kulturnom centru će biti organizovana promocija novog romana, sa početkom 19 sati.

Roman „Koferaši – olujni pjev“ govori o tri vrsna muzičara koji će čitatelje povesti na uzbudljivo putovanje sve do Kube, Njemačke, Italije, Austrije… Ali će ih sudbine spojiti u Sarajevu, u završetku kao u operskim libretima.

Ardija Kastla, čuvenog zagrebačkog dirigenta čija porodica potiče iz Graca, Drugi svjetski rat zatiče na sceni. Nastupao je pod fašističkom vlašću, zbog čega mu pobjedničke uniforme odmah po oslobađanju grada oduzimaju građanska prava i šalju od republike do republike, grada do grada, škole do škole, da svira i uči nove generacije jugoslovenskih muzičara.

Donita Nera Verona je potomak nigerijskog roba pristiglog vijekovima ranije u Ulcinj. Njen glas kao u vila koje su svojom pjesmom znale omađijati mornare, otkriva znamenita profesorica Vera Blum i vodi je na studije solo-pjevanja u Beograd. Tu za nju počinje novi svijet, a njen talenat i ustrajnost joj obećavaju glasovitu karijeru. Pobjeđuje na takmičenjima mladih operskih pjevača u svijetu. Ali, u matičnom pozorištu je posve drugačije, pred njom su nevjerovatne prepreke.

Osebujni njemački trubač Peter Fischer, kojeg svi zovu Trompeter, zarobljen je u bosanskoj Krajini 1945. godine sa cijelom muzičkom četom Vehrmachta. Partizanska vlast je bila mudra: zatočenici dobivaju zadatak nastupati pred publikom i pomoći formiranje orkestra. Iako svjestan dobre sreće i blage kazne, Trompeter sanja povratak u rodnu kuću na jezeru Tegernsee.

J.U.MESS je izdavač romana i, kao institucija koja kontinuirano, već decenijama, radi na afirmiranju umjetnosti kao posebne društvene vrijednosti, smatra da bi ovaj roman, mogao imati značajnu ulogu u tome.

Promotori i promotorica romana su: Amila Ramović (muzikologinja), Almir Imširević (književnik), Nihad Kreševljaković (historičar i izdavač) i Edin Krehić (autor romana).

U muzičkom dijelu promocije učestvuju: Adema Pljevljak – Krehić (sopran), Leo Šarić (bas), Aida Mušanović – Arsić (klavir) i Saša Arsić (truba).

Sav prihod od prodaje knjiga na promociji bit će doniran Udruženju Srce za djecu.

S engleskog prevela: Ida Hamidović

„Pisanje je strast za život, ali jedino ono vredi živeti“, kaže Gustav Flober.
I dok bih se složio s njim svakog drugog dana, danas je drugačije. Ovaj pas danas ne piše. Ne mogu ni da skupim energiju ili volju da ustanem iz kreveta, počešljam se, a kamoli da skuvam kafu, sjednem za sto i počnem raditi na romanu s najvećom vjerom u ljudskost i najvećom vjerom u sebe i drugim sličnim neophodnim iluzijama koje vode nas pisce.
Ne, to se neće dogoditi. Zato što je stvarni svijet skočio sa svoje ose. Hladnoća, ludilo, proračunatost, surovost našeg vremena je zastrašujuća. Toliko je patnje trenutno. Gaza, Ukrajina, Sudan, DR Kongo… I toliko je neizvjesnosti u zraku: američka politika, evropski izbori, velike globalne promjene… Previše je depresivno. Previše stresno. Jednostavno previše. Koja je zapravo svrha fikcije, koja je svrha zasukanja rukava i napornog rada na izradi prefinjene rečenice, pažljivog odabira idealnog sinonima ili usavršavanja interpunkcije, samo da bi se opisali izmišljeni događaji i izmišljeni likovi dok je vanjski svijet u plamenu?
Zato želim da ostanem zakopan u pidžami, zureći u zid nekoliko sati, ako ne i nekoliko dana. Nakon što sam smislio ovaj apsurdni plan, odmah sam krenuo u realizaciju. Ali problem je što je zid prekriven policama za knjige, pa umjesto da proučavam praznu bjelinu kako sam namjeravao, zateknem sebe kako buljim u hrptove knjiga.
Tako otkrivam zanimljivu optičku činjenicu: ako dugo, dovoljno dugo gledate u neživi predmet, on počinje da se kreće. Definitivno se kreće, pred mojim očima. Gledam knjigu sa jarkocrvenom kičmom kako se njiše naprijed-nazad i polako se migolji s police. To je Rumijeva poezija.
Prije nego što sam shvatio, Dželaludin Rumi je stajao ispred mene, namršten.
“Koja vrsta posla te drži zauzetim, mogu li da pitam?””Nema posla”, odgovaram. “Svijet je depresivan, nema smisla pisati.”
Mirnim glasom mi objašnjava da pjesnici i pisci moraju nastaviti, posebno u ovakvim vremenima. Kažem mu da mu je lako dati sladak savjet. U Anadoliji iz 13. stoljeća nije postojao tako poremećen svijet, društveni mediji, mračni internet, tehnološki monopol.
“Ne”, kaže on. “Imali smo strašne političke potrese, masovna razaranja i paljenja naših gradova, beskrajne ratove, siromaštvo, ekstremizam i stalno nasilje. Da ne spominjemo krstaške ratove, glad i kugu.”
Osećam se malo loše. I posramljen. Sjedim uspravno. Ali ne odustajem. Moram da preusmerim pogled na zid koji je ujedno i polica za knjige. Ovaj put plavi volumen počinje da se migolji i pomiče, sve dok konačno ne padne s police. Zove se, prikladno, Pad .
I tako se u mojoj sobi pojavljuje Albert Camus, vrlo elegantan u sivom odijelu. Kao i uvek, harizmatičan. I kaže ohrabrujuće stvari o potrebi da umjetnost i kreativnost procvjetaju. “Ne biste razumjeli”, kažem tvrdoglavo. “Nema smisla.” U tvoje vrijeme je bilo lakše. Tada su stvari bile jednostavnije.”
“Jesu li bili jednostavni?”, razmišlja. „Rođen sam u siromaštvu, nikad nisam upoznao svog oca. Moja voljena majka je bila nepismena, djelimično gluva. Pisao sam tokom nacističke okupacije Francuske, francusko-alžirskog rata, kroz ogromne preokrete i patnje, da ne spominjem vlastitu borbu sa mentalnim zdravljem i tuberkulozom.”
OK, sada se osećam još više postiđeno. Guram jorgan u stranu, ali i dalje ne ustajem iz kreveta. Samo treba da nađem pisca ili pesnika koji je živeo u lepšim, nežnijim vremenima. Dok razmišljam o ovome, pogled mi pada na ružičastu kičmu knjige. Oh, ne! Prekasno je! Već se kreće. Ovo su Sabrane pjesme Ane Ahmatove .
I eto je, sa tamnom kosom savršeno ošišanom, očima velikim i izražajnim.
„Pisao sam poeziju u najburnijim vremenima, kada je književnost bila potiskivana, zabranjivana, proganjana. Tajna policija mi je pretresla stan, uhapsila moje najmilije, a Staljin mi je cijelo vrijeme disao za vratom. Morao sam spaliti svoje stihove nakon što sam ih naučio napamet, bili su tako opasni. Živio sam pod stalnom prijetnjom zatvora, gulaga ili egzila. Zamolio sam svoje drage prijatelje da nauče moje stihove. Jedino su tako moje pjesme opstale. Ali ipak sam napisao.”
uzdišem.
Polako ustajem iz kreveta, izlazim iz sobe, oslobađajući se napada anksioznosti. Sada moram da idem da napravim šoljicu kafe, jake. Bez obzira na to je li to strastven život ili ne, i koliko god naš svijet bio zbunjujući i iscrpljujući, mi pišemo poeziju, pišemo prozu, pišemo svoj otpor, nadu, empatiju i ljubav prema pluralizmu, nijansama i različitostima, pišemo našu zajedničku ljudskost kroz haos našeg vremena.

Preuzeto sa naloga Substack “Unmapped Storylands”, Elif Shafak

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina s velikim zadovoljstvom najavljuju drugu promociju knjige u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.

Druga promocija knjige projekta Dijahronijski kontrapunkt održat će se u četvrtak, 13. februara 2025. godine, s početkom u 19:00 sati, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH (Sime Milutinovića Sarajlije 7, Sarajevo).

Biće predstavljen roman Bazen autorice Ane Vučković, u izdanju Partizanske knjige iz Kikinde. Na promociji će s autoricom razgovarati Šejla Šehabović i Vladimir Arsenić.

Podijeljen na petnaest poglavlja roman Ane Vučković Bazen će ispričati priču o svojim korisnicima, od kojih će svaka, svojstvom lične sudbine, biti ugrađena u mozaik pločica na njegovoj ivici kojim se sprečava klizanje na vlažnim površinama. Na taj način gradi se patchwork struktura teksta koji u cjelini postaje „velika priča“ o onome što je ostalo nakon Velikog praska koji je razorio jednu veliku i stvorio sedam malih zemalja koje međusobno žive u vječitoj zavadi.

Junaci romana Bazen dolaze sa svih nivoa socijalne ljestvice. Na taj način se bazen od dekadentnog prostora obilježenog specifičnim mirisima, bojama i ukusima, pretvara u demokratsku agoru, melting pot, pa čak i u ono što je nekad bila uloga hamama, turskih kupatila u kojima su se rješavale važne stvari, u kojima je jedno društvo živjelo u svojoj punoći. Pa tako osiromašeni roker dijeli stazu za plivanje s bivšom filmskom divom, aktuelnim lokalnim nasilnikom i wannabe kriminalcem, i/ili ženom koja je pretplatnu kartu za bazen osvojila u nagradnoj igri. Svim ovim likovima, svojevrsnim labrijerovskim karakterima, junacima našeg doba, zajedničko je to da su nekad bili bolji, da je bazen mjesto njihove rekonvalescencije, oporavka, povlačenja iz vreve u tišinu koju kvare jedino zaveslaji ruku i nogu. Bazen je mjesto kontemplacije. Ili, ako ćete najpreciznije, bazen je mjesto pripovijedanja.

Ko je ili, tačnije, šta je glavni lik romana? To je naracija sama po sebi. Priča koju pričamo sebi dok ponavljamo radnje koje nas održavaju na vodi i vode od zida do zida, ukrug. Priča koja nastaje gledajući plivače, njihove glave u kapama za plivanje ili njihova tijela koja se trljaju peškirom ili sapunaju pod tušem. Bazen je dodatak Hiljadu i jednoj noći, on je priča koja se izmišlja i samim tim postaje istinitija od stvarnih povijesti.

Ana Vučković rođena je 1984. godine u Beogradu. Završila je studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu na temu filmskog stila. Novinarka je Radio Beograda 2, gdje priprema i vodi nekoliko emisija posvećenih filmu i popularnoj kulturi. Pisala je za mnoge portale i novine, među kojima je bio i City Magazine i Marie Claire, a sada je saradnica portala Velike priče. Jedno vrijeme je radila i na internet radio stanici Radio Aparat. Objavila je šest knjiga proze: Epoha lipsa juče, Lust ‘n’ Dust, Plišani soliter, Surfing Serbia, Yugoslav i najnovija knjiga Bazen. Dva puta su Anini romani bili u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a prevedeni su na engleski, makedonski, njemački, malteški i grčki jezik. Dobitnica je Elle Style Award za književnost 2020.

Ansambl ‘SA Sinfonietta’ učestvovaće na promociji kroz improvizovane muzičke interpretacije inspirisane romanom Bazen i na taj način uspostaviti dijalog između muzičkog i književnog izraza te istražiti načine na koje se narativnost romana može prevesti u melodiju, ritam i zvuk.