Mahala – ključno mjesto susreta civilizacija u kojoj su se, kao i u novoj knjizi Vedada Drljevića Mahalama Sarajeva, slivali svjetovi, osnova je za uvid u identitet Sarajeva. Poziv na razumijevanje tih stambenih jedinica ostaje podsjetnik na to da su kultura, i ova zemlja koja je utjelovljuje, neuništive − dok god postoje oni koji se u njima prepoznaju.
RAZGOVARALA: Zejneba Hajdarević
Nerijetko kažemo da su mahale izgradile menatalitet Sarajeva. Šta je bio Vaš povod da pišete o njima?
Odgovorit ću anegdotom. Pošto se već decenijama amaterski bavim fotografijom, posjedujem veliku zbirku fotografija Sarajeva, njegovih ulica, objekata, ljudi ovog grada, pa i mahala. Ponudio sam Buybooku da se te fotografije i objave. Međutim, dobio sam odgovor da fotografije bez nekog pratećeg teksta ne mogu biti pretočene u knjigu, nego da sjednem i da uz njih napišem i neku priču. Tako sam, želeći da moje fotografije budu ukoričene, bio prisiljen da ispišem ovu priču o sarajevskim mahalama. Naravno, šalim se. Dugo već proučavam istoriju Sarajeva i dugo se već bavim mišlju da pokušam nešto napisati o ovom gradu, a za temu mahale odlučio sam se zbog toga što smatram da joj nije posvećeno dovoljno pažnje u dosadašnjim istorijskim ili naučnoistraživačkim radovima. Mada, ovu moju priču ne smatram takvom, više je vidim kao neko lagano štivo, ali iz kojeg čitaoci mogu mnogo naučiti o Sarajevu. S druge strane, veliki broj stanovnika Sarajeva ne poznaju ove najstarije stambene četvrti i bilo bi mi veliko zadovoljstvo da barem neko, nakon čitanja ove knjige, stavi kaput na rame i krene u šetnju po sarajevskim mahalama.
Djelo Mahalama Sarajeva spaja historijski, kulturni i etnološki pristup. Time se u velikoj mjeri oslanjate na detaljan pregled arhitekture mahala na sarajevskim padinama. No, iako se u Vašem djelu nalazimo više u domenu faktografije, vidljivi su i određeni elementi otkrića i ličnog angažmana na mjestima koja posjećujete – što podrazumijeva formu putopisa. Kako biste opisali svoju „putničku“ poziciju u ovom djelu?
Ovo i jeste neka forma lokalnog putopisa, ako g tako mogu nazvati. Pišući svaku rečenicu ove knjige zamišljao sam da uz mene korača neki moj saputnik ili sašetač, kojem ja želim ispričati sve što znam o tim sokacima, a trudeći se u obraćanju da ga ne opteretim stručnim terminima i nepotrebnim dosadnim opisima, da on ne bi izgubio pažnju i znatiželju.
Vaša odluka da Mahalama Sarajeva organizirate kroz pet dana obilaska grada djelu daje čvrstu strukturalnu osnovu. Kako ste balansirali prolaznost takvog kratkog putovanja sa željom da čitaoca/čitateljicu uvedete u dublji, intimniji odnos s gradom i njegovim mahalama?
Nisam razmišljao o strukturalnoj osnovi. S obzirom da sam mnogo puta prošao kroz ove mahale, znam da je zaista potrebno pet dana da bi se sve one obišle i vidjele. Nekome je, s obzirom na njegove kondicione sposobnosti, možda potrebno šest, sedam ili deset dana, ali za dva ili tri dana nije moguće vidjeti sve ono što je u knjizi opisano. Tako je i kod čitanja. Ako žurno pročitate knjigu u jednom danu, ili dahu, promaći će vam mnoge stvari koje su vam mogle biti zanimljive. Preporučio bih čitateljima da nakon jednog pročitanog poglavlja, ili dana, zaklope knjigu, odmore se i razmisle o onom što su pročitali. Ne treba žuriti.
Mahale su vrlo specifične i simbolične jedinice unutar Sarajeva. Na nekoliko mjesta navodite brojne legende i narative koji se prenose s generacije na generaciju. Ti elementi su, nedvojbeno, važni u kreiranju slike Sarajeva kao grada s dubokim kolektivnim pamćenjem. Koliko je važno da se ove priče očuvaju u okviru moderne globalizacije i urbanizacije koje, u određenom smislu, „brišu“ kulturnu baštinu?
Vrlo je bitno da se ovakve priče sačuvaju od zaborava, jer naša kulturna baština se već odavno uveliko briše. Globalizacijom i ubrzanom tehnološkom modernizacijom primamo sve više informacija koje nas polako odvode od nas samih, mijenja nam se jezik kojim govorimo, prihvatamo neke nove običaje, arhitektura nije više autohtona, sve manje slušamo domaću muziku, zaboravljamo ili nas ne zanima naša istorija i porijeklo, ljudi ne poznaju imena svojih pradjedova, istorija je nestala negdje u magli u kojoj se i mi lagano gubimo. Zato je važna svaka napisana riječ, mada se sve manje čita, možda će se neka od njih urezati u naša sjećanja i podsjetiti nas na to ko smo, šta smo i odakle smo.
Kako doživljavate promjene u urbanoj topografiji i arhitekturi Sarajeva koju opisujete?
Ne samo Sarajevo, mijenjaju svoj izgled svi gradovi svijeta. Neki brže, neki sporije. S obzirom na brzo rastuću populaciju i globalno napuštanje sela, gradovi postaju veći, rastu, šire se. To se dešava i Sarajevu. Problem je što se sporadičnim i neplanskim izgradnjama modernih objekata i saobraćajnica narušava izgled starih dijelova grada i tako se gubi autentičnost. Na mojim fotografijama „spasio“ sam desetine mahalskih porodičnih kuća koje su nekad bile izgrađene u bosanskom slogu, a koje danas više ne postoje. Na njihovim mjestima nikle su moderne stambene kuće. Ima i rijetkih izuzetaka. Urbanizam nam je na niskim granama, vladajuće upravljačke strukture ili nemaju smisla ni znanja ili nemaju želje za očuvanjem tog starog izgleda mahala. Niko neće da se sjeti da investitoru, koji želi napraviti novu stambenu jedinicu negdje u mahali, ponudi projekat po kojem mora graditi objekat koji će se uklapati u ambijent mahale. Kao i u svim drugim oblastima i ovdje smo vođeni samo profitom.
Da li se razvijajući urbani pejzaž u Sarajevu sve više udaljava od suštine tradicije koju čine mahale, ili se zapravo transformiše na neki novi način?
Mislim da ste ovim pitanjem ponudili i odgovor. Smatram da su „mahalci“ ostali najveći čuvari naših tradicionalnih običaja, a njihova djeca i unuci, raseljeni po urbanim dijelovima grada, još uvijek su emotivno vezani za mahalu. U skorijem periodu, dolaskom novih generacija, bojim se da će ta veza biti sve slabija. Naravno postoje i oni koji svoju kuću i mahalu ne bi dali ni za šta.
Vaše djelo istražuje višestoljetne smjene arhitektonskih stilova i društvenih odnosa. Da li smatrate da je u Sarajevu došlo do raskida između generacija, a time i između tradicije i modernosti, ili se to, naprotiv, reflektuje kao simbioza?
Dijelom sam dao odgovor u prethodnom pitanju. Poznajem mnoge ljude koji su rođeni i odrasli u mahali pa su odselili u velike stambene zgrade u ravničarskim, urbanim dijelovima grada. Ti ljudi, zainteresovani za moderan način života koji u mahalama nije bio toliko moguć, bili su sretniji i zadovoljniji svojim izborom. Nisu se više patili sa parking mjestom, sam nekadašnji prolazak automobilom uskim mahalskim uličicama do svoje kuće bio je svakodnevni napor, naročito u zimskom periodu. Tržni centri, pijace, ostale prodavnice sada su im bili blizu. Banke, pošte, pozorišta, zdravstvene ustanove i sve što im je potrebno sada su nadohvat ruke. U velikom broju mahalskih ulica nije moguće prići bilo kakvim dostavnim vozilom, pa je nabavka novog namještaja ili većih kućanskih aparata izuzetno naporna. Tradicija gubi bitku protiv modernizma, sve brži način života utiče na to da će u mahalama ostati živjeti oni koji žele miran, skladan život bez puno trke i stresa, oni koji će znati uživati u svom rahatluku.
U Mahalama Sarajeva posvetili ste značajnu pažnju određenim detaljima, poput česmi, koje ne samo da predstavljaju praktične objekte, već i duboko ukorijenjene kulturne simbole. Zašto ste se odlučili upravo za ove segmente mahala da biste prikazali svakodnevni život i društvene dinamike? Da li smatrate da su ovi objekti, iako na prvi pogled skromni, ključni za razumijevanje identiteta mahale?
Nekada, da bi neka stambena gradska četvrt dobila status mahale, morala je imati džamiju ili mesdžid, morala je imati mekteb, svoju pekaru, groblje i uličnu česmu. Najveći broj ovakvih uličnih kamenih ili drvenih česmi obično su pravili, uz svoje objekte, graditelji džamija. Ali mnoge su napravljene sredstvima nekih skromnih, često nepoznatih mahalskih žitelja, kao hajr, kao opštu dobrobit, mali objekat na kojem se svako mogao osvježiti pa čak i žedne cuke, mace ili neke ptice. Izuzetno mi je drago, što u posljednjim decenijama u mahalama niču nove česme, česme nekih dobrih ljudi koji ne traže ni zahvalnost, ni pomen. Ti jednostavni mahalski stanovnici tim česmama učinili su više dobra nego mnogi škrti bogataši. Ima jedna takva česma u Širokcu na kojoj čak i piše „Voda je za piće“, pa brojni turisti na njoj utole žeđ penjući se strmim ulicama ka Bijeloj ili Žutoj tabiji. E to je taj mahalski identitet.
U jednom dijelu istakli ste osjećaj labirintskog zatočeništva u mahalama. Osjećaj gubitka u „mahalskom labirintu“ može se, s jedne strane, tumačiti kao simbolička reakcija na haotičnu i nesistematiziranu prirodu mnogih sarajevskih mahala, dok s druge strane ukazuje na kompleksnosti koje Sarajevo nosi – i kao grad, i kao kulturni entitet. Možete li detaljnije obrazložiti ovaj fenomen?
Ja labirint ne shvaćam kao zatočeništvo nego ga vidim kao igru i zabavu, na njeg naučen u nekadašnjim dječijim enigmatskim časopisima, olovkom se tražio put od tačke A do tačke B. Često bi se u tom traženju ušlo i u neku „slijepu ulicu“ kojom bi se morao vratiti da bi ispunio svoj cilj. Ako je čovjek razigran i znatiželjan to lutanje može biti jako interesantno. Slično je i sa mahalskim sokacima. Ne znam zašto spominjete haotičnu prirodu mahala. U mahalama vam se neće ništa zastrašujuće desiti, mahalski mir i tišinu može poremetiti samo neki usamljeni automobil. Linije krivudavih mahalskih ulica nejednake širine, puno su bliže linijama koje stvara priroda od onih koje nastadoše urbanom gradnjom, pa su kao takve i mnogo prijatnije za šetnju. To ipak zavisi od toga da li više uživate u miru i skladu mahale ili u urbanoj vrevi.
Rijetko u Mahalama Sarajeva nailazimo na lične impresije, no veliku emociju u Vama probudio je prizor praznih mahala. Ta tišina probudila je određenu dozu nostalgije…
Naravno da budi nostalgiju i sjećanja na djetinjstvo. Nedostatak djece koja se igraju na ulicama nije samo problem mahale. To se vidi u svim dijelovima Sarajeva. Otuđenost koja je proizvod spomenutih globalizacije i modernizacije sve je prisutnija i u mahalama. U mahalama su se nekada svi poznavali. Avlijske kapije su uvijek bile otključane, djeca bi se igrala i u komšijskim baščama i dvorištima, a njihovi roditelji bili su spokojni jer su znali da su im kćeri i sinovi na sigurnom. Druženja uz gitaru ili harmoniku bila su svakodnevna. Komšije su zajedno ispijali kafu i mahalali o svim dešavanjima. Ako bi prolazili mahalom, kao nepoznatog pitali bi vas gdje idete ili koga tražite, ali bi vas i upitali jeste li žedni ili gladni. Ponavljam, to je taj mahalski identitet. Danas toga više nema. Kapije su zaključane, djeca ne galame na ulici, komšije se ne poznaju. Da, to je nostalgija.
Zatvarajući krug Vašeg istraživanja kroz mahale Sarajeva, da li mislite da bi Sarajevo moglo ponovo postati „grad kao mahala“ – prostor gdje se živi u zajedništvu i s hrabrim usmjerenjem na očuvanje kulturne baštine? Da li je moguće ponovo stvoriti takav urbani ideal?
Bojim se da je moj odgovor na ova Vaša pitanja negativan. Otuđenost među ljudima sve je veća, čak i unutar uže porodice i rodbine. Najbliži rođaci se ne poznaju, druženja uz razgovor izumiru, komšije su nam neznanci, pa će tako nestati i mogućnosti da se sačuvaju mnogi tradicionalni običaji. Mahala je još uvijek posljednje utočište za očuvanje kulturne baštine, ali tu bitku polagano gubi. Jedina nada da se nešto sačuva su knjige i pisana riječ.
https://bookstan.ba
