J.U. MES će u novembru realizovati dio programa koji su trebali biti održani u okviru 26. izdanja Modula Memorije na proljeće ove godine. Ipak, zbog nepovoljne situacije sa pandemijom te lockdowna koji nas je zatekao, nije bilo moguće organizovati programe koji su trebali biti održani u zatvorenim prostorima. Zbog toga, naši posjetitelj i posjetiteljice imat će priliku 6. novembra (subota) pogledati predstavu “Kao da je neko još uvijek u šumi” u Narodnom pozorištu Sarajevo sa početko u 19.30.
Predstava „Kao da je neko još uvijek u šumi“ premijerno je izvedena u jesen 2020. u Kataloniji, u godini obilježavanja dvadesetpete godišnjice Daytonskog sporazuma kojim je službeno okončan rat u BiH. U katalonskom Narodnom pozorištu i diljem Katalonije izvedena je više od 50 puta te je popraćena sjajnim kritikama i potresnim reakcijama publike. Tokom novembra, umjetnički triptih će obići Bosni i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju u turneji koju je organizovala Delegacije Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi s potporom instituta Ramon Llull.
„Kao da je neko još uvijek u šumi” sazdano je u potpunosti od stvarnih svjedočanstava, svojevrsne autofikcije u kojoj stvarne žrtve izlaze pred nas zaštićene isključivo glumčevim tijelom, filmskim ekranom ili izložbenim platnom. Katarza je to koju može potvrditi emotivna recepcija brojne publike koja je triptih već vidjela. Svjedočanstva je u tekst uobličila dramaturginja Anna Maria Ricart Codina, a predstavu je režirao Joan Arqué Solà. Glumačku ekipu predvodi Ariadna Gil, jedna od najpoznatijih europskih filmskih i pozorišnih glumica, te Montse Esteve, Òscar Muñoz, Magda Puig, Judit Farrés, Pep Pascual i Erol Ileri.
Predstava će biti održana 6. novembra, sa početkom u 19.30, a prodaja i rezervacije ulaznica za pozorišnu predstavu će se vršiti na isključivo na blagajni Narodnog pozorišta ili na telefon 033/221–682. Važno je naglasiti da su i dalje na snazi propisane mjere kriznog štaba, te da će publika koja bude prisustvovala predstavi, morati pokazati potvrdu o revakcinaciji, potvrdu da su prebolovali koronavirus u proteklih šest mjeseci, ili negativni antigenski ili PCR test ne stariji od 48 sati.
Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu nastavlja koncertnu aktivnost i najavljuje sezonu 2021/22, koja će početi utorak, 9. novembra 2021. godine, svečanim koncertom nastavnika i saradnika. Ovaj događaj će biti upriličen u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”.
Koncert će otvoriti pijanista Omer Blentić interpretacijom “Dúos para principiantes” iz “Obras de música para tecla, arpa y vihuela” (“Komadi za instrumente s tipkama, harfu i vihuelu”) španskog renesansnog i kompozitora Antonio de Cabezóna (1510-1566) koji je dao značajan doprinos razvoju instrumentalne polifone muzike 16. vijeka. Iako se oslanjao na principe vokalnih višeglasnih oblika, Cabezón je isticao specifičnosti instrumenata s tipkama, služeći se virtuoznom ornamentiranjem, slobodnom improvizacijom, kao i širokim rasponom varijacijskih tehnika, zbog čega se smatra jednim od pionira oblika teme s varijacijama. Blentić će izvesti i Toccatu iz monumentalne Partitebr. 6 u e molu, BWV 830 Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Centralna fuga, specifična po silaznim apoggiaturama, najavljena je i zaokružena snažnim odjeljcima rapsodičnog karaktera.
Program će obuhvatiti i prvi stav Allegro ma non tantoizGudačkog kvarteta br. 4, op. 18 u c molu Ludwiga van Beethovena (1770-1827) koji će svirati Tamara Arsovski (violina), Alma Dizdar (violina), Aida Deljkić (viola) i Belma Alić (violončelo). Iako se kroz cijeli stav, utemeljen na ideji o ravnopravnosti i komplementarnosti svih instrumenata u kamernom sastavu, zadržava pokretljivost, ovaj bečki klasičar je melodijskom invencijom i osjećajem za gradaciju ostvario dramaturški kontrast.
Kao homage Beethovenu, mogu se protumačiti određene muzičke reference, ali i poetski nagovještaj odlaska “provučeni” kroz djelo “Auf dem Storm” D. 943ranog romantičara Franza Schuberta (1797-1828), koje će izvesti Vedrana Šimić (sopran), Belma Alić (violončelo) i Azra Medić (klavir). Nit čežnje i melanholije stihova Ludwiga Rellstaba (1799-1860) utkana je u Schubertov muzički jezik, specifičan po lirskoj melodiji i obogaćenoj harmoniji, čime se evokativno podupire poetski sloj. Ovaj trio će izvesti i “Élégie” br. 5, op. 10, solo pjesmu francuskog kompozitora Julesa Masseneta (1842-1912), prepoznatljivu po izraženoj osjećajnosti i gracioznosti, a na njihovom repertoaru će se naći i Andantinoiz “La captive” op. 12 (OrientaleH.60C), djelo utemeljeno na stihovima Victora Hugoa (1802-1885), gdje Hector Berlioz (1803-1869) nadograđuje jednostavnost tipične romantičke solo pjesme.
Na programu će se naći i prvi stav Sonate za violinu i klavir br. 1, op. 13, u A-duru Gabriela Fauréa (1845-1924) koji će svirati violinistica Lorena Milina i pijanistica Zerina Šabotić. Specifičan jezik ovog francuskog kompozitora baziran je na spoju klasičke uravnoteženosti, melodijske elegancije, te harmonijske smjelosti karakteristične za impresionizam.
Gitarista Adnan Alagić će se predstaviti interpretacijom kompozicije “Scherzo-Vals”Miguela Llobeta (1878-1938), virtuoza zaslužnog za popularizaciju gitarističke umjetnosti kroz afirmaciju repertoara, uvođenje ovog instrumenta na svjetske koncertne podijume, te realizaciju prvih snimaka klasične gitare.
Program će zaokružiti violončelistica Belma Alić koja će izvesti “Dialogo”, prvi stav Sonate za violončelo solo koju je komponovao György Ligeti (1923-2006), oslanjajući se na modalnost blisku idiomu Zoltána Kodálya (1882-1967) i koristeći proširene tehnike sviranja pod uticajem Bele Bartóka (1881-1945).
Ulaz na koncert je besplatan, a s obzirom na ograničenja uslovljena epidemiološki mjerama i naredbama nadležnih institucija, rezervacija mjesta je obavezna i moguće je izvršiti telefonom na: 062 102 569. Shodno pomenutim okolnostima, ovaj događaj moći će se pratiti i uživo putem zvaničnog YouTube kanala Koncertne sezone MAS.
„Neki od vas imat će lijepe spomenike po kojima će se živi moći sjetiti zla koje vam je nanijeto. Neki od vas će imati samo grube drvene krstove ili obojeno kamenje, dok drugi moraju ostati skriveni u sjenkama historije. Vi ste, u svakom slučaju, dio drevne povorke, tako da je uvijek moguće da je ta kamena humka spomenik podignut da označi mjesto neke takve davne tragedije, kad su u ratu ubijeni mladi nevini.“
K. Ishiguro, Pokopani div
Romanom Pokopani div Kazuo Ishiguro još jednom potvrđuje status vrsnoga majstora naracije. Čitatelji/ce koji su dosada uživali u iskustvu čitanja Ishigurovih romana zasigurno će vrlo lako uočiti pri prvom susretu s Pokopanim divom, već i po samom dizajnu korica,da se radi o dosta drugačijoj knjizi od onih prethodnih koje su proslavile autora. Neovisno jesmo li ranije imali susreta s autorovim romanima, to nas vjerojatno neće spriječiti da dođemo do zaključka da je ova knjiga izvrsno uspio roman spreman da potencijalnog čitatelja/icu usisa u svoj čudesni svijet. Pokopani div – nastajao desetak godina, a objavljen dvije godine prije nego što će 2017. britanski romanopisac biti ovjekovječen kao Nobelov laureat – otkriva svijet arturijanskih legendi, vitezova, neobičnih stvorenja i daleke, skoro nepoznate i neuhvatljive, britanske prošlosti.
Stranice Pokopanog diva nas vode na putovanje u drevnu Britaniju – daleku od one kakvom je poznajemo danas – u predjele ponegdje divljeg, iskonskog, negostoljubivog i nepokorenog otočja nakon rimske vladavine. Doba je to kada domorodački narod keltskih Brita konačno živi u miru sa svojim doseljenim susjedima germanskog porijekla – Sasima. Premda su u miru nakon dugogodišnjeg ratovanja i međusobnih pokolja, tadašnje stanovništvo pogađa druga pošast koje čak nisu ni svjesni: čudna magla ovladala je skoro svim zajednicama uzrokujući kolektivni zaborav. Tajnovita izmaglica obavija mnoga sela uzrokujući amneziju i onemogućavajući seljanima da se sjete davnih, i ne baš tako davnih, minulih događaja. Od lijepih uspomena pa do mračnih tajni – sve ostaje omotano velom zaborava. Skoro pa da se tokom čitanja može napipati gustoća pod prstima i osjetiti miris magle jer ritam pripovijedanja pridonosi stvaranju takve atmosfere. Jedan stariji britski par, Axl i Beatrice, ipak postaje svjestan zaborava i odlučan da krene na putovanje kako bi pronašao sina kojega se jedva i sjeća. Axlu i Beatrice se na njihovom putovanju uslijed nevjerojatnih okolnosti pridružuju hrabri saski ratnik Winstan i njegov štićenik, dječak Edwin te već ostarjeli nećak kralja Arhurta, Gawain, vitez Okruglog stola. Ujedinjeni u želji da zaustave izvor zaborava, likovi ovoga romana otkrivaju davnu, zakopanu prošlost i susreću se s drevnim mitološkim bićima. Neobična družba sačinjena od dvoje staraca, istrošenog viteza, ratnika i dječaka prolazi kroz mnoge avanture putujući sve do zmajičinog gnijezda, a kako put napreduje, svako od njih na svoj način se suočava s potisnutom, traumatičnom prošlošću. Winstan se tako prisjeća svog djetinjstva u britskom selu gdje je doveden nakon otmice, Edwinu naviru u sjećanje slike kako mu razbojnici otimaju majku, a Axlu i Beatrice dolaze u sjećanje trenutci kada su nanosili bol jedno drugome. Premda viteza Gawaina memorija najbolje služi, on predosjeća da će vremena mira kralja Arthura uskoro biti davna prošlost…
Prokletstvo i blagodat pamćenja
Pokopani div veličanstvena je priča koja podučava o značaju pamćenja i zaborava, ona podsjeća kako nas određuju i oblikuju upravo stvari kojih se sjećamo i koje pamtimo, kako same pojedince tako i čitave zajednice. Jednako tako nas potiče da promišljamo nije li nekada zaborav spasonosan, pa makar i prividno ako sa sobom nosi mir i omogućava zajednički život? Kada zaboravljene, potisnute stvari postanu jasne, otkopane poput plitko zakopanog groba diva, prijete li nam strašni sukobi? Ova knjiga potiče na intertekstualno promišljanje o značaju koje forme sjećanja i pamćenja imaju danas u našim zajednicama gdje su spomenici prošlosti potencijalna iskra za novi pokolj. Povijest nam svjedoči da nasilni urezi u kolektivna sjećanja, selektivno pamćenje, reinterpretacije historijskih prilika i cenzure često dovode do sukoba, pokolja i raspirivanja nacionalističke mržnje, a upravo i o tome na alegorijski način progovara Ishigurov roman. Koliko god zaborav bio prokletstvo u smislu prijetnje za identitet, on ujedno može biti blagodat koja omogućava oprost jer ponekad povratak sjećanja može značiti povratak rata.
Nakon čitanja Pokopanog diva biva jasno da zapravo svako nosi nekoga „zakopanog diva“, i pojedinci/ke i cijele zajednice, svako na svoj način se nosi s traumatskom prošlošću, ali na nama ostaje izbor šta da radimo s njom. Samo prisjećanje ponekad je veoma bolno pa se postavlja pitanje treba li njegovati zaborav, ako je uopće moguć, ili se suočiti s traumom kako je ne bismo prenijeli na buduće generacije? Svejedno je; zapravo je važno ide li način na koji to radimo u pravcu mira ili pravcu novih razdora i nemira. Dobra književnost ne nudi instant rješenja pa tako ni Pokopani div ne govori trebamo li se odlučiti za zaborav ili pamćenje, to otvoreno pitanje visi nad glavom danima nakon što se pročita posljednje stranice knjige.
Pokopani div ujedno je i intimna priča o starenju i ljubavi, zrelom dobu koje Axl i Beatrice preživljavaju zajedno imajući samo jedno drugo u trenutcima poput onih kada im zajednica, umjesto solidarnosti prema starijima članovima, pokazuje nerazumijevanje. Njihova ljubav prikaz je zrelog odnosa stavljenog pred niz provjera kako bi potvrdila svoju bliskost i privrženost. Jednako kao što su parovi u antičkim romanima bili provjeravani u svojoj ljubavi i razdvojeni kroz razne nedaće na putovanju, tako Axl i Beatrice bivaju podvrgnuti nizu provjera, a ona konačna ih tek očekuje na kraju putovanja. Oni propituju svoju ljubav, svjesni da bi im zaboravljena sjećanja mogla vratiti u srce neke bolne trenutke njihovog odnosa, ali odlučni su da njihova ljubav prevazilazi gorka sjećanja i da ih upravo ona veže s razlogom. Njihov najveći strah je da će biti odvojeni jedno od drugog bez obzira čega se sjetili i to je trenutak u kojem ljubav trijumfira. Axl i Beatrice su primjer da je ponekad bolje zaboraviti da bi se ljubav mogla pustiti da živi.
Obični fantasy roman?
Iz korica Ishigurovog romana izranjaju bića poput vila, bauka, zmajica, starih mističnih redovnika i drugih stvorenja zbog čega bi se mogao žanrovski odrediti kao fantastična književnost, a ispripovijedani svijet tek blago nalikuje tolkinovskim sagama i svijetu u kojem likovi žive u podzemnim kućicama. Svi elementi zbog kojih bismo Pokopanog diva mogli svrstati pod fantasy književnost prije svega su u službi razvijanja naracije koja počiva na alegoriji i korespondira s današnjim vremenom kroz obrasce kolektivnog zaborava, a pred kraj roman se i sam fantastični okvir donekle dokida kada čarolija i magla zaboravnosti nestanu. Ishigurov sveznajući pripovjedač govori iz tačke gledište svojstvene savremenom čovjeku, dakle s prisutnom sviješću da takav svijet više ne postoji, a u zadnjem poglavlju se otkriva kroz zagonetnu figuru lađara. Može se reći da je ovo više od običnog fantasy romana, s blagim odmakom ovo je i (savremeni) viteški roman u kojem dvorska etika i plemenitost imaju primat, a ljubav je velika pokretačka sila – što potvrđuje i Beatrice, koja svojim likom danteovski simbolizira gospu koja se vodi srcem. Autentičnost drevnog vremena kada su svijetom vladali vitezovi zajedno s vilama i ogrima pojačana je izrazito njegovanim stilskim izražajem kroz bogatu narativnu strukturu. Autor usredotočeno pristupa jeziku i ništa ne prepušta slučaju, njegove rečenice djeluju raskošno, pomno i s mjerom su birane. Ishiguro u Pokopanom divu dobiva na posebnoj jezičkoj patini, jezik kojima pričaju likovi onakav je kakav dolikuje srednjovjekovnim vitezovima, ratnicima i ljudima toga doba: plemenit i svečan, na trenutke učtiv, ponekad mračan i mističan, ali uvijek pitak. Najbolje se to da primijetiti u karakteru viteza Gawaina koji zbog komičnosti i pohabanog oklopa, ali i načina svog govora, podsjeća na jednog od najdražih vitezova u književnosti – Don Quijotea. Sve to funkcionira zahvaljujući dobrom prijevodu i transponiranju te jezične patine zbog čega posebnu pohvalu zaslužuje prevoditelj Danko Ješić.
Izabravši da piše kroz fantastički diskurs, Ishiguro promišlja o univerzalnim temama kao što su zaborav i sjećanje, mir i rat: treba li mir utemeljiti na zaboravu ili se treba proći mučan proces suočavanja do autentičnog mira ako je on uopće moguć? Iako junaci Pokopanog diva dolaze iz doba kada je svijet još bio mlad, oni su ipak savremenici jer ih zaokupljuju pitanja vjernosti, ljubavi, rastrzanosti između vlastitog identiteta i odanosti narodu kojem pripadaju. Pokopani div – na rascjepini između realističnog i fantastičnog/mitološkog – dirljiva je priča o ljubavi, ispreplitanju ličnog pamćenja s kolektivnim i onom jednom neriješenom pitanju iz prošlosti koje svako ima zakopanog unutar sebe. Nakon susreta s Pokopanim divom Kazua Ishigura, njegovom čitatelju/ici ostaje da se zapita koliko dugo će još vremena proći dok ne otkopa svog vlastitog diva.
Kazuo Ishiguro (1954, Nagasaki) britanski je romanopisac, scenarista i pisac kratkih priča. Autor je nekoliko romana od kojih su najpoznatiji Ostaci dana, za koji je 1989. osvojio nagradu Booker, Kad smo bili siročad, te Ne daj mi nikada da odem, koji je 2005. magazin Time proglasio jednim od sto najboljih romana na engleskom jeziku od osnivanja magazina 1923. godine. Ishiguro je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2017.
U post-Arthurovskoj Britaniji, ratovi Brita i Sasa koji su nekoć bjesnjeli zemljom konačno su prestali. Axl i Beatrice, stariji par Brita, kreću na putovanje da bi posjetili sina, kojeg nisu vidjeli godinama. A s obzirom na to da je čudna magla izazvala masovnu amneziju širom zemlje, jedva da ga se uopšte i sjećaju. I dok im se na putovanju pridružuju saksonski ratnik, siroče koje je njegov štićenik, i jedan vitez, Axl i Beatrice se polako prisjećaju svoje mračne i nemirne prošlosti, kao i one koju svi zajedno dijele…
Pokopani div, objavljen 2015, sedmi je roman Kazua Ishigura. Na trenutke surov, misteriozan, a istovremeno duboko dirljiv, roman je blistavo razmišljanje o strahotama zaborava i snazi sjećanja.
„Spektakularno… Pokopani div ima čistu auru legende; elegantno, originalno i humano kao sve što je Ishiguro dosad napisao.“
The Washington Post
„Izuzetan roman… Pokopani div poput svake važne knjige ostaje u sjećanju dugo nakon čitanja, odbijajući da iščezne.“
Neil Gaiman, The New York Times Book Review
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
