Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Promocija antologije „Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas“ Slobodana Blagojevića će se održati u utorak, 15. aprila, u 12 sati na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na promociji će uz autora učestvovati i Marina Katnić-Bakaršić i Enver Kazaz.
Slobodan Blagojević (Sarajevo, 1951) pisac, pjesnik, esejista i prevoditelj, rođen u Sarajevu, gdje je i stekao svoje obrazovanje. Godine 1984. boravio je na New York Universityju kao “poet in residence”. Objavio je šest knjiga poezije, tri knjige eseja i jednu knjigu filozofske proze. Također je sastavio dvije antologije bosanskohercegovačke poezije. Preveo je sabrane pjesme Konstantina Kavafija, kao i velike izbore iz poezije Emily Dickinson, W. C. Williamsa, Marianne Moore, e. e. cummingsa, Roberta Lowella i Franka O'Harea. Živio je i radio u Holandiji od 1992. do 2014, kada se vratio u Sarajevo. Kao urednik, radio je u brojnim časopisima, uključujući Naši dani, Izraz, Delo i Erewhon. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
„Sadržaj ove antologije je poezija pisana na najstarijem književnom jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – staroslavenskom, u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj recenziji, glagoljskim i ćiriličnim pismom, te poezija pisana jezikom ovih država, latiničnim i ćiriličnim pismom (u slučaju alhamijado poezije – arabicom), i narječjima štokavskom (koje u XIX stoljeću postaje književnom normom u svim ovdje razmatranim književnostima), čakavskom i kajkavskom (u kojima se, u hrvatskoj književnosti, polučuju vrijedni poetski rezultati do duboko u XX stoljeće), te izgovorima ijekavskom, ekavskom i ikavskom.
Antologija kronološki prati paralelni razvoj lirske poezije u bliskim književnostima četiri države, koje imaju, moglo bi se reći, zajedničku narodnu lirsku pjesmu (ovdje uvrštenu u poglavljima Nepoznati narodni pjesnici), koja se, često, odlikuje uglavnom dijalekatskim pretvorbama ne samo istih tema i motiva, već i prilagođavanjem istih pjesama lokalnom jezičkom ‘standardu’.
Nakon višedecenijskog čitanja i studiranja poezije ovih četiriju država, sastavio sam antologiju vlastitog čitalačkog iskustva. Ona, ujedno, predstavlja pjesničku tradiciju u kojoj sam i sam, kao pjesnik, odrástao. Ne nalazim nijedan razlog protiv jedinstvene antologije poezije jednog policentričnog jezika, koji nazivamo bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim jezikom. Taj je jezik, u XIX stoljeću, standardiziran u svom štokavskom izgovoru kao književni jezik Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba. A. G. Matoš, kao ‘čist Hrvat’, govori, čak, o ‘našoj jednojezičnoj književnosti’.“
U okviru ovogodišnjeg Modula Memorije, 17. aprila će sa početkom u 18 sati, u galeriji Java biti otvorena izložba fotografija„Čovjek s istoka“, fotografa Hadisa Medenčevića. „Čovjek s Istoka“ je fotografska priča o razlikama i sličnostima ljudi na istoku, praćenim od Rusije, Kirgistana, Kine, Vijetnama, Kambodže, Hong Konga, Malezije pa sve do dalekog Japana, Nepala, Irana, Sjeverne i Južne koreje. Svoje traganje i upoznavanje, zabilježio je vlastitim fotografskim stilom. Hadisu je fotografija velika ljubav kroz koju nastoji na vrlo originalan način zabilježiti svijet oko sebe.
O ovoj izložbi, autor govori kako „Živimo u vremnu otudjenja i devalvacije duhovnih vrijednosti. To je ono što mi smeta kod modernog evropskog čovjeka. Tehnološka superiornost i konzumni način života potisnuli su ono suštinsko, što karakteriše čovjeka, njegovu svijest o pripadnosti porodici, priajteljima, društvu, planeti, svemiru.. Nekada je Diogen hodao Atenom sa svijećom usred bijela dana govoreći “tražim čovjeka”. Ja sam umjesto svijeće uzeo ruksak, foto aparat i planinarsku opremu i krenuo put istoka. Ne znam da li sam ga zaista našao, ali sam kroz to traženje drugog i drugačijek došao do spoznaje da smo u onom iskonskom ljudskom smislu svi vrlo slični, ako ne i identični. Obični mali čovjek, sa svim svojim radostima, tugama i čežnjama otvorio mi je oči, ali i inspirisao da tražim dalje.“
Hadis Medenčevć rođen je 1968. u Derventi, Bosna i Hercegovina. Nakon studija elektrotehnike u Sarajevu, seli se u Prag. Upravo u Pragu počinje njegov umjetnički put. Uspio je da objedini svoje tri velike životne strasti: putovanje, planinarenje i naravno, fotografiju. Iako je po prirodi posla kojim se bavi više usmjeren na informatiku, kroz fotografiju istražuje čovjeka, njegovo mjesto i interakciju sa okolinom, arhitekturom i prirodom. Stručno i umjetničko znanje je stekao u praškoj školi „Kreativne fotografije“. Za svoje radove dobio je značajna priznanja, imao niz zapaženih izložbi, a njegove fotografije su korištene kao ilustracija knjiga i reporterskih izvještaja. Izlagao je u Pragu, Londonu, Birminghamu, Beogradu, Podgorici…
Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju treći ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).
CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.
Tekst „Matematičke ekfraze“ inspirisan je kompozicijama izvedenim na koncertu dua ‘SA Sinfonietta’, kojeg čine violinistkinje Alma Dizdar i Tamara Arsovski. Koncert je održan u martu u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu.
Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.
Tekst je napisla Danka Ivanović, autorica romana Prazne kuće.
__________________
Danka Ivanović
Matematičke ekfraze
__________________
I
J.M. Leclair Sonata za dvije violine u D duru, op. 3, br. 5
Cvati poljskog cvijeća u donjem desnom uglu. U sredini smaragdni proplanak. Crna jova u donjem lijevom uglu. Žalfija sjenke među trepavicama. Gornji uglovi se osipaju.
Zažmuri. Otvori oči.
Ona sjedi na čaršavu koji počinje da se zeleni ispod njene težine. On je leđima okrenut. Ona s njegove lijeve strane. Ne pomjera se. Njemu se crna kosa vijori.
Ne čujem da razgovaraju.
Zažmuri. Otvori oči.
Ona sjedi, ispruženih nogu, anfas. Čipkaste čarape kače se na ruzmarin zelenoj travi. Rosu upija tkanina. On je stavio ruke na kukove. Ne zna u kom smjeru da potrči. Možda da sjedne?
Ne vidim namjeru.
Zažmuri. Otvori oči.
Ružičnjak dužinom. Kružna kamena fontana u sredini zaglušuje stotine nogu koje nepravilnim ritmom gaze travu. Ramena se ovlaš dodiruju. Ona je u gornjem desnom uglu. Nosi bijeli heklani suncobran oivičen sitnim ružama, hortenzijama i bršljanom. Lokne uokviruju jedro nesimetrično lice u sjenci. Desna ruka pada pored tijela. Šaka je prazna.
On u sredini. Lijevim profilom brada je isturenija. Usne blago razvučene. Ruke počinju da se penju.
Ne osjećam pokret.
Zažmuri. Otvori oči.
Uokviri sve što vidiš.
II
Max Reger Tri dua (Kanoni i fuge u starom stilu) za dvije violine, op. 131b
Zapadni zrak sunca izlazi tik iza krova i kroz ogromno staklo bez ikakvih natpisa pada na trepavicu. Nekoliko ljudi sjedi u gradskoj bašti od crne plastike. Na stolovima pune čaše cijeđene pomorandže i debela keramika kafom isflekana. Majka i ćerka razgledaju izlog preko puta. Stoje normalno jedna u odnosu na drugu. Nekoliko koraka ulijevo, u ulazu zgrade s posterom mladog i mršavog Nikole Tesle u odijelu i lenonkama, stariji sijedi čovjek, razbarušene i prerasle kose u plavoj trenerci koja nikome ne stoji lijepo, razgovara s drugim sijedim čovjekom. Taj drugi sijedi čovjek samo što nije zakoračio udesno, ali lijeva ga noga i lijevo uvo zadržavaju. Nezreli platan olistao je preko noći. Prljavo sivi pločnik nije čišćen od poslednjih kiša, a i one same bile su prljave. Skoro pa da siva boja prelazi u sinju. Od lijeve do desne ivice krajnje velikog prozora, napravi se u prosjeku možda desetak koraka. Sredina koraka vjerovatno je sasvim dovoljna. Ne zna im se ni početak ni kraj. Niti namjera. Ritam je različit. Tempo neujednačen. Fuge i kanoni. Nekad se preklopi pokoja noga, nekad se nadovežu jedna na drugu. Katkad jedna povuče drugu, mada desi se i da se zapletu. Planovi se mijenjaju, ali i dubina prostora. Okvir je svakako zacementiran. Svjetlost i ona u sredini sopstvene misli. Neumoljiva je i biće takva sve dok je ulica ne proguta svojom uzanošću. Sitno, naivno lišće sklanja se i treperi kako mu drago. Svakako će rasti, bez obzira na hrskavu svježinu tek rođene biti. O noge koje prolaze udaraju ivice jakni, kaputa, dukseva, kesa, cegera, tašni, povodca za pse. Ako iko i govori nešto, ne zna se niti šta, niti kako. Ni tona ni glasa. Nose noge sakrivene zube različitog kvaliteta, starosti, ali i prošlosti, slično obući kojom se zore. Nose one i ono što im se ne nosi, ili se nadaju da će to ispasti i izgubiti se dok izbiju na drugu stranu rama. Nose i ono što misle da ih čeka i sa lijeve i sa desne strane. Srećom, ishodi nisu zanimljivi.
Pomorandža, svježe cijeđena, hladna je.
III
Grażyna Bacewicz Svita za dvije violine
Cvrči trava. Žbunovi nose sjenke cvati. Pucaju suve grančice u rupama u zidovima. Iz prkosa probile oker malter kojem se naposletku neumitno vraćaju. Treba se dobro zagledati u pločnik i vidjeti duž njega dugačak, uzak prozor koji vodi u podrum. Okno je tamnobež boje. Svjetlost koja probija kroz prljavu mrenu mora da je nepodgojena. Vrata se ne naziru s ove strane puta.
***
Kvadrat je podijeljen na dva trougla. Hipotenuza donjeg trougla skoro pa da je iste nijanse boje gudala. Bolje reći, boje kože. Tako je uski dugački prozor namješten. S lijeve strane. U donjem trouglu stolice. U gornjoj tmini, dva gudala. Jedino mrkožuta zrna prašine titraju među žustrim pokretima.
Ne vide se violinistkinje. Ne vide se violine.
Dva gudala u vazduhu, kao da ih lutkar sopstvenom unutrašnjom logikom pomjera. Nema čak ni žica.
***
Dva gudala se svađaju.
Dva gudala se mršte.
Dva gudala se inate.
Dva gudala skaču.
Dva gudala plešu.
Dva gudala govore.
Dva gudala ćute.
***
Stolice ne govore.
Stolice ne igraju.
Stolice se ne svađaju.
Stolice čuju.
Stolice ćute.
Poderanih naslona, okrnjenih nogu, neuglačanog drveta koji se odsutno zariva u kožu.
Kapi krvi govore svakim jezikom.
***
U podrumu.
Crnim kao noć u kojoj neprijatelj nepogrešivo vidi vrata.
IV
Heinrich Ignaz Franz von Biber Harmonia artificiosa-ariosa, Partia br. 6 u D duru, C. 67:I
Tijelo se izvija funkcijom barokne hiperbole. Polukružnim pokretima od jednog do drugog ramena, glava se i dalje ne podiže. Brada pritiska jednjak. Dugačka kosa pada skoro do stomaka, a na izloženom, ranjivom vratu stvara se brežuljak koji čeka druge ruke. Ove prisutne, nadasve nedovoljne, ali neophodne, prate torzo koje se uvija oko svoje ose, polako, sigurno, spiralno, čas suprotnim smjerom od glave, čas istim. Stomak je pun vazduha, slobodan i dodiruje butine. Ruke se odvajaju od tijela. Opipavaju vazduh skoro poniznim pokretima, ali svejedno glava se podiže. Pršljen po pršljen. Kosa pada na lice, ramena, leđa. Koža pod kosom bridi. Kukovi se izvijaju nekom unutrašnjom putanjom koju ni glava, ni ruke, a ni grudi ne vide. Vazduh je suv. Noge vape za pokretom, ali su ukopane i čekaju svoj red. Da se spusti niz kukove cilj i put. Razmišljaju koja će prva da se pomjeri. Probati leći prvo. Osjetiti zemlju pod leđima, ramenima, vratom. Karlični pod kao stotine škriljaca ubada se u tvrdu, posnu zemlju temelja iz koje treba nići. Saviti prvo jednu pa drugu nogu u koljenima. Pokrenuti ponovo ruke. Proputiti ka koljenima. Spustiti šake na njih i osjetiti vrelinu. Zatvoriti strujno kolo. Pretvoriti se u loptu, unutar koje je još jedna lopta oblika stomaka, prevelikog, ali udobnog. Tako udobnog, da tijelo osjeća otiske prstiju kako kroz koljena i butine pokušavaju da probiju zaključane kukove. Padaju ruke na pod, kao i stopala. Treba nići opet. Nije dovoljno jako. Okrenuti se. Na isti udobni stomak. Pluća se šire, jako, najviše, dok se ne prelije sve u stomak, u utrobu, da se pršljenovi odižu od te iste zemlje iz koje se teško niče. Ruke su skopljene ispod čela, šaka na šaci, te nos ne dodiruje tle. Noge se pomjeraju, lijevo-desno, ostatak tijela gore-dolje. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Ruke i dalje fale na donjem dijelu kičme. U kosi. U konkavi koljena možda čak i obraz nedostaje. Vazduh je topao. Pokušati opet. Bez obzira. Okrenuti se još jednom. Osjetiti zemlju iz koje teško šta niče. Ne može tako. Okrenuti se ponovo i stati na koljena. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave, U pozi mačke. Vrat je težak. Ruke se tresu. Probati sada. Otključati makar jedan kuk. Njihati se. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Kamila je nedostižna. Ne može se sad tamo. Vratiti se. Stati kao sto na kojem nema ni stoljnaka ni posuđa. Pretvoriti se u kvadar i stajati na zemlji iz koje se teško niče. Podići se. Makar na koljena. Prvo na koljena. Možda probati pozu kamile. Ipak ne. Sjesti na noge. Krenuti sve ispočetka. Ne može. Koljena ne daju. Kukovi su odškrinuti. Podići stopala i saviti prste. Sjesti na njih. Svom težinom. Vjerovati. Ne može. Još malo. Sliježe se karlica i otvara pod teretom. Vazduh je rezak. Grudi se šire. Ruke su opet na koljenima. Strujno kolo obrnutog je smjera. Ustati. Samo s jednim parom ruku. Druge su ionako tačka. Tačno između obrva tačka. Stomak je udoban sam po sebi. Možda se, sve vrijeme, ne raste iz zemlje. I vazduh je tu. I svod je tu. Izduži se krunom. Izlij se vazduhom. Stati. Stajati. Ispružiti ruke jednu preko druge. Krenuti suprotnim smjerom. Ka ramenima. Teško je. Grudi su zaboravljene. Treba im pokucati. Možda se može i kroz prozor. Nisu sada prioritet. Poza kamile svakako boli. Vrtjeti se lijevo-desno dok ruke idu ka ramenima. Rastegnuti grudi. Toliko da se mogu skupiti. Sklupčati. Još malo. Zgrabiti ramena. Držati čvrsto. Mnogo čvršće nego koljena. Jako držati. Stomak je velik. Grudi su zatvorene, ali vazduh se spušta. Prolazi čak i stomak. Još niže. Šriljci omekšavaju. Stegnuti jako. Vrelina. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. U tačkama koje bole otopiti zlato. Uočiti konveksne obraze koji nedostaju.
Milenić razvija neku vrstu fanfic romana, ističući neke od ključnih događaja iz originala, izmeštajući likove u narativ koji je diktiran perspektivom žene za koju u Servantesovom romanu nije bilo dovoljno mesta, u narativ koji se kreće između idealizovane ljubavi srednjovekovnih romana i turobnih socijalnih i bračnih odnosa seljaka u srednjem veku, što ga čini interesantnim štivom za donkihotov(sk)u publiku.
Kada bismo, kao uvod u osvrt na najnovije književno ostvarenje Žarka Milenića, hteli da nabrojimo sve što je dosada napisao i objavio – a pisao je romane, drame, eseje, kratke priče i poeziju – ili preveo, bilo sa engleskog ili ruskog jezika, te uredio ili priredio, bilo u Brčkom, Osijeku, Rijeci ili Moskvi, brojem karaktera presegli bismo format ovog teksta, a da ni ne stignemo do najnovije knjige – kratkog romana Dulcinejina priča.
Kako je očigledno već iz naslova, a i sa naslovne strane Buybookovog izdanja, Milenić ulazi u intertekstualan dijalog sa čuvenim Servantesovim (Cervantes) romanom Don Kihot (Quijote), smeštajući se i sam u dugačku tradiciju velikog broja autora i autorki koji grade svoje verzije donkihotovskih protagonista, ili pak parodiraju čvrste žanrovske odrednice iznutra, izgurujući stereotipe do krajnjih granica. Ipak, roman Dulcinejina priča u kompozicionom smislu ne pristupa žanru sa ciljem da ga razgradi ili parodira, naprotiv – roman teče linearno i hronološki, razvijajući se kroz četrdesetak poglavlja, u uzročno-posledičnom sledu osvetljujući perspektivu Don Kihotove izmaštane idealne drage, Dulcineje od Tobosa, fiktivne dublerke seljanke Alonze Lorenzo (Aldonza), koja se u Servantesovom romanu nigde neposredno ne oglašava.
Milenić na samom početku Dulcinejinog pripovedanja naglašava da je junakinja nepismena, praveći otklon od mogućnosti da njegova protagonistkinja postane donkihotovski opsednuta likovima iz romana – barem ne neposredno, čitanjem. No – kako se polako razvija roman, otkriva se složen odnos koji Alonza ima spram fiktivnih junaka – Don Kihota, Sanča Panse (Sancho Panza), ali i same Dulcineje, odnos u kojem je na momente teško razaznati granice slojeva (meta)fikcije. Nepismena Alonza, iako je – kako tvrdi – o piscu Migelu Servantesu ponešto čula, deklamuje vrlo precizno njegovu biografiju i ključna dela, potom, jako lepo analizira uticaj viteškog romana Amadis de Gaula na formiranje Don Kihota, barata terminologijom poput: „karikaturaˮ, „platonska ljubavˮ, „tragikomičnoˮ, „satiričan romanˮ, ,,parodijaˮ i sl., a neretko i citira sam roman. Na tim mestima deluje da u oskudno znanje promućurne seljanke iz Tobosa ipak nezaustavljivo provejava veliko književno znanje Milenića kao autora. Taj „višak znanjaˮ protagonistkinje može se povezati sa likovima Fernanda i Karmen, studenta i pasionirane čitateljke ljubavnih romana, njenih prijatelja koji joj prepričavaju romane i objašnjavaju kontekst.
Osim tog dominantnog glasa, pripovedne perspektive fiktivne seljanke iz Tobosa, u romanu su fino razvijeni i dijalozi, često dramatizovani, pri čemu naročito mesto u zapletu zauzima intervju koji novinar iz Madrida sprovodi sa Alonzom, u jednoj krčmi u Tobosu. Intervju, potom u potpunosti prepravljen u fiktivni dijalog sa Dulcinejom, postaje obrtna tačka romana, čije posledice čitaoci prate do samog kraja, razotkrivajući „stvarnostˮ daleko suroviju od romanse kakvu je uobrazio Don Kihot. Uz svega nekoliko junaka – i domišljenih i transponovanih iz originala – Milenić razvija neku vrstu fanfic romana, ističući neke od ključnih događaja iz originala, izmeštajući likove u narativ koji je diktiran perspektivom žene za koju u Servantesovom romanu nije bilo dovoljno mesta, u narativ koji se kreće između idealizovane ljubavi srednjovekovnih romana i turobnih ljubavnih i bračnih odnosa seljaka u srednjem veku, što ga čini interesantnim štivom za donkihotov(sk)u publiku.
Nakon što je singlom „Usta na usta” najavio zaokret u zvuku, Elemental objavljuje „Srce moje” – novu pjesmu kojom jasno utvrđuje glazbeni smjer nadolazećeg studijskog albuma. Bend se nastavlja baviti dubokim pitanjima i temama identiteta, društvenih normi i obiteljskih odnosa, u ovom slučaju, kroz perspektivu mladih ljudi.
Glazbeni spot režirao je Stjepko Galović, Kandžija, Elementalov kolega glazbenik i redatelj. Do suradnje je došlo prirodno jer upravo završava vlastiti album kod Shota u studiju. „Upitao me bih li radio spot za novu stvar”, objašnjava Kandžija. „Nakon što sam je čuo, zamislio sam da oživimo priču iz njihovog spota za pjesmu „Priroda i društvo” i vidimo što se dogodilo s likovima. Njima se svidjela ideja i pokrenuli smo priču. Uživao sam na snimanju, svi su u spotu bili odlični i hvala im”, dodaje.
„Srce moje” donosi nastavak priče s Goranom Bogdanom i Petrom Težak u glavnim ulogama, a četrnaest godina poslije promatramo je li još uvijek važno da se „rodi dijete, ali neka bude muško”.
Goran Bogdan također se osvrnuo na ovu suradnju: „Moja veza s bendom Elemental seže od mojih i njihovih početaka. Može se reći da je to već familijaran odnos. Odgajali su me. I dobri su to bili uzori. Logičan nastavak te ljubavne veze bio je ovaj obiteljski spot. Ja se nadam da ćemo ponoviti i opet za 14 godina – koliko je već prošlo!”
Gabrijela Kambić Kovačić, kao tinejdžerica, izvanredno je odigrala konflikte često povezane s osjećajem usamljenosti i potisnutim emocijama, osobito u kontekstu odrastanja. Ljubav i podrška najčešće postoje u našim obiteljima, ali često su zasjenjene nesigurnostima, nesporazumima i neispunjenim očekivanjima.
Kod Elementala nema brljanja po marginama. Oni bodu u sridu, kroz razoružavajuć razgovor sa samim sobom – Remi kroz odnos s mamom, a Shot kroz odnos s tatom. „Srce moje” pjesma je o ranjivosti i emocionalnoj izolaciji, o kontrastu između obiteljske idile i svakodnevnih problema, pjesma s jasnim podsjetnikom da zastanemo i makar sami sebi postavimo bitno pitanje i iskreno odgovorimo na njega.
„Na novom albumu Elementala trudit ćemo se da ni jedna tematika kojom se bavimo u svojim glavama ne ostane zanemarena. Rekla bih da albumom široko zabacujemo mrežu u borbi s društveno relevantnim temama, uvijek na specifičan elementalovski način – počevši od sebe i svojih intimnih priča”, objasnila je Remi.
Singl „Srce moje” dostupan je na svim digitalnim platformama i u radijskom eteru:
Očaravajuća priča s dirljivim likovima koji će dugo ostati u srcima čitalaca. Lavice Teherana podsjećaju na Lovca na zmajeve Khaleda Hosseinija i Genijalnu prijateljicu Elene Ferrante.
Piše: Alice Cary
S engleskog prevela: Ena Hasečić
„Pisanje o iranskim ženama osnovna je tema mog života“, kaže Marjan Kamali u autorskoj bilješci u romanu Lavice Teherana. Nakon uspješnica Knjižara u Teheranu i Zajednička čajanka, Kamali nastavlja svoj književni rad, donoseći zadivljujuću sagu o prijateljstvu između Ellie i Home koje se upoznaju 1950. godine u Teheranu, kao sedmogodišnjakinje, a njihova priča se proteže sve do 2022. godine. Njihovi životi isprepleteni su s novijom historijom Irana, uključujući vladavinu šaha Pahlavija, revoluciju 1979. godine, te nasilje i brutalnost fundamentalističkog režima koji je uslijedio. Pripremite se da uronite u historijsku dramu koja dočarava prizore i zvuke Velikog bazara u Teheranu, njegov labirint tezgi i trgovce koji se cjenkaju, te istovremeno majstorski istražuje složenost dubokog prijateljstva – posebno ljubomoru, izdaju i oprost.
Nakon što Elliein otac iznenada umre, ona i majka su prisiljene preseliti se u drugi dio grada, gdje Ellie upoznaje Homu. Ellieina majka neprestano podsjeća svoju kćerku da potječu iz kraljevske loze i da je užasnuta njihovim novim životnim okruženjem, ali i Ellieinom novom prijateljicom: Homa dolazi iz siromašne porodice, a njen otac je u zatvoru zbog protivljenja monarhiji. Ellie, međutim, obožava toplinu i gostoprimstvo Homine porodice i potajno priželjkuje da je njena porodica sličnija Hominoj. Njihove klasne razlike, kao i neslaganje Ellieine majke, unose razdor u njihovo prijateljstvo. U jednom trenutku, Ellie razmišlja: Uvijek će me doživljavati isuviše privilegovanom, preplitkom, prebogatom.
Kamali detaljno istražuje kako su političke promjene u Iranu utjecale na prava žena, na kraju se baveći i tragičnom smrti Mahse Amini 2022. godine, nakon hapšenja zbog navodnog kršenja obaveznog zakona o hidžabu. Homa od malih nogu sanja da postane pravnica koja će se boriti za promjene i slobodu žena, ali trenutne prilike, kao i slučajna Ellieina izdaja, okrutno prekidaju njene planove. Tako počinju gubici prava, primjećuje Homa. Počinju malim, a onda se masovno oduzimaju. Kamali vješto piše o preplitanju ličnog i političkog, dok istovremeno sjajno oslikava snagu ženskog prijateljstva, kao i složenost odnosa majki i kćerki, posebno u vezi s naslijeđem, porodičnom sramotom i tajnama.
Bosanskohercegovački umjetnik Stoposto predstavio je “Polako”, prvi singl sa novog materijala “EP Dušman”. Nakon zavidnih kolaboracija sa Imsom koje su rezultirale sa tri albuma, Stoposto je još jednom zadivljujuće muzički nepredvidljiv.
Snimajući u studiju Zicer Inc. ekipe i sarađujući sa magom regionalne rap scene, producentom Summerdeaths, Stoposto objavljivanjem materijala “EP Dušman” poručuje da je vrijeme za promjenu, ali pod njegovim uslovima.
“Surovost mog izraza na prethodnim izdanjima je rezultat buntovništva. Svako doba i tematika zahtijeva poseban pristup, pa je tako i “EP Dušman” unikatan segment moje diskografije”, rekao je Stoposto.
Pjesme sa “EP Dušman” su tematski dosta drugačije od radova Stoposto u posljednjih nekoliko godina; radi se o snažnim introspekcijama, analizama odnosa društva i pojedinca, te svojevrsnom pogledu naprijed.
“Svako će imati drugačiju perspektivu ove tri pjesme. One su traganje, suočavanje, pa i praštanje. Prisutni su elementi i emocije koje povezuju ljude bez obzira ko bili ili odakle dolazili, jer su pjesme namijenjene ljudima, ne Youtube algoritmu”, govori Stoposto.
Nakon “Polako”, uslijedit će spot za numeru “Poštovanje”, a onda još jedan za treću, posljednju pjesmu sa izdanja “EP Dušman”. Još jednu zvučnu metamorfozu sarajevskog umjetnika prati i vizuelna; Stoposto je sarađivao na editorijalu sa višestruko nagrađivanom fotografkinjom Jelenom Janković čiji su radovi izlagani na solo i grupnim izložbama, te objavljivani u magazinima poput Rolling Stonea, National Geographica i Der Spiegela.
Stoposto poziva one koji vole njegov rad da se povežu sa njim na www.stoposto.org. Sajt će, pored direktnog kontakta sa njim, omogućiti i intimni uvid u njegov rad i vezane projekte.
Povodom Dana grada Sarajeva, godišnjice opsade a u okviru obilježavanja 80 godina postojanja, Historijski muzej Bosne i Hercegovine uvrstio je u svoju stalnu postavku interaktivnu platformu “Sarajevo pod opsadom.com” koji je kreirala, razvila i objavila mreža Al Jazeera.
Svi naši posjetioci će u okviru stalne postavke “Opkoljeno Sarajevo”, na kompjuterskoj opremi koju je osigurala Al Jazeera Balkans, biti u prilici na jednom mjestu pregledati autentične materijale o opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine, na četiri jezika: bosanskom, engleskom, arapskom i turskom.
Ova obimna interaktivna web-platforma, donosi dokumentarne filmove, foto-galerije, interaktivne prikaze, mape, video-materijale, svjedočanstva, događaje iz kulture, tekstove i ostale ključne informacije o najdužoj vojnoj opsadi jednog glavnog grada u modernoj historiji.
Platforma nudi i virtuelni obilazak Historijskog muzeja BIH i Tunela spasa s panoramskim (360°) snimcima lokacija, kao i jednostavno dijeljenje sadržaja na socijalnim mrežama.
„Historijski muzej BIH iz godine u godinu privlači sve veći broj domaćih i stranih posjetilaca, koje između ostalog zanima i novija historija Sarajeva. Stalna postavka o životu građana pod opsadom se od 2002. godine kontinuirano obogaćuje, proširuje i dopunjava novim eksponatima. Vjerujemo da će sadržaj Al Jazeerine digitalne platforme sa autentičnim materijalima i drugim sadržajima našim posjetiteljima biti izuzetno koristan alat za proučavanje i edukaciju o Opsadi Sarajeva. Drago nam je da je do saradnje došlo u vrijeme kad grad obilježava godišnjicu opsade i godini kad Muzej obilježava svoj 80. rođendan“, izjavila je direktorica Historijskog muzeja Elma Hašimbegović.
“Al Jazeera kao društveno odgovorna kompanija i dalje će na najpozitivniji način dijeliti s javnosti sadržaj koji informiše i edukuje, i u koji je uložen veliki trud. Zadovoljstvo nam je sarađavati s takvom renomiranom institucijom kao što je Historijski muzej Bosne i Hercegovine”, izjavio je generalni direktor Al Jazeere Balkan Tarik Đođić.
Interaktivna platforma se redovno ažurira novim Al Jazeerinim materijalima, u skladu s najvišim profesionalnim standardima novinarstva i izvještavanja, te sadrži provjerene i autentične materijale.
“Ekipa Al Jazeere je godinu dana intenzivno radila na razvijanju ove platforme, koja je otvorena i koju stalno nadopunjujemo. ‘Sarajevo pod opsadom.com’ je djelić ratne slike glavnog grada BiH, bez pretenzije i mogućnosti da pokaže sve što se desilo od 1992. do 1995.”, izjavio je autor platforme Edin Krehić, urednik na web portalu Al Jazeere Balkans.
Platforma će biti stalno dostupna našim posjetiocima, a prilagođena je i individualnim i grupnim posjetama.
Zavičajni muzej Travnik i Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije Strings Attached Sinfonietta najavljuju treći koncert u okviru drugog serijala projekta Muzikom kroz izložbu, koji će se održati u petak, 4. aprila 2025. godine s početkom u 19:00 sati, u prostoru Memorijalnog muzeja ‘Rodna kuća Ive Andrića‘ u Travniku.
U koncertnom programu nastupit će gudački trio ansambla ‘SA Sinfonietta’ u sastavu: Alma Dizdar (violina), Tamara Arsovski (violina) i Belma Alić (violončelo). Izvedbeni repertoar obuhvata djela Luigija Boccherinija i Heinricha Ignaza Franza von Bibera – kompozitora čije stvaralaštvo predstavlja važne doprinose razvoju kamerne i barokne muzike u širem evropskom muzičkom kontekstu.
Kompozicije Luigija Boccherinija, jednog od najvažnijih predstavnika kasnog klasicizma, odlikuju se stilskom elegancijom, formalnom jasnoćom i naglašenim senzibilitetom. Posebnu pažnju u njegovom opusu zauzima violončelo, koje on izdvaja iz funkcije pratnje i uvodi u ravnopravan dijalog sa ostalim gudačkim instrumentima. U odabranim djelima na programu reflektuje se upravo ta estetska vizija gracioznosti, topline i suptilnog muzičkog humora.
Heinrich Ignaz Franz von Biber, jedan od najznačajnijih violinista i kompozitora barokne ere, poznat je po svom eksperimentalnom pristupu i primjeni skordature – alternativnog načina podešavanja žica koji omogućava bogatije tonske boje i harmonske efekte. Njegovo stvaralaštvo unutar stylus fantasticus – stila slobodne, imaginativne forme – ostavlja snažan utisak kompleksnosti i virtuoznosti koja i danas nadahnjuje izvođače i publiku. Poseban segment događaja čini i stručno vođena prezentacija izložbe
Prostori tišine autorice Eme Livančić, o kojoj će govoriti kustosica Zavičajnog muzeja Travnik, Gala Jurišić. Izložba donosi savremeni likovni izraz kroz digitalne pejzaže, utemeljene na spoju apstrakcije i figuracije, a karakterišu je introspektivne kompozicije bogate teksturalnim slojevima i reduciranim formama.
Projekat Muzikom kroz izložbu osmišljen je kao interdisciplinarna platforma koja kroz dijalog između vizualne umjetnosti i muzike nudi novo iskustvo percepcije i recepcije, stvarajući slojeviti kulturni prostor u kojem se zvuk i slika sinkretički nadopunjuju. Ambijent rodne kuće Ive Andrića, jednog od najznačajnijih književnika ovih prostora, dodatno doprinosi simboličkom značaju i kulturnoj dimenziji ovog događaja.
Projekat Muzikom kroz izložbu se realizuje se uz podršku Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, a u saradnji s Zavičajnim muzejom Travnik.
Ulaz je slobodan.
Gala Jurišić, kustos
Gala Jurišić, rođena je 30.4.1990. godine u Travniku. Zvanje magistre povijesti i povijesti umjetnosti stekla je 2017. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Nakon završenog stručnog osposobljavanja, nekoliko godina bila uposlena kao profesor povijesti i likovnog. Trenutno uposlena kao povjesničar umjetnosti na mjestu kustosa umjetničke zbirke Zavičajnoga muzeja Travnik.
Tamara Arsovski, violina
Osnovne i master studije violine (2010 – 2016) završila je pod mentorstvom prof. Violete Smailović – Huart na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Tokom studija učestvovala je na majstorskim kursevima violine kod prof. Violete Smailović – Huart, Stefana Milenkovića, Ilie Korola, Hakana Şensoya, Deborah Wong i Gudačkog kvarteta Manhattan. Kao solistica nastupala je sa orkestrom “Camerata Academica”, Gudačkim orkestrom MAS-a i Simfonijskim orkestrom Mostar.
Trenutno je viši asistent na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Stalni je član Gudačkog orkestra “SA Sinfonietta”, na poziciji koncertmajstora i Gudačkog kvarteta “SA Sinfonietta”. Od 2018. godine članica je ansambla INSAM Instituta za savremenu umjetničku muziku (Sarajevo). Godine 2019. upisala je doktorske studije u klasi profesora Ernsta Kovacica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Tamara aktivno radi kao muzički pedagog i koncertni violinista od 2016. godine.
Alma Dizdar, violina
Diplomirala na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi prof. YeonJu Jeong. Magistrirala je na prestižnom koledžu Ithaca u Itaci, New York u klasi prof. Calvina Wiersme, a kasnije i na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Kao jedna od najboljih studentica, nagrađena je Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu. Alma je učestvovala na brojnim seminarima muzičkih pedagoga: Dore Schwarzberg, Anne Dzialak Savytske, Ernsta Kovacic, Oresta Shourgot, Cihata Askin, Calvina Wiersme, Marka Steinberga i drugih. Nastupala je u zemljama regiona, Austriji, Nemačkoj, Francuskoj, Italiji i SAD. Kao solista nastupala je sa Simfonijskim orkestrom Mostar i gudačkim orkestrom “SA Sinfonietta”. Od 2018. godine zaposlena je kao asistentica na predmetu Violina na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.
Alma je trenutno student doktorskih studija na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi prof. emeritusa Ernst Kovacica i prof. dr. Lane Šehović Paćuka. Od 2016. godine aktivno radi kao muzički pedagog i koncertni violinista.
Belma Alić, violončelo
Diplomirala je 2004. godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi profesora Yevgenyja Xaviereffa. Magistrirala je 2007. godine u istoj klasi, a 2016. odbranila je doktorat na temu “Nove tehnike u literaturi za violončelo solo 20. i 21. stoljeća”.
Osnivač je i umjetnički rukovodilac kamernog ansambla SA Sinfonietta. Bila je članica Britanske Opera Circus Company s kojom je imala uspješne izvedbe opere Differences in Demolition kompozitora Nigela Osbornea u Engleskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Škotskoj. Opera je takođe izvedena na festivalu City of London Festival i imala uživo prenos u Edinburghu na BBC radiju, kao i u kraljevskoj palači Hofburg u Beču.
Kao solistica nastupala je uz pratnju Sarajevske filharmonije, Simfonijskog orkestra Mostar, Simfonijskog orkestra u Zenici, Gudačkog orkestra Muzičke akademije u Sarajevu i Mostar Sinfoniette.
Dobitnica je prvih i specijalnih nagrada na takmičenjima učenika i studenata muzike u FBiH te prve nagrade na međunarodnom takmičenju Val Tidone u Italiji 2001. godine u kategoriji kamernog ansambla (duo violončelo i klavir). Godine 2010., na istom takmičenju, dobila je posebno priznanje za nestandardne ansamble u kategoriji Tidone folk (duo glas i violončelo). Dobitnica je stipendije fondacije Karim Zaimović za doprinos kulturnom stvaralaštvu BiH.
Koncertirala je diljem Austrije, Njemačke, Italije, Francuske, Nizozemske, Danske, Velike Britanije, Švicarske, Španije, Mađarske, Slovačke, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Trenutno je redovna profesorica na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na predmetima Violončelo i Kamerna muzika za gudače na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.
U ovoj knjizi, osim što ispisuje prve korake tragedije ovih prostora, Senad Avdić ispisuje i općeporažavajuću činjenicu moralnog sunovrata – da ni u novinarstvu, a ni u životu, nažalost, ništa i ne mora biti časno i dostojanstveno…
Novinarstvo je stil života i umijeće koje igra na promućurnost pri količinskom izlaganju informacijama; na kafansku, jaransku ili političku podobnost; a tajna uspjeha je nikada ne letjeti isuviše blizu sunca… Profesionalna odmjerenost Senada Avdića, kao i dobro pamćenje događaja starih preko 30 godina i identificiranje njihovih posljedica vitalnih i danas, opravdali su sintagmu iz predgovora ove knjige − pred čitaocima je uzbudljiv politički dokumentarni triler.
Retroaktivno tumačenje političkih i društvenih okolnosti ostvareno je kroz autobiografski ispovjedni ton − žanr koji je, s pravom, u bosanskohercegovačkoj književnosti postao vodeće sredstvo za narativ o ratnim devedesetim. Avdić odlazi na prapočetak (ili, kako to sam autor naziva, zaplet) i klimu koja je utabala radikalni populizam Slobodana Miloševića, tadašnjeg Predsjednika Saveza komunista Srbije, te dozvolila da na velika vrata uđe potreba za konfliktnim rješavanjem nacionalnih pitanja. Baveći se naoko kratkim rasponom od 1987. do 1989. godine i tek djelićem vlastite novinarske karijere, upisuje ličnost, karakterne odrednice i ponašanje u imena „jugoslavenskih selebritija“, tadašnjih politički i kulturološki utjecajnih ljudi. Time oni, odista, poprimaju obrise dramskih subjekata. Vrše i trpe radnje, imaju designirane „replike“ kroz stvarne nezvanične i zvanične izjave i obavljaju pojedinačne uloge u kataliziranju ili pokušaju obustavljanja raspada jedne državne zajednice.
Da li je ideja jugoslavenstva mrtva, prevaziđena? − pitanje je u jednom od Avdićevih tekstova na temu propasti te nadnacionalne identitetske odrednice, ali i lajtmotiv koji se provlači kroz nekoliko ključnih afera ove knjige, koje se mogu uzeti za simptom krvoprolića koje će uslijediti: od lokalpatriozima i svojatanja „svojih“, preko Kosovskog pitanja, do „sezone lova“ na rukovodstva u Vojvodini i Crnoj Gori.
U takvoj koncentrisanoj fabuli, postaje jasno da je sve što se (iz perspektive stanovništva bivše Jugoslavije) činilo haotičnim i ad hoc za osamdesete godine koje su počele zlatno, iza sebe imalo utegnutu orkestraciju. Oni kojima je to, makar i „na kašiku“, bivalo jasno i javljano – bili su medijski radnici. Listovi su bili barometar, indikator i, u opasnim slučajevima, namjerni kursor političkog raspoloženja, a televizija prva verzija reality spektakla kroz prenose skupštine dugometražnih sjednica Centralnih komiteta SK Jugoslavije i „dešavanja naroda“, čime je medijsko definiranje stvarnosti postajalo stvarnost sama.
Tako su se formirala tek dva veća moralna puta za novinare: [I]li biti borbeni fanatik novog vođe, ili profesionalac koji se nije dao zavesti populističkom demagogijom i nacionalističkim retorikom. Za one koji su odabrali prvi, sudbinu je dijagnosticirao filozof Radomir Konstantinović u komparativnoj analizi Hitlera i Miloševića, koju u tekst inkorporira sam Avdić: [O]naj ko na vrijeme ne prepozna čudovište, sam će postati čudovište. A oni, odvaženi na drugi, neoportunistički put, iskusili su premijerne demonstracije totalitarne moći kroz cenzuru − ne samo tekstualnu, nego i sigurnosnu, pa se borba za funkciju mogla poistovjetiti sa borbom za egzistenciju. Jer, unatoč zavrijeđenom mišljenju širokoumnih, kritika ipak nije uvijek dobrodošla… Pogotovo se tumači kao višak pri formiranju propagandne mašinerije.
Koliko vrijedi, a koliko košta biti informisan? U takvom političkom i društvenom košmaru autor se, vlastitom kožom plaćajući uvid, i sâm pitao: Jesam li ja sebe malo precijenio kada sam se kandidirao na funkciju u listu Mladost? U ovoj knjizi, osim što ispisuje prve korake tragedije ovih prostora, Avdić ispisuje i općeporažavajuću činjenicu moralnog sunovrata – da ni u novinarstvu, a ni u životu, nažalost, ništa i ne mora biti časno i dostojanstveno…
