Autor: urednik

Poziv za dodjelu stipendije za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e!

Izdavačka kuća Buybook će za jubilarni 10. Međunarodni festival književnosti BOOKSTAN. NO EAST. NO WEST. dodijeliti 20 stipendija za učešće u radionici književne kritike, koja se održava od 29. 6. do 5. 7. 2025. godine u Sarajevu.

Voditelj ovogodišnje radionice je novinar i dramaturg Mirza Skenderagić, jedan od rijetkih redovnih teatarskih i filmskih kritičara u regionu, zastupljen kroz nekoliko autorskih radio i TV-emisija te rubrika na portalima. Dobitnik je stipendije “Karim Zaimović”. Jedini je dvostruki dobitnik Heartefactove nagrade za najbolji regionalni savremeni i angažovani dramski tekst i to za drame “Probudi me kad završi” i “Baci je Putine i budi precizan”, dok je njegov komad “A drveće smo sanjali” uvršten među najboljih pet. Autor je višestruko nagrađivanog filma “Ja mogu da govorim”, a osvajač je i nagrade “Nino Ćatić” za najbolju radiodramu “Molitva za smrt”.

Tema ovogodišnje radionice je GLEDATI ČITANJEM, ČITATI GLEDANJEM: Književna kritika kroz druge umjetničke medije.

Aplikacije je do 16. 5. potrebno poslati na e-mail adresu radionica@buybook.ba i trebaju sadržavati prijavnicu, biografiju i dva autorska rada iz oblasti književne kritike, esejistike, znanstvene publicistike, a u obzir dolaze i stručni i naučni radovi, te književne i/ili novinarske kolumne. Nakon pregledanih aplikacija, ubrzo nakon posljednjeg roka za prijavu, odabrani kandidati će eventualno biti pozvani na online intervju s koordinatorima radionica nakon kojih će se obaviti finalna selekcija.

Stipendija je namijenjena studentima/cama i književno-umjetničkim kritičarima/kama koji/e aktivno govore engleski jezik, pišu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku, te imaju od 21 do 30 godina. Učesnici/e koji su sudjelovali na prethodnim radionicama imaju ponovno pravo prijave.

Više informacija: https://bookstan.ba/Press/Single/61

Povodom obilježavanja Dana planete Zemlje sutra, u utorak, 22. aprila u 18 sati u kinu Meeting Point u Sarajevu, Sarajevo Film Festival u saradnji s Mrežom festivala Jadranske regije organizira posebnu projekciju filma „TerraForma“. 

Ulaz na projekciju je besplatan. 

Nakon projekcije uslijedit će razgovor o filmu, na kojem će sudjelovati Hamid Čustović, profesor na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. 

Projekcija ovog filma dio je programa Ecoscope koji ujedinjuje filmske projekcije i razgovor na temu ekologije i zaštite okoliša. 

Dok se ljudi suočeni s klimatskim promjenama bave idejama o geoinženjeringu cijele planete, „TerraForma“, dokumentarni film britanskih filmaša Kevina Brennana i Laurencea Durkina na primjeru teraformiranja* jednog otoka u Južnom Atlantiku nudi sveobuhvatan uvid u moguće posljedice takvih intervencija. Izolirani vulkanski otok Ascension milion je godina bio pust i bez života sve dok ga viktorijanski prirodoslovci nisu odlučili prenamijeniti u tropski raj, odnosno u zrcalnu sliku raja koja je odražavala njihove ambicije i shvaćanje svijeta.

Uvodni dio filma čini povijest otoka i znanstvenog procesa koji je potpuno transformirao njegovu klimu i ekosustav. Koristeći se arhivskom građom, intervjuima sa stručnjacima i istraživanjem, „TerraForma“ otkriva metode kojima su viktorijanski znanstvenici zasadili razne vrste biljaka i preoblikovali okoliš.  

Filmaši nas potom vode u sadašnjost i upoznaju sa savremenim znanstvenicima koji na Ascensionu proučavaju dugoročne posljedice tog ranog eksperimenta, uključujući brojna pitanja o održivosti i etičnosti sličnih intervencija.

*Teraformiranje (terraforming) je proces namjerne modifikacije atmosfere, temperature i površinske topografije planeta, mjeseca ili drugog tijela kako bi ih se učinilo što sličnijim uvjetima na Zemlji u svrhu naseljivosti. Koncept teraformiranja preuzet je iz znanstvene fantastike i znanosti.

Film „TerraForma“ bit će dostupan online besplatno publici u Bosni i Hercegovini i regiji od 23. do 30. aprila, OVDJE. 

***

Ecoscope je zajednički program filmskih festivala udruženih u Mrežu festivala Jadranske regije: Sarajevo Film Festivala, Zagreb Film Festivala, Festivala autorskog filma Beograd, Filmskog festivala Herceg Novi, Ljubljanskog filmskog festivala i festivala Manaki Brothers iz Sjeverne Makedonije.

Projekat je sufinansiran sredstvima Potprograma MEDIA Programa Kreativne Evrope.

Mitja Čander, Slijepac

PIŠE: Stanislava Paunović

Predočivši vreme u kojem, kako piše, etika i kritičko mišljenje postaju rekviziti, odnosno buzzwords kulturnog „razvojaˮ, roman Mitje Čandera poziva nas da preispitamo slične društvene, političke i finansijske modele naše stvarnosti.

Knjiga Slijepac predstavlja prvi roman Mitje Čandera, slovenačkog pisca, publiciste, urednika i radnika u kulturi. Okarakterisan kao mešavina autofikcije i političke satire, roman je prvobitno objavljen tokom pandemije COVID-19, čime je aktuelna krizna situacija mogla zaličiti na društveno-ekonomsku krizu predočenu u romanu. Naime, upravo je ambivalentni položaj kulture u kriznim vremenima, u sprezi sa projektnom politikom Evropske unije, a i šire – sistemom neoliberalnog kapitalizma – jedna od centralnih tema romana.

Knjiga je ispripovedana iz perspektive neimenovanog, slabovidog junaka – književnog urednika i (samoprozvanog) intelektualca, koji u svojim četrdesetim godinama ulazi u svet politike, finansija i project pitchinga. Radnja se prelama kroz junakovo intimno preispitivanje i potragu za daljom potvrdom društvenog statusa – istovremeno kao kulturnjaka, ali i čoveka sa invaliditetom.

Teme vida i vizionarstva – najavljene već naslovom knjige – centralne su za razvoj priče, kako doslovno tako i na metaforičkom nivou. Na primarnoj razini, roman je ispripovedan kroz perspektivu čoveka sa samo 5% vida, što umnogome određuje vizuelnu pojavnost sveta dela, često datu kroz obrise, naznake i nagađanja glavnog junaka. Taj svet se dodatno zamagljuje izbegavanjem upotrebe vlastitih imenica – imena junaka, lokacija, naziva institucija, časopisa. Suprotno tome, najčešće se „imenujuˮ funkcije koje određeni likovi ili institucije obavljaju. Na primer, u romanu se srećemo sa predsednikom, tajnikom, filozofom, piscem, sociologinjom, junakovom ženom, dok su mesta radnje glavni i rodni grad. Tim putem se, kroz generalizaciju i deindividualizaciju, asocira na tradiciju satirične priče, uspostavljanjem (humoristične) distance od ispričanog. Takođe, istovremeno se postiže efekat birokratizacije jezika, što je u vezi sa jednom od osnovnih tema dela – problemom birokratizacije savremene kulture.   

S druge strane, konkretna imena koja se retko javljaju, dozvoljavaju nam da uspostavimo granice tih obrisa, poput informacije da je radnja smeštena u Sloveniji, u relativno savremenom trenutku bliskom našoj stvarnosti – kroz, na primer, referencu na muziku Ejmi Vajnhaus (Amy Winehouse).

Iako načelno teži ka uspostavljanju distance, roman u biti donosi intimno suočavanje sa nesigurnošću i društvenim predrasudama. U kontekstu vlastite samostalnosti, glavni junak nedostatak vida doživljava kao ličnu manu koju treba prevazići – uprkos koje treba dokazati svoju vrednost – ne bi li osigurao društveni položaj u svetu videćih. Sam naslov daje nam prvu, gotovo pogrdnu odrednicu junaka − slijepca koji, paradoksalno, kroz roman naglašava svoju različitost od „običnihˮ slepih ljudi, na osnovu svoje uspešnosti i obrazovanosti. Pomenuto negiranje i pounutrenje negativnih stereotipa u tenziji je sa junakovim pokušajima da prihvati svoju slabovidost kroz različite vidove inkluzivne društvene pomoći, što u osnovi pokreće pitanje sistemskog i društvenog odnosa prema invaliditetu, u državi koja „na papiruˮ teži inkluzivnim praksama. 

Na širem planu, roman se takođe igra idejama političke zaslepljenosti i intelektualnog vizionarstva, u kontekstu zamišljenog projekta Slovenija 2100, kroz koji junak, zaveden mogućnošću daljeg „napretkaˮ u javnom polju, zanemaruje svoj privatni život, kao i stvarne potrebe društva, čiju budućnost na sebe profetski preuzima. Predočivši vreme u kojem, kako piše, etika i kritičko mišljenje postaju rekviziti, odnosno buzzwords kulturnog „razvojaˮ, roman Mitje Čandera poziva nas da preispitamo slične društvene, političke i finansijske modele naše stvarnosti.

https://bookstan.ba

18. aprila u 18 sati, u kinu Meeting Point će biti održan još jedan program posvećen Palestini, u okviru ovogodišnjeg izdanja Modula Memorije. U pitanju je projekcija dokumentarnog filma „From Ground Zero“. Od izvršnog producenta Michaela Moorea i službene palestinske prijave za 97. dodjelu Oskara, „From Ground Zero“ je zbirka dirljivih priča 22 palestinskih filmskih stvaraoca koji su, živeći usred rata, zabilježili svoje živote u Gazi.

Kombinujući animaciju, dokumentarni i igrani film, oni stvaraju snažan dokaz postojanosti ljudskog duha. Ovaj film predstavlja izvanredan prikaz kako umjetnost može cvjetati čak i u najmračnijim vremenima, prikazujući trajni duh i kreativnost koji izranjaju usred stalne devastacije.

Projekat Ground Zero osmišljen je u namjeri da bude glas stanovnika Gaze te da zabilježi njihova iskustva koja često neopaženo prođu. U prilikama u kojim umjetničko stvaralaštvo postaje složen proces, ovaj projekat nastoji zabilježiti raznolikost autorskih perspektiva kroz  dvodijelni 112-minutni film, a koji se sastoji od 22 kratka filma u trajanju od tri do šest minuta. Ove priče poigravaju se čitavom jednom paletom žanrova – od fikcije, dokumentarnog filma, do animiranog filma. Snimanje filma From Ground Zero omogućeno je zahvaljujući podršci “Masharawi fonda za filmove i reditelje u Gazi”

Ulaz na film je besplatan.

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina s velikim zadovoljstvom najavljuje četvrti koncert u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.

Četvrti koncert u okviru projekta Dijahronijski kontrapunkt održaće se u utorak, 15. aprila 2025. godine, s početkom u 19:30 sati, u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ (Josipa Stadlera 1, Sarajevo). Nastupiće kamerni ansambl SA Sinfonietta, u sastavu: violinistkinja Tamara Arsovski, violončelistkinja Belma Alić i pijanistkinja Zerina Šabotić. Ovaj kamerni sastav njeguje savremeni interpretativni izraz kroz izvođenje zahtjevnog i stilski raznolikog repertoara, te doprinosi reinterpretaciji muzičkog naslijeđa u današnjem kontekstu.

U okviru koncerta učestvovaće i studentice druge godine violine Sara Kasap i Klaudija Bošnjak, koje u projektu učestvuju kroz profesionalnu praksu. Njihovo uključivanje doprinosi ideji prenošenja znanja i podrške mladim muzičarkama na početku profesionalnog puta.

Program koncerta obuhvata tri izražajno snažna i stilski raznovrsna djela: 12 komada za dvije violine Reinholda Glièrea, nastalih u duhu ruske romantičarske tradicije; Klavirski trio Lere Auerbach, savremene kompozitorke čiji je izražaj oblikovan iskustvom ličnog i umjetničkog putovanja kroz različite kulture i poetike; te monumentalni Klavirski trio u a-molu Petra Iljiča Čajkovskog, djelo koje kombinuje simfonijski intenzitet s ličnom elegijom i predstavlja jedan od vrhunaca kamerne literature. Kao i na prethodnim koncertima, program će biti upotpunjen i ekfrastičkim tekstom koji će ovom prilikom kreirati spisateljica Jelena Anđelovski, čime se dodatno osnažuje dijalog između muzičke i književne umjetnosti.

Projekat Dijahronijski kontrapunkt teži promociji umjetnica iz Bosne i Hercegovine i Srbije, istraživanju odnosa između muzičke i književne forme, te afirmaciji regionalne saradnje kroz zajedničko umjetničko stvaranje.

Ulaz na koncert je slobodan.

Sara Kasap, violina

Sara Kasap rođena je 2004. godine u Zenici. Osnovno i srednje muzičko obrazovanje stekla je u Zenici, a trenutno pohađa drugu godinu studija na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, na odsjeku za violinu, u klasi profesora Marka Simovića.

Tokom školovanja učestvovala je na takmičenjima iz oblasti solo violine, kamerne muzike i orkestra. Osvojila je drugu nagradu na Internacionalnom festivalu muzike „Primavera“ u Bijeljini u disciplini solo violine, drugu nagradu na Federalnom takmičenju učenika i studenata muzike u Zenici u disciplini kamerne muzike, te prvu nagradu u disciplini solo violine na Internacionalnom festivalu muzike „Sinfonia di Sale“ u Tuzli. Pohađala je seminare violine kod priznatih profesora: Marka Josifoskog, Anne Kandinskaje i Roberta Lakatoša. Nastupala je na koncertima u okviru organizacije “Students on Stage”.

Članica je Kamernog simfonijskog orkestra Zenica. Nastupala je sa Sarajevskom filharmonijom i učestvovala u projektima Narodnog pozorišta Sarajevo. Tokom 2024. godine bila je dio međunarodnog orkestarskog projekta i koncertne turneje „CEMAN“.

Klaudija Bošnjak, violina

Klaudija Bošnjak je 20-godišnja violinistica iz Žepča, Bosna i Hercegovina, gdje je završila svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Trenutno je studentica druge godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, odsjek violina, gdje studira pod mentorstvom profesorice Lorene Miline Marinković. 

Tijekom svog muzičkog obrazovanja, sudjelovala je na seminarima kod uglednih profesora kao što su Goran Končar, Violeta Smailović-Huart, Anđelko Krpan, YeonJu Jeong, Vladimir Marković, Marko Josifovski. Sudjelovala je u međunarodnim natjecanjima u oblasti solo violina, ostvarivši nekoliko prvih nagrada.  

Odabrana je od strane Muzičke akademije Sveučilišta u Sarajevu da bude dio CEMAN Orkestra, međunarodnog orkestralnog projekta pod talijanskom organizacijom koja okuplja najbolje mlade muzičare iz Srednje Europe.  

Nastupala je na koncertima kao solist, član orkestra, te u kamernim sastavima u okviru organizacije “Students on Stage” i “Majske muzičke svečanosti”, te na koncertima Sarajevske filharmonije.  

Tamara Arsovski, violina

Osnovne i master studije violine (2010 – 2016) završila je pod mentorstvom prof. Violete Smailović – Huart na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Tokom studija učestvovala je na majstorskim kursevima violine kod prof. Violete Smailović – Huart, Stefana Milenkovića, Ilie Korola, Hakana Şensoya, Deborah Wong i Gudačkog kvarteta Manhattan. Kao solistica nastupala je sa orkestrom “Camerata Academica”, Gudačkim orkestrom MAS-a i Simfonijskim orkestrom Mostar.

Trenutno je viši asistent na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Stalni je član Gudačkog orkestra “SA Sinfonietta”, na poziciji koncertmajstora i Gudačkog kvarteta “SA Sinfonietta”. Od 2018. godine članica je ansambla INSAM Instituta za savremenu umjetničku muziku (Sarajevo). Godine 2019. upisala je doktorske studije u klasi profesora Ernsta Kovacica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Tamara aktivno radi kao muzički pedagog i koncertni violinista od 2016. godine.

Belma Alić, violončelo

Diplomirala je 2004. godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi profesora Yevgenyja Xaviereffa. Magistrirala je 2007. godine u istoj klasi, a 2016. odbranila je doktorat na temu “Nove tehnike u literaturi za violončelo solo 20. i 21. stoljeća”.

Osnivač je i umjetnički rukovodilac kamernog ansambla SA Sinfonietta. Bila je članica Britanske Opera Circus Company s kojom je imala uspješne izvedbe opere Differences in Demolition kompozitora Nigela Osbornea u Engleskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Škotskoj. Opera je takođe izvedena na festivalu City of London Festival i imala uživo prenos u Edinburghu na BBC radiju, kao i u kraljevskoj palači Hofburg u Beču.

Kao solistica nastupala je uz pratnju Sarajevske filharmonije, Simfonijskog orkestra Mostar, Simfonijskog orkestra u Zenici, Gudačkog orkestra Muzičke akademije u Sarajevu i Mostar Sinfoniette.

Dobitnica je prvih i specijalnih nagrada na takmičenjima učenika i studenata muzike u FBiH te prve nagrade na međunarodnom takmičenju Val Tidone u Italiji 2001. godine u kategoriji kamernog ansambla (duo violončelo i klavir). Godine 2010., na istom takmičenju, dobila je posebno priznanje za nestandardne ansamble u kategoriji Tidone folk (duo glas i violončelo). Dobitnica je stipendije fondacije Karim Zaimović za doprinos kulturnom stvaralaštvu BiH.

Koncertirala je diljem Austrije, Njemačke, Italije, Francuske, Nizozemske, Danske, Velike Britanije, Švicarske,  Španije, Mađarske, Slovačke, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Trenutno je redovna profesorica na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na predmetima Violončelo i Kamerna muzika za gudače na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.

Zerina Šabotić, klavir

Rođena 1995. godine, muzičko obrazovanje započinje 2004, a 2014. godine završava Srednju muzičku školu u Sarajevu, smjer za solo klavir, u klasi profesorice Vedrane Mujkić. Dobitnica je dvije prve i jedne specijalne nagrade na Federalnim takmičenjima učenika i studenata muzike, dvije treće nagrade na takmičenjima “Don Vincenzo Vitti” i “Gianluca Campochiaro”, prve i specijalne nagrade na internacionalnom takmičenju ‘Citta di Barletta’ u Italiji. Kao kamerni muzičar je nastupala u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Trenutno je apsolvent na II ciklusu studija Muzičke akademije u Sarajevu u klasi profesora Dragana Opančića.

Prvi put u Sarajevu, u Sloga Teatru, 17. Aprila od 20 sati, nastupiće Joel Bryant, izvanredni stand-up komičar i glumac svjetskog glasa, sa svojom predstavom „Making Bad Decisions“. Iako je Amerikanac (uz molbu da mu ne zamjerimo), njegove priče o porodici, partnerstvu i putovanjima su univerzalne, a interakcija sa publikom je njegova super moć.

Bryant u Sarajevo dolazi u sklopu turneje „Making Bad Decisions“, nakon najvećih evropskih metropola i svih prijestolnica Balkana.

Joel Bryant je prvi put na scenu stupio sa 17 godina u svom rodnom gradu Los Anđelesu i od tada niže zapažene nastupe na „The Comedy Store“, „The Improv“, „Laugh Factory“… Kao lutalica koji zasmijava publiku imao je mnoge turneje po SAD-u i svijetu, osvajajući pozornice Barselone, Pariza, Bangkoka, Beča, Lisabona, Singapura, Budimpešte, Berlin i drugih metropola.

Dijelio je scenu sa imenima kao što su Bill Burr, Jim Jeffries, Nate Bargatze, Anthony Jeselnik, Iliza Schlesinger i mnogi drugi. Nastupao je sa eminentnim muzičarima kao što su Stevie Wonder, RuPaul, Chris Rock, Rob Gronkowski i ZZ Top, te ostvario uloge sa najvećim glumačkim imenima današnjice, među kojima su Tom Cruise, Ben Stiller, Forest Whitaker i Jean Smart. Prepoznatljiv je glumac mnogih TV spotova: „Monk“, „The Heartbreak Kid“, „LA Macabre“, „Criminal Minds“… Njegov novi film „Candlewood“ izlazi 2025. godine na Amazon Prime i AppleTV. Predvodio je NFL na posljednjih 9 Super Bowl-a, domaćin je velikog broja dobrotvornih i korporativnih događaja širom svijeta i mnogo je snimao na Bliskom Istoku.

Za sebe kaže da ćete ga uvijek naći sa prtljagom, dok nasmijava publiku od najmračnijih vinskih podruma u Parizu do najelegantnijih korporativnih događaja u Singapuru; od najatraktivnijih barova u Berlinu, do klasičnih klubova u Holivudu i Njujorku.

U okviru projekta Sloga Teatar publici želimo ponuditi dobar provod i pregršt dobre zabave u nešto drugačijem ruhu. Nasmijte se i uživajte uz naše stand-up nastupe i pozorišne predstave u jedinstvenoj klupskoj atmosferi.

Prodaja ulaznica i rezervacija stolova: SARAJEVO DISK MUSIC SHOP

Prodaja ulaznica: Biletarnice BKC, Plato Skenderija i kupikartu.ba

Promocija antologije „Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas“ Slobodana Blagojevića će se održati u utorak, 15. aprila, u 12 sati na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na promociji će uz autora učestvovati i Marina Katnić-Bakaršić i Enver Kazaz.

Slobodan Blagojević (Sarajevo, 1951) pisac, pjesnik, esejista i prevoditelj, rođen u Sarajevu, gdje je i stekao svoje obrazovanje. Godine 1984. boravio je na New York Universityju kao “poet in residence”. Objavio je šest knjiga poezije, tri knjige eseja i jednu knjigu filozofske proze. Također je sastavio dvije antologije bosanskohercegovačke poezije. Preveo je sabrane pjesme Konstantina Kavafija, kao i velike izbore iz poezije Emily Dickinson, W. C. Williamsa, Marianne Moore, e. e. cummingsa, Roberta Lowella i Franka O'Harea. Živio je i radio u Holandiji od 1992. do 2014, kada se vratio u Sarajevo. Kao urednik, radio je u brojnim časopisima, uključujući Naši dani, Izraz, Delo i Erewhon. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

„Sadržaj ove antologije je poezija pisana na najstarijem književnom jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – staroslavenskom, u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj recenziji, glagoljskim i ćiriličnim pismom, te poezija pisana jezikom ovih država, latiničnim i ćiriličnim pismom (u slučaju alhamijado poezije – arabicom), i narječjima štokavskom (koje u XIX stoljeću postaje književnom normom u svim ovdje razmatranim književnostima), čakavskom i kajkavskom (u kojima se, u hrvatskoj književnosti, polučuju vrijedni poetski rezultati do duboko u XX stoljeće), te izgovorima ijekavskom, ekavskom i ikavskom.

Antologija kronološki prati paralelni razvoj lirske poezije u bliskim književnostima četiri države, koje imaju, moglo bi se reći, zajedničku narodnu lirsku pjesmu (ovdje uvrštenu u poglavljima Nepoznati narodni pjesnici), koja se, često, odlikuje uglavnom dijalekatskim pretvorbama ne samo istih tema i motiva, već i prilagođavanjem istih pjesama lokalnom jezičkom ‘standardu’.

Nakon višedecenijskog čitanja i studiranja poezije ovih četiriju država, sastavio sam antologiju vlastitog čitalačkog iskustva. Ona, ujedno, predstavlja pjesničku tradiciju u kojoj sam i sam, kao pjesnik, odrástao. Ne nalazim nijedan razlog protiv jedinstvene antologije poezije jednog policentričnog jezika, koji nazivamo bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim jezikom. Taj je jezik, u XIX stoljeću, standardiziran u svom štokavskom izgovoru kao književni jezik Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba. A. G. Matoš, kao ‘čist Hrvat’, govori, čak, o ‘našoj jednojezičnoj književnosti’.“

Slobodan Blagojević, iz Predgovora

U okviru ovogodišnjeg Modula Memorije, 17. aprila će sa početkom u 18 sati, u galeriji Java biti otvorena izložba fotografija „Čovjek s istoka“, fotografa Hadisa Medenčevića. „Čovjek s Istoka“ je fotografska priča o razlikama i sličnostima ljudi na istoku, praćenim od Rusije, Kirgistana, Kine, Vijetnama, Kambodže, Hong Konga, Malezije pa sve do dalekog Japana, Nepala, Irana, Sjeverne i Južne koreje. Svoje traganje i upoznavanje, zabilježio je vlastitim fotografskim stilom. Hadisu je fotografija velika ljubav kroz koju nastoji na vrlo originalan način zabilježiti svijet oko sebe.

O ovoj izložbi, autor govori kako „Živimo u vremnu otudjenja i devalvacije duhovnih vrijednosti. To je ono što mi smeta kod modernog evropskog čovjeka. Tehnološka superiornost i konzumni način života potisnuli su ono suštinsko, što karakteriše čovjeka, njegovu svijest o pripadnosti porodici, priajteljima, društvu, planeti, svemiru.. Nekada je Diogen hodao Atenom sa svijećom usred bijela dana govoreći “tražim čovjeka”. Ja sam umjesto svijeće uzeo ruksak, foto aparat i planinarsku opremu i krenuo put istoka. Ne znam da li sam ga zaista našao, ali sam kroz to traženje drugog i drugačijek došao do spoznaje da smo u onom iskonskom ljudskom smislu svi vrlo slični, ako ne i identični. Obični mali čovjek, sa svim svojim radostima, tugama i čežnjama otvorio mi je oči, ali i inspirisao da tražim dalje.“

Hadis Medenčevć rođen je 1968. u Derventi, Bosna i Hercegovina. Nakon studija elektrotehnike u Sarajevu, seli se u Prag. Upravo u Pragu počinje njegov umjetnički put. Uspio je da objedini svoje tri velike životne strasti: putovanje, planinarenje i naravno, fotografiju. Iako je po prirodi posla kojim se bavi više usmjeren na informatiku, kroz fotografiju istražuje čovjeka, njegovo mjesto i interakciju sa okolinom, arhitekturom i prirodom. Stručno i umjetničko znanje je stekao u praškoj školi „Kreativne fotografije“. Za svoje radove dobio je značajna priznanja, imao niz zapaženih izložbi, a njegove fotografije su korištene kao ilustracija knjiga i reporterskih izvještaja. Izlagao je u Pragu, Londonu, Birminghamu, Beogradu, Podgorici…

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju treći ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.

Tekst „Matematičke ekfraze“ inspirisan je kompozicijama izvedenim na koncertu dua ‘SA Sinfonietta’, kojeg čine violinistkinje Alma Dizdar i Tamara Arsovski. Koncert je održan u martu u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu.

Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.

Tekst je napisla Danka Ivanović, autorica romana Prazne kuće.

__________________

Danka Ivanović

Matematičke ekfraze

__________________

I

J.M. Leclair Sonata za dvije violine u D duru, op. 3, br. 5

Zažmuri. Otvori oči.

Metvica trava. Jedrozelena trava. Vlažnozelena trava.

Cvati poljskog cvijeća u donjem desnom uglu. U sredini smaragdni proplanak. Crna jova u donjem lijevom uglu. Žalfija sjenke među trepavicama. Gornji uglovi se osipaju.

Zažmuri. Otvori oči.

Ona sjedi na čaršavu koji počinje da se zeleni ispod njene težine. On je leđima okrenut. Ona s njegove lijeve strane. Ne pomjera se. Njemu se crna kosa vijori.

Ne čujem da razgovaraju.

Zažmuri. Otvori oči.

Ona sjedi, ispruženih nogu, anfas. Čipkaste čarape kače se na ruzmarin zelenoj travi. Rosu upija tkanina. On je stavio ruke na kukove. Ne zna u kom smjeru da potrči. Možda da sjedne?

Ne vidim namjeru.

Zažmuri. Otvori oči.

Ružičnjak dužinom. Kružna kamena fontana u sredini zaglušuje stotine nogu koje nepravilnim ritmom gaze travu. Ramena se ovlaš dodiruju. Ona je u gornjem desnom uglu. Nosi bijeli heklani suncobran oivičen sitnim ružama, hortenzijama i bršljanom. Lokne uokviruju jedro nesimetrično lice u sjenci. Desna ruka pada pored tijela. Šaka je prazna.

On u sredini. Lijevim profilom brada je isturenija. Usne blago razvučene. Ruke počinju da se penju.

Ne osjećam pokret.

Zažmuri. Otvori oči.

Uokviri sve što vidiš.

II

Max Reger Tri dua (Kanoni i fuge u starom stilu) za dvije violine, op. 131b

Zapadni zrak sunca izlazi tik iza krova i kroz ogromno staklo bez ikakvih natpisa pada na trepavicu. Nekoliko ljudi sjedi u gradskoj bašti od crne plastike. Na stolovima pune čaše cijeđene pomorandže i debela keramika kafom isflekana. Majka i ćerka razgledaju izlog preko puta. Stoje normalno jedna u odnosu na drugu. Nekoliko koraka ulijevo, u ulazu zgrade s posterom mladog i mršavog Nikole Tesle u odijelu i lenonkama, stariji sijedi čovjek, razbarušene i prerasle kose u plavoj trenerci koja nikome ne stoji lijepo, razgovara s drugim sijedim čovjekom. Taj drugi sijedi čovjek samo što nije zakoračio udesno, ali lijeva ga noga i lijevo uvo zadržavaju. Nezreli platan olistao je preko noći. Prljavo sivi pločnik nije čišćen od poslednjih kiša, a i one same bile su prljave. Skoro pa da siva boja prelazi u sinju. Od lijeve do desne ivice krajnje velikog prozora, napravi se u prosjeku možda desetak koraka. Sredina koraka vjerovatno je sasvim dovoljna. Ne zna im se ni početak ni kraj. Niti namjera. Ritam je različit. Tempo neujednačen. Fuge i kanoni. Nekad se preklopi pokoja noga, nekad se nadovežu jedna na drugu. Katkad jedna povuče drugu, mada desi se i da se zapletu. Planovi se mijenjaju, ali i dubina prostora. Okvir je svakako zacementiran. Svjetlost i ona u sredini sopstvene misli. Neumoljiva je i biće takva sve dok je ulica ne proguta svojom uzanošću. Sitno, naivno lišće sklanja se i treperi kako mu drago. Svakako će rasti, bez obzira na hrskavu svježinu tek rođene biti. O noge koje prolaze udaraju ivice jakni, kaputa, dukseva, kesa, cegera, tašni, povodca za pse. Ako iko i govori nešto, ne zna se niti šta, niti kako. Ni tona ni glasa. Nose noge sakrivene zube različitog kvaliteta, starosti, ali i prošlosti, slično obući kojom se zore. Nose one i ono što im se ne nosi, ili se nadaju da će to ispasti i izgubiti se dok izbiju na drugu stranu rama. Nose i ono što misle da ih čeka i sa lijeve i sa desne strane. Srećom, ishodi nisu zanimljivi.

Pomorandža, svježe cijeđena, hladna je.

III

Grażyna Bacewicz Svita za dvije violine

Cvrči trava. Žbunovi nose sjenke cvati. Pucaju suve grančice u rupama u zidovima. Iz prkosa probile oker malter kojem se naposletku neumitno vraćaju. Treba se dobro zagledati u pločnik i vidjeti duž njega dugačak, uzak prozor koji vodi u podrum. Okno je tamnobež boje. Svjetlost koja probija kroz prljavu mrenu mora da je nepodgojena. Vrata se ne naziru s ove strane puta.

***

Kvadrat je podijeljen na dva trougla. Hipotenuza donjeg trougla skoro pa da je iste nijanse boje gudala. Bolje reći, boje kože. Tako je uski dugački prozor namješten. S lijeve strane. U donjem trouglu stolice. U gornjoj tmini, dva gudala. Jedino mrkožuta zrna prašine titraju među žustrim pokretima.

Ne vide se violinistkinje. Ne vide se violine.

Dva gudala u vazduhu, kao da ih lutkar sopstvenom unutrašnjom logikom pomjera. Nema čak ni žica.

***

Dva gudala se svađaju.

Dva gudala se mršte.

Dva gudala se inate.

Dva gudala skaču.

Dva gudala plešu.

Dva gudala govore.

Dva gudala ćute.

***

Stolice ne govore.

Stolice ne igraju.

Stolice se ne svađaju.

Stolice čuju.

Stolice ćute.

Poderanih naslona, okrnjenih nogu, neuglačanog drveta koji se odsutno zariva u kožu.

Kapi krvi govore svakim jezikom.

***

U podrumu.

Crnim kao noć u kojoj neprijatelj nepogrešivo vidi vrata.

IV

Heinrich Ignaz Franz von Biber Harmonia artificiosa-ariosa, Partia br. 6 u D duru, C. 67:I

Tijelo se izvija funkcijom barokne hiperbole. Polukružnim pokretima od jednog do drugog ramena, glava se i dalje ne podiže. Brada pritiska jednjak. Dugačka kosa pada skoro do stomaka, a na izloženom, ranjivom vratu stvara se brežuljak koji čeka druge ruke. Ove prisutne, nadasve nedovoljne, ali neophodne, prate torzo koje se uvija oko svoje ose, polako, sigurno, spiralno, čas suprotnim smjerom od glave, čas istim. Stomak je pun vazduha, slobodan i dodiruje butine. Ruke se odvajaju od tijela. Opipavaju vazduh skoro poniznim pokretima, ali svejedno glava se podiže. Pršljen po pršljen. Kosa pada na lice, ramena, leđa. Koža pod kosom bridi. Kukovi se izvijaju nekom unutrašnjom putanjom koju ni glava, ni ruke, a ni grudi ne vide. Vazduh je suv. Noge vape za pokretom, ali su ukopane i čekaju svoj red. Da se spusti niz kukove cilj i put. Razmišljaju koja će prva da se pomjeri. Probati leći prvo. Osjetiti zemlju pod leđima, ramenima, vratom. Karlični pod kao stotine škriljaca ubada se u tvrdu, posnu zemlju temelja iz koje treba nići. Saviti prvo jednu pa drugu nogu u koljenima. Pokrenuti ponovo ruke. Proputiti ka koljenima. Spustiti šake na njih i osjetiti vrelinu. Zatvoriti strujno kolo. Pretvoriti se u loptu, unutar koje je još jedna lopta oblika stomaka, prevelikog, ali udobnog. Tako udobnog, da tijelo osjeća otiske prstiju kako kroz koljena i butine pokušavaju da probiju zaključane kukove. Padaju ruke na pod, kao i stopala. Treba nići opet. Nije dovoljno jako. Okrenuti se. Na isti udobni stomak. Pluća se šire, jako, najviše, dok se ne prelije sve u stomak, u utrobu, da se pršljenovi odižu od te iste zemlje iz koje se teško niče. Ruke su skopljene ispod čela, šaka na šaci, te nos ne dodiruje tle. Noge se pomjeraju, lijevo-desno, ostatak tijela gore-dolje. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Ruke i dalje fale na donjem dijelu kičme. U kosi. U konkavi koljena možda čak i obraz nedostaje. Vazduh je topao. Pokušati opet. Bez obzira. Okrenuti se još jednom. Osjetiti zemlju iz koje teško šta niče. Ne može tako. Okrenuti se ponovo i stati na koljena. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave, U pozi mačke. Vrat je težak. Ruke se tresu. Probati sada. Otključati makar jedan kuk. Njihati se. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Kamila je nedostižna. Ne može se sad tamo. Vratiti se. Stati kao sto na kojem nema ni stoljnaka ni posuđa. Pretvoriti se u kvadar i stajati na zemlji iz koje se teško niče. Podići se. Makar na koljena. Prvo na koljena. Možda probati pozu kamile. Ipak ne. Sjesti na noge. Krenuti sve ispočetka. Ne može. Koljena ne daju. Kukovi su odškrinuti. Podići stopala i saviti prste. Sjesti na njih. Svom težinom. Vjerovati. Ne može. Još malo. Sliježe se karlica i otvara pod teretom. Vazduh je rezak. Grudi se šire. Ruke su opet na koljenima. Strujno kolo obrnutog je smjera. Ustati. Samo s jednim parom ruku. Druge su ionako tačka. Tačno između obrva tačka. Stomak je udoban sam po sebi. Možda se, sve vrijeme, ne raste iz zemlje. I vazduh je tu. I svod je tu. Izduži se krunom. Izlij se vazduhom. Stati. Stajati. Ispružiti ruke jednu preko druge. Krenuti suprotnim smjerom. Ka ramenima. Teško je. Grudi su zaboravljene. Treba im pokucati. Možda se može i kroz prozor. Nisu sada prioritet. Poza kamile svakako boli. Vrtjeti se lijevo-desno dok ruke idu ka ramenima. Rastegnuti grudi. Toliko da se mogu skupiti. Sklupčati. Još malo. Zgrabiti ramena. Držati čvrsto. Mnogo čvršće nego koljena. Jako držati. Stomak je velik. Grudi su zatvorene, ali vazduh se spušta. Prolazi čak i stomak. Još niže. Šriljci omekšavaju. Stegnuti jako. Vrelina. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. U tačkama koje bole otopiti zlato. Uočiti konveksne obraze koji nedostaju.

Žarko Milenić, Dulcinejina priča

PIŠE: Emilija Vučićević

Milenić razvija neku vrstu fanfic romana, ističući neke od ključnih događaja iz originala, izmeštajući likove u narativ koji je diktiran perspektivom žene za koju u Servantesovom romanu nije bilo dovoljno mesta, u narativ koji se kreće između idealizovane ljubavi srednjovekovnih romana i turobnih socijalnih i bračnih odnosa seljaka u srednjem veku, što ga čini interesantnim štivom za donkihotov(sk)u publiku.

Kada bismo, kao uvod u osvrt na najnovije književno ostvarenje Žarka Milenića, hteli da nabrojimo sve što je dosada napisao i objavio – a pisao je romane, drame, eseje, kratke priče i poeziju – ili preveo, bilo sa engleskog ili ruskog jezika, te uredio ili priredio, bilo u Brčkom, Osijeku, Rijeci ili Moskvi, brojem karaktera presegli bismo format ovog teksta, a da ni ne stignemo do najnovije knjige – kratkog romana Dulcinejina priča.

Kako je očigledno već iz naslova, a i sa naslovne strane Buybookovog izdanja, Milenić ulazi u intertekstualan dijalog sa čuvenim Servantesovim (Cervantes) romanom Don Kihot (Quijote), smeštajući se i sam u dugačku tradiciju velikog broja autora i autorki koji grade svoje verzije donkihotovskih protagonista, ili pak parodiraju čvrste žanrovske odrednice iznutra, izgurujući stereotipe do krajnjih granica. Ipak, roman Dulcinejina priča u kompozicionom smislu ne pristupa žanru sa ciljem da ga razgradi ili parodira, naprotiv – roman teče linearno i hronološki, razvijajući se kroz četrdesetak poglavlja, u uzročno-posledičnom sledu osvetljujući perspektivu Don Kihotove izmaštane idealne drage, Dulcineje od Tobosa, fiktivne dublerke seljanke Alonze Lorenzo (Aldonza), koja se u Servantesovom romanu nigde neposredno ne oglašava.

Milenić na samom početku Dulcinejinog pripovedanja naglašava da je junakinja nepismena, praveći otklon od mogućnosti da njegova protagonistkinja postane donkihotovski opsednuta likovima iz romana – barem ne neposredno, čitanjem. No – kako se polako razvija roman, otkriva se složen odnos koji Alonza ima spram fiktivnih junaka – Don Kihota, Sanča Panse (Sancho Panza), ali i same Dulcineje, odnos u kojem je na momente teško razaznati granice slojeva (meta)fikcije. Nepismena Alonza, iako je – kako tvrdi – o piscu Migelu Servantesu ponešto čula, deklamuje vrlo precizno njegovu biografiju i ključna dela, potom, jako lepo analizira uticaj viteškog romana Amadis de Gaula na formiranje Don Kihota, barata terminologijom poput: „karikaturaˮ, „platonska ljubavˮ, „tragikomičnoˮ, „satiričan romanˮ, ,,parodijaˮ i sl., a neretko i citira sam roman. Na tim mestima deluje da u oskudno znanje promućurne seljanke iz Tobosa ipak nezaustavljivo provejava veliko književno znanje Milenića kao autora. Taj „višak znanjaˮ protagonistkinje može se povezati sa likovima Fernanda i Karmen, studenta i pasionirane čitateljke ljubavnih romana, njenih prijatelja koji joj prepričavaju romane i objašnjavaju kontekst.

Osim tog dominantnog glasa, pripovedne perspektive fiktivne seljanke iz Tobosa, u romanu su fino razvijeni i dijalozi, često dramatizovani, pri čemu naročito mesto u zapletu zauzima intervju koji novinar iz Madrida sprovodi sa Alonzom, u jednoj krčmi u Tobosu. Intervju, potom u potpunosti prepravljen u fiktivni dijalog sa Dulcinejom, postaje obrtna tačka romana, čije posledice čitaoci prate do samog kraja, razotkrivajući „stvarnostˮ daleko suroviju od romanse kakvu je uobrazio Don Kihot. Uz svega nekoliko junaka – i domišljenih i transponovanih iz originala – Milenić razvija neku vrstu fanfic romana, ističući neke od ključnih događaja iz originala, izmeštajući likove u narativ koji je diktiran perspektivom žene za koju u Servantesovom romanu nije bilo dovoljno mesta, u narativ koji se kreće između idealizovane ljubavi srednjovekovnih romana i turobnih ljubavnih i bračnih odnosa seljaka u srednjem veku, što ga čini interesantnim štivom za donkihotov(sk)u publiku.

https://bookstan.ba