Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas životno je djelo akademika Slobodana Blagojevića. Ovu antologiju Blagojević je počeo sastavljati još kao student 1974. godine, a konačno je objavljena u posljednjim danima 2024. godine. Trotomno kapitalno djelo obuhvata 2.400 stranica i milenij poezije na našem jeziku, kao i znalačku uvodnu studiju u kojoj autor objašnjava svoj pristup, estetske kriterije izbora, ali i subjektivnost, te daje književnohistorijski okvir koristan za razumijevanje raznolikosti i ljepote ovog poetskog korpusa.
RAZGOVARALA: Adisa Bašić
Život posvećen poeziji zvuči bajkovito, ali kako je to bilo u stvarnosti? U mladim danima ste odbili rad na univerzitetu, željeli ste se posvetiti čitanju, ali ne pod diktatom akademskog napredovanja…
Radio sam ja to isto, čitao, pisao, ali sam za sebe, kroz godine, jer me to privlačilo. Samo dvije godine imao sam stalno zaposlenje, ostalo su sve bili honorarni poslovi. I funkcionisalo je… Nisam nikad težio ka nekom prevelikom luksuzu ili bogatstvu. Jesam volio da mi je potaman, ali nisam jurio za parama niti štedio, nije to bio moj đir. Rad na antologiji sam počeo na posljednjoj godini fakulteta, već tada sam čitao mnogo i našu i svjetsku poeziju. Svakodnevno sam odlazio u Vijećnicu, od deset do dva, što će u kontinuitetu trajati do 1984. godine. Tad sam naročito čitao stare rukopise i knjige koje nisam mogao naći negdje drugo. Inače sam puno knjiga nabavljao o svom trošku, nikad nijedna institucija nije stajala iza ovog projekta. To sam ja sve gurao sam. Kad je počeo burni period rata i seljenja, ona je stalno bila pri ruci – već tada je velikim dijelom bila završena i samo je još pomalo dorađivana. Sve te godine rad na njoj bio mi je odmor.
Kao mala lična utopija, utočište?
Apsolutno! Nikad od toga nisam odustajao.
Možete li uporediti kulturni kontekst i odnos prema južnoslavenskom lirskom nasljeđu u trenutku kad počinjete raditi antologiju 1974. i 2024. godine kad je završavate?
To je pravo pitanje, ta historijska paralela između ta dva doba. I u vrijeme kad sam studirao niko to nije izjednačavao, znala se srpska, hrvatska, bosanskohercegovačka književnost. Crnogorska tada nije bila posebno istaknuta i stalno su je uključivali u tu liniju prema srpskoj iako je imala svoje osobenosti. Nisam ja tad osjećao nikakve pritiske. Ali danas bosanskohercegovačka književnost gotovo da nije priznata. Oduvijek su nacionalisti s raznih strana protestirali protiv tog naziva bosanskohercegovačka književnost i govorili da to ne postoji. Danas je sve razdijeljeno na srpsku, hrvatsku i bošnjačku, niko ne govori o bosanskohercegovačkom prostoru iako je on jedan i jedinstven, a postoji cijeli milenij. On mora imati svoje osobenosti u odnosu na sve okolo. Herta Kuna o tome sjajno piše i ja je u predgovoru antologiji dosta i citiram. Francuski pjesnik Valery Larbaud je rekao da se politička slika svijeta mijenja svakih pedeset godina i da su njeni centri pomični, a lingvistička i intelektualna je stabilna, ona se razvija u mnogo dužim periodima.
Vaši aršini su drugačiji, malo ste zagledaniji u vječnost?
Naravno, pa i sama poezija je zagledana u to vječno, nedostižno. Gustav Krklec kaže da je najbliži sebi kad je blizu tog nedostižnog.
Oduševljava me vaša sintagma „maternji pjesnički jezik“. Ona spaja jezik književne socijalizacije i jezik koji smo slušali dok smo bili u materinom stomaku.
Mi imamo taj policentrični jezik koji se zove bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik. Svaka razdioba je nepotrebna, nju nacionalisti čine nasilu. Jedan hrvatski nacionalist je rekao: „Mi hoćemo da za pedeset godina postignemo situaciju da se ne razumijemo sa Srbima.“ To su političke ekstremne ambicije. Na to ne može – opet odgovaram Larbaudom – uticati politika, može samo u onom vrlo ograničenom vremenu dok vlada i krši postignute standarde, ali standardi u literaturi se postižu mimo ideologija i politika, mnogo dugoročnije.
Zašto ste za svoje životno djelo izabrali naslov velika knjiga lirske poezije, a ne antologija?
Antologija je vijekovima uobičajen naziv i ovo jeste antologija, ali ako neko radi antologiju cijeloga milenija bolje ju je nazvati velika knjiga poezije. Ovdje ne samo da je cijeli milenij, nego je tu i četiri-pet nacionalnih tradicija. Ovaj naslov mi bolje obuhvata taj cijeli opseg.
Zbog širine pjesničkog korpusa ili zbog rezerve prema terminu antologija?
Može biti i to drugo. Antologije su se nekada radile skoro mjesečno, svako je izdavao nekakvu antologiju. To su uglavnom bile antologije tekućeg perioda, desetak godina, ponekad bi se protegnule na cijeli vijek. Niko nije spajao pretklasične, klasične, modernističke poetike… Zato mi se riječ knjiga činila prikladnijom. To je velika knjiga poezije jednoga tla u rasponu od jednog milenija.
Pluralizam autorskih poetika od kraja 19. vijeka do danas doveo je do toga da su dvije trećine tog izabranog korpusa napisane u posljednjih stotinjak godina, a da je prva trećina skupljena iz devetsto prethodnih godina. Porast pjesničkog individualizma rezultat je i društvenih okolnosti?
Tako je. Historija, društvene okolnosti, cijela svjetska situacija dovode do modernizma ne samo kod nas našom voljom, nego i u cijelom svijetu.
Pozicija Sarajeva je dosta značajna u južnoslavenskoj književnosti s kraja 19. i na početku 20. vijeka?
Važan događaj za taj period je dolazak Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevo, a prije toga u Livno u kom je napisao svoje najljepše pjesme, kako kaže njegova supruga Ela u tekstu Moj Silvije. On osniva časopis Nada s ambicijom da to bude najbolji časopis na Balkanu. Dakle, tu je Sarajevo već postulirano kao jedan književni centar.
Treći tom obuhvata period „do danas“. Situacija se iz više razloga usložnila na kraju 20. vijeka. Koliko je bilo moguće pratiti obimnu književnu produkciju?
Antologiju sam završio ‘92. godine, tad je trebala izaći u Svjetlosti. Zbog napada na Sarajevo i rata, to nije bilo mogućno. U Holandiji sam proveo dvadeset i dvije godine i tu sam i dalje pratio šta se kod nas zbiva u književnosti. Možda ne tako temeljito kao kad sam bio ovdje, ali sam pratio. U Sarajevo sam se vratio 2012. godine i od tada sam manje-više pročitao sve što se pojavljivalo od tih ranih devedesetih. Semezdin Mehmedinović je bio pjesnik s kojim sam ‘92. zaključio antologiju, a onda sam nastavio do danas… Tu jeste preuzet rizik. Tin Ujević govori kako je teško prepoznati i ocijeniti nove pjesnike kod kojih se ne prepoznaje nikakva određena škola ili autoritet, ali se svako u nekom individualnom ključu razvija. On tu govori o mladim pjesnicima Andriću, Krleži, Crnjanskom, Šimiću… Ja sam rekao, mada ne vidim slutnju nekog novog Krleže, Šimića ili Crnjanskog, ako naiđem na pjesmu za koju mislim da je estetski ostvarena, ja ću je uvrstiti. I tako sam i uradio. Taj dio je nazvan Na izmaku stoljeća.
Objašnjavajući u uvodnoj studiji svoje kriterije, govorite da antologičar ne smije biti dogmatičan. Kako biste saželi svoju antologičarsku etiku?
Broj jedan je bilo ono, gdje se pozivam na Matoša, da antologičar ne smije ni u kom slučaju biti doktrinaran ni dogmatičan, to je eklektik, čovjek od ukusa, i kao takav izbirač. Otpada svaka moguća doktrina ili teorija. Gleda se samo da se pronađe lijepa pjesma koja će empatički djelovati na vas i koju smatrate vrijednom da bude prikazana.
Radili ste na antologiji dugo. Rezultat, odnosno objavljivanje knjige se u nekim godinama činilo neizvjesnim. Šta vas je sve te godine motivisalo da nastavite, posebno kad su u tri navrata planirani izdavači odustajali ili nestajali i kad se činilo da knjiga neće ni nastati?
Od početka sam bio ubijeđen da će ona nastati! Kao Emily Dickinson kad piše prijateljici pa kaže: „Poznaješ me kakva sam ja odlučna i ono što naumim ja ću ostvariti.“ Eto, to je dio mog karaktera, ja sam naumio i ostvario to unatoč svim teškoćama koje sam imao. Sam proces rada ne mogu nazvati teškoćom kad sam ja uživao u tome da otkrijem neke stare pjesnike! Neke od njih smo i učili na fakultetu, ali mnoge nismo. Kad čitate neke anonimuse, rukopise, odjednom zaiskri nešto s papira, ugledate četiri stiha izvanredna. E, to mi je bilo zadovoljstvo!
To je, ustvari, sve ove godine bila najveća plata?
Jeste!
Ko su za vas najvažnije žene koje se pojavljuju na južnoslavenskom poetskom nebu?
Kod nas je više historijsko-sociološki problem koliko ih je bilo da se izučava o tome. Uvrštavao sam svaku kod koje sam nailazio na dobre stihove. Od 14-15. vijeka i Jelene Balšić koja se pojavila u Srbiji, preko Katarine Patačić u 19. vijeku u Hrvatskoj. Žene, i to sjajne pjesnikinje, kod nas se pojavljuju uglavnom u 20. stoljeću. Pratio sam to, naravno, uvrštavao sve njih. Za mene je jedan od najvećih pjesnika našeg jezika Vesna Parun, tu je i Marija Čudina možda ne u cijelom opusu, ali ima neke pjesme koje su među najboljima ikad napisanim na našem jeziku. U Bosni i Hercegovini je prvu istaknutiju poziciju imala Dara Sekulić. Ali, suštinski, s vašom generacijom i s generacijom Feride Duraković, ono što se dešava u poratnoj poeziji je najznačajnije, najbolje. Izdvojio sam, naprimjer, i jednu pjesmu Nermine Kurspahić. Iako je ona napisala samo jednu knjigu poezije, u zrelijim godinama, tu ima antologijskih pjesama.
Dešava se ponekad da antologičari i antologičarke uvrste i svoju poeziju. U velikoj knjizi su i vaše pjesme i pjesme vašeg heteronima Anhela Antonića. Kako ste njih birali?
Svoju poeziju ja nisam uvrštavao. Kad je knjiga trebala da izađe u Synopsisu Ivan Lovrenović je tad, kao urednik, insistirao da se uvrste i moje pjesme i pjesme Anhela Antonića. Smatrao je da su to dva značajna pjesnika, ja sam to prepustio njemu, on je napravio izbor. Kad to tad nije izašlo, ovdje na tome nisam insistirao. Stavio sam samo dvije svoje pjesme, od čega je jedna koja se zove Apologija više posveta antologiji. Anhela Antonića sam normalno uvrstio kao drugog pjesnika kojeg mogu ocjenjivati sa strane.
Kako biste današnjem čovjeku, pragmatičnom, površnom, hipnotisanom društvenim mrežama, preporučili čitanje poezije i vaše antologije. Šta biste mu rekli?
Mogao bih samo da mu je ponudim, poklonim i da mu kažem: „Evo, ovo su na tvom jeziku nekad pisali ljudi, imali su potrebu da se ovako izražavaju, prouči vlastitu tradiciju.“ Značajno je i s ovog drugog državotvornog stanovišta pokazati da tu postoji jedna jaka tradicija u poetskom izrazu, a poezija je dugo bila najveći oblik književnosti.
Ima li već reakcija na antologiju iz akademskih zajednica susjednih zemalja?
Još mi je rano da o tome sudim, ali znam šta da očekujem poznajući akademske zajednice koje su se dobro uhljebile u toj nacionalističkoj retorici i potpunoj razdvojenosti. Možda se i u tim krugovima nađe pojedinaca koji će reagovati kako bi trebalo, samo prema poeziji. A kad imate politiku i tvrdnje da je tu različit jezik i da tu nikad ništa zajedničko nije postojalo, to je političko siledžijstvo prema vlastitoj poetskoj tradiciji. Niko ne uništava vlastitu kulturu gore od nacionalista. Oni prije svega ukidaju estetski kriterij, njima je on nevažan. Nacionalisti je važno da si ti njegove nacije i svako iz te nacije je jednako dobar samim tim što je njegov. Mislim da je ova antologija lakmus-papir za sve te utvrđene sheme nacionalnih književnosti jer ona ne titra ni s kakvom politikom, nego donosi poetske činjenice. Eto, da upotrebim taj oksimoron. Ona pokazuje uticaje, sličnosti, srpske pjesnike koji su pisali ijekavicom ili one koji su namjerno miješali ekavicu i ijekavicu… Standard hrvatskog jezika ću ja uzeti od Matoša, od Krleže, od Ujevića, a ne od političkih lingvista čija istraživanja nisu neovisna. Takvi pokušavaju prema političkoj viziji nacionalnoga jezika da ga razdvoje od onoga s čime je vezan i da mi to nature kao standard. Ne može. Jezički standard uspostavljaju pisci, a ne lingvisti iz kancelarija!
