Intervju s Marjan Kamali, autoricom romana “Knjižara u Teheranu” nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Marjan Kamali, američka autorica iranskog porijekla, rođena je u Turskoj, a djetinjstvo je provela u Keniji, Njemačkoj, Turskoj, Iranu i Sjedinjenim Državama. Studirala je englesku književnost na Berkeleyu, a magisterij je stekla na Univerzitetima Columbia i New Yorku.Predaje pisanje na GrubStreetu i živi sa suprugom i dvoje djece u okolini Bostona. Knjižara u Teheranu njen je posljednji roman, a u pripremi je HBO adaptacija.
Intervju s autoricom vodila je Larisa Mahmić.
“Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge.”
MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana
Sa Marjan Kamali, američkom spisateljicom iranskog porijekla, razgovarali smo povodom objavljivanja bosanskog prijevoda njenog drugog romana Knjižara u Teheranu, pod okriljem izdavačke kuće Buybook. Roman je prevela Amela Kavaz. Kamali je govorila o ekranizaciji svog romana, važnosti knjižare, prikazu Iranaca i Iranaca-Amerikanaca, kao i ženskom položaju.
Razgovarala: Larisa Mahmić
Knjižara u Teheranu je roman objavljen 2019. godine. Tek nedavno, preveden je na bosanski jezik i izdavačka kuća Buybook je objavila isti. Ovo je, zasigurno, jedna kompleksna priča, mozaik isprepletenih sudbina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Roman počinje susretom dva glavna junaka u američkom staračkom domu 2013. godine – Roya i Bahman su u svojim sedamdesetim, ali njihov razgovor čitaoce vraća u prošlost, u 1953. godinu. Odatle, njihova konverzacija se pretvara u narativ koji se proseže kroz nekoliko decenija. Famozna Knjižara je u centru svega.
Od prve do posljednje stranice, uspješno ste razvili vrlo zanimljiv narativ koji je očigledno zaintrigirao mase – u pripremi je adaptacija romana u televizijsku seriju u produkciji HBO-a! Kako se osjećate kad znate da će Vaše riječi biti pretočene u televizijsku seriju? Preovladava li uzbuđenje ili ipak postoji određena doza strepnje? Koliko ste uključeni u proces sastavljanja scenarija? Koliko Vi kao autorica ovog romana učestvujete u cjelokupnoj adaptaciji?
Hvala vam na lijepim riječima – svakako je veoma uzbudljivo pomisliti da će moji likovi dobiti novi život na ekranu! Uzbuđenju nema kraja, ali kad god autor ima sreće da mu djelo bude ekranizovano, postoji i određena doza nervoze. Radit ću kao konsultantski producent, tako da ću utjecati na neke stvari, ali kao i kod svih ekranizacija, na kraju većinu odluka donose producenti. Cilj nije imati tačnu repliku knjige u seriji, već uhvatiti njen duh, dušu i atmosferu. Veoma mi je važno vidjeti Irance i Irance-Amerikance predstavljene na ekranu u svim njihovim nijansama i složenostima za razliku od stereotipa. Presretna sam što priču Roye i Bahmana utjelovljuju divni glumci – cijela stvar djeluje nadrealno i nevjerovatno.
Starački dom, stari ljubavnici, prisjećanje na zajedničku strastvenu mladost, sklapanje individualnih sjećanja u jednu jedinstvenu priču – mene kao čitateljicu su ovi elementi asocirali na Bilježnicu, roman Nicholasa Sparksa. Jesu li ove zajedničke tačke produkt inspiracije Sparksovim romanom ili je to čista slučajnost?
Knjižaru u Teheranu porede sa Bilježnicom, i svakako se slažem da postoje teme koje ove dvije priče dijele. Kada sam prvi put pogledala film Bilježnica (prvo sam pogledala film, a kasnije pročitala knjigu), nisam mogla prestati plakati. Plakala sam i plakala nakon što se film završio. Mislim da nisam svjesno namjeravala imati slične teme u svojoj knjizi, ali me film definitivno pogodio. Oduvijek sam željela istražiti šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude prekasno.
Otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke.
Knjižara – kognitivni i iskustveni univerzum
Zašto ste odabrali baš knjižaru kao epicentar svega, kao mjesto radnje, naposlijetku i kao naslov romana? Je li knjižara za Vas lično nekada u životu imala, ili možda ima i trenutno, ulogu jednog takvog spoznajnog i doživljajnog „univerzuma“?
Oduvijek sam voljela čačkati po knjižarama i razgledati razne olovke, papire i sveske. Imam divne uspomene na posjete knjižarama kada sam bila dijete, na miris mastila i knjiga, na osjećaj različitih olovaka u mojoj ruci. Prije nekoliko godina, otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke njihovim voljenim. Kad mi je ispričao ovu priču, sjećam se da sam pomislila da je to tako romantično – da se ljubavno pismo šalje između stranica knjige. I dan-danas volim knjižare i pisaći materijal, i kad god posjetim neki novi grad, obavezno saznam da li imaju jednu takvu radnju da je posjetim. Za mene, ove nas radnje povezuju s prošlošću koja polako nestaje kako sve više ljudi prestaje da piše pisma i koristi pribor za pisanje. Još uvijek volim pisati pisma rukom, a i većina prvih nacrta mojih romana napisana je rukom – ponekad čak i nalivperom i mastilom!
Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama.
Emancipacija žena u društvu i književnosti
Knjižara u Teheranu svakako ima ljubavnu priču kao okosnicu, ali Vi se ovdje bavite i nekim značajnim društvenim pitanjima. Jedno od njih je emancipacija iranskih žena. Čak i kad je „pobjegla“ od iranskih običaja, Roya je i u SAD-u bila suočena sa mizoginijom. Kako Vi danas vidite emancipaciju u istočnim, ali i zapadnim društvima?
Mislim da je većina svijeta svjesna izazova sa pravima žena u državama poput Irana, ali mi smo skloni zaboravljanju da žene širom svijeta doživljavaju mizoginiju. Također, htjela sam pokazati ograničenja koja su postavljena ženama u SAD-a, posebno 1950-ih i 1960-ih. Roya napušta Iran misleći da će joj prilike za posao u SAD-u biti mnogobrojne, ali vidi da stvari nisu tako jednostavne i riješene ni u zapadnom svijetu. Mislim da se, i u istočnim i u zapadnim društvima, žene još uvijek bore da budu saslušane i da budu ravnopravne. Neke zemlje su za žene bolje mjesto od drugih, ali mislim da ne postoji nijedno mjesto gdje je mizoginija potpuno iskorijenjena.
Autorice su danas mnogo vidljivije nego prije. Sve češće se piše o ženskim iskustvima u različitim kulturama. U svemu tome su emancipacija žena i feministička perspektiva izuzetno glasne. Kako Vi sebe, kao autoricu ali i kao ženu, doživljavate u kontekstu današnje proze? Je li Vam važan društveni angažman preko književnosti?
Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge. Odrasla sam očajnički tražeći uzore među bliskoistočnim spisateljicama. Jednog dana, otac me pogledao u oči i rekao: „Možeš biti uzor sljedećoj generaciji.“ Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju posla sa mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im govori da moraju da šute. Ne možemo sebi priuštiti da šutimo, a najbolji lijek za mizoginiju je pričati svoje priče i govoriti istinu čak i ako je pričamo kroz pisanje romana.
Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom.
Priča o izlječenju od gubitka
Uzevši u obzir da ste na početku knjige citirali F. Scotta Fitzgeralda koji je također govorio o ovome, zanima me Vaše mišljenje o poistovjećivanju SAD-a sa vrlim novim svijetom, svijetom novih mogućnosti i nada, tzv. American Dream. Ipak su Roya i njena sestra Zari svoju budućnost pronašle upravo tamo.
Ljudi su generacijama doživljavali Ameriku kao zemlju mogućnosti i dolazili su ovamo iz cijelog svijeta kako bi ostvarili „američki san“, ali američki san nikada nije tako jednostavno postići kao što neki vjeruju. Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom. Kako uravnotežiti obogaćivanje i otuđenje u ovom takozvanom snu, životna je potraga. Kada Roya i njena sestra Zari dođu u Ameriku kao mlade studentice, suočene su sa stvarnošću Amerike u svoj njenoj slavi, komplikacijama, manama, nadi i radostima.
Roman ima previše socijalnih podtonova da bi bio okarakterisan kao striktno ljubavni, ali ipak ljubav stavlja u fokus, pa ne može biti ni striktno socijalni. Kako biste Vi, kao autorica, okarakterisali ovaj roman? Šta mislite koliko roman kao forma može vjerodostojno prikazati jedno društvo ili vjerno govoriti o historijskim zbivanjima?
Ovaj roman bih okarakterisala kao priču o izlječenju od gubitka. Željela sam da istražim i ljubav i gubitak, i kako se mirimo s ljubavlju i gubitkom zemlje, ljubavlju i gubitkom vjerenika, ljubavlju i gubitkom djeteta, ljubavlju i gubitkom u braku, ljubavlju i gubitkom kada je u pitanju izgradnja novog života na novom kontinentu. Ne mislim da je zadatak romana da obavezno kaže šta se dogodilo tokom određenog historijskog događaja, ali je zadatak romana da pokaže čitaocu kako su ljudi doživjeli taj određeni događaj. Htjela sam da pokažem kako čovjek može reagovati kada mu život diktiraju okolnosti van njegove kontrole. Željela sam da pokažem put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana.
„Prošlost nikada nije prošlost“
Smatram da ste izvrsno odradili prelaske iz jednog vremena u drugo. Pretapanje iz sadašnjosti u prošlost i obratno je teklo potpuno prirodno. Jeste li odmah znali da želite roman ispripovijedati na taj način ili ste do te odluke došli tokom pisanja?
Od samog početka sam znala da želim da ispričam ovu priču na nelinearan način. Oduvijek sam znala da želim započeti roman kada su Roya i Bahman već u svojim sedamdesetim i kad će se ponovo vidjeti prvi put nakon šezdeset godina. Htjela sam da čitalac od samog početka zna da su ove dvije osobe većinu svog života provele odvojeno, jer za mene je ovo priča o izgubljenoj ljubavi, koliko i priča o prvoj ljubavi. Druga tema u romanu je da vrijeme ustvari nije linearno već kružno. Kada Roya ode u starački centar na početku knjige, osjeća se kao da ima sedamdeset sedam i sedamnaest u isto vrijeme. Zaista vjerujem da se u svakom trenutku možemo prisjetiti mlađeg sebe. Miris, pjesma, glas voljene osobe može nas u trenu vratiti u prošlost. U stvari, „prošlost nikada nije prošlost“ kako se kaže. Željela sam da uhvatim i ovaj osjećaj skakanja u vremenu u romanu. Namjerno sam rasporedila scene redoslijedom koji nije nužno hronološki, ali bi imao maksimalan emocionalni utjecaj na čitaoca.
Roya, Bahman, Claire, gospodin Fakhri, Badri – svi ovi likovi igraju krucijalne uloge, imaju svoje priče, svoje mjesto u romanu, svoje značenje, svoju važnost. Njihovi narativi su isprepleteni čak i kad se čini da nemaju dodirnih tačaka. Koliko Vam je trebalo da formirate sve ove likove, da oformite njihove živote? Koliko su na njihova formiranja utjecala Vaša iskustva ili iskustva Vaših roditelja?
Oh, trebalo je dosta vremena da se svi ti likovi definišu i da se uči o njima! Trebalo je tri i po godine. Počela sam samo sa dvoje naših ljubavnika: Royom i Bahmanom, ali na kraju su ostali likovi oživjeli i zaživjeli svojim životom. Nisam očekivala da će se svi narativi ispreplitati na način na koji su se ispreplitali, ali mi je drago što sam uspjela uplesti njihove priče. Provela sam dosta vremena razmišljajući o pozadinskim pričama ovih likova: njihovoj historiji, njihovom kajanju, njihovim čežnjama. Svi likovi su proizvod moje mašte, ali opet, kad god pisac stvori lik, neki elementi ljudi koje poznaju će se pojaviti u njima.
Priče iz centra za stara i oboljela lica
Ljubavna priča prožeta političkim i društvenim elementima, a sadrži intimne prikaze dubokih ličnih iskustava. Tradicija i sudbina su također sveprisutne. Odakle Vam inspiracija za pisanje jednog ovakvog romana, odakle ste je crpili?
Inspiracija za ovu knjigu došla je s nekoliko mjesta. Postojala je knjižara koju je moj otac spomenuo da je posjećivao dok je bio u srednjoj školi – toliko me ta radnja zaintrigirala da sam zamišljala kako bi je bilo posjetiti. Bio je tu i susret koji sam imala kada sam čitala svoj prvi roman Čajanka s neznancem u centru za stara i oboljela lica. Nakon čitanja svi smo sjeli za sto i jeli divan perzijski ručak koji je organizovao centar (u obje moje knjige ima puno hrane!). Stariji muškarac u invalidskim kolicima za našim stolom stalno je pričao kako je upoznao princa Španije i putovao sa Charlesom De Gaulleom. Drugi nisu bili zainteresovani da čuju njegova ponavljanja. Međutim, prije nego što sam napustila centar, pitala sam kako se zove i bila sam iznenađena da je to iransko ime. Nekoliko sedmica kasnije, kada sam posjetila roditelje, ispričala sam im o ovom starcu. Kada sam izgovorila njegovo ime, moj otac je zastao i rekao: „Bio je jedan od naših najodlikovanijih stranih velikodostojnika. Upoznao je španskog princa. Putovao je sa Charlesom de Gaulleom.” Ostala sam zapanjena. Te noći sam stalno razmišljala o tome šta znači biti starac u staračkom centru s prošlošću u koju niko nije vjerovao. Ili, ljudi iz prošlosti su vjerovali, ali jednostavno nisu marili za to. Tada sam znala da sam posijala sjeme za svoju sljedeću knjigu. Počela sam samo sa slikom starijeg čovjeka u invalidskim kolicima, ali onda sam dodala priču o velikoj izgubljenoj ljubavi i pisma koja su slana u knjigama u knjižari. Liku Roye dodijeljena je ljubavna priča i to je zauzelo veći dio narativa. Ona upoznaje Bahmana u knjižari u Iranu 1953. kada oboje imaju sedamnaest godina. Oni žustro padaju, kako kaže F. Scott Fitzgerald, „u intimnost od koje se nikada ne oporavljaju“. Ludo su zaljubljeni i planiraju da se vjenčaju, ali su razdvojeni uoči državnog udara. Šezdeset godina kasnije, ponovo se sastaju kada je Bahman stariji čovjek u invalidskim kolicima u staračkom centru.
Sudbina je izuzetno važan element u ovom romanu. Za kraj, voljela bih da nam date svoje mišljenje o sudbini, svoje viđenje iste. Da li je na živote likova utjecala upravo sudbina ili su ipak bili presudni konkretni historijski akteri poput iranske politike, borbe za vlast, klasnih razlika i sl.?
Mislim da su historijski događaji, politika, moć i klasne razlike utjecali na živote mojih likova jednako – ako ne i više – nego bilo koja unaprijed napisana sudbina. No, sudbina je ipak igrala veliku ulogu u njihovim životima. Iako volimo vjerovati da smo sami kapetani svojih sudbina i da možemo upravljati svojim životima, istina je da je mnogo toga van naše kontrole. Vjerovanje da je vaša sudbina ispisana na vašem čelu nevidljivim mastilom uobičajena je perzijska izreka. U nekim istočnim kulturama postoji veće vjerovanje u sudbinu, za razliku od naglaska na moć individualne volje na zapadu. Lično ja sam pod konstantnim pritiskom da spoznam u koju filozofiju najviše vjerujem, ali naučila sam da ne možete zanemariti ogromnu moć sudbine.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
