Autor: urednik

Čak su i stručnjaci iznenađeni koliko je rat u Ukrajini snažno uzdrmao i onako slabo mentalno stanje ljudi u BiH. Svi to vide osim institucija. Mi smo imali rat, koji čini se, nikada nije završio i koji u glavama mnogih još uvijek traje na razne načine

Piše: Maja NIKOLIĆ

Nama u Bosni i Hercegovini rat u Ukrajini bliži je nego ostatku svijeta. Nema to veze s kilometrima ni geografskom udaljenosti, već sa sjećanjima.

Bosanci i Hercegovci su ne tako davno prošli ratne strahote o kojima svijet i danas priča – ubojstva, logore, stravične zločine, silovanja, noćne more zbog kojih se mnogi i danas bude u sred noći, iscrpljeni, uplašeni, potreseni.

Svjedoče to i članovi Udruženja Feniks iz Tuzle, čiji je rad posvećen osobama u duševnoj nevolji, te onima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Stručnjaci ističu da je riječ o duševnom poremećaju koji se može javiti nakon izlaganja zastrašujućem, opasnom, ugrožavajućem stresnom događaju. Osobe koje imaju ovakva iskustva mogu trpiti tegobe poput stalne zaokupljenosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem na javi ili tijekom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj. Tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju i zakazivanje u funkcioniranju u različitim životnim područjima.

Tako je to u teoriji, a u praksi…

Vahid  Đulović iz Tuzle već trideset godina se bori s posttraumatskim stresom (PTSP), a pogotovo mu je teško posljednjih nekoliko mjeseci, od kako se priča o ratu u BiH, te od kako je počeo ratu u Ukrajini.

– Ja sam zbog iste ovakve situacije doživio određene mentalne probleme. Teško sam ranjen u septembru 1992. godine. Danas se trudim racionalno razmišljati da ne pogoršam svoje psihološko stanje. Jer, ako pogoršam svoje stanje pogoršat ću i život svojoj porodici. Ljudi sada trebaju samo misliti o svom mentalnom zdravlju, da ne čitaju ove informacije kojima nas stalno bombarduju – kaže Đulović koji se već godinama bori s PTSP-om.

Psihološki rat

Dodaje da ljudi u njegovoj bližnjoj okolini svakodnevno pričaju o neizvjesnosti i strahu.

– Sve je ovo psihološki rat. Mada i ljudi koji su u Ukrajini, koji sada moraju otići, svega ovoga nisu svjesni. Ali sutra kada stane rat, suočit će se s jednom novom realnošću. Ja sam mentalne probleme doživio kada je rat završio – ističe Đulović.

Njegove brige danas su i mnogo veće i zbog njegove obitelji, djece, te četvorogodišnje unuke zbog koje želi uživati i živjeti bez trauma.

– Ja sada samo mislim na našu djecu. Ne daj Bože da se šta dogodi. Moram reći i da vi iz medija ponekad znate pretjerati. Čini mi se da smo svi u nekoj psihološkoj krizi, vidite kupuju ono što im i ne treba. To znači da su ljudi opterećeni, nervozni, eto vidite kako se ponašaju – galame na nas ako stojimo u redovima, posebno kada dođemo doktoru. Nisam ni ja dobro, ali nikome nije dobro. Neka nam je Bog na pomoći – dodaje Đulović.

Psiholog Bojan Šošić upozorava nas da je vrijeme tjeskobe obilježeno tjeskobnim mislima. I obratno – tjeskobne misli stvaraju tešku atmosferu, neraspoloženje, nervozu.

– Ljudi traže informacije o negativnim dešavanjima. Zato nije slučajno da mnogi mediji s tim ciljem odražavaju potrebe tržišta, a time zadovoljavajući svoje interese. Međutim, mladi ljudi koji nisu izgradili još uvijek svoje aspekte života, sami sebe drže u takvom informacijskom balonu, u jednoj eho komori koja im predstavlja veliko opterećenje. Sada vidimo da se mladi ljudi javljaju službama za mentalno zdravlje, s problemima rastrojstva i ozbiljnih  psihotičnih epizoda – kaže za Interview.ba psiholog Šošić.

Zato mnogi spas traže u lijekovima. Koje dobiju na recept, nakon liječničke dijagnoze. Ali često i bez toga.

– Vjerujte da mi nije lijekova, ja ne znam kako bih danas funkcionisala – kaže nam građanka Tuzle Hidajeta.

Ranko Milić prepričava nam kako ga je strah od novog rata paraliziralo, doveo u pitanje svakodnevno funkcioniranje, brigu o najdražima.

– Evo na šta mi se život sveo. Dođem do grada da kupim ženi lijekove. Teški oblik šećera ima, ne smije nigdje. Jedva se kreće. Ako ja nisam kod kuće, nema joj ko dodati vode. I opet samo me pita šta je rekao Čović, hoće li se Dodik odvojiti. Žao mi je samo omladine i djece. Moji su, hvala Bogu, otišli odavde – rekao nam je Milić.

Psiholog Šošić dodaje da su zbog svega planovi i projekcije za budućnost tamni i sumorni.

– Ogromni je teret taj nedostatak perspektive. Mladi ljudi teško mogu očekivati da ostvare nešto što bi im moglo garantovati sigurnu budućnost. Ljudi ne idu iz BiH trbuhom za kruhom, nego odlaze da ne bi bili pod teretom nepotrebne retorike, plašenja novih sukobima, novim generacijama oboljelih od PTSP-a – dodaje on.

Doktorica medicine rada i profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Nurka Pranjić ističe da ljudi danas odlaze iz svoje zemlje, iz sigurnog doma, napuštaju roditelje i porodicu, jer osjećaju strah i neizvjesnost.

– Ljudi u radno aktivnoj dobi migriraju da bi oporavili i sačuvali svoje zdravlje i individualni integritet, socijalne i radne kompetencije te povratili motivaciju i inspiraciju za rad. To napuštanje dobrog i sigurnog zaposlenja je jedini lijek za ozdravljenje i oporavak od poremećaja mentalnog zdravlja – kazala nam je dr. Pranjić.

Ističe kako strah od prošlosti ovdje zapravo postaje i strah od budućnosti, nesigurnosti.

– Ljudi odlaze u pravedniji svijet gdje su im zagarantirana sva prava – dodala je dr. Pranjić.

Naši sugovornici složni su u ocjeni da bi sjene iz prošlosti, utvare iz sadašnjosti i neizvjesna budućnost naše društvo mogli obilježiti kao mentalno nezdravo, a zemlju kao nestabilnu i besperpsketivnu. Što je na žalost idealna formula za buđenje PTSP-a.

Hoće li tata ponovo u rat?

Sarajlije to također znaju, a naša sugovornica S.K. (podaci poznati redakciji) žali što je svoju troipolgodišnju traumu života pod opsadom prenijela i na svoju djecu.

– Dogodilo se to spontano, možda nisam razmišljala dovoljno o tome. Nisam bila educirana. Suprug je bio u vojsci, vidio je svašta, ja također jedva spasila život nakon jednog masakra. Pred djecom smo ponekad pričali o tome. No, ovih dana kad su se na TV smjenjivali naši gospodari rata i mira stariji me je sin (11) pitao kroz suze hoće li tata ponovo u rat. Sledila sam se. Sad svaku večer i djecu i sebe uvjeravam da ovdje neće biti rata – govori nam ona.

Kaže da je prije dvadesetak dana kad je počela invazija na Ukrajinu primjetila veću uznemirenost kod svoje djece. Ali i sama osjeća veliki pritisak, nemir, nervozu.

– Plakala bih po cijele dane kad vidim kolone izbjeglica, djece, žena. Ne mogu gledati na TV slike uništenih gradova. Rat me je obilježio, pa zato patnje Ukrajinaca doživljavam vrlo osobno. Odlučila sam potražiti pomoć psihologa  – kaže naša sugovornica.

Psihoterapeut iz Mostara Marko Romić upozorio je da rat u Ukrajini značajno utječe na mentalno zdravlje građana BiH jer su i sami preživjeli rat.

Dodaje da ga kao stručnjaka, koji svakodnevno radi s osobama narušenog mentalnog zdravlja iznenađuje, ipak iznenađuje koliko su, zbog rata u Ukrajini, ljudi u BiH uplašeni, zabrinuti i ranjivi.

Romić ističe da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca ima PTSP poremećaj. Prema njegovom mišljenju čak četvrtina građana.

–  Ljudi koji rade u struci svakodnevno imaju priliku vidjeti koliko taj poremećaj snažno djeluje na ljude. Jedino tko to ne vidi su naše institucije. Mi smo imali rat, koji čini se, nikada nije završio i koji u glavama mnogih još uvijek traje na razne načine – dodaje on.

Ističe i kako se ovdje, bez obzira što je mir, strada kao u ratu jer su ljudi obezglavljeni, sluđeni, izbezumljeni, osiromašeni.

Zato će, dodaje Romić, kombinacija stresa od korone i sada rata u Ukrajini pogoršati situaciju i kod onih koji do sada nisu imali problema s mentalnim zdravljem, te intenzivirati probleme kod onih koji jesu.

“Zarazni” sindrom

Neuropsihijatar dr. Mevludin Hasanović često napominje da je PTSP normalan odgovor na nenormalno stanje kroz koji je prošla neka osoba. To može biti trauma iz prošlosti, vanredna situacija u kojoj se nađemo u životnoj opasnoti, osjećaj užasa i bespomoćnosti, zlostavljanja, kataklizmi…

On ističe i kako je PTSP „zarazan“, jer se s osobe koja ima PTSP „prenosi na cijelu obitelj.

Na žalost u BiH ne postoji nijedan adekvatan program koji bi pratio dugoročne posljedice rata. To znači da je mali broj oboljelih i dobio pomoć.

A na traumu kojoj smo na jedan, drugi ili neki sasvim novi način svi izloženi svakodnevno dolaze novi – korona, poskupljenja, neizvjesna budućnost, rat ovdje, rat tamo, neželjena sjećanja, teška sjećanja.

Koliko god bježali od rata, on nas stigne – pri nekom susretu s prijateljem iz prošlosti, po nekom zvuku, događaju koji kao da ponovo proživljavamo.

Ovih dana i sve češće. Zato neki sumanuto kupuju ulje, brašno, šećer. Kao da će im te vreće i boce vratiti sigurnost koju zapravo nemaju.

To je znak kolektivnog straha i panike. Signal koji uporno šaljemo i molimo za pomoć.

Invazija Rusije na Ukrajinu nije donijela samo sigurnosne probleme i strahove, već one ekonomske, čije posljedice već osjećamo. Vrtoglave cijene nafte, osnovnih životnih namirnica, ulje od 5 KM, nesnalaženje domaćih vlasti i obećanje da ne treba da brinemo. A brinemo…

Piše: Milica BRČKALO GAJIĆ

Redovi pred benzinskim pumpam, prazne police u tržnim centrima, povremene nestašice brašna, vrtoglave cijene ulja, postali su naša realnost.

Tako su se obistinili strahovi, nakon najave analitičara, da će se posljedice ruske invazije na Ukrajinu i promjene na  svjetskom tržištu, odraziti ne samo na našu sigurnost već i na egzistenciju.

U Bosni i Hercegovini ništa novo. Očajno konstatiramo da je litar ulja već oko 5 KM, a najjeftinija vekna hljeba 1,30 KM. Prosječna je plata duplo manja od potrošačke korpe. I to je već tako odavno.

No, najnoviji val poskupljenja donio je drastične razlike, pa je prema najnovijim podacima porodici iz Mostara potrebno čak 3.300 KM za mjesečne troškove. U Banja Luci ili Sarajevu, taj iznos je nešto manji.

S druge strane, prema podacima Agencije za statistiku prosječna plata u decembru bila je 1042 marke.

Bez obzira na ove poražavajuće činjenice cijene rastu gotovo iz sata u sat, što je stavilo u puni pogon inspekcije. Njihov je posao, kako ističe direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove Anis Ajanović da zaštite potrošačka prava građana i minimiziraju posljedice krize na životni standard.

– Ukoliko utvrdimo da je za jedan fening povećana cijena proizvoda u odnosu na onu koja treba biti kada se izvrše sve potrebne kalkulacije, smatrat ćemo to grubim kršenjem zakona i brutalnim odnosom prema građanima. Pozivamo sve privredne subjekte u maloprodaji i veleprodaji da u svom poslovanju primjene maksimalan stepen zakonitosti i odgovornosti prilikom formiranja cijena, te upozoravamo da će sve konstatirane zloupotrebe biti najoštrije sankcionisane – poruio je prošle sedmice Ajdinović.

Ali, ni ova poruka nije spriječila 50 posto trgovaca da se ogluše o Odluku Vlade FBiH o formiranju cijena i marži, te povećaju cijene uprkos kaznama. Koje su doduše simbolične, pa iznose od 1.000 do 10.000 KM za pravna lica, od 250 do 2.500 KM za odgovorno lice u pravnom licu, te od 500 do 1.500 KM za fizičko lice.

Cijene lete u nebo

No, pitanje koje se nameće kao logično, a zbog panike koja se kod građana javlja zbog svakodnevnih poskupljenja, je:  „Koliko se smiju povećavati cijene?“

Odgovor je za Interview.ba dao ekonomski analitičar Muris Čičić.

– Ne postoji granica. Ako dođe do galopirajuće inflacije kakva je bila u bivšoj Jugoslaviji, tamo negdje prije ratova ’88. ili ’89. godine, onda znači da cijene mogu da skaču i po 100 do 200 posto dnevno. Znači da nema mjere. Međutim, postoji nešto što se zove stabilnost tržišta i suštinski, elementarni razlozi za povećanje cijena. U ovoj situaciji kada imate poremećaj na globalnom nivou u energetskom sektoru, a onda i u drugim sektorima, onda dolazi do određenog pomjeranja cijena. To pomjeranje još uvijek nije dramatično. Ono se u zapadnim zemljama kreće oko 5 do 6 posto na godišnjem nivou, ali je zabrinutost velika po pitanju utjecaja događaja u Ukrajini po pitanju rata koji je pokrenula Rusija. To može zaista da izazove nesagledive posljedice – objašnjava Čičić.

On objašnjava do kojih posljedica može dovesti nagomilavanje namirnica, odnosno „pustošenje“ polica u samoposlugama o kojem možemo čitati u medijima.

– To vam je, otprilike, kao stampedo. Ljudi iz nekog razloga u gomili počnu da reaguju i da se kreću neracionalno, te da vrše pritisak na ljude ispred sebe i onda dođe do nekontrolisanog gaženja  i smrti velikog broja ljudi ukoliko je riječ o velikoj gomili. Tako vam je i s ovim cijenama. Sada je veće pitanje da li će doći do stampeda? Iako novinari tako prezentiraju, još nije došlo. Još uvijek imamo normalnu situaciju u prodavnicama i u snabdijevanju. Ali niko ne može reći da li će doći jer je vrlo osjetljiva situacija. Ako svi mi kupimo deset puta više nego što nam treba, onda neće biti dovoljno da kupimo. Realno, u ovoj sada situaciji i ako ne bi došlo do stampeda, histerije i neracionalnog ponašanja onda BiH može samu sebe prehraniti – ističe Čičić.

Prema njegovim riječima u ovoj situaciji bi država trebala da odigra ključnu ulogu, te da zaštiti građane od ekonomskih posljedica. No, to treba biti potpuno drugačije od scenarija koje smo imali priliku gledati.

– Država bi trebala da pomaže ljudima koji su najviše pogođeni povećanjem cijena, znači siromašnima i onim ljudi koji nemaju sredstava da prežive. Prvenstveno njima, a onda i onima koji su na granici siromaštva. To se može uraditi kroz mjere pomoći, subvencije i diferenciranje stanovništva po imovinskom statusu. Apeli koji se čuju u javnosti da se smanje stope ove ili one i da se utječe nekim zabranama, sve je to samo čisti populizam i od njega nema nikakve pomoći. Država treba, kao i uvijek, a pogotovo u ovim uslovima kada dolazi do povećanja cijena, da pomaže onima kojima treba pomoći, a to su siromašni i nemoćni – zaključuje.

Tokom prošle godine svjedočili smo rastu cijena od 6,4 odsto. Od jula do decembra godine, porasle su cijene brašna, šećera, ulja, hljeba, riže, piletine i crvenog mesa, ali i drugih namirnica.

To je i razlog zašto su iz Saveza samostalnih sindikata BiH zatražili od entitetskih i kantonalnih vlada da hitno donesu odluke o dopunjavanju robnih rezervi i tako pomognu najugroženijim.

Ubrzo smo saznali da u Federaciji BiH u rezervama ima roba u vrijednosti od oko 15 miliona eura, a Vlada Republike Srpske je nakon krize tržišta naredila nabavku osnovnih životnih namirnica i nafte u iznosu od 15 miliona KM.

Iz Sindikata su tražili i da konkretno Vlada Federacije BiH donese uredbu o ograničavanju rasta cijena osnovnih životnih namirnica.

Povećanje plata?

– Ako zemlje EU, kao što je Hrvatska, mogu ograničiti cijenu nafte i naftnih proizvoda, onda ne vidimo razlog zašto BiH, koja je daleko siromašnija i nerazvijenija zemlja od Hrvatske, ne može donijeti uredbu o maksimalnoj visini cijena osnovnih životnih namirnica – naveli su.

S druge strane, sindikati iz RS predlažu povećanje plata, kao jednu od prvih i najboljih mjera koja bi se trenutno mogla poduzeti.

– Bilo bi dobro da Vlada RS-a i poslodavci razumiju da je u ovom trenutku povećanje plata jedna od hitnih mjera, a koju mnogi ekonomisti prihvataju kao vrlo realnu, da se sačuva standard građana, odnosno iznos BDP-a – smatra Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS.

Dok se sindikati i vlade dopisuju, u korpama je sve manje namirnica, a novčanici su sve tanje.

Podaci pokazuju da građani BiH najviše novca potroše upravo na prehranu – oko 500 eura u Federaciji i stotinu manje u RS.

U poređenju sa potrošačkim cijenama iz januara prošle godine, sa najnovijim podacima koje je objavila Agencija za statistiku BiH, cijena nekih osnovnih životnih namirnica porasla je i za 100 posto.

Do nedavno smo se šalili s izjavom federalnog premijera Fadila Novalića da bi bilo najbolje kupovati 37 posto manje ulja, no vrag je već odavno odnio šalu. Pa se kupuje bukvalno na grame, posebno kad je u pitanju puter, čija cijena prelazi i 24 KM po kilogramu, pa onda meso, voće, povrće.

Ni piletina više nije dostupna, jer joj je cijena s osam KM prošle godine, sad već i do 10 KM.

Rekordne vrijednosti pšenice

U odnosu na prošlu godinu u cijelom je svijetu, prema podacima Ujedinjenih nacija, hrana poslupila 30 posto i cijene su najviše u posljednjih 60 godina.

Cijena jestivog ulja skočila je za 70, a šećera za 40 posto. Za skoro 40 posto skočila je i pšenica nakon loše žetve u Kanadi, SAD i Rusiji koji su najveći proizvođači dragocjenih zrna.

Rastu troškovi prerade, pakovanja, transporta…

Na sve to došao je rat u Ukrajini i stručnjaci upozoravaju na glad u mnogim dijelovima svijeta, obzirom na vrtoglavi rast cijena pšenice i drugih osnovnih životnih namirnica.

Cijena pšenice svakim danom dostiže nove rekordne vrijednosti. Na berzi u Chicagu, najvažnijem globalnom mjestu trgovanja poljoprivrednim proizvodima, sada je 50 posto viša nego prije ruskog napada na Ukrajinu.

Razlog golemog poskupljenja je to što i Rusija i Ukrajina među najvećim izvoznicima pšenice na svijetu.

– Veliki problemi su još uvijek pred nama. Jer rat ne samo da otežava izvoz postojećih zaliha. Ako se sukobi oduže, barem u Ukrajini neće se moći sijati i žeti u uobičajenom obimu –  dodaju ekonomski analitičari.

No, Rusija i Ukrajina imaju veliki udio i na svjetskom tržištu kukuruza i ječma, te čak 80 posto udjela suncokretovog ulja.

S jedne strane je i rat, s druge sankcije Rusiji, što otežava izvoz, ali i plaćanje zbog isključenosti ruskih banaka iz međunarodnog platnog prometa.

Svi ovi faktori odavno su poznati našim vlastima. Osim uvjeravanja da imamo dovoljno robnih rezervi i da se ne moramo plašiti gladi, zastupnici Predstavničkog doma državnog Parlamenta prošle su sedmice usvojili Prijedlog zakona o dopuni Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (PDV).

Ukratko, ovaj prijedlog podrazumijeva da se po sniženoj stopi PDV-a od pet posto oporezuje promet dobara i usluga i uvoz dobara, i to lijekova, brašno, hljeb dobijen od svih vrsta brašna, mlijeko i mliječni proizvodi, jestiva ulja, jestive masnoće životinjskog i biljnog porijekla, so, šećer i homogenizovana dječija hrana.

Istom izmjenom podrazumjeva se i to da se povećanim PDV-om od 22 posto oporezuju visokokvalitetna vina i alkoholna pića, visokokvalitetne cigare i cigarilosi, luksuzni parfemi, odjeća i obuća od krzna, nakit i srodni proizvodi, satovi vrhunski električni ili optički aparati, luksuzna vozila, umjetnička djela, oružje.

Prijedlog još treba proći Dom naroda. A do tada? Ko ima kupovaće, ko nema gladovaće!