Autor: urednik

preuzeto sa portala: ZaSvakoDijete.ba

Među učesnicama nedavno održane dvodnevne Regionalne konferencije „Djeca u medijskom okruženju“ u organizaciji UNICEF-a BiH i Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) bila je i Ana Dokler, urednica portala Medijskapismenost.hr. Na panelu „Medijska pismenost i djeca“ govorila je o samom portalu i efektima kampanje „Birajmo šta gledamo“ koju su sproveli UNICEF Hrvatske i Agencija za elektroničke medije RH čiji je cilj bio podići nivo svijesti o važnosti medijskog opismenjavanja roditelja, skrbnika i djece.

U razgovoru za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Dokler govori o značaju medijske pismenosti u 21. stoljeću i opasnostima do kojih može dovesti medijska nepismenost, kada je najbolje vrijeme da se djeca poču medijski opismenjavati za snalaženje u on-line prostoru i koje je to optimalno vrijeme koje bi mogli i smjeli provoditi pred ekranima, kako djecu najbolje zaštititi na internetu i kako reagirati kada se djeca nađu u kontaktu sa potencijalno štetnim sadržajem koji bi ih mogao ugroziti ili uznemiriti. Govori o samoj kampanji Birajmo šta gledamo“ i njenim efektima te važnosti služenja programskim oznakama kojima su obilježeni sadržaji TV programa…

Krilatica Vašeg portala je „Medijska pismenost – Abeceda 21. stoljeća“. Šta znači biti medijski nepismen u 21. stoljeću?

Evropska komisija prepoznaje taj problem kao nešto što, među ostalim, može ugroziti  i demokratske procese. Vidjeli smo na konferenciji kako nekritičko konzumiranje medija može utjecati i na zdravlje djece. S obzirom da mediji u tolikoj mjeri oblikuju našu sliku stvarnoti, medijska pismenost je svakako jedna od ključnih kompetencija za život u 21. stoljeću. Medijska nepismenost dakle može ugroziti demokratske procese, može dovesti do krivih odluka, ono što vidimo iz naših spotova jeste kako medijski sadržaji mogu negativno utjecati na sliku djece o sebi, ali i nas kao odraslih.

Djeca sve ranije dolaze u kontakt sa pametnim telefonima, tabletima, kompjuterima…, kad treba početi medijski opismenjavati djecu?

Stručnjaci se slažu da djecu treba početi medijski opismenjavati od trenutka kada počnu koristiti medije, a to je danas već negdje u vrtićkoj dobi. Naravno, to treba biti prilagođeno dobi djece, primjerice naša „Slikovnica o medijima“ koju smo napravili i koja je namijenjena djeci predškolske dobi već ih na taj jedan djeci primjeren način uči lekciju o razlikovanju medijski posredovane stvarnosti i našeg stvarnog iskustva. U tom najranijem periodu ključna je uloga roditelja u smislu biranja sadržaja za djecu i objašnjavanju zašto nešto gledamo, a zašto ne, te polako poučavanje djece kako kritički analizirati te sadržaje.

Medijska pismenost kao školski predmet? 

Preporuke Evropske komisije, Vijeća Evrope pa i Agencije za elektroničke medije RH idu u smjeru da medijska pismenost svakako treba imati svoje mjesto u obrazovnom sustavu, bilo kao zaseban predmet ili kao sastavni dio drugih predmeta. Uvijek se naglašava interdisciplinarni i međupredmetni pristup.

Kazali ste da su roditelji odgovorni za najraniju, a samim tim i najbitniju i najodgovorniju fazu upoznavanja djece sa medijskim sadržajima. Šta ako oni nisu dovoljno medijski pismeni?

Za taj problem nema brzog rješenja. Sve ovo što svi ovdje zajedno radimo je jedan dugoročan projekt. Kampanje osvještavanja, uopće mogućnost da ljudi prepoznaju to kao problem, a onda i da se negdje dodatno sami educiraju i da to bude prisutno u obrazovanju današnje djece i mladih – budućih roditelja, način je kako bi se taj problem mogao dugoročno umanjiti, kao i nuđenjem dovoljno informacija i davanja prilike ljudima da saznaju što više o uticaju medija na djecu i njih same, te unapređivanjem alata i vještina medijske pismenosti.

Djeca veliki broj sati dnevno provode pred televizorom ili na internetu. Postoji li neko idealno vrijeme koliko bi trebali odnosno smjeli provoditi pred TV-om ili na internetu?

Medije treba u život djece uvoditi postepeno. Za najmlađu djecu općenito se ne preporuča ni gledanje televizije ni interneta zbog mogućeg negativnog utjecaja na njihov razvoj u prvim godinama života. No, sve više stručnjaka u zadnje vrijeme se odmiču od striktnih preporuka o tome koliko bi vremena djeca trebala provoditi pred ekranima budući da tu treba uzeti u obzir obiteljske navike i okolnosti. Ono što se generalno preporučuje roditeljima je da paze da vrijeme koje djeca koriste uz različite medije bude uravnoteženo s njihovim drugim aktivnostima i da ne utiče negativno po ostale životne navike poput spavanja, igre, učenja i komunikacije licem u lice. Treba uzeti u obzir i to da nije svako medijsko iskustvo isto, i da nije svejedno da li dijete gleda neke neprimjerene ili sadržaje s potencijalno negativnim uticajima, ili pak koristi medije za učenje, istraživanje nečega što ga zanima, stvaranje vlastitih sadržaja ili za komuniciranje sa članovima obitelji i prijateljima. Sve to treba uzeti u obzir i paziti na ovu ravnotežu.

Kako reagirati kad djeca pronađu štetan sadržaj – razgovorom ili zabranom?

I restriktivni pristup ima svoje mjesto, važno je da roditelji paze šta djeca gledaju, da ograničavaju koje sadržaje mogu gledati i vrijeme koje provode uz medije uvažavajući ono u čemu sam govorila u prethodnom odgovoru. Isto tako trebaju iskoristiti svaku od takvih prilika za učenje. Umjesto da se bojimo toga, i te potencijalno negativne sadržaje mogu iskoristiti za obrazovanje djece, razgovor s njima i poticanje bazičnih vještina medijske pismenosti.

Kad je u pitanju sigurnost na internetu, kako djecu skloniti od potencijalno opasnih sadržaja i pojava, a ne izazvati kontraefekat?

Internet dosta rano djeca počinju samostalno koristiti, no za to ih trebamo pripremiti. Sviđa mi se kako je psihologinja Jasenka Pregrad, jedna od autorica UNICEF-ovog priručnika programa prevencije elektroničkog zlostavljanja Prekini Lanac, to usporedila sa snalaženjem u prometu: Mi nećemo svoju djecu dok još ne razumiju sva pravila pustiti da se sami kreću po ulici već ćemo ih u početku voditi za ruku, polako im objašnjavati pravila i tek kad smo sigurni da su spremni, onda ćemo ih pustiti da se sami snalaze u prometu. Isto tako djecu ne treba same pustiti u svijet medija, odnosno interneta, bez ikakvog nadzora dok nemamo povjerenje da će se oni tu znati snaći. Početi s djecom raditi i razgovarati i o sigurnosti na internetu od samoga početka. Djeci predškolske dobi se mogu objasniti neki ključni koncepti koji će dalje ostati s njima, ali moramo biti svjesni da određeni rizici i dalje ostaju i onda je važno da djeca osjećaju da se s bilo kakvim problemom mogu obratiti roditeljima pa da zajedno dalje te probleme rješavaju.

Učestvovali ste u kampanji „Birajmo šta gledamo“ koja je provedena u Hrvatskoj, koji je bio njen osnovni cilj i koliko je uspjela?

Osnovni cilj kampanje je bio podići svijest javnosti o važnosti medijske pismenosti, pozvati roditelje da pažljivije biraju medijske sadržaje koje njihova djeca koriste i da se služe programskim oznakama na tim sadržajima. Pokazalo se da je kampanja bila učinkovita jer je istraživanje koje je napravljeno nakon kampanje i čiji su rezultati uspoređeni s rezultatima istraživanja od dvije godine ranije, pokazalo da je 11 posto djece nakon kampanje samo gledalo TV bez prisutnosti drugih članova obitelji, dok je dvije godine ranije taj postotak iznosio 35 posto. Isto tako se smanjio postotak djece koja sama biraju sadržaje koje gledaju sa 21 na 13 posto. Općenito je 57 posto ispitanih roditelja reklo da su primijetili kampanju i većina ju je smatralo korisnom. Istraživanje koje smo proveli ove godine i u kojem su građani sami ocjenjivali svoju medijsku pismenost govori da već jedna razina svijesti o tome postoji, da građani već prepoznaju taj pojam i da su svjesni da je to nešto što im nedostaje.

Kako roditelj konkretno da reagira na sadržaj sa programskim oznakama kao što su ‘roditeljska pažnja’ ili s ograničenja vezana za dob?

Može reći ‘Ova oznaka znači da slijedi sadržaj koji nije primjeren za djecu tvoje dobi’. Možda već ima i primjera iz života pa im možete reći ‘Sjećaš se kad si gledao onaj crtić ili film pa si imao noćne more ili si se osjećao neugodno…?’.

Sama kapanja je bila prilično oštro i direktno intonirana što je očito polučilo rezultat. Da li je bilo bojazni kako će kampanja biti prihvaćena u javnosti?

Prije kampanje se o tome puno promišljalo, a budući da se pokazalo da su kampanje koje na neki način potiču gledatelje na razmišljanje i akciju, a onda i ukazuju na rješenje problema, istovremeno i efektnije, to je bio jedan od razloga da se odabrao jedan izravniji pristup u ovom osvještavanju.

Postoji li neka ‘pilula’, lagano rješenje za to kako naučiti djecu da se nose sa lažnim vijestima s kojima se i starija publika sve teže snalazi i koje ih mogu uplašiti ili uznemiriti?

Baš na portalu imamo članak koji govori o tome šta učiniti kada se djeca uznemire zbog lažne vijesti i tu je preporuka da roditelji mogu reagirati tako da ga pitaju otkud mu ta informacija, da pitaju jesu li primijetili gdje je to objavljeno, što to tamo piše i da istaknu da ako je nešto jako bombastično i izaziva snažne reakcije, često nije sasvim istinito i da onda to zajedno provjere i analiziraju tu vijest. Podučavati ih da provjere tko je autor članka, gdje je članak objavljen i da li je stranica vjerodostojna i ima li impresum sa spiskom ljudi koji iza njega stoje. Treba provjeriti i datum vijesti, budući da se često stare vijesti u nekom trenutku ponovno plasiraju, a zapravo se radi o nečemu od prije dvije-tri godine ili više. Prepoznavanje dezinformacija i lažnih vijesti bila je tema nastavnih materijala za srednjoškolce, koje su UNICEF i Agencija za elektroničke medije RH objavili povodom Dana medijske pismenosti, i u njima se mogu pronaći savjeti i konkretni zadatci koji će djeci i mladima pomoći u provjeri vijesti i prepoznavanju dezinformacija.

(Razgovarao i foto: Almir Panjeta/ZaSvakoDijete.ba)