U četvrtak, 12.05.2016, sa početkom u 20 sati u Umjetničkoj galeriji BiH bit će upriličeno otvaranje izložbe „Ferdinand Hodler iz zbirke Jeanne Charles Cerani Ćišić“.
Zbirka slika i crteža jednog od najznačajnijih švicarskih i europskih umjetnika s prelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće Ferdinanda Hodlera (1853 – 1918) već se nekoliko desetljeća čuva u Umjetničkoj galeriji BiH. U Sarajevo je dospjela začudnim životnim putem njezine prvotne vlasnice Jeanne Charles Cerani Ćišić (1874 – 1955) koja je petnaestak godina upravo u najkreativnijem Hodlerovom razdoblju bila njegov omiljeni model.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ferdinand Hodler umjetnik je bogatog i raznovrsnog opusa kojeg je nemoguće svrstati u okvire određenog stila, a istovremeno se u njegovim slikama lako pronalaze nadahnuća za gotovo sve stilove koji su se pojavili u tom periodu.
Sarajevska zbirka sadrži skice iz gotovo svih faza Hodelrovog djelovanja, te je postala neizostavan izvor za proučavanje opusa ovog slikara. Kroz nju možemo pratiti nastanak čuvenih historijskih kompozicija, alegorijskih prikaza, pejzaža, portreta, čak i skice za dizajn novčanice od 50 i 100 švicarskih franaka koji su se koristili u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.
Posebnost kolekcije leži i u činjenici da je njena vlasnica nerijetko naknadno dopisivala Hodlerove potpise, a na nekima se usudila i koloristički intervenirati iskazujući na taj način i osobne slikarske ambicije.
Sve navedeno izloženu zbirku čini posebnom, neobičnom i dragocjenom.
Na izložbi će biti izložena gotovo cjelokupna zbirka, koja je posljednji put, u ovom obimu, sarajevskoj publici bila prezentirana 1998. godine. „Ferdinand Hodler iz zbirke Jeanne Charles Cerani Ćišić“ je jedna od najznačajnijih izložbi kojom Umjetnička galerija BiH obilježava 70. godina postojanja.
Bend Činčíla (lat. Chinchilla), osvježenje na domaćoj muzičkoj sceni, održava promociju albuma prvijenca „Šta Znam“ u subotu, 14. maja sa početkom u 22:00 u Underground klubu. Radi se o autorskom bendu u stilu 90ih koji se bori protiv kapitalističkih vrijednosti svojom neupitnom energijom i kreativnošću likovne ali i muzičke prirode. Činčile najavljuju svojevrsno iznenađenje a do sada su upravo po tome i bili poznati.
„Bit će mnogo energije, napravit ćemo zanimljive kostimografije, bit će šareno kao i uvijek kada mi sviramo – ne bi li razbili tu svakodnevnu monotoniju. Možda ćemo čak i ubiti sistem i normu muzičara tako što ćemo pokazati kako nismo samo svirači i totalno se osloboditi, povezati likovnu umjetnost i muziku, zezati se…“ izjavio je Zlatan Hadžifejzović, član benda Činčila koji je trenutno na master studiju na Likovnoj akademiji.
Vanja Solaković, student na Likovnoj akademiji, tekstopisac i vokal benda, ispričao nam je šta ljudi misle o njihovim koncertima. “Dosta ljudi mi je ovo reklo, svi vide da i kada sviramo pred deset ljudi, pred sto ljudi, hiljadu, kako god, uvijek damo svoj maksimum. Naš je cilj da dajemo i poklanjamo, zabavljamo i nasmijavamo.“
Kada smo članove benda upitali ko ih najviše sluša, Vanja je ispričao kratku priču koja objašnjava sastav publike: „Prijateljica mi je neki dan rekla: uh, što voli vaš bend moj otac… Možda je to iz razloga što mi kroz naš stil vraćamo osjećaj 90ih, tako da je to za starije generacije prihvatljivo a za nove je možda malo čudno. (pauza) Svi nas slušaju. (smijeh)“
Članovi benda su prije osnivanja istog bili prijatelji, a neki od njih su zajedno vozili skejt sa ekipom iz Sarajeva. Još u mladosti su zapazili kako su puni energije pa su polako počeli slikati, svirati i praviti jam sessione. Danas su novi val sarajevske alternativne scene koji radi ono što voli i želi to podijeliti sa ljudima.
O kapitalizmu i muzici u krilu Fejsbuka i zašto ne sviraju turbo folk
Vanji je, navodi, teško napisati turbo folk pjesmu. Uz jasan prizvuk sarkazma govori kako ga ta muzika ubrza na neki način i kako nije dorastao tom umjetničkom žanru. Zlatanu je sama riječ teška, probija ga i odmah mu stvori sandžiju na leđima.Šalu na stranu:
„Jednostavno imamo sreće da smo odrasli u porodici koja je, hajmo je nazvati, rokenrol porodica. Mene je moja majka odgajala na Azri, a imao sam i pristup MTVu dok je još valjao. Nije niko kriv što sluša turbo folk, to je jednostavno kako se zadesi i uz šta odrastaš – jer to ti se usadi. Kao što i ovaj marketing radi općenito, to je stvar usađivanja ideja i ideala nekome u glavu. Kapitalizam je kriv za spušten kriterij muzike i vrednovanje umjetničkih djela. Sve je postalo produkt. Istina je da su se umjetnici uvijek pokušavali prodati, pa čak i oni najveći. Ali danas je problem što uopšte nije bitan kvalitet već samo reklama i prodaja.“
Dodaje i kako Činčila nikada neće ići na varijantu veće prodaje i popularnosti a da pritom zanemari kvalitet njihovog djela. Ne bi bili zadovoljni da izdaju nešto što ne mogu sami poslušati.
„Ovo vrijeme reklama, interneta, kapitalističkog pristupa, marketinga, kupi, prodaj je uništilo druženje, izlaženje i neku intimu. Imam sreću da sam zakačio devedesete i da znam kako je družiti se sa svojim prijateljima na neki intimniji način: izaći, igrati se čorabake, nebitno. Danas je problem što je sve javno i ljudi ne mogu na pravi način izvući kreativnu i prijateljsku energiju koju, recimo, imamo mi.“, navodi Vanja.
Činčile možemo sresti na društvenim mrežama, ali samo zato što na taj način promovišu svoj rad. O virtuelnom druženju nemaju visoko mišljenje i govore kako je to nepotrebno trošenje vremena.
Autorski bendovi protiv cover bendova
Domaća muzička scena vrvi novonastalim bendovima, kako autorskih tako i onim jugonostalgičnim ili jednostavno nostalgičnim. Vanja iskazuje svoju zabrinutost činjenicom da je u ratu bilo više autorskih bendova koji su bili uigrani i koji su svirali, nego što ih ima sad.
Sarajevo je grad koji prati trendove i često se pretvara kako je veliki grad, ili to barem želi biti. Dosta mladih ljudi čeka da isvijet izbaci nešto novo čime bi se hranili. Što dovodi do stvaranja „pokreta otpora“ kao nove „furke“ kod mladih ljudi koji izabiru da slušaju rok muziku samo da bi bili drugačiji. Zato uzimaju ono što im je najpristupačnije – cover bendove.
„Kad imaš jedan koncept svirke, ponavljaš ga i to je to. Pogotovo ako si cover band, što se danas često dešava pogotovo u ovom gradu ali i širom BiH. Ti bendovi zauzimaju mjesto autorskim bendovima i baš tu se suzbija kreativnost. Jednostavno se mora preći preko toga i ljudima u glavu staviti da je autorski rad prava vrijednost a ne kad se sviraju obrade. Mislim, ako ću da slušam tu pjesmu pustit ću je sebi, ne treba mi je neko drugi svirati.“,navodi Zlatan kojemu se nadovezuje Vanja sa informacijom kako više novca dobiju takvi bendovi dok autorski bendovi koji nemaju ni toliko prilika da sviraju budu čak i manje plaćeni.
Koliko para toliko muzike – ili ne?
Ipak, svako vidi svoju vrstu koristi u onome što voli. Nekome muzika predstavlja biznis, a drugima umjetnost. Vanja ne bi bio sretan kao multimilioner ako nema pozitivnu energiju i društvo kraj sebe.
Zlatan navodi kako se ovakvo životno opredjeljenje isplati, ali da to ipak zavisi od osobe do osobe: „Meni se ovo isplati jer da nemam toga što volim, muziku i vizuelne umjetnosti, puko’ bi sigurno. Bitno mi je da svako jutro nahranim dušu sa 20 kila sviranja ili skulpture. Bez toga bih se totalno izgubio i vjerovatno me ne bi bilo. Samo da ima da se nešto pojede. (smijeh)“
Da nije član benda ili kipar, Zlatan bi pravio kišobrane sa ergonomski prilagođenom drškom kako bi bila ugodnija ili bi bio frizer. Vanji je pak, bilo malo teže odgovoriti na pitanje šta bi radio da nije u bendu ili na akademiji.
Vanja:
Ne znam. Ovo mi je pitanje najteže zato što sam često razmišljao o tome šta bi bilo sa mnom i koji bi mi bili životni ciljevi da nema ovog benda. Prije benda stvarno nisam imao nikakve ciljeve i nikako nisam razmišljao šta ću raditi i čime ću se baviti. Umjetnost je uvijek bila tu ali sam bio svjestan da je jako teško opstati u umjetnosti. Možda bih bio neki pekar ili, nemam pojma stvarno. Mislim da je glupo o tome razmišljati…
Zlaja:
Pa dobro, šta bi radio?
Vanja:
Vidiš, ja sam lud čovjek, ja ne znam šta bih radio bez benda.
U četvrtak i petak, 12. i 13. maja, u 20:00 sati u Kamernom teatru 55, će premijerno biti izvedena predstava u Sarajevu, pod nazivom ”INDIGO” iz Beograda, a u režiji genijalnog Branislava Lečića.
U glavnim ulogama igraju Danica Maksimović, Marija Visković i sam Lečić. Na tekst Duška Premovića, Lečić kao reditelj prikazuje sliku današnjih žena, mladih i starijih i njihovih svakodnevnih problema u trci s godinama, ljubavlju i uspjehom.
Dvije žene, ambiciozne, sposobne, moćne i uspješne, kriju se iza ciljeva, interesa i ambicija. Dijeleći radno mesto, naizgled dijele i sudbinu. U predstavi gledamo likove čije sudbine dijeli veliki broj žena u savremenom društvu. Ideja teksta, pored etabliranja problema savremenog sistema, jeste da zapravo pokrene misaone procese i prodrma balkanski ‘kavez’.
Priča počinje u kancelariji, dvije kolegice, starija žena ‘zmaj’, s izvanrednim nogama iza koje su kilometraže muškaraca, radnog staža – Ana (Dana Maksimović) i mlada pripravnica željna svega, koketna, tipična pojava velikih korporacijskih firmi – Bela (Marija Visković).
Predstava na specifičan način govori o sukobu genaracija i njihovim različim životnim shvatanjima.
