Tekst preuzet sa: diskriminacija.ba
Piše: Ana Kotur
Matej je do prošle godine pohađao redovnu nastavu u područnoj osnovnoj školi. Na početku ove školske godine, stručni tim je roditeljima preporučio da ga upišu u ‘specijalno odjeljenje’. Roditeljima ova odluka nije jasna – šta je sa inkluzijom?
Svako veče spremi ruksak za školu i stavi sat na noćni ormarić. I svako jutro taj sat zvoni, ali ruksak ne stavlja na leđa i ne izlazi iz kuće, iako Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini promoviše sticanje obrazovanja u redovnom školskom programu, prema individualno izrađenim programima koji prate mogućnosti djeteta sa poteškoćama u razvoju.
Matej ima 12 godina i ima Down sindrom. Šesto je dijete po redu u porodici koja se bavi privatnim, poljoprivredničkim poslovima u Krepšiću u blizini Brčkog. Do kraja prošle godine, išao je u područnu školu kojoj po pravilima upisa, pripada.
Sa početkom ove školske godine, mišljenjem stručnog tima JU Treća osnovna škola Brčko, koju je trebao pohađati, Matej je usmjeren na odjel B djece sa posebnim potrebama, s tim da će mu, u skladu sa mogućnostima učenika i škole, biti omogućeno da ‘sudjeluje i u redovnoj nastavi po predmetima koji su određeni po nastavnom planu i programu odgoja i obrazovanja učenika sa većim intelektualnim poteškoćama’, kako se navodi u odluci.
„Matej je upisan u redovan školski program i veći dio vremena sam mu ja bila asistent u nastavi. Od početka smo radili na tome da dijete bude među svojim vršnjacima i da mu se prilagodi nastavni program, da savlada onoliko koliko može. I djeca rade najbolju inkluziju, koja danas mom sinu nedostaje“, kaže Matejeva mama Dragica Anić.
To što je majka u područnoj, seoskoj školi, bila asistent do sada niko nije preispitivao, niti dovodio u pitanje. Ipak, situacija se promijenila u trenutku kada je Matej trebao da pređe u gradsku školu, gdje je neophodno angažovati asistenta u skladu sa stručnim normama, koji bi dječaku olakšao prelazak u veću sredinu, drugačiji način izvođenja nastave i prilagodio sam proces učenja.
Od početka školovanja, Matej je praćen od strane stručnjaka, čija su mišljenja po pitanju njegovog obrazovanja podijeljena. Sve počinje kategorizacijom, koja treba da da konačan stav o tome kako će dalji razvoj djeteta biti podržan.
„Kategorizacija kreće u hodniku veličine nekoliko kvadratnih metara u kojoj sjedi mnogo djece sa roditeljima i čeka satima. Mi smo na posljednjoj kategorizaciji čekali skoro dva sata, gdje djeca budu preumorna i traumirana, a potom ulaze na pregled kod tima stručnjaka. Prvo što smo doživjeli jeste da dijete nije pripremljeno na ispitivanje, nije se niko ni potrudio da mu se približi, a ljudi koji ga vide prvi put u životu, oduševljavaju se njegovim napretkom. Meni je pozlilo, a moje dijete je sve posmatralo“, nastavlja ona.
Smatra da se nalazi, suštinski, prepisuju i da ne postoji objektivno ocjenjivanje mogućnosti djeteta niti dovoljan angažman sistema ili dovoljno usluga koje rade u korist djeteta.
„Asistentica koja mu je dodijeljena na jedan kratak period napravila je čudo, i njeno mišljenje, te mišljenje učiteljice, dostavili smo uz zahtjev za rekategorizaciju, što je u prebacivanju nadležnih – nestalo. Sreća, mi smo kopirali primjerke koje smo dostavljali uz podneske. Od tad, kategorizaciju bojkotiramo, jer ne možemo da dozvolimo da o sudbini djeteta odlučuju ljudi u čiju nepristrasnost sumnjamo i koji u našem djetetu vide samo on što on ne može“, naglašavaju roditelji.
U školu u koju je trebao poći su ga odveli sami, a vrata su im nakon nekoliko dana zatvorena. Direktor Kojo Simić, prema sopstvenim riječima, nije dobio odobrenje za izjavu nadređenih u odjeljenju za obrazovanje Vlade Brčko Distrikta. U telefonskim razgovorima, napomenuo je i da će biti razgovora na temu i sa gradonačelnikom Distrikta i sa nadležnima iz odjeljenja za obrazovanje u Vladi.
Na istu nemogućnost razgovora pozvala se i pedagogica ove ustanove, Milosava Andrijašević.
Sastanak tima defektologa sa šefom Odjeljenja za obrazovanje u Vladi Brčko Distrikta, Boškom Stojkovićem, održan je u ponedeljak, ali nam je u telefonskom razgovoru Stojković odbio dati bilo kakvu izjavu, te uskratio mogućnost razgovora sa bilo kim od stručnjaka koji su učestvovali u opservaciji dječaka, uz napomenu da će ‘oni njemu pismeno dostaviti prijedloge na osnovu čega će se dalje postupati’.
„Bilo je razgovora, i prije nalaza stručnog tima, i u samom činu donošenja nalaza,čak i normalnog i ljudskog razgovora, ali se završilo nalazom i preporukom na koje ne možemo pristati. U toku zadnjeg sastanka na koji smo pozvani i kojem smo prisustvovali, dobili smo i komentare da bi za svu djecu bilo odlično da ima više roditelja poput nas, ali je na kraju odluka pismeno obrazložena na način da sa djetetom nije postignut nikakav napredak“, kaže otac Jakov.
Matej je samostalan, u kući sam uzima ručak, sam traži šta će gledati i čime će se zanimati. Za roditelje, mišljenje da Matej nije napredovao, samo je ocjena rada defektologinje koja je sa djetetom radila i koja je bila u komisiji, ali i koja je najviše utjecala na odluku da se Matej proslijedi u specijalno odjeljenje.
Izvještaj iz Pedagoške institucije, iz perioda u kojem je Matej bio peti razred , u redovnom odjeljenju sa svojim vršnjacima, o tome da mu je neophodan asistent, odgovarajući i redovni defektološki tretmani koje je u najboljem slučaju dobijao jednom sedmično i bez kontinuiteta, prilagođen školski program i nastavnik koji će voditi odjeljenje, danas niko od nadležnih i ne spominje.
U ovom dokumentu iz oktobra 2015.godine, sadržana je suština prava na obrazovanje djece sa poteškoćama u razvoju, a u skladu je sa članom 19 Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BIH. Porodica insistira na inkluziji i ničemu više – Matej treba adekvatnu podršku svih nadležnih institucija i ne smije snositi posljedice za propuste iz prethodnog perioda.
„Prvi put smo prošli neke stručne tretmane kada je Matej imao pet godina. Mi više nemamo vremena za gubljenje i dijete ne smije biti van svog uobičajenog ritma. Ako pristanemo da ga stave u specijalno odjeljenje, Matej više nikad neće imati jednake mogućnosti, a ako ga ostavimo kući, možemo biti procesuirani od strane socijalnih sluižbi, zato što branimo pravo djeteta na obrazovanje“, zaključuju roditelji.
U Pedagoškoj instituciji, direktor Slobodan Ristić, vraća sve na početak.
„Stava sam da mora biti izvršena ponovna kategorizacija i da se u skladu sa njom mora odlučiti o daljem školovanju djeteta. Podsjećam da po Zakonu o osnovnom obrazovanju Brčko Distrikta, članovi 49 i 50, regulišu da dijete sa poteškoćama u razvoju može ići ili u redovno odjeljenje po posebnom programu ili u specijalno odjeljenje, ako je uz obrazovanje potrebna i rehabilitacija i resocijalizacija“, kaže on.
A Matej, koji svako jutro traži da ga se odvede u školu, na pitanje koga se najviše poželio iz škole, nabraja: „Jove, Borka, Maje i Žiže“. Jovo i Borko, kao djeca iz susjednog sela, dolazili su da se igraju sa njim. Škola, nadležni i stručni tim, izgleda, nisu otvorenog uma za ovog dječaka.
