Autor: urednik

U srijedu, 08. februara, u 20:00 sati u Kamernom teatru 55, će biti izvedena predstava pod nazivom ”BAJKA KOJU IDIOT PRIČA”. Predstava je inspirisana skicama za dramu Lane Bastašić.

”Bajka koju idiot priča” je zamišljena kao ozbiljna komedija! Mitovi, legende, kultne ličnosti, nebeske sekretarice, Mali Princ i jedan veliki birokratski nesporazum, samo su djelić kaleidoskopa neispričane Bajke. Ko je priča, i kome? Dođite i sami otkrijte!

U predstavi igraju: Zana Marjanović, Vanesa Glođo, Dragan Jovičić, Admir Šehović i Moamer Kasumović.

Ne preostaje vam ništa drugo, nego da dođete u Kamerni teatar 55 u srijedu, 08. februara u 20:00 sati i sami se uvjerite u maštovitost ove predstave.

BAJKA KOJU IDIOT PRIČA govori o izgubljenom identitetu. Nepoznati čovjek se budi na onom svijetu i shvata da se ne sjeća ko je. Prilaze mu Bog i predstavnici raznih ideologija i svjetonazora i pokušavaju ga obrlatiti da ode sa njima. Da pristane na njihova pravila. Da zaboravi ko je i prihvati nametnutu i ponuđenu verziju sebe i svjetonazora. Da se potčini. Da se odrekne sebe. Borba traje do samoga kraja, a rezultat je u najmanju ruku neočekivan. Barem po bogove.

Kriza identiteta je, za mene, jedna od najvećih posljedica događanja iz bliske prošlosti Bosne i Hercegovine, najveći uzrok stagnacije u sadašnjosti i velika kočnica za budućnost. Ovaj komad je priča o tome. Priča o čovjeku koji se ne sjeća svog identiteta i o nečovjecima koji mu ga nameću. Glavni lik je personifikacija Bosne i Hercegovine, koja pokušava da počne jedan bolji život, konstantno ometana svojatanjima s raznih strana. Na putu do sebe susreće raznorazne ideologije, zablude, ideje, da bi na kraju shvatio da pripadnost radi pripadnosti ne može i neće dovesti do životnog ispunjenja i društvenog progresa.

Predstava “Bajka koju idiot priča” je bajka za odrasle kroz koju fantastični ansambl, na zabavan način, kroz cirkuske tačke, pjesme i koreografije, nudi pozitivno razrješenje za našu budućnost.

Mišljenja sam da u moru loših stvari, koje nam se  konstantno dešavaju, pozorište ne smije kroz patnju, prijetnje i zastrašivanja pričati o problemima kojih su već svi svjesni. Pozorište, ali i kultura generalno, moraju biti ispušni ventil današnjih generacija. Moraju biti mjesta i platforme koje su kao sigurna kuća za sve one koji žele da pogledaju i dožive nešto ljepše od trenutne situacije u kojoj se nalaze, ali i shvate da je to ljepše moguće ukoliko to svi zajedno dovoljno želimo. A svi to želimo, kako god se zvali i kome god pokušavali da pripadamo.

Emir Kapetanović, reditelj

Teatar je magičan. To je svijet u koji se može ući jedino kroz ogledalo. Tu je, a nije. Postoji, a nestvaran je. Ako se lik udari u predstavi, ostaće mu modrica i u stvarnom životu, a opet, nije se udario glumac, već tamo neki poznati neznanac. Neki IKS.

Htjeli smo da vam ispričamo jednu bajku. Htjeli smo je početi sa ‘bio jednom jedan…’. Ali nije bio… i nije bio samo jedan. Jer je živio ovdje. A ovdje ne možeš biti. Moraju te prvo svrstati. U ove, ili one. Njihove, ili naše. Moraš znati da li mučeš, ili mekećeš.Da li laješ, ili blejiš.

I uvijek moraš znati koja ti je omiljena boja. Jer, ne daj Bože, da je ona druga. Ta ne valja. Tako da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je. A, opet, moramo.

Htjeli smo je ispričati hrabro, iskreno i maštovito, a onda su nam rekli da ovdje nema budžeta za takve stvari. Da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je, a opet moramo. To je nešto što je jače od nas. To je teatar. A on je magičan.

Vedran Fajković, dramaturg