Jelena Kordić – Kuret, glumica u filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, u intervjuu za Ondemand.kinomeetingpoint.ba, kaže da nominacija ovog filma za nagradu Oscar® zvuči nestvarno.
Ona u filmu glumi Ćamilu Omanović, jednu od heroina ovog filma.
“Preko 8000 ljudi je u Srebrenici pobijeno jer je svijet na to zatvorio oči. To se i danas dešava, sa pandemijom, migrantima, ratovima, siromaštvom, gladi… koji vladaju svijetom. Što bih voljela da gledatelji prepoznaju? Ono što već znaju, ali bih voljela da to i osvijeste. Da svi ljudi na svijetu imaju pravo na život i da ni po čemu nisam ja jedna od onih “izabranih” i sve se to sutra može desiti i meni”, kaže Jelena. U intervjuu za Ondemand.kinomeetingpoint.ba Jelena govori o svojoj ulozi i filmu “Quo Vadis, Aida?”, koji je nominiran za nagradu Oscar® u kategoriji najboljeg međunarodnog igranog filma kao kandidat Bosne i Hercegovine, a online je dostupan ekskluzivno na Ondemand.kinomeetingpoint.ba.
Kakav je osjećaj da je film “Quo Vadis, Aida?” nominiran za Oscara®
Biti nominiran za tako prestižnu nagradu izgleda nestvarno. Osjećaj koji imam sad je isti koji sam imala i kroz samo snimanje, pogotovo nakon odgledanog filma. Zahvalnost. Zahvalnost da sam dobila priliku biti dijelom tako važnog filma.
U filmu glumite Ćamilu Omanović koja kao predstavnica srebreničkih civila odlazi na pregovore s Ratkom Mladićem. Kako ste se pripremali za ovu ulogu?
Priprema je svakako zahtjevala upoznavanje sa svim onim dokumentima koji su mi došli pod ruku. Tek kad se upoznate sa ličnim pričama, a ne samo pukim općim poznavanjem svega što se dešavalo u Srebrenici, možete uroniti u priču onako kako ona zaslužuje.
Što Vam je kao glumici bilo najteže u toj ulozi?
Ono što me najviše mučilo, da se tako izrazim, jeste misao hoću li umjeti učiniti pravdu prema Ćamili kao jednoj od heroina u filmu. Da li će moje razumijevanje njene priče imati veze sa svim strahotama koje je ona prolazila. To mi je bilo najvažnije. Ogromna je to odgovornost.
O čemu ste razmišljali kad ste prvi put gledali završen film? Jeste li vidjeli film kakav ste očekivali da ćete vidjeti i dok ste snimali ili Vas je nešto ipak iznenadilo?
Očekivala sam veliki film i zbog same važnosti teme, fantastičnog scenarija, Jasmilinog senzibiliteta, cijele autorske i tehničke podrške koja je postojala na filmu. Ono što nisam očekivala jeste da će me film tako jako potresti, računajući valjda da tu igram ja i sve moje kolege i da sam pratila nastajanje filma, međutim po prvi put mi se desilo da film u kojem i sama igram pratim kao “obična” publika, da me zanima priča, zanimaju me sudbine tih ljudi i duboko, duboko me se sve to tiče.
Snimanje je bilo naporno i fizički i psihički. Šta je bilo najteže?
Kad idete s tom mišlju da radite tako važnu stvar, onda sve što bi eventualno bilo teško, prestaje biti. Postojao je, naravno, i faktor teških vremenskih prilika, ali taj fizički napor je zanemariv za sve ono što je u konačnici izrodilo iz toga.
Vjerujete li da ovaj film može utjecati na promjene na bolje u društvu, da može promijeniti svijest kod nekih ljudi o dobru i zlu, o istini i pravdi?
Da to ne vjerujem, ne bih se bavila ovim poslom, ili bih se bavila sporadično. Snaga umjetnosti je upravo u tome.
Šta biste voljeli da gledatelji prepoznaju – osjete u filmu?
Izostanak empatije je danas jedan od glavnih problema u društvu. To najbolje možemo vidjeti kroz ovu pandemiju koja nas je zadesila. Ljudi su usmjereni samo na sebe, biraju da budu slijepi na sve ono što se oko njih dešava, a sve zbog svog luksuza. Preko 8000 ljudi je u Srebrenici pobijeno jer je svijet na to zatvorio oči. To se i danas dešava, sa pandemijom, migrantima, ratovima, siromaštvom, gladi… koji vladaju svijetom. Što bih voljela da prepoznaju? Ono što već znaju, ali bih voljela da to i osvijeste. Da svi ljudi na svijetu imaju pravo na život i da ni po čemu nisam ja jedna od onih “izabranih” i sve se to sutra može desiti i meni.
Film je osvojio brojne nagrade, čak i oni koji možda i ne znaju za Srebrenicu, prepoznaju i osjete priču… U čemu je njena univerzalnost?
Ovaj film ima snagu da izvuče iz gledaoca ono najplemenitije u njemu. Upravo empatija o kojoj sam govorila je ono što se budi u čovjeku i ne ostaje samo na razini odgledanog filma već imamo potrebu da propitujemo vlastite stavove i razmišljanja, stavimo sebe u perspektivu druge osobe i tek onda da donosimo sud.
Sam pristup redateljice prema ovako teškoj temi, njena potreba da se kao umjetnica izrazi i kroz svoj senzibilitet i intelekt govori o temi koja je se jako tiče, je dovelo do velikog umjetničkog djela koje se počelo ticati i nas.
Koliko Vam je važna ženska perspektiva filma? Muškarci su ubijeni i žene su te koje govore, koje se bore za istinu…
Jako mi je važna, prije svega zbog Majki Srebrenice koje su zaslužile da im se oda počast za sve one, razumu nezamislive, strahote koje su doživjele i same boli s kojom se i danas nose. U zadnjem kadru filma u očima fantastične Jasne Đuričić vidimo svu snagu, tugu, bol, hrabrost i dostojanstvo Majki. Ovaj film je spomenik njima.
