O knjizi „Konak za snove“ i stvaralaštvu Šefika Daupovića Fike
Piše: Kristina Ljevak
Sitim očima malo je dovoljno napisao je u svojoj najnovijoj pjesničkoj zbirci sarajevski pjesnik Šefik Fiko Daupović. Ovaj stih možda donekle i objašnjava zbog čega je Fiko od svih nenametljivih pjesnika ili ljudi općenito najmanje nametljiv.
Njegov pjesnički dar i vještina pisanja u disproporciji su s načinom predstavljanja vlastitog djela, što je opet potpuno u raskoraku s vremenom samopromoterstva i izostanka pristojnosti u načinu na koji se o sebi danas govori.
Taj rijetki predstavnik ljudske vrste ponekad ostavlja utisak čovjeka koji nakon što ih napiše ne bi da ima nikakve veze sa svojim pjesmama. Čak ni kad ih treba pročitati. Početkom 2016. godine Šefik Daupović završio je najnoviju poetsku zbirku pod nazivom „Konak za snove“ (samizdat izdanje). U svoje poetsko konačište smjestio je fragmente svakodnevnic obojene duhovitim komentarima, razmišljanje o stvarnosti ispunjenoj svim što je čini teže podno šljivom. Dio zbirke posvećen je prijateljima umjetnicima, poput grupe „Zvono“ ili Bisere Alikadić, te sjećanju na kolege koji više nisu s nama – Emira Šakovića i Admirala Mahića.
Kad se čovjek izgubi / niko ne reaguje / a kad se ključ izgubi / sve se digne na noge, ilustruje Fiko kroz pjesmu „Ključ“ našu nepodnošljivu otuđenost, nesposobnost da primijetimo i nespremnost da pomognemo kada je nekome potrebno da se „nađe“. Duhovito, u aforističkom maniru Šefik progovara i o poziciji današnjih pisaca u pjesmi „Nema ništa teže nego gledati kako pisci plaču“ – Radnu knjižicu sahranili su odmah / poslije objavljivanja prve pjesme / tražeći status slobodnog umjetnika. / Umjesto da odu u biro za zapošljavanje / svakodnevno traže / svoju Juliju s posebnim potrebama. / Mora znati praviti pitu / sitni ćevap i bosanski lonac. Pod njihovim nadzorom čitati Imanuela Kanta / dok joj se ne zamanta.
Dio ovih očekivanja mogli bismo smjestiti u bilo koju profesiju u bosanskohercegovačkom društvu. Radu neskloni, piti naklonjeni, očekivanjima od Julije opterećeni – svi smo manje ili više; ali autor ih u prepoznatljivoj ličnoj skromnosti smješta tamo gdje su njegovi, kako bi bilo manje ljutnje i zamjeranja. A ljutnja je posljednje što bi i Fiko i zbirka kod drugih mogli proizvesti. O tome kako žive pjesnici takođe piše u pjesmi „Privremen smještaj“, iz koje saznajemo kako pripovjedač nikada nije riješio stambeno pitanje,bez obzira na to što je napunio 40 godina staža, te kako je zbog toga odlučio da živi u objavljenim knjigama. Nedavno / malo sam se proširio / objavili su mi slikovnicu. / Honorar iz dva dijela. Normalno– čekam ga. / Kažu nemoj se sekirati / bit će ubrzo.
„Ne znam razlog“ je jedna u nizu pjesama u kojima pjesnik teme očekivanije u kolumnama vješto pretvara u stihove i stvara ugodu kod čitatelja zbog osjećaja istomišljeništva i potvrde da nismo jedini koji razmišljamo o malim dnevnim bizarnostima kakve su fotografi je na osmrtnicama u novinama, najčešće odabrane iz perioda kad je pokojnik bio u cvijetu mladosti. Kao da je sramota ostarjelo umrijeti.
Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi / bez pogovora stupili u brak s njima. / Tako su vitalni, mladi i lijepi.
„Most od riječi“ naziv je posljednje od ukupno tri cjeline koje čine Konak za snove i najbolji je način da se opiše komunikacija Šefi ka Daupovića s publikom; vješto premoštavanje ličnih razmišljanja ka stihovima, a potom stvaranje veze između čitaoca i pročitanog. Fiko ne piše s namjerom da ga ne razumijemo ili u želji da se kritici dodvori. Njegove pjesme oslobođene su viška. Svako se u svakoj može prepoznati. A svi kolektivno najprije
u „Samoposluzi“, tranzicijskoj crnohumornoj dokumentarnoj slici, koja na čitanjima izazva buran aplauz i gorak smijeh kod spominjanja naduvane Milke. Smijemo se da ne bismo eksplodirali kao životinje na napuhavanje kada im se pretjera s dotokom zraka. S pjesmama poput ovih iz „Konaka za snove“ lakše je sanjati vlastite snove, a druženje s autorom ujedno je i stalni podsjetnik na to da još uvijek sve nije otišlo dođavola i da čestitost još postoji.
O autoru:
Šefik Daupović Fiko rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, Odsjek za jezik i književnost.
Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ , „Konak za snove, „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“ iz kojih je izvršen izbor i preveden na engleski jezik (Elephant Lake), te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“.
Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost. Zastupljen je u nekoliko antologija i različitih izbora, kao i u čitankama i lektiri za osnovnu školu.
Njegove pjesme i priče objavljene su u poznatim časopisima i listovima za kulturu, književnost i umjetnost Bosne i Hercegovine i izvan nje. Prevođen je na više jezika. Osim poezije i priča piše igrokaze, humoreske i aforizme.
Član je društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i piše u Sarajevu.
SAMOPOSLUGA (Iz knjige „Konak za snove“)
Nisu imali vremena čekati
da odrastemo.
Sa doživotnim predsjednikom
mjesne zajednice došli su urbanisti
iz Zavoda za izgradnju grada.
Nisu ga mogli zaobići – bio je debeo kao
kineski telefonski imenik.
Srušili su našu staru kuću
i napravili zgradu
sa samoposlugom u prizemlju.
Iznad velike samoposluge
nama, devetočlanoj obitelji
iz tri generacije, dali mali stan –
da smo jedno drugom bliži.
Poslije rata, koga se svi odriču,
samoposlugu je kupio jedan novopečeni privatnik,
s rukama kraćim od puške.
Pričaju da se u ratu obogatio.
U nju je ubacio veliku kravu, Milku, na puhanje.
Ne znam ko ju je napuhao –
on ili zaposleni radnici.
Svi misle da se u njoj
prodaju namirnice.
Ja mislim malo drukčije –
u njoj se prodaje moja duša,
i ne znam šta će biti sa mnom kad je nestane.
