Autor: urednik

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu nastavlja koncertnu aktivnost i najavljuje sezonu 2021/22, koja će početi utorak, 9. novembra 2021. godine, svečanim koncertom nastavnika i saradnika. Ovaj događaj će biti upriličen u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”.

Koncert će otvoriti  pijanista Omer Blentić interpretacijom “Dúos para principiantes” iz “Obras de música para tecla, arpa y vihuela” (“Komadi za instrumente s tipkama, harfu i vihuelu”) španskog renesansnog i kompozitora  Antonio de Cabezóna (1510-1566) koji je dao značajan doprinos razvoju instrumentalne polifone muzike 16. vijeka. Iako se oslanjao na principe vokalnih višeglasnih oblika, Cabezón je isticao specifičnosti instrumenata s tipkama, služeći se virtuoznom ornamentiranjem, slobodnom improvizacijom, kao i širokim rasponom varijacijskih tehnika, zbog čega se smatra jednim od pionira oblika teme s varijacijama. Blentić će izvesti i Toccatu iz monumentalne Partitebr. 6 u e molu, BWV 830 Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Centralna fuga, specifična po silaznim apoggiaturama, najavljena je i zaokružena snažnim odjeljcima rapsodičnog karaktera.

Program će obuhvatiti i prvi stav Allegro ma non tantoizGudačkog kvarteta br. 4, op. 18 u c molu Ludwiga van Beethovena (1770-1827) koji će svirati Tamara Arsovski (violina), Alma Dizdar (violina), Aida Deljkić (viola) i Belma Alić (violončelo). Iako se kroz cijeli stav, utemeljen na ideji o ravnopravnosti i komplementarnosti svih instrumenata u kamernom sastavu, zadržava pokretljivost, ovaj bečki klasičar je melodijskom invencijom i osjećajem za gradaciju ostvario dramaturški kontrast. 

Kao homage Beethovenu, mogu se protumačiti određene muzičke reference, ali i poetski nagovještaj odlaska “provučeni” kroz djelo “Auf dem Storm” D. 943ranog romantičara Franza Schuberta (1797-1828), koje će izvesti Vedrana Šimić (sopran), Belma Alić (violončelo) i Azra Medić (klavir). Nit čežnje i melanholije stihova Ludwiga Rellstaba (1799-1860) utkana je u  Schubertov muzički jezik, specifičan po lirskoj melodiji i obogaćenoj harmoniji, čime se evokativno podupire poetski sloj. Ovaj trio će izvesti i “Élégie” br. 5, op. 10, solo pjesmu francuskog kompozitora Julesa Masseneta (1842-1912), prepoznatljivu po izraženoj osjećajnosti i gracioznosti, a na njihovom repertoaru će se naći i Andantinoiz “La captive” op. 12 (OrientaleH.60C), djelo utemeljeno na stihovima Victora Hugoa (1802-1885), gdje Hector Berlioz (1803-1869) nadograđuje jednostavnost tipične romantičke solo pjesme.

Na programu će se naći i prvi stav Sonate za violinu i klavir br. 1, op. 13, u A-duru Gabriela Fauréa (1845-1924) koji će svirati violinistica Lorena Milina i pijanistica Zerina Šabotić. Specifičan jezik ovog francuskog kompozitora baziran je na spoju klasičke uravnoteženosti, melodijske elegancije, te harmonijske smjelosti karakteristične za impresionizam.

Gitarista Adnan Alagić će se predstaviti interpretacijom kompozicije “Scherzo-Vals”Miguela Llobeta (1878-1938), virtuoza zaslužnog za popularizaciju gitarističke umjetnosti kroz afirmaciju repertoara, uvođenje ovog instrumenta na svjetske koncertne podijume, te realizaciju prvih snimaka klasične gitare.

Program će zaokružiti violončelistica Belma Alić koja će izvesti “Dialogo”, prvi stav Sonate za violončelo solo koju je komponovao György Ligeti (1923-2006), oslanjajući se na modalnost blisku idiomu Zoltána Kodálya (1882-1967) i koristeći proširene tehnike sviranja pod uticajem Bele Bartóka (1881-1945).

Ulaz na koncert je besplatan, a s obzirom na ograničenja uslovljena epidemiološki mjerama i naredbama nadležnih institucija, rezervacija mjesta je obavezna i moguće je izvršiti telefonom na: 062 102 569. Shodno pomenutim okolnostima, ovaj događaj moći će se pratiti i uživo putem zvaničnog YouTube kanala Koncertne sezone MAS.

Kazuo Ishiguro, Pokopani div, preveo Danko Ješić, Sarajevo: Buybook, 2021.

Piše: Matej Vrebac

„Neki od vas imat će lijepe spomenike po kojima će se živi moći sjetiti zla koje vam je nanijeto. Neki od vas će imati samo grube drvene krstove ili obojeno kamenje, dok drugi moraju ostati skriveni u sjenkama historije. Vi ste, u svakom slučaju, dio drevne povorke, tako da je uvijek moguće da je ta kamena humka spomenik podignut da označi mjesto neke takve davne tragedije, kad su u ratu ubijeni mladi nevini.“

K. Ishiguro, Pokopani div

Romanom Pokopani div Kazuo Ishiguro još jednom potvrđuje status vrsnoga majstora naracije. Čitatelji/ce koji su dosada uživali u iskustvu čitanja Ishigurovih romana zasigurno će vrlo lako uočiti pri prvom susretu s Pokopanim divom, već i po samom dizajnu korica,da se radi o dosta drugačijoj knjizi od onih prethodnih koje su proslavile autora. Neovisno jesmo li ranije imali susreta s autorovim romanima, to nas vjerojatno neće spriječiti da dođemo do zaključka da je ova knjiga izvrsno uspio roman spreman da potencijalnog čitatelja/icu usisa u svoj čudesni svijet. Pokopani div – nastajao desetak godina, a objavljen dvije godine prije nego što će 2017. britanski romanopisac biti ovjekovječen kao Nobelov laureat – otkriva svijet arturijanskih legendi, vitezova, neobičnih stvorenja i daleke, skoro nepoznate i neuhvatljive, britanske prošlosti.

Stranice Pokopanog diva nas vode na putovanje u drevnu Britaniju – daleku od one kakvom je poznajemo danas – u predjele ponegdje divljeg, iskonskog, negostoljubivog i nepokorenog otočja nakon rimske vladavine. Doba je to kada domorodački narod keltskih Brita konačno živi u miru sa svojim doseljenim susjedima germanskog porijekla – Sasima. Premda su u miru nakon dugogodišnjeg ratovanja i međusobnih pokolja, tadašnje stanovništvo pogađa druga pošast koje čak nisu ni svjesni: čudna magla ovladala je skoro svim zajednicama uzrokujući kolektivni zaborav. Tajnovita izmaglica obavija mnoga sela uzrokujući amneziju i onemogućavajući seljanima da se sjete davnih, i ne baš tako davnih, minulih događaja. Od lijepih uspomena pa do mračnih tajni – sve ostaje omotano velom zaborava. Skoro pa da se tokom čitanja može napipati gustoća pod prstima i osjetiti miris magle jer ritam pripovijedanja pridonosi stvaranju takve atmosfere. Jedan stariji britski par, Axl i Beatrice, ipak postaje svjestan zaborava i odlučan da krene na putovanje kako bi pronašao sina kojega se jedva i sjeća. Axlu i Beatrice se na njihovom putovanju uslijed nevjerojatnih okolnosti pridružuju hrabri saski ratnik Winstan i  njegov štićenik, dječak Edwin te već ostarjeli nećak kralja Arhurta, Gawain, vitez Okruglog stola. Ujedinjeni u želji da zaustave izvor zaborava, likovi ovoga romana otkrivaju davnu, zakopanu prošlost i susreću se s drevnim mitološkim bićima. Neobična družba sačinjena od dvoje staraca, istrošenog viteza, ratnika i dječaka prolazi kroz mnoge avanture putujući sve do zmajičinog gnijezda, a kako put napreduje, svako od njih na svoj način se suočava s potisnutom, traumatičnom prošlošću. Winstan se tako prisjeća svog djetinjstva u britskom selu gdje je doveden nakon otmice, Edwinu naviru u sjećanje slike kako mu razbojnici otimaju majku, a Axlu i Beatrice dolaze u sjećanje trenutci kada su nanosili bol jedno drugome. Premda viteza Gawaina memorija najbolje služi, on predosjeća da će vremena mira kralja Arthura uskoro biti davna prošlost…

Prokletstvo i blagodat pamćenja

Pokopani div veličanstvena je priča koja podučava o značaju pamćenja i zaborava, ona podsjeća kako nas određuju i oblikuju upravo stvari kojih se sjećamo i koje pamtimo, kako same pojedince tako i čitave zajednice. Jednako tako nas potiče da promišljamo nije li nekada zaborav spasonosan, pa makar i prividno ako sa sobom nosi mir i omogućava zajednički život? Kada zaboravljene, potisnute stvari postanu jasne, otkopane poput plitko zakopanog groba diva, prijete li nam strašni sukobi? Ova knjiga potiče na intertekstualno promišljanje o značaju koje forme sjećanja i pamćenja imaju danas u našim zajednicama gdje su spomenici prošlosti potencijalna iskra za novi pokolj. Povijest nam svjedoči da nasilni urezi u kolektivna sjećanja, selektivno pamćenje, reinterpretacije historijskih prilika i cenzure često dovode do sukoba, pokolja i raspirivanja nacionalističke mržnje, a upravo i o tome na alegorijski način progovara Ishigurov roman. Koliko god zaborav bio prokletstvo u smislu prijetnje za identitet, on ujedno može biti blagodat koja omogućava oprost jer ponekad povratak sjećanja može značiti povratak rata.

Nakon čitanja Pokopanog diva biva jasno da zapravo svako nosi nekoga „zakopanog diva“, i pojedinci/ke i cijele zajednice, svako na svoj način se nosi s traumatskom prošlošću, ali na nama ostaje izbor šta da radimo s njom. Samo prisjećanje ponekad je veoma bolno pa se postavlja pitanje treba li njegovati zaborav, ako je uopće moguć, ili se suočiti s traumom kako je ne bismo prenijeli na buduće generacije? Svejedno je; zapravo je važno ide li način na koji to radimo u pravcu mira ili pravcu novih razdora i nemira. Dobra književnost ne nudi instant rješenja pa tako ni Pokopani div ne govori trebamo li se odlučiti za zaborav ili pamćenje, to otvoreno pitanje visi nad glavom danima nakon što se pročita posljednje stranice knjige.

Pokopani div ujedno je i intimna priča o starenju i ljubavi, zrelom dobu koje Axl i Beatrice preživljavaju zajedno imajući samo jedno drugo u trenutcima poput onih kada im zajednica, umjesto solidarnosti prema starijima članovima, pokazuje nerazumijevanje. Njihova ljubav prikaz je zrelog odnosa stavljenog pred niz provjera kako bi potvrdila svoju bliskost i privrženost. Jednako kao što su parovi u antičkim romanima bili provjeravani u svojoj ljubavi i razdvojeni kroz razne nedaće na putovanju, tako Axl i Beatrice bivaju podvrgnuti nizu provjera, a ona konačna ih tek očekuje na kraju putovanja. Oni propituju svoju ljubav, svjesni da bi im zaboravljena sjećanja mogla vratiti u srce neke bolne trenutke njihovog odnosa, ali odlučni su da njihova ljubav prevazilazi gorka sjećanja i da ih upravo ona veže s razlogom. Njihov najveći strah je da će biti odvojeni jedno od drugog bez obzira čega se sjetili i to je trenutak u kojem ljubav trijumfira. Axl i Beatrice su primjer da je ponekad bolje zaboraviti da bi se ljubav mogla pustiti da živi.

Obični fantasy roman?

Iz korica Ishigurovog romana izranjaju bića poput vila, bauka, zmajica, starih mističnih redovnika i drugih stvorenja zbog čega bi se mogao žanrovski odrediti kao fantastična književnost, a ispripovijedani svijet tek blago nalikuje tolkinovskim sagama i svijetu u kojem likovi žive u podzemnim kućicama. Svi elementi zbog kojih bismo Pokopanog diva mogli svrstati pod fantasy književnost prije svega su u službi razvijanja naracije koja počiva na alegoriji i korespondira s današnjim vremenom kroz obrasce kolektivnog zaborava, a pred kraj roman se i sam fantastični okvir donekle dokida kada čarolija i magla zaboravnosti nestanu. Ishigurov sveznajući pripovjedač govori iz tačke gledište svojstvene savremenom čovjeku, dakle s prisutnom sviješću da takav svijet više ne postoji, a u zadnjem poglavlju se otkriva kroz zagonetnu figuru lađara. Može se reći da je ovo više od običnog fantasy romana, s blagim odmakom ovo je i (savremeni) viteški roman u kojem dvorska etika i plemenitost imaju primat, a ljubav je velika pokretačka sila – što potvrđuje i Beatrice, koja svojim likom danteovski simbolizira gospu koja se vodi srcem. Autentičnost drevnog vremena kada su svijetom vladali vitezovi zajedno s vilama i ogrima pojačana je izrazito njegovanim stilskim izražajem kroz bogatu narativnu strukturu. Autor usredotočeno pristupa jeziku i ništa ne prepušta slučaju, njegove rečenice djeluju raskošno, pomno i s mjerom su birane. Ishiguro u Pokopanom divu dobiva na posebnoj jezičkoj patini, jezik kojima pričaju likovi onakav je kakav dolikuje srednjovjekovnim vitezovima, ratnicima i ljudima toga doba: plemenit i svečan, na trenutke učtiv, ponekad mračan i mističan, ali uvijek pitak. Najbolje se to da primijetiti u karakteru viteza Gawaina koji zbog komičnosti i pohabanog oklopa, ali i načina svog govora, podsjeća na jednog od najdražih vitezova u književnosti – Don Quijotea. Sve to funkcionira zahvaljujući dobrom prijevodu i transponiranju te jezične patine zbog čega posebnu pohvalu zaslužuje prevoditelj Danko Ješić.

Izabravši da piše kroz fantastički diskurs, Ishiguro promišlja o univerzalnim temama kao što su zaborav i sjećanje, mir i rat: treba li mir utemeljiti na zaboravu ili se treba proći mučan proces suočavanja do autentičnog mira ako je on uopće moguć? Iako junaci Pokopanog diva dolaze iz doba kada je svijet još bio mlad, oni su ipak savremenici jer ih zaokupljuju pitanja vjernosti, ljubavi, rastrzanosti između vlastitog identiteta i odanosti narodu kojem pripadaju. Pokopani div – na rascjepini između realističnog i fantastičnog/mitološkog –  dirljiva je priča o ljubavi, ispreplitanju ličnog pamćenja s kolektivnim i onom jednom neriješenom pitanju iz prošlosti koje svako ima zakopanog unutar sebe. Nakon susreta s Pokopanim divom Kazua Ishigura, njegovom čitatelju/ici ostaje da se zapita koliko dugo će još vremena proći dok ne otkopa svog vlastitog diva.

Kazuo Ishiguro (1954, Nagasaki) britanski je romanopisac, scenarista i pisac kratkih priča. Autor je nekoliko romana od kojih su najpoznatiji Ostaci dana, za koji je 1989. osvojio nagradu Booker, Kad smo bili siročad, te Ne daj mi nikada da odem, koji je 2005. magazin Time proglasio jednim od sto najboljih romana na engleskom jeziku od osnivanja magazina 1923. godine. Ishiguro je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2017.

U post-Arthurovskoj Britaniji, ratovi Brita i Sasa koji su nekoć bjesnjeli zemljom konačno su prestali. Axl i Beatrice, stariji par Brita, kreću na putovanje da bi posjetili sina, kojeg nisu vidjeli godinama. A s obzirom na to da je čudna magla izazvala masovnu amneziju širom zemlje, jedva da ga se uopšte i sjećaju. I dok im se na putovanju pridružuju saksonski ratnik, siroče koje je njegov štićenik, i jedan vitez, Axl i Beatrice se polako prisjećaju svoje mračne i nemirne prošlosti, kao i one koju svi zajedno dijele…

Pokopani div, objavljen 2015, sedmi je roman Kazua Ishigura. Na trenutke surov, misteriozan, a istovremeno duboko dirljiv, roman je blistavo razmišljanje o strahotama zaborava i snazi sjećanja.

„Spektakularno… Pokopani div ima čistu auru legende; elegantno, originalno i humano kao sve što je Ishiguro dosad napisao.“

The Washington Post

„Izuzetan roman… Pokopani div poput svake važne knjige ostaje u sjećanju dugo nakon čitanja, odbijajući da iščezne.“

Neil Gaiman, The New York Times Book Review

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Predstava „Čitač“ biće odigrana na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo 11. novembra, u okviru 61. izdanja Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Predstava je prvobitno trebala biti na repertoaru 6. oktobra tokom trajanja Festivala, ali je odgođena zbog nemogućnosti dolaska glavne glumice Mirjane Karanović, koja je trebala doputovati iz Kraljevine Švedske, ali je zbog pogoršanja epidemiološke situacije u našoj BiH, u tom periodu bila na snazi zabrana putovanja iz Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Švedsku.

„Sretni smo što smo uspjeli ispuniti obećanje da će predstava Čitač ipak imati svoje igranje u Sarajevu u sklopu 61. izdanja Festivala. Važno je naglasati da svi koji su kupili ulaznice za igranje koje je bilo zakazano za 6. oktobar, moći će iskoristiti iste za novi termin igranja predstave u Narodnom pozorištu“, poručili su iz direkcije Festivala MESS.

Predstavu „Čitač“ režirao je Boris Liješević u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, a govori o postratnom periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada su posljedice ratnih strahota još svježe a ratni zločinci na slobodi, preobraženi u mirne građana, te otvara pitanje kakav stav zauzeti prema nekome ko je počinio ratni zločin, i da li ga gledati isključivo kroz prizmu grijeha. Glavne uloge igraju Mirjana Karanović, Marko Grabež, Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić i Ivan Tomić.

Publika koja je kupila ulaznice za izvođenje predstave 06.10. tokom trajanja MESS-a, moći će iskoristiti iste za izvođenje predstave u Narodnom pozorištu Sarajevo. Također, dodatni kontigent ulaznica će biti pušten u prodaju od naredne sedmice, putem portala www.kupikartu.ba. Važno je naglasiti da su i dalje na snazi propisane mjere kriznog štaba, te da će cijenjena publika koja bude prisustvovala predstavi, morati pokazati potvrdu o revakcinaciji, potvrdu da su prebolovali koronavirus u proteklih šest mjeseci, ili negativni antigenski ili PCR test ne stariji od 48 sati.

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu sa zadovoljstvom najavljuje Koncertnu sezonu 2021/22. koja će biti realizovana tokom cijele akademske godine kao rezultat entuzijazma i zajedničkog angažmana nastavnika, saradnika, studenata i prijatelja ove ustanove koja, osim obrazovne i naučno-istraživačke djelanosti, značajan dio svoje aktivnosti usmjerava na produkciju umjetničkih događaja. Organizacijom oko trideset javnih koncerata godišnje, s ciljem predstavljanja rezultata pedagoškog rada i umjetničkog razvoja studenata, Muzička akademija se pozicionirala kao jedan od ključnih kreatora muzičkog života u bosanskohercegovačkom kontekstu.  Kontinuiranim osmišljavanjem i plasiranjem umjetnički relevantnih produkcija kojim se afirmišu emancipatorske vrijednosti, ova institucija iznova opravdava svoju društvenu ulogu. 

Koncertna sezona 2021/22. bit će otvorena svečanim koncertom nastavnika i saradnika Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Ovaj događaj će se održati u utorak, 9. novembra 2021. godine u 19 sati, u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”.

U sklopu prvog dijela ovogodišnje sezone, 25. novembra će biti upriličen koncert praizvedbi djela bosanskohercegovačkih kompozitora, čiji je pokrovitelj Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca AMUS.

Novembarski i decembarski repertoar će obuhvatiti i niz gostovanja renomiranih muzičara i pedagoga, pa će 29. i 30. novembra u okviru Erasmus + programa na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu boraviti Gottlieb Wallisch, profesor klavira na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu. Osim planiranog seminara, tom prilikom će biti organizovan i njegov recital. S Univerziteta umjetnosti u Cirihu dolazi gitarista Jure Cerkovnik koji će se predstaviti 4. decembra, a nekoliko dana kasnije, 9. decembra će biti upriličen koncert pijaniste i asistenta na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, Zlatana Božute koji će nastupiti sa Sarajevskom filharmonijom pod dirigentskom palicom Roberta Homena. Kao rezultat saradnje sarajevske Muzičke akademije i Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu, bit će organizovan seminar profesorice Lidije Stanković i zajednički koncert studenata klavira ove dvije institucije koji će se održati 16. decembra. Za februar 2022. godine najavljen je recital Belme Alić, violončelistice i profesorice na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.

U okviru prvog dijela ovogodišnje Koncertne sezone će biti organizovani i studentski nastupi, a kao značajan događaj se izdvojio recital mladog violiniste Alexa Mateescu, studenta treće godine u klasi doc. mr. Marka Simovića, čije će predstavljanje biti upriličeno 7. decembra.

Ulaz na sve koncerte je besplatan, a s obzirom na ograničenja uslovljena epidemiološki mjerama i naredbama nadležnih institucija, rezervacija mjesta je obavezna i moguće je izvršiti telefonom na: 062 102 569. 

Informacije o svim daljim aktivnostima Koncertne sezone će biti dostupne na web stranici Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu i na društvenim mrežama.   

Svi planirani koncerti za 2021/2022. godinu ostvaruju se uz podršku Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti, kao i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

Zadovoljstvo nam je pozvati vas da pratite program ovogodišnje Koncertne sezone i na taj način podržite rad studenata, profesora i saradnika Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu.

Njemački novinar i pisac Michael Martens biće gost na predstojećem sajmu Zajednice izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine KUN, „Knjige u nišama“. Sajam će se održati u prostorijama sarajevskog BKC-a od 3. do 6. novembra.

Novu knjigu San zvani Jugoslavija autor će predstaviti u četvrtak, 4. novembra s početkom u 19 sati u razgovoru s Vahidinom Preljevićem. 

Michael Martens (Hamburg, 1973) njemački je novinar i pisac. Od 1995. do 2000. živio je u Sankt Peterburgu, Kijevu i drugim gradovima istočne Evrope. Od 2002. godine politički je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Sedam godina proveo je u Beogradu, šest u Istanbulu, tri u Ateni. Od 2019. živi u Beču. Njegova knjiga U potrazi za junakom, objavljena 2011, priča je o njemačkom vojniku koji je postao narodni heroj u Jugoslaviji. Martens je 2019. godine objavio opsežnu biografiju nobelovca Ive Andrića pod nazivom U požaru svjetova. San zvani Jugoslavija njegova je posljednja knjiga.

“Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome. Kada bi se baš morao odrediti, ili svoje izvanknjiževno djelovanje usmjeriti prema nečemu, to je bilo prema Jugoslaviji kao političkoj i društvenoj ideji. Možete je slobodno nazvati i utopijom jer znamo kako je završila. A nakon što je završila, s njome je prestala i postojati jugoslovenska književnost. Nekadašnji njeni pisci razvrstani su po nacionalnim čitankama. One koje nije htio niko, ostali su neraspodijeljeni. Andrić je među njima. Svoje nezadovoljstvo nekadašnjom državom, nacije su projicirale na Andrića. Tu i tamo se neko i dotakne same umjetnosti kada uzme u usta Andrića, ali rijetko.

Zato nema prikladnijeg naslova za ovu knjigu od San zvani Jugoslavija. To je naslov u kojem je sadržano sve. Naše slabosti, naši strahovi; ono što nas sputava i ono što zbog opsežnosti ne možemo sagledati ili razumjeti. Teško je shvatiti da je identitet raznolik, da se tokom čovjekovog života mijenja, te da može biti sastavljen od različitih komponenata, pa se jedan te isti čovjek može nekada osjetiti Hrvatom, nekada Bosancem, nekada Srbinom, a nekada sve to skupa sklopiti u identitetski mozaik, paga, u nedostatku drugih rješenja, zaogrnuti Jugoslavijom.”

Nebojša Lujanović

“Martens je u ovoj novoj knjizi, putem intervjua, preko Ive Andrića ispričao na sažet način priču o europskom 20. stoljeću, na koji način su se velike europske turbulencije odrazile na ove prostore, ali je možemo promatrati i kao knjigu o stanju svijesti danas, nakon traumatičnih iskustava iz ratova vođenih 90-ih na ovim prostorima.”

Josip Mlakić

J.U. MES će u novembru realizovati dio programa koji su trebali biti održani u okviru 26. izdanja Modula Memorije na proljeće ove godine. Ipak, zbog nepovoljne situacije sa pandemijom te lockdowna koji nas je zatekao, nije bilo moguće organizovati programe koji su trebali biti održani u zatvorenim prostorima. Zbog toga, u narednom period, svi naši posjetitelj I posjetiteljice imat će priliku u novembru ispratiti umjetničke sadržaje koji su planirani.

U pitanju su izložba fotografija te teatarska predstava “Kao da je neko još u šumi”, a koji su nastavak projekta koji je predstavljen u proljetnom dijelu Modula. U aprilu je premijerno emitovan dokumentarni film “Kao da je neko još u šumi” katalonskih reditelja Terese Turiere i Erola Ileria koji se bavi istom temom kao i izložba i predstava. Izložba će biti otvorena 5., a predstava će biti odigrana 6. novembra u Narodnom pozorištu Sarajevo. Nakon toga, 13. novembra bit će održana premijera igranog filma “Djeca sa CNN-a” rediteljice Aide Bukvić.

Dogodilo se to u srcu Europe, na dva sata leta od Barcelone u kojoj su se euforično pratile legendarne Olimpijske igre. Uz snimke sjajnih medalja, na vijestima su se počeli pojavljivati prizori iz bosanskih logora. Procjenjuje se da je tokom rata na području bivše Jugoslavije (1991.-2001.). silovano 25 do 50 hiljada žena. Međunarodni kazneni sud u Hagu prvi je sud koji je silovanje proglasio ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Dvadeset šest godina kasnije, pitamo se je li rat zaista završio za žene žrtve silovanja i djecu rođenu prisilnim trudnoćama.

Silovanje kao oružje rata jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, preostali tabu iz rata devedesetih. Tema je to o kojoj se rijetko priča: žrtve traume nerijetko se žele vraćati u najmračnije kutke vlastite psihe, a djeca rođena iz tih zločina dan danas su stigmatizovana.

Poznavatelje historije prijateljskih odnosa Katalonije i Bosne i Hercegovine te solidarnosti tokom i nakon rata u BiH stoga ne čudi što se “Cultura i Conflicte“, katalonska umjetnička organizacija, odlučila uhvatiti u koštac s ovom temom u umjetničkom triptihu koji čine pozorišna predstava, dokumentarni film i fotografska izložba.
Predstava „Kao da je neko još uvijek u šumi“ premijerno je izvedena u jesen 2020. u Kataloniji, u godini obilježavanja dvadesetpete godišnjice Daytonskog sporazuma kojim je službeno okončan rat u BiH. U katalonskom Narodnom pozorištu i diljem Katalonije izvedena je više od 50 puta te je popraćena sjajnim kritikama i potresnim reakcijama publike.

Tokom novembra, umjetnički triptih će obići Bosni i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju u turneji koju je organizovala Delegacije Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi s potporom instituta Ramon Llull.
„Kao da je neko još uvijek u šumi” sazdano je u potpunosti od stvarnih svjedočanstava, svojevrsne autofikcije u kojoj stvarne žrtve izlaze pred nas zaštićene isključivo glumčevim tijelom, filmskim ekranom ili izložbenim platnom. Katarza je to koju može potvrditi emotivna recepcija brojne publike koja je triptih već vidjela. Svjedočanstva je u tekst uobličila dramaturginja Anna Maria Ricart Codina, a predstavu je režirao Joan Arqué Solà. Glumačku ekipu predvodi Ariadna Gil, jedna od najpoznatijih europskih filmskih i pozorišnih glumica, te
Montse Esteve, Òscar Muñoz, Magda Puig, Judit Farrés, Pep Pascual i Erol Ileri. Autor fotografija je Oriol Casanovas Puigjané.

Predstava će biti održana 6. novembra, sa početkom u 19:30, u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prodaja i rezervacije ulaznica za pozorišnu predstavu će se vršiti na isključivo na blagajni Narodnog pozorišta ili na telefon 033/221–682.

Galerija Collegium artisticum srdačno vas poziva na otvorenje izložbe “PUT MOJ“ umjetnika IBRAHIMA NOVALIĆA. Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 1. novembra 2021. godine u 19:00 sati, a istog dana u 13:00 sati biće upriličen razgovor s autorom i snimanje postavke. Naša cijenjena publika će izložbu moći pogledati do 15. novembra 2021. godine (od ponedjeljka do petka, u terminu od 10:00 do 18:00 sati).

Ibrahim Novalić rođen je 1960. godine u Vrdolju kod Konjica (BiH).

Aktivno se bavi slikarstvom od 1981. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH i Društva likovnih umjetnika Mostara od 1993. godine. Od januara 2003. godine djeluje pod statusom istaknutog samostalnog umjetnika. Boravio je u mnogim evropskim zemljama izlagajući na samostalnim i grupnim izložbama. Ilustrator je brojnih poznatih književnih djela.

Dobitnik je Nagrade za slikarstvo na izložbi “Collegium artisticum 2018“, povodom 6. aprila, Dana grada Sarajeva. Živi i radi u Bosni i Hercegovini.

“Na tradiciji bosanskohercegovačkog pejzaža razvila se i umjetnost lbrahima Novalića, slikara srednje generacije. Krajolik Hercegovine je njegova polazna inspirativna tačka, nastavljajući tamo gdje su stali drugi naši veliki slikari ovog žanra. Međutim, Novalić je poetiku pejzaža dodatno razvio uvodeći neke nove stilske karakteristike i veoma inovativne dekorativne akcente koji u njegovom slikarstvu ne predstavljaju samo detalje, već ga i prožimaju dajući svemu tome sasvim novu dimenziju likovnog promišljanja. Njegov pejzaž nije banalni isječak prirode, ograničena predstava, komad zemlje koji treba da stane u slikarski kadar. Njegova percepcija o tome šta je pejzaž puno je šira i obuhvatnija od uobičajnog razumijevanja tog problema. On teži fizičkoj, odnosno, kompozicijskoj širini (pejzaž kao ekvivalent pojmu prostranstva) i metafizičkoj dubini pogleda koji ne traži ograničenost već bezgraničnost. Pejzaž jeste forma, ali forma koja se stalno razvija, organska cjelina koja ima svoj ritam i koju slikar uobličava na osnovu svoje vizije prirode.“

(Kenan Šurković, odlomak iz teksta “Značaj umjetnosti lbrahima Novalića u kontekstu ukupnog bosanskohercegovačkog pejzažnog slikarstva“)

Značaj umjetnosti lbrahima Novalića u kontekstu ukupnog bosanskohercegovačkog pejzažnog slikarstva

Na tradiciji bosanskohercegovačkog pejzaža razvila se i umjetnost lbrahima Novalića, slikara srednje generacije. Krajolik Hercegovine je njegova polazna inspirativna tačka, nastavljajući tamo gdje su stali drugi naši veliki slikari ovog žanra. Međutim, Novalić je poetiku pejzaža dodatno razvio uvodeći neke nove stilske karakteristike i veoma inovativne dekorativne akcente koji u njegovom slikarstvu ne predstavljaju samo detalje, već ga i prožimaju dajući svemu tome sasvim novu dimenziju likovnog promišljanja. Njegov pejzaž nije banalni isječak prirode, ograničena predstava, komad zemlje koji treba da stane u slikarski kadar. Njegova percepcija o tome šta je pejzaž puno je šira i obuhvatnija od uobičajnog razumijevanja tog problema. On teži fizičkoj, odnosno, kompozicijskoj širini (pejzaž kao ekvivalent pojmu prostranstva) i metafizičkoj dubini pogleda koji ne traži ograničenost već bezgraničnost. Pejzaž jeste forma, ali forma koja se stalno razvija, organska cjelina koja ima svoj ritam i koju slikar uobličava na osnovu svoje vizije prirode.

lbrahim Novalić pejzaž shvata kao nešto što oplemenjuje ljudsko poimanje prostora i slobode (za razliku od današnjeg urbanog prostora). Jedan takav pristup ima i svoju univerzalnu romantičarsku osnovu da se od pejzaža obuhvati što više i da on bude duhovno što sadržajniji, a ne samo realistički akcentovan. lbrahim Novalić poseže za metodom obezvremenjivanja pejzaža kroz apstraktne forme, a sve u cilju da se pejzaž shvati i prihvati kao duhovna cjelina, ali i da se istaknu neke karakteristike hercegovačkog podneblja. lako njegovi pejzaži sadrže poetsku istančanost, oni su u isto vrijeme i monumentalni zbog širine vizije o onome što pejzaž treba da bude. Ali ono što nam prvo pada u oči jeste tehnika izvođenja uljane slike i njen kolorit koji je veoma raznolik u nijansama i bogat u svom intenzitetu. Ne radi se o poentilističkim prelazima, ili snažnom suprostavljanju oblika, već zavisno od umjetnikovog doživljaja onoga što vidi, ili u ovom slučaju onoga o čemu promišlja, on ”dozira” bojene intenzitete onoliko koliko je dovoljno da se prirodna bujnost shvati kao nepregledna koloristička igra, prepuna bojenih titraja koji stalno mijenjaju svoje vizuelne vrijednosti. Ponekad umjetnik ističe tamnije valere, a koji su prisutni samo onda kada se potencira pejzažna dramatizacija, ili kada su prisutni simbolički i nadrealistički akcenti. Gledajući sa te strane, rekli bi smo da umjetnik u nekim svojim radovima više oblikuje bojom i masama, negoli linijom. Međutim, to varira, ali nikada ne prelazi, i to je važno naglasiti, u kolebanje, već u promišljene postupke, u skladu sa zahtjevima motiva i onoga što se s njim želi postići. To i jeste ono što privlači u slikarstvu lbrahima Novalića, sasvim uočljiva namjera konciznog sprovođenja likovne ideje na osnovu inspirativnog momenta koji može nekada biti potaknut čisto lirskim raspoloženjem, a nekada uzbudljiv otkrivanjem likovnih ekspresija. Balans između ova dva pristupa je svakako uočljiv ali ne i previše naglašen jer pejzaže lbrahima Novalića gledamo kao usklađene cikluse bez narušavajućih varijacija i gdje je sve usmjereno ka jedinstvenoj umjetničkoj poruci.

lbrahim Novalić je slikar koji motivu prilazi na jedan višeslojan način zadržavajući se na ontološkim karakteristikama hercegovačkog pejzaža, a koji je oduvijek bio izazov za umjetnike i to iz više razloga. Kao prvo, predstavljanje kamena je u slikarstvu oduvijek imalo određen skulptorski izraz i teško je pronaći nekog našeg slikara koji je tom problemu prilazio plošno i kroz dvodimenzionalno nanošenje pigmenta na platno. Obično se materijalnost kamena ističe kroz debele i reljefne pastozne nanose boje, gdje se na mimetički način želi predočiti struktura kamena. Iako Novalić nije prevashodno slikar kamena, on tom motivu prilazi na jedan sasvim nov način. Za njega kamen nije samo kamen, već ”živa” matrica koja ima svoje organske zakonitosti, koja prožima pejzaž i na kraju se formira u upečatljiv likovni znak. Kada, recimo, slika izvor rijeke Bune, on ogromne kamene stukture ne prezentira statično, spomenički, već kao krvne žile pejzaža. U krajnjoj liniji to prevazilazi uobičajnu predstavu kamena i vodi nas prema metafizičkom uosjećavanju, što je kapitalan kvalitet više u Novalićevom slikarstvu. Jer, dinamički predstaviti neživu materiju poput kamena, u ovom slučaju kroz veoma kompleksne likovne postupke i slikarske bravure, govori o tome da je umjetnik krenuo pravcem predstavljanja pejzaža kao duhovnog odraza iskonskog doživljavanja prirode, prirode kao Božije kreacije, vječne tajne koja će nas uvijek inspirisati i kojoj ćemo se uvijek vraćati. A upravo je zadatak slikara da posmatraiući predoči ono što obično oko ne može vidjeti i što možemo samo pretpostaviti. Te nevidljive duhovne silnice Novalić materijalizuje kroz veoma interesantan likovni postupak, a koji prepoznajemo i u poetici islamske arabeske koja je isto tako stilizovan i nevidljiv, krajnje apstraktan odraz prirode. Zato u njegovim pejzažima uočavamo elemenat ”kamene čipke” za koju možemo tvrditi da predstavlja i realnu pejzažnu strukturu, kao i duhovnu arabesku koja oslikava našu metafizičku fascinaciju prirodom. Ta skrivena arabeska pejzažne strukture odraz je umjetnikovog osjećanja prirode i njene raznolikosti. Zbog toga Novalićeve slike koketiraju sa apstraktnim, jer samo na taj način možemo dokučiti skrivenu esenciju prirode, odnosno, ono što osjećamo, ali ne vidimo. Osim ove kvalitativne dimenzije, u njegovom slikarstvu uviđamo simboličke elemente bošnjačke materijalne kulture, nišane i građevine, a prije svih arhitektonske simbole Hercegovine poput stare konjičke ćuprije, ili Starog mosta u Mostaru. U tim slikama osjeti se duh prošlih generacija koje su svojim rukama izgradile te spomenike i učinile ih bezvremenim, simbolima ljudske plemenitosti, a koje Novalić obrađuje sa određenom romantičarskom sjetom podsjećajući nas na umjetnost velikog njemačkog slikara Kaspara Davida Fridriha koji je želio kroz svoje slikarstvo oživjeti duhove praotaca i jednog izgubljenog vremena. Zato je Novalićevo slikarstvo, između ostalog, i traganje za sopstvenim identitetom unutar simbola kolektivnog sjećanja i svih ostataka materijalne kulture koji nas definišu u sadašnjosti, a koji moraju biti umjetnički eksteriorizirani i uzdignuti na nivo simbola da bi bili primjećeni na jedan poseban način. Kod ovakvih motiva osjeća se određen upliv nadealističkog koncepta redanja simboličkih sadržaja u njihovom međusobnom odnosu i ukupnom značenju, a što je, u ovom slučaju, upotrebljeno kao snoviđenje onog prošlog i onog bitnog u našoj tradiciji, stvarajući viziju simbola koji govore i koji nam se obraćaju, nezapostavljajući usput i njihovu jedinstvenu estetiku.

Ukupno gledajući, slikarstvo lbrahima Novalića prožeto je poetskom fantazijom, lirskom apstrakcijom i nadrealističkim akcentima tvoreći na kraju veoma originalan i prepoznatljiv likovni izraz, baštinujući najbolje tradicije našeg pejzažnog slikarstva, sa jedne, i sasvim osobene i originalne slikarske vizije, sa druge strane. Zbog toga ovi kvaliteti svrstavaju rad lbrahima Novalića u sam vrh bosanskohercegovačkog slikarstva.

                                                  Kenan Šurković

                         Historičar umjetnosti

Nakon projekta Digital Bookstan, koji je realizovan uz pomoć Međunarodnog fonda za pomoć (International Relief Fund) koji su ustanovili njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, Robert Bosch Fondacija, Fondacija S. Fischer i Goethe institut, Međunarodni festival književnosti Bookstan otpočeo je s realizacijom projekta Bookstan on Air u okviru istog programa koji podržavaju njemačko Minstarstvo vanjskih poslova i Goethe institut.

Bookstan on Air podrazumijeva dalje osposobljavanje festivala da se nosi s izazovima vremena – da djeluje u uslovima pandemije obezbjeđujući prijekopotrebnu socijalnu distancu i tako sprečavajući širenje virusa, kao i da se prilagodi novim tehnološkim zahtjevima i na taj način uspostavi vezu prije svega s mlađom publikom.

Bookstan on Air će se baviti daljim proširenjem festivalske web stranice te književnom kritikom i intervjuima s autoricama i autorima. Pored toga, fokus će biti i na dva veoma popularna medija: podcastu i radioemisiji koji će baviti aktuelnim književnim i književno-teorijskim temama. Oni će biti dostupni na Bookstanovom Soundcloud profilu, ali i na društvenim mrežama te web stranici.

Pozivamo sve zainteresovane da prate Bookstanove aktivnosti na pomenutim platformama, u narednom periodu donosimo mnošto zanimljivih sadržaja u popularnim formama. Također vas pozivamo da pratite i hashtag #irf2021 kako biste saznali više o projektu Međunarodnog fonda za podršku.

„Svjetla Sarajeva“ novi je singl grupe Moca i Biznismeni koji govori o svjetlima kojih nema. Ima li svjetla u undergroundu uopšte?

Moca i Biznismeni, nakon albuma „Biznis Pank“ iz 2016, singlova „Istom snagom“ iz 2017 i „Shvataš li?“ iz 2018, te nekoliko svirki u međuvremenu, vraćaju se na scenu pobjedom na Gitarijadi „Na putu za jug“ Mostar prošle godine kada su kao nagradu dobili snimanje u studiju Muzičkog centra „Pavarotti“, što je rezultiralo sa četiri snimljene pjesme pod palicom producenta Saše Karabatka. Postprodukciju pjesama radio je sam bend, a jedna od njih – „Svjetla Sarajeva“ – ovih dana je objavljena zajedno sa spotom.

Za razliku od same pjesme, spot su Moca i Biznismeni snimili u potpunosti sami. Lik sarajevske izgubljene duše Zlaje, koji se može zvati i bilo kako drugačije, u spotu tumači Andrej, prijatelj i rokenrol saborac Biznismena iz benda Srce.

Moca i Biznismeni ovom pjesmom najavljuju povratak na scenu i objavu nekoliko novih pjesama u što skorijem periodu.

Umjetnički rad "Olympic Snowflake (Olimpijska Pahuljica)" sarajevskog fotografa Andreja Đerkovića postao je dio fotografske kolekcije Međunarodnog Olimpijskog odbora (MOO) i Olimpijskog Muzeja u Lozani. Kolekcija koja je dio baštinske zbirke MOO-a, sadrži preko 800.000 fotografija, od kojih prve datiraju sa Olimpijskih Igara 1896.godine u Ateni. Umjetnička djela, artefakti, te fotografski i audiovizualni arhivi čine izvanrednu cjelinu kroz koju je moguće sagledati olimpijski fenomen u svoj njegovoj raznolikosti i čija se kulturna baština sastoji se od tri glavne zbirke: zbirke artefakata, zbirke povijesnog arhiva, te zbirke slike i zvukovi. Jedinstvene u svijetu po svojoj iscrpnosti i raznolikosti, ove zbirke Međunarodnog Olimpijskog odbora (MOO) svjedoče o bogatoj povijesti Olimpijskih igara, od njihovog postanka do danas. 

Rad “Olympic Snowflake (Olimpijska Pahuljica)” iz 1994.godine, dio je fotografske serije “DUM DUM” koja je urađena u periodu opsade (1992-1996) i predstavlja simbol XIV Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu na zgradi Olimpijskog sela Dobrinja, pogođen tenkovskim hicima. Svečano uručenje rada uz prisustvo autora upriličeno je u Villa Olympique u đardinu Olimpijskog muzeja u Lozani, a rad je zaprimila Audrey Bongard, koordinatorica tima arhivara Međunarodnog Olimpijskog odbora (MOO).

Andrej Đerković rođen je 1971.godine u Sarajevu, gdje je završio Školu Primijenjenih umjetnosti. Član je Udruženja Likovnih umjetnika primjenjene umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH). Član Međunarodne Federacije Fotografske umjetnosti (FIAP). Član Federazione Italiana Associazioni Fotografiche (FIAF). Član Švicarske Asocijacije Fotografske umjetnosti (PHOTO SUISSE). Član Belfast Exposed Photography Community Group. Jedan je od osnivača Kolekcije ARS AEVI Muzeja Suvremene umjetnosti Sarajevo. Radovi mu se nalaze u kolekcijama Fototeca de Cuba La Habana, MACBA Barcelona, Museum für Kunst und Gewerbe Hamburg, Nacionalni Muzej Gruzije Tbilisi, Umjetnička Galerija Bosne i Hercegovine, Museo sperimentale di arte contemporanea MUSPAC Aquila, Council of Europe Strasbourg, Old Arts Museum Belfast, Jewish Historical Museum Amsterdam, Muzej Jugoslavije Beograd, SCCA Centar za Suvremenu umjetnost Sarajevo, Muzej nevinosti Istanbul, Historijski Muzej Bosne i Hercegovine, Photon Centar za Suvremenu fotografiju Ljubljana, Narodni Muzej Crne Gore Cetinje i drugi. Sarađivao sa Benetton, agnès b. i Swatch. Živi u Ženevi.