Autor: urednik

J.U. MES u novembru nastavlja sa realizacijom dijela programa koji su trebali biti održani u okviru 26. izdanja Modula Memorije na proljeće ove godine. Ipak, zbog nepovoljne situacije sa pandemijom te lockdowna koji nas je zatekao, nije bilo moguće organizovati programe koji su trebali biti održani u zatvorenim prostorima. Nakon katalonske predstave i izložbe “Kao da je neko još uvijek u šumi” koja je održana prošli vikend, posljednji program koji će biti održan u okviru ovogodišnjeg Modula Memorije bit će premijera filma “Djeca sa CNN-a”.

U pitanju je svjetska premijera dugometražnog igranog filma za koji režiju potpisuje Aida Bukvić. Film “Djeca sa CNN-a” temeljen je na istoimenom dramskom tekstu čiji je autor Amir Bukvić, a koji je kao predstava praizveden 2006. godine u Pozorištu mladih u Sarajevu, a potom 2008. godine i u Zagrebu. Filmska premijera će biti održana u subotu, 13. novembra u kinu Cineplexx Sarajevo. 

Pomociju knjige Chris Leslie-a u Historijskom Muzeju BiH , održaće se, 11.11.2021. u 18:00 sati.

Balkansko putovanje (A Balkan Journey) je fotografski dnevnik o oporavku i društvenim procesima na Balkanu poslije raspada Jugoslavije. Zapise je napravio Chris Leslie, diplomirani politolog i psiholog iz Airdriea, Škotska.

Kako se njegova fotografska praksa razvijala, tako se razvijalo i njegovo balkansko putovanje.
Stanica Sarajevo: od 1997. do 2000. godine je volontirao u Sarajevu i započeo fotografski projekat u improvoziranoj mračnoj sobi u podrumu „Doma za djecu bez roditeljskog staranja“, Bjelave – gdje je djecu podučavao osnovama crno-bijele fotografije. Od tada se u Sarajevo vraćao mnogo puta bilježeći priče o raseljenim porodicama. Fotografije istražuju sudbinu djece rođene nakon rata i njegovih učenika – fotografa dvadeset godina kasnije, pokazujući kako se traume prenose 
generacijama nakon sukoba.  Fotografije nam daju uvid u putovanje Chrisa Lesliea i pričaju o njegovom odnosu sa zemljama koje je posjetio – zbog toga  je knjiga “A Balkan Journey” intiman prikaz ljudi i mjesta.

Danas u vremenu krize ovi zapisi su podsjetnik na ono što nam je potrebno za obnovu i oporavak.

Internacionalni teatarski festival MESS obavještava svoju cijenjenu publiku, da su ulaznice za predstavu „Čitač“ od danas u prodaji. Ulaznice se mogu kupiti putem portala www.kupikartu.ba, kao i na biletarnicama u tržnim centrima SCC i BBI, prostorijma Sarajevodiska u Skenderiji, muzičkom centru Magaza, te ostalim prodajnim mjestima platforme Kupikartu.ba.

 „Želimo naglasiti da publika koja je kupila ulaznice za izvođenje predstave tokom Festivala MESS, a nije izvršila povrat novca, iste može iskoristiti za igranje predstave koje je zakazano  za 11. novembar u Narodnom pozorištu Sarajevo“, poručili su iz direkcije Festivala MESS.

Podsjećamo, predstava „Čitač“ je trebala gostovati u periodu trajanja festivala, ali zbog pogoršanja epidemiološkog stanja u našoj zemlji, glavna glumica Mirjana Karanović nije mogla doputovati u Bosnu i Hercegovnu. Predstavu je režirao Boris Liješević u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, a govori o postratnom periodu nakon Drugog svjetskog rata,  ratnim zločincima koji su na slobodi, te otvara pitanje kakav stav zauzeti prema nekome ko je počinio ratni zločin. U predstavi Mirjana Karanović, Marko Grabež, Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić i Ivan Tomić.

Važno je naglasiti da su i dalje na snazi propisane mjere kriznog štaba, te da će cijenjena publika koja bude prisustvovala predstavi, morati pokazati potvrdu o revakcinaciji, potvrdu da su prebolovali koronavirus u proteklih šest mjeseci, ili negativni antigenski ili PCR test ne stariji od 48 sati.

Razgovarala: Ivana Golijanin

Senka Marić jedna je od najistaknutijih ženskih glasova na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, i sasvim sigurno upečatljiva pojava u okvirima postjugoslovenske književnosti. Marić uređuje portal za književnost i kulturu strane.ba i treća je žena, nakon Sanje Domazet i Mirjane Đurđević, koja je dobila književnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman godine. Sa izvanrednim osjećajem za jezik, njezino prozno i poetsko stvaralaštvo čini intimistička topika u kojoj se na različite načine pojavljuju ženska iskustva. U posljednjem romanu Gravitacije Senka Marić piše o tri žene koje se sa vlastitim životnim izazovima bore u različitim društvenim okolnostima. Za „Bookstan on Air“ Autorica govori o procesu pisanja tog romana, o svom ličnom i spisateljskom razvoju, te sa nama dijeli mišljenje o poziciji savremenog ženskog regionalnog stvaralaštva.

Biti spisateljica: Izazovi i zadovoljstva

Mene, kao spisateljicu, najviše zanima žensko pismo (a njega, usput budi rečeno, mogu pisati i muškarci), kao posebna vrsta govora i stila, poetike koja otkriva jednu noviju, ravnopravnu poziciju nesputanog glasa, koja se onda manifestira kao prostor slobode, još neizrečenog, ne nužno u temi, nego i u načinu, postupku, tonu i atmosferi.

Meksička spisateljica Margo Glantz rekla je kako su najopasniji dio ženskog tijela njena usta. Žena rađa riječi kroz jezik. To je, naravno, veoma opasno jer sebe možemo dovesti u razne neprijatne situacije govoreći, ali isto tako možemo reći mnoge važne stvari – u Vašem slučaju – i ispisati. Da li osjećate da ste u svom pisanju, počev od poezije do Vaša dva romana, dostigli nivo slobode na kojem možete da pišete sve što želite?

Mislim da se za mene, kao vjerovatno i za većinu drugih žena koje pišu, ne radi o strahu da nešto napišemo, nemam problem napisati bilo šta što mislim ili u šta vjerujem, nego da se radi o tome koliko nam je u stvari osviješteno. Naravno, postoji razlika između termina književnost koju pišu žene i žensko pismo, gdje bi drugo bilo teoretski pojam koji određuje jednu vrstu književnog pravca, poetike. Mislim da bi u 2021. trebalo biti sasvim nepotrebno naglasiti da žene imaju pravo da pišu šta god žele i kako god to žele. Mene, kao spisateljicu, najviše zanima žensko pismo (a njega, usput budi rečeno, mogu pisati i muškarci), kao posebna vrsta govora i stila, poetike koja otkriva jednu noviju, ravnopravnu poziciju nesputanog glasa, koja se onda manifestira kao prostor slobode, još neizrečenog, ne nužno u temi, nego i u načinu, postupku, tonu i atmosferi. Mislim da će se prostor te slobode sve više otvarati, jer vjerujem da je taj govor, iz gotovo nesvjesnog, u mogućnosti osvijestiti ono šta nam izmiče.

Na koji način se Vaš književni rad odražava na poziciju koju imate na književnoj sceni? Kako se osjećate kao spisateljica u ovom trenutku?

To nije nešto o čemu razmišljam. Ne budim se ujutro s mišlju da sam spisateljica. Pišem jer u tome uživam. To je prostor u kojem pokušavam da se izborim sama sa sobom, budem bolja od sebe, nešto naučim, novo otkrijem. To je osnova, i ona je ključna. Recepcija dolazi kasnije. Naravno da je ugodno kada se ljudima sviđa ono što radite. U redu je i kada nije tako. Kritika je važna jer vas tjera da nanovo promislite svoj tekst, šta ste njime zaista rekli i na koje se sve načine on može čitati. Vlastitu poziciju je teško objektivno procijeniti, a tu postoji i problem parametara i metoda kojima bih to pokušala izmjeriti. Bez obzira koliko je važno da ja kao žena pišem i da imam šta reći, to nije dovoljno, potrebno je da to radim dobro.

Kakav je, po Vašem sudu, položaj spisateljica danas? Koliko se njihov glas čuje, kakvu književnost pišu i za koga? Postoji li među spisateljicama mnogo komunikacije – razgovarate li o tome šta radite ili šta pokušavate da razvijete svojom književnošću? Da li učite jedna od druge?

Mislim da žene pišu sve više i to rade sve bolje i samouvjerenije. Vjerujem da pred nama stoji vrlo uzbudljivo vrijeme po pitanju književnosti koju pišu žene, i da žene tek počinju da osvajaju prostor književnosti. Razlozi za to mi se čine opštepoznati, i naravno usko su vezani za istoriju i razvoj feminizma, te generalno jačanje pozicije žene u društvu. Žene pišu najrazličitiju književnost, za različite vrste publike. Po onome čemu svjedočim kao urednica na književnom portalu strane.ba, rekla bih da žene ipak najviše pišu poeziju, manje kratke priče, a romane čak najmanje. Vjerujem da je razlog tome vrijeme potrebno za pisanje proze, ali i kroz istoriju nametnuta ideja da je roman „muška“ forma. Srećom, to počinje da se mijenja. Imam mnogo prijateljica među spisateljicama i često razgovaramo o onome šta radimo. Sigurna sam da jedna od druge mnogo učimo, međusobno se ohrabrujemo samim svojim postojanjem i utvrđujemo zajedničku poziciju i prostor koji nam pripada.

Stvarnost je uvijek naša verzija stvarnosti.

Sve što ispišem prolazi prvo kroz prizmu mog mogućeg shvatanja i obojeno je širinom emocija koje ja mogu da dokučim. Ni Mika, ni Hiba, ni Đulsa nisu ja, ali na neki način ima dijelova mene u svakoj od njih.

Vaš novi roman Gravitacije dijeli teme prisutne i u Vašoj poeziji. S druge strane, riječ je o knjizi koja je po pitanju likova i glavne ideje kompleksnija od Vašeg prvijenca Kintsugi tijela, iako je i ovdje ženski lik u središtu zbivanja. U pitanju je roman koji se bavi životima tri žene u rasponu od dvadesetih godina prošlog vijeka do danas, te njihovim emotivnim i drugim iskustvima. Hiba, Đulsa i Mika – dvije bake i unuka su žene kojima posvećujete pažnju u Gravitacijama. Iako je Mika naratorka i njena tačka gledišta je dominantna, i druge dvije junakinje su u romanu gotovo ravnopravne s njom. Koliko je bilo teško pisati ovaj roman? Kako biste opisali proces stvaranja Gravitacija?

Bilo ga je jako teško pisati, dugo sam radila na njemu. Od početne ideje je prošlo sigurno barem sedam godina, tokom kojih sam povremeno pisala neke pozadinske priče, koje nisu u tom obliku ušle u roman, ali bilo mi je potrebno da ih napišem, da bih zaista osjetila i upoznala te žene. Mislim da nemam baš najbolji sistem pisanja. Nemam unaprijed sastavljen plan i ideju. Puštam se da utonem u svijet romana i vidim gdje će me odvesti. Tu onda mora biti puno lutanja. Ali, to je vrlo zabavan i zaokupljujući proces. Zatim pišem kratke fragmente koje ne znam gdje ću i kako uklopiti. U jednom trenutku to počnem slagati u roman, kostur romana, na koji onda dodajem, razrađujem, širim. Odlučila sam da naredni roman pišem drugačije, s jasnim planom. Ne znam da li ću to moći uraditi, ali sigurno bi bilo puno jednostavnije.

Književnice i književnike često znaju pitati o autobiografskim elementima koje su utkali u svoje djelo. Koliko je Vašeg intimnog iskustva u Miki, Hibi ili Đulsi iz Gravitacija?

Ideja za roman jeste došla iz jednog događaja iz života moje nene Đulse, koji sam čula godinama nakon njene smrti. Roman je krenuo iz toga, a junakinji sam dala ime Đulsa, kao određenu vrstu posvete mojoj neni, mada je kao lik ona sasvim fikcionalizirana. Sve što pišemo se oslanja na nešto, preuzeto je iz stvarnosti, ili predstavlja niz koraka kojim se udaljavamo od stvarnosti. Pri tome naravno ne mislim samo na lično iskustvo, nego sve ono što mi u odnosu na život doživljavamo kao moguće ili nemoguće. U tom smislu sve što mogu napisati uvijek je nužno intimno, kao način na koji ja mogu da nešto doživim ili razumijem kao moguće. Sve što ispišem prolazi prvo kroz prizmu mog mogućeg shvatanja i obojeno je širinom emocija koje ja mogu da dokučim. Ni Mika, ni Hiba, ni Đulsa nisu ja, ali na neki način ima dijelova mene u svakoj od njih. Važno pitanje koje sam pokušala da postavim Gravitacijama jeste pitanje konteksta. Da li bi u drugom kontekstu te žene bile drugačije? Nisam sigurna da znam odgovor na to pitanje. Ali znam da sam svaku od njih mogla osjetiti i, vjerujem, i razumjeti. Tako da na kraju mislim da nije ni najmanje važno šta je od napisanog „istina“, važno je jedino da li se zaokružuje kao književna istina.

Smrt je kraj nečega, ali isto i početak – stoji u Gravitacijama i Vaše junakinje i ovdje, kao i junakinja u Kintsugiju tijela ili lirsko ja u zbirci Do smrti naredne, predstavljaju žene koje su uhvaćene u različitim podijeljenostima i u teškoj borbi za vlastiti život. U Gravitacijama Mika živi između svoje dvije bake i vlastite stvarnosti obilježene razvodom i emotivnim nezadovoljstvom – u zbirci pjesama Do smrti naredne to je podijeljenost između bolesti, društva i svega onoga što bi žena morala biti. Sva ta ženska ja iz svijeta odlaze zaronivši u dubine. Kako gledate na simbolički potencijal tog ulaska u dubine? Nude li Gravitacije čitaocu/čitateljici neke odgovore na kraju ili su tu da ih potaknu na razmišljanje o vlastitom intimnom iskustvu?

Pokušavala sam da ne izvodim nikakve zaključke, niti da nudim bilo kakve odgovore. Željela sam da nizom događaja ispričam priču, bez ikakvih tumačenja. Iz reakcija publike vidim da se roman čita na različite načine, pogotovo kraj koji je otvoren. Ja ni u kom slučaju nisam htjela reći da ove tri žene predstavljaju ukupnost ženskog iskustva, već njegove primjere, određene kontekstom u kojem se svaka od njih nalazi. Nadam se da ta pojedinačna iskustva mogu da ispričaju jednu univerzalniju priču, koja ne mora biti isključivo čak ni ženska. Svi tragamo za najbezbolnijim načinom življenja i smislom. Pitanje ulaska u dubine vezano je za moje uvjerenje da se svi odgovori nalaze unutra, u nama samima. Stvarnost je uvijek naša verzija stvarnosti. Ono što vjerujemo to i jeste. To je, po meni, naš najveći problem, ali i naša najveća moć. Ako smo neusklađeni unutra, razapeti poput Mike, ako tražimo vani, ne možemo naći odgovore. Kada jednom zaronimo sasvim u sebe, ono što zaista jesmo, postaje jasno da je sve vrlo jednostavno. Tražili smo na pogrešnim mjestima. Tako ja to gledam. Ili sasvim simplificirano rečeno, možemo promijeniti samo sebe, i eventualno neke bliske ljude oko nas, pokazujući svojim primjerom da je sasvim ok biti „ja“, šta god da to ja jeste.

O ovome romanu ste kazali: Sve u njemu trebalo da simbolizira našu spremnost da tražimo na svim dostupnim mjestima, te da se kroz to čita poražavajuća činjenica da odgovora nema nigdje. A pitanje je jednostavno: Kako možemo biti sretne? I stvarno, kako možemo biti srećne u odnosu na sve okolnosti stvarnosti koju živimo? Jeste li Vi srećni?

Pokušavam da budem. Mislim da se većinom saplićemo o očekivanja. Valjda se odrastanje najvećim dijelom sastoji od konačnog shvatanja da nam svijet ništa ne duguje. Ili čak i ako duguje, nikada to nećemo dobiti. Sami smo odgovorni za sebe. Jedino sami možemo sebi pomoći. Teorija je puna lakša nego praksa. Postoje i razne psihoanalitičke misli i filozofije koje tvrde da želja uvijek bježi od svog ispunjenja. To onda govori u korist nemogućnosti sreće. Pitanje je kompleksno. I potrebno ga je sagledati i u društvenom i intimnom kontekstu. U odnosu na mnoge druge krajeve svijeta, i s obzirom na sve što se desilo po pitanju položaja žene za vrijeme socijalizma, žene ovdje danas imaju puno više slobode. Privatno, osjećam se potpuno slobodnom, sama odgajam djecu, ekonomski sam nazavisna, živim udobno, mogu da pišem i govorim šta želim, putujem, imam prelijepe prijatelje. Pored svega toga postoje periodi kada se osjećam da je sve nakrivo nasađeno, da ništa nema smisla i da nešto krucijalno nedostaje. Gravitacije govore o Miki, koja ne zna na koji to način treba da živi, šta treba da radi, čime treba da se ispuni da bi bila sretna. U nedostatku mogućnosti svakodnevnice da ponudi ispunjenost, tonjenjem u depresiju, očajanje, Mika pokušava da pronađe smisao, želi više od života koji ima, i taj smisao traži na različite načine, na svim mogućim mjestima, a prvenstveno u ljubavi. Ne znam da li je ljubav fiksacija moje i prethodnih generacija, mlađi ljudi mi se ponekad čine kao da ne razmišljaju na takav način, ali i dalje ne vidim sreću. Više odustajanje od još jedne ideje.

Mnogi kritičari kažu da žensko pisanje proizilazi iz kolektivnog glasa. Nedavno ste, povodom romana Gravitacije, izjavili: Željela sam da zadržim autentičan govor tih žena, ali da roman bude savremen, te pokuša da adresira niz različitih tema u vezi s iskustvom bivanja ženom. Je li to Vaše zauzeće za zajednički ženski glas?

Ne bih rekla za zajednički ženski glas. Mislim da smo svi jedinstveni i različiti i svi imamo svoje perspektive i svoje glasove. Čak me pomalo ustravljuje pomisao da bih ja trebala biti nečiji glas. Jedva uspijevam da i svoj artikulišem. Radije bih rekla da se radi o zauzimanju za ženske glasove. Vjerujem da se ljepota krije upravo u različitosti i to višeglasje može u konačnici dati potpunu sliku. Svijet bi zaista bio užasno mjesto da sve žene imaju isti glas. To bi opravdalo onu mizoginu tvrdnju da sve žene horski vrište jedno te isto.

Svakodnevni rituali kojima opisujete život žene čitamo i u Vašoj poeziji. Motifs féminin, završni ciklus zbirke Do smrti naredne ističe teškoću s kojom se žensko ja susreće u pokušajima da se uklopi u društvene okvire. Koji su razlozi zbog kojih smo u njima, još uvijek, duboko zaglavljeni?

Ne možemo postojati odvojeni od tradicije. Ili bolje rečeno, možemo, ali u potpunosti odvojene od društva, ali onda to i ne znači ništa u društvenom smislu. Mada nisam sigurna ni da li bismo tada bile zaista slobodne. U društvu je sve proizvod proteklih događaja, koraci koji idu unaprijed ili unazad, koji se na nešto oslanjaju i referiraju. Ne kažem da ne postoji prostor za promjene, već da promjene nastaju u odnosu na realnost, i nikada nisu radikalne i potpune, jer ne postoji dan u kojem sve počinje iznova. U odnosu na istoriju, feministička misao i pokret postoje relativno kratko. Pozicija žene u urbanim sredinama u odnosu na sela, kao i razvijenim i nerazvijenim zemljama, značajno se razlikuje. Ako govorimo o ženama u tim, da ih nazovem, „naprednijim“ sredinama, mislim da se više ne radi toliko o problemu kako žene vide sebe, nego o tome kako ih se vidi izvana. Meni, ni kao osobi, ni kao spisateljici, isključivo vanjska perspektiva nikada nije bila pretjerano zanimljiva. Interesuje me ono unutra, osjećaj sebe, način usklađivanja intimnog sa drugima. Mislim da je to mjesto iz kojeg počinje naše oslobađanje iz zaglavljenosti.

O književnim nagradama i regionalnoj književnoj sceni

Puno učim od mladih pjesnikinja i pjesnika. Jedna od najljepših stvari vezanih za književnost je činjenica da je ona živa, konstantno promjenjiva, organizam koji neprekidno evolvira, i pri tome začuđuje i zadivljuje

Pišete o iskustvima žene koja se u našem društvu i dalje često ne uzimaju za relevantna (bolesti, traume, emotivne i socijalne tjeskobe). Vodite li borbu sa čestim medijskim potenciranjem trivijalizacije književnosti koju pišu žene? Da li se ta književnost posmatra s predrasudama, kao nešto melodramatično, usputno, lijepo, ali ne aktivistički potentno?

Lično nisam imala taj problem, što ne znači da se to ne dešava. Naravno da postoje tekstovi koje su napisale žene i koji su takvi kakvim ih opisujete, ali jednako postoje i takvi tekstovi koje su napisali muškarci. Tu, dakle, govorimo o književnosti. Nije dovoljno da je neko žena, ili muškarac, da bi tekst po automatizmu bio dobar. Ja ne mislim da se aktivizam treba provoditi nauštrb književnosti. Književnost ima svoja pravila, to je loša riječ, možda bolje reći logiku koja prvenstveno treba biti uspostavljena. Jednostavnije rečeno dobra književnost je uvijek angažovana, ali nije svaki aktivizam književnost. Književnost je jedan od medija aktivizma, ali nikada ne smije biti važniji od nje. U suprotnom čitamo pamflete. U kontekstu pitanja, mislim da je najvažnije pitanje vrednovanja. Ko vrednuje i kako. Zato je postojanje književne kritike izuzetno važno. Puno čitam regionalnu književnost, i ne bih rekla da postoje knjige koje su napisale žene koje smatram književno vrijednima, a da nisu dobile pažnju. Postoje sasvim sigurno neki muški krugovi u kojima se nipodaštava pisanje žena, ali ne mislim da je pretjerano bitno. Važno je jedino ako mislimo da književnost pripada muškarcima i da oni treba da nam daju prostor da govorimo. Ne treba mi da mi bilo ko bilo šta daje. Uzimam ono što smatram da je moje. Često se kao mjerilo uzimaju nagrade. Možda se varam, ali čini mi se da nagrade za poeziju češće dobivaju žene, za prozu češće muškarci. To je onda i u razmjeru s tim ko šta više piše. Sigurno nemam potpuno jasnu sliku, ali po onome što mogu da vidim čini mi se da idemo u dobrom pravcu. Važno je da žene pišu, da osjete da imaju pravo da govore šta god žele. Što se to bude više dešavalo veći će biti i prostor za književnost koju pišu žene.

Urednica ste internet portala za književnost i kulturu strane.ba na kojem možemo čitati radove dosta autora/ica mlađe generacije. Trenutno svjedočimo jednoj novoj zanimljivoj, raznolikoj i, rekla bih, jakoj pjesničkoj sceni. Šta o tome mislite? Zapažate li neki uticaj koji na njihov rad, i uopšte na rad mladih književnika/ca, ima Vaš spisateljski angažman i Vaše generacije? Mislite li da im je to neka vrsta opterećenja?

Primjećujem značajan otklon od tradicije. Puno je tu izuzetno jakih, artikulisanih glasova mlađih autora/ica. To je vrlo urbana, vrlo savremena, glasna, izuzetno dobra poezija. Ne mislim da moja generacija utječe na te ljude. Ako išta, oni utječu na mene. Već dugo nisam napisala niti jednu pjesmu. Osjećam da sam negdje zaglavila, da je taj glas prevaziđen, sebe ne uspijevam više iskazati na taj način. Puno učim od mladih pjesnikinja i pjesnika. Jedna od najljepših stvari u vezi s književnosti je činjenica da je ona živa, konstantno promjenjiva, organizam koji neprekidno evolvira, i pri tome začuđuje i zadivljuje. Naravno, neodvojiva je od trenutka u kojem nastaje, reflektira ga, pobjeđujući na neki način ono ranije napisano. Prije nekoliko dana sam bila u Podgorici, na divnom festivalu LiTeratorija, gdje sam zadnju večer slušala performans s poezijom Barbare Delać. To me je zaista pomjerilo. U jednom trenutku sam pomislila: Da, tako poezija treba da zvuči danas.

Članica ste žirija za nagradu „Meša Selimović“, ali ste i jedna od tri žene koje su tu nagrade dobile. Među šesnaest romana koje su selektori iz regije odabrali nalaze se četiri koja su napisale autorice. Na koji način vidite ulogu regionalnih književnih nagrada danas, te šta vidite kao potencijalne razloge da književnost koju pišu žene tako rijetko biva nagrađena? (Za nedavno održanu dodjelu NIN-ove nagrade u užem izboru nije bila nijedna spisateljica, kao ni u užem izboru hrvatske književne nagrade Fric.)

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Možda sam to na neki način u jednom od ranijih odgovora već rekla. Govorite o nagradama za najbolji roman. Činjenica je da žene manje pišu romane. O razlozima sam također već govorila. Također, vjerujem da to jeste nešto što će se u skorije vrijeme značajno promijeniti. Žene počinju da pišu više, samouvjerenije, a time i bolje. Osvajaju prostor koji im pripada. To je važno. Vjerujem da je svaka od nas koja piše, svakim svojim dobrim tekstom, otvorila još jedan dio prostora za druge žene. Nagrade će doći, i bit će ih sve više. I ovakvi razgovori su bitni. Mada bi bilo dobro da se ovakva pitanja postavljaju i piscima ili drugim muškarcima koji se na različite načine bave književnošću. Kada sam dobila nagradu „Meša Selimović“, to mi je bilo izuzetno važno, između ostalog i zato što sam žena. Međutim, ni u kom slučaju ne bih voljela da sam je dobila samo zato što sam žena.

Rodni nesklad prisutan u perpetuiranju otvorenog ili implicitnog unižavanja ženskog književnog stvaralaštva na regionalnoj književnoj sceni i u nagrađivačkoj praksi čini da mnogo važnih djela ostane gotovo u potpunosti nezapaženo. Probajmo na to skromno uticati tako što ćete izdvojiti neke od ne toliko poznatih i u javnosti prisutnih djela savremenih regionalnih autorica koje Vi vidite kao izuzetno značajna.

Sada u glavi pravim listu imena autorica, i primjećujem da ni za jednu od njih ne mislim da je nepoznata. Barem ne meni. Ja ih čitam i objavljujemo ih na Stranama. Jednako su prisutne i na drugim književnim portalima, svaka od tih književnica ima objavljenu knjigu ili više njih. Možda se radi o tome da u javnom smislu nemamo tako „velike“ spisateljice, prisutne kao što su neki pisci. Ne znam. Ili se samo radi o tački iz koje ja gledam, nesposobna da sagledam širu sliku. Ne pratim informativne medije, svoje mišljenje o dešavanjima na književnoj sceni stvaram u odnosu na ono što čitam po književnim portalima, praćenjem izdavača i naravno čitanjem knjiga.

Neki ljudi su izrazili zabrinutost zbog statusa književnosti u savremenoj kulturi. Oni drže da književnost doživljava krizu kvaliteta i da pravi čitaoci polako nestaju. Iz Vašeg iskustva, i kao autorice i kao čitateljice, da li smatrate da su takva osjećanja validna?

Ne mislim da će književnosti ikada nestati. Potreba za pričom, narativnom, jedna je od osnovnih ljudskih potreba. Sigurno su kroz istoriju postojali periodi kada se činilo da će nestati, i to će se sigurno dešavati i u budućnosti. Ne brinem se da će se to ikada desiti. Jedino žalim što neću moći vidjeti kakva će sve postati.

Šta mislite o književnoj kritici i izdavaštvu danas, te odnosu koji imaju prema autorima?

Kritika je jako važna. Bilo bi dobro da je ima više. Festival Bookstan već godinama radi važnu radionicu književne kritike. PEN centar je prije više od godinu dana pokrenuo Žensku čitaonicu, projekat pisanja kritika o književnosti koju pišu žene. Booksa iz Zagreba radi vrlo značajne stvari. Da ne nabrajam, sličnih primjera ima u cijeloj regiji. Lično mislim da je i kritika vrsta književnog teksta, nije važno da li je pozitivna ili negativna, bitno je da je argumentovana, promišljena i dobro napisana. Kritiku shvaćam kao poziv na dijalog. A izdavaštvo je posao. Koliko god to mi želimo mistificirati, knjiga je na kraju proizvod. Ona mora da ima svog kupca i svoju tržišnu vrijednost da bi bila isplativa i zanimljiva izdavaču. Meni se čini da je izdavaštvo gotovo pa nemoguć posao danas, u našim okolnostima. U Hrvatskoj je situacija bolja, zahvaljujući otkupu biblioteka, u Srbiji je to, rekla bih, krvava bitka, jer nemaju nikakve poticaje, ali imaju ozbiljnu čitalačku publiku, a kod nas vjerujem da nije udžbenika, izdavaštvo ne bi ni postojalo. Imam jako dobre odnose sa svojim izdavačima, mislim da rade jako dobar posao u odnosu na okolnosti. Postoji još jedna stvar koja je važna, a to je educiranje književne publike. Nije sve napisano književnost. U tom smislu je značajna uloga književnih portala i književne kritike. A nije loše ni povremeno se prisjetiti da smo svi mi na istoj strani, i autori/ce, i kritičari/ke, i izdavači, i književni časopisi i portali. Zajedno snosimo odgovornost za ono što se danas naziva književnošću.

Za kraj, možete li sa nama podijeliti na čemu trenutno radite i šta možemo očekivati od Vaše književnosti u bližoj budućnosti?

Planiram novi roman i trenutno sam u najljepšoj fazi – izmišljam ga i sanjam, i svaki slobodni trenutak provodim u kreiranju likova i tog svijeta. Dakle, igram se i ne mogu zamisliti bolji posao od toga. 

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Jedna od najvećih muzičkih zvijezda današnjice, STING, održat će koncert po prvi put u Sarajevu, 19. marta, 2022. u 20 sati u Zetri! Najveći regionalni nezavisni promoter, produkcija “Avalon” dovodi Stinga sa “My Songs Tour”, što je, poslije koncerta irske grupe „U2“ 1997. godine, jedini dolazak pop-rock izvođača sa svjetske A-liste u Sarajevo do danas. Ulaznice su, u ograničenom broju, u prodaji od petka 12. novembra od 9 sati preko servisa kupikartu.ba.

Sting u Sarajevo dovodi i svoju kompletnu produkciju, sound, light i video čime je potpuni užitak na svjetskom nivou na ovom koncertu zagarantovan! „Posebno smo uzbuđeni pred ovaj muzički spektakl jer nakon više od stotinu organiziranih koncerata u proteklih 15 godina i to najvećih muzičkih imena današnjice u Skopju, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sofiji, Bukureštu, dolazak Stinga nam je prvi koncert u Sarajevu!“, ističeBoban Milošeskiiz produkcije „Avalon“.Koncertu će moći prisustvovati svi koji pokažu dokaz o vakcinaciji ili preležanom covidu u posljednjih šest mjeseci, a bit će osigurano i testiranje pred dvoranom. Za sarajevski koncert Stinga, publika iz cijele Bosne i Hercegovine kao i čitavog regiona će imati priliku kupiti ulaznice po najjeftinijoj cijeni na cijeloj evropskoj turneji:

• parter 69KM
• fan–pit (samo 1500 karata) 99KM i
• tribine 99KM.

Koncert će trajati dva sata i biće sastavljen od Stingovih najvećih hitova (Every Breath You Take, Message In A Bottle, Englishman in New York, Fragile, Shape Of My Heart, Desert Rose) ali će istovremeno biti i promocija novog albuma „The Bridge“ koji izlazi 19. novembra i već je najavljen uspješnim radijskim hit-singlom “Rushing Water”. Kao specijalni gost, koncert će otvoriti 45-minutni nastup Joe Sumnera sa svojim bendom.

„Avalon“ se bavi promoterstvom od 1993. godine, a zadnjih 15 godina je postala vodeća promoterska kuća na Balkanu, iza koje su koncerti po najvišim svjetskim tehničkim i sigurnosnim standardima u cijeloj regiji sa preko 150 vrhunskih izvođača od Amy Winehouse, Irona Maidena, Bob Dylana pa sve do Santane, Bryan Adamsa, Pink, Billy Idola i Lenny Kravitza, Ozzy Osbourna i Slasha kao i bendova poput ZZ Top, Whitesnake, Green Day, Massive Attack, The Prodigy, Faithless, One Republic, Duran Duran, Simple Minds, Simply Red…

Ono što ovaj koncert čini posebnim je i činjenica da je najavljen samo četiri mjeseca do njegovog održavanja, a koncerti i turneja ovakvog tipa izvodjača se objavljuju i do godinu dana ranije. Stoga – budite brzi sa kupovinom ulaznica! Stingov dolazak u Sarajevo predstavlja sigurno jednu od najljepših i najpozitivnijih vijesti u Bosni i Hercegovini u oblasti javnog života zadnje dvije decenije stoga ne propustite muzički događaj 21. stoljeća u Sarajevu, ne propustite Stinga u sarajevskoj Zetri 19. marta u 20 sati!

J.U. MES će u novembru realizovati dio programa koji su trebali biti održani u okviru 26. izdanja Modula Memorije na proljeće ove godine. Ipak, zbog nepovoljne situacije sa pandemijom te lockdowna koji nas je zatekao, nije bilo moguće organizovati programe koji su trebali biti održani u zatvorenim prostorima. Zbog toga, naši posjetitelj i posjetiteljice imat će priliku 6. novembra (subota) pogledati predstavu “Kao da je neko još uvijek u šumi” u Narodnom pozorištu Sarajevo sa početko u 19.30.

Predstava „Kao da je neko još uvijek u šumi“ premijerno je izvedena u jesen 2020. u Kataloniji, u godini obilježavanja dvadesetpete godišnjice Daytonskog sporazuma kojim je službeno okončan rat u BiH. U katalonskom Narodnom pozorištu i diljem Katalonije izvedena je više od 50 puta te je popraćena sjajnim kritikama i potresnim reakcijama publike. Tokom novembra, umjetnički triptih će obići Bosni i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju u turneji koju je organizovala Delegacije Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi s potporom instituta Ramon Llull.

„Kao da je neko još uvijek u šumi” sazdano je u potpunosti od stvarnih svjedočanstava, svojevrsne autofikcije u kojoj stvarne žrtve izlaze pred nas zaštićene isključivo glumčevim tijelom, filmskim ekranom ili izložbenim platnom. Katarza je to koju može potvrditi emotivna recepcija brojne publike koja je triptih već vidjela. Svjedočanstva je u tekst uobličila dramaturginja Anna Maria Ricart Codina, a predstavu je režirao Joan Arqué Solà. Glumačku ekipu predvodi Ariadna Gil, jedna od najpoznatijih europskih filmskih i pozorišnih glumica, te Montse Esteve, Òscar Muñoz, Magda Puig, Judit Farrés, Pep Pascual i Erol Ileri.

Predstava će biti održana 6. novembra, sa početkom u 19.30, a prodaja i rezervacije ulaznica za pozorišnu predstavu će se vršiti na isključivo na blagajni Narodnog pozorišta ili na telefon 033/221–682. Važno je naglasiti da su i dalje na snazi propisane mjere kriznog štaba, te da će publika koja bude prisustvovala predstavi, morati pokazati potvrdu o revakcinaciji, potvrdu da su prebolovali koronavirus u proteklih šest mjeseci, ili negativni antigenski ili PCR test ne stariji od 48 sati.

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu nastavlja koncertnu aktivnost i najavljuje sezonu 2021/22, koja će početi utorak, 9. novembra 2021. godine, svečanim koncertom nastavnika i saradnika. Ovaj događaj će biti upriličen u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”.

Koncert će otvoriti  pijanista Omer Blentić interpretacijom “Dúos para principiantes” iz “Obras de música para tecla, arpa y vihuela” (“Komadi za instrumente s tipkama, harfu i vihuelu”) španskog renesansnog i kompozitora  Antonio de Cabezóna (1510-1566) koji je dao značajan doprinos razvoju instrumentalne polifone muzike 16. vijeka. Iako se oslanjao na principe vokalnih višeglasnih oblika, Cabezón je isticao specifičnosti instrumenata s tipkama, služeći se virtuoznom ornamentiranjem, slobodnom improvizacijom, kao i širokim rasponom varijacijskih tehnika, zbog čega se smatra jednim od pionira oblika teme s varijacijama. Blentić će izvesti i Toccatu iz monumentalne Partitebr. 6 u e molu, BWV 830 Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Centralna fuga, specifična po silaznim apoggiaturama, najavljena je i zaokružena snažnim odjeljcima rapsodičnog karaktera.

Program će obuhvatiti i prvi stav Allegro ma non tantoizGudačkog kvarteta br. 4, op. 18 u c molu Ludwiga van Beethovena (1770-1827) koji će svirati Tamara Arsovski (violina), Alma Dizdar (violina), Aida Deljkić (viola) i Belma Alić (violončelo). Iako se kroz cijeli stav, utemeljen na ideji o ravnopravnosti i komplementarnosti svih instrumenata u kamernom sastavu, zadržava pokretljivost, ovaj bečki klasičar je melodijskom invencijom i osjećajem za gradaciju ostvario dramaturški kontrast. 

Kao homage Beethovenu, mogu se protumačiti određene muzičke reference, ali i poetski nagovještaj odlaska “provučeni” kroz djelo “Auf dem Storm” D. 943ranog romantičara Franza Schuberta (1797-1828), koje će izvesti Vedrana Šimić (sopran), Belma Alić (violončelo) i Azra Medić (klavir). Nit čežnje i melanholije stihova Ludwiga Rellstaba (1799-1860) utkana je u  Schubertov muzički jezik, specifičan po lirskoj melodiji i obogaćenoj harmoniji, čime se evokativno podupire poetski sloj. Ovaj trio će izvesti i “Élégie” br. 5, op. 10, solo pjesmu francuskog kompozitora Julesa Masseneta (1842-1912), prepoznatljivu po izraženoj osjećajnosti i gracioznosti, a na njihovom repertoaru će se naći i Andantinoiz “La captive” op. 12 (OrientaleH.60C), djelo utemeljeno na stihovima Victora Hugoa (1802-1885), gdje Hector Berlioz (1803-1869) nadograđuje jednostavnost tipične romantičke solo pjesme.

Na programu će se naći i prvi stav Sonate za violinu i klavir br. 1, op. 13, u A-duru Gabriela Fauréa (1845-1924) koji će svirati violinistica Lorena Milina i pijanistica Zerina Šabotić. Specifičan jezik ovog francuskog kompozitora baziran je na spoju klasičke uravnoteženosti, melodijske elegancije, te harmonijske smjelosti karakteristične za impresionizam.

Gitarista Adnan Alagić će se predstaviti interpretacijom kompozicije “Scherzo-Vals”Miguela Llobeta (1878-1938), virtuoza zaslužnog za popularizaciju gitarističke umjetnosti kroz afirmaciju repertoara, uvođenje ovog instrumenta na svjetske koncertne podijume, te realizaciju prvih snimaka klasične gitare.

Program će zaokružiti violončelistica Belma Alić koja će izvesti “Dialogo”, prvi stav Sonate za violončelo solo koju je komponovao György Ligeti (1923-2006), oslanjajući se na modalnost blisku idiomu Zoltána Kodálya (1882-1967) i koristeći proširene tehnike sviranja pod uticajem Bele Bartóka (1881-1945).

Ulaz na koncert je besplatan, a s obzirom na ograničenja uslovljena epidemiološki mjerama i naredbama nadležnih institucija, rezervacija mjesta je obavezna i moguće je izvršiti telefonom na: 062 102 569. Shodno pomenutim okolnostima, ovaj događaj moći će se pratiti i uživo putem zvaničnog YouTube kanala Koncertne sezone MAS.

Kazuo Ishiguro, Pokopani div, preveo Danko Ješić, Sarajevo: Buybook, 2021.

Piše: Matej Vrebac

„Neki od vas imat će lijepe spomenike po kojima će se živi moći sjetiti zla koje vam je nanijeto. Neki od vas će imati samo grube drvene krstove ili obojeno kamenje, dok drugi moraju ostati skriveni u sjenkama historije. Vi ste, u svakom slučaju, dio drevne povorke, tako da je uvijek moguće da je ta kamena humka spomenik podignut da označi mjesto neke takve davne tragedije, kad su u ratu ubijeni mladi nevini.“

K. Ishiguro, Pokopani div

Romanom Pokopani div Kazuo Ishiguro još jednom potvrđuje status vrsnoga majstora naracije. Čitatelji/ce koji su dosada uživali u iskustvu čitanja Ishigurovih romana zasigurno će vrlo lako uočiti pri prvom susretu s Pokopanim divom, već i po samom dizajnu korica,da se radi o dosta drugačijoj knjizi od onih prethodnih koje su proslavile autora. Neovisno jesmo li ranije imali susreta s autorovim romanima, to nas vjerojatno neće spriječiti da dođemo do zaključka da je ova knjiga izvrsno uspio roman spreman da potencijalnog čitatelja/icu usisa u svoj čudesni svijet. Pokopani div – nastajao desetak godina, a objavljen dvije godine prije nego što će 2017. britanski romanopisac biti ovjekovječen kao Nobelov laureat – otkriva svijet arturijanskih legendi, vitezova, neobičnih stvorenja i daleke, skoro nepoznate i neuhvatljive, britanske prošlosti.

Stranice Pokopanog diva nas vode na putovanje u drevnu Britaniju – daleku od one kakvom je poznajemo danas – u predjele ponegdje divljeg, iskonskog, negostoljubivog i nepokorenog otočja nakon rimske vladavine. Doba je to kada domorodački narod keltskih Brita konačno živi u miru sa svojim doseljenim susjedima germanskog porijekla – Sasima. Premda su u miru nakon dugogodišnjeg ratovanja i međusobnih pokolja, tadašnje stanovništvo pogađa druga pošast koje čak nisu ni svjesni: čudna magla ovladala je skoro svim zajednicama uzrokujući kolektivni zaborav. Tajnovita izmaglica obavija mnoga sela uzrokujući amneziju i onemogućavajući seljanima da se sjete davnih, i ne baš tako davnih, minulih događaja. Od lijepih uspomena pa do mračnih tajni – sve ostaje omotano velom zaborava. Skoro pa da se tokom čitanja može napipati gustoća pod prstima i osjetiti miris magle jer ritam pripovijedanja pridonosi stvaranju takve atmosfere. Jedan stariji britski par, Axl i Beatrice, ipak postaje svjestan zaborava i odlučan da krene na putovanje kako bi pronašao sina kojega se jedva i sjeća. Axlu i Beatrice se na njihovom putovanju uslijed nevjerojatnih okolnosti pridružuju hrabri saski ratnik Winstan i  njegov štićenik, dječak Edwin te već ostarjeli nećak kralja Arhurta, Gawain, vitez Okruglog stola. Ujedinjeni u želji da zaustave izvor zaborava, likovi ovoga romana otkrivaju davnu, zakopanu prošlost i susreću se s drevnim mitološkim bićima. Neobična družba sačinjena od dvoje staraca, istrošenog viteza, ratnika i dječaka prolazi kroz mnoge avanture putujući sve do zmajičinog gnijezda, a kako put napreduje, svako od njih na svoj način se suočava s potisnutom, traumatičnom prošlošću. Winstan se tako prisjeća svog djetinjstva u britskom selu gdje je doveden nakon otmice, Edwinu naviru u sjećanje slike kako mu razbojnici otimaju majku, a Axlu i Beatrice dolaze u sjećanje trenutci kada su nanosili bol jedno drugome. Premda viteza Gawaina memorija najbolje služi, on predosjeća da će vremena mira kralja Arthura uskoro biti davna prošlost…

Prokletstvo i blagodat pamćenja

Pokopani div veličanstvena je priča koja podučava o značaju pamćenja i zaborava, ona podsjeća kako nas određuju i oblikuju upravo stvari kojih se sjećamo i koje pamtimo, kako same pojedince tako i čitave zajednice. Jednako tako nas potiče da promišljamo nije li nekada zaborav spasonosan, pa makar i prividno ako sa sobom nosi mir i omogućava zajednički život? Kada zaboravljene, potisnute stvari postanu jasne, otkopane poput plitko zakopanog groba diva, prijete li nam strašni sukobi? Ova knjiga potiče na intertekstualno promišljanje o značaju koje forme sjećanja i pamćenja imaju danas u našim zajednicama gdje su spomenici prošlosti potencijalna iskra za novi pokolj. Povijest nam svjedoči da nasilni urezi u kolektivna sjećanja, selektivno pamćenje, reinterpretacije historijskih prilika i cenzure često dovode do sukoba, pokolja i raspirivanja nacionalističke mržnje, a upravo i o tome na alegorijski način progovara Ishigurov roman. Koliko god zaborav bio prokletstvo u smislu prijetnje za identitet, on ujedno može biti blagodat koja omogućava oprost jer ponekad povratak sjećanja može značiti povratak rata.

Nakon čitanja Pokopanog diva biva jasno da zapravo svako nosi nekoga „zakopanog diva“, i pojedinci/ke i cijele zajednice, svako na svoj način se nosi s traumatskom prošlošću, ali na nama ostaje izbor šta da radimo s njom. Samo prisjećanje ponekad je veoma bolno pa se postavlja pitanje treba li njegovati zaborav, ako je uopće moguć, ili se suočiti s traumom kako je ne bismo prenijeli na buduće generacije? Svejedno je; zapravo je važno ide li način na koji to radimo u pravcu mira ili pravcu novih razdora i nemira. Dobra književnost ne nudi instant rješenja pa tako ni Pokopani div ne govori trebamo li se odlučiti za zaborav ili pamćenje, to otvoreno pitanje visi nad glavom danima nakon što se pročita posljednje stranice knjige.

Pokopani div ujedno je i intimna priča o starenju i ljubavi, zrelom dobu koje Axl i Beatrice preživljavaju zajedno imajući samo jedno drugo u trenutcima poput onih kada im zajednica, umjesto solidarnosti prema starijima članovima, pokazuje nerazumijevanje. Njihova ljubav prikaz je zrelog odnosa stavljenog pred niz provjera kako bi potvrdila svoju bliskost i privrženost. Jednako kao što su parovi u antičkim romanima bili provjeravani u svojoj ljubavi i razdvojeni kroz razne nedaće na putovanju, tako Axl i Beatrice bivaju podvrgnuti nizu provjera, a ona konačna ih tek očekuje na kraju putovanja. Oni propituju svoju ljubav, svjesni da bi im zaboravljena sjećanja mogla vratiti u srce neke bolne trenutke njihovog odnosa, ali odlučni su da njihova ljubav prevazilazi gorka sjećanja i da ih upravo ona veže s razlogom. Njihov najveći strah je da će biti odvojeni jedno od drugog bez obzira čega se sjetili i to je trenutak u kojem ljubav trijumfira. Axl i Beatrice su primjer da je ponekad bolje zaboraviti da bi se ljubav mogla pustiti da živi.

Obični fantasy roman?

Iz korica Ishigurovog romana izranjaju bića poput vila, bauka, zmajica, starih mističnih redovnika i drugih stvorenja zbog čega bi se mogao žanrovski odrediti kao fantastična književnost, a ispripovijedani svijet tek blago nalikuje tolkinovskim sagama i svijetu u kojem likovi žive u podzemnim kućicama. Svi elementi zbog kojih bismo Pokopanog diva mogli svrstati pod fantasy književnost prije svega su u službi razvijanja naracije koja počiva na alegoriji i korespondira s današnjim vremenom kroz obrasce kolektivnog zaborava, a pred kraj roman se i sam fantastični okvir donekle dokida kada čarolija i magla zaboravnosti nestanu. Ishigurov sveznajući pripovjedač govori iz tačke gledište svojstvene savremenom čovjeku, dakle s prisutnom sviješću da takav svijet više ne postoji, a u zadnjem poglavlju se otkriva kroz zagonetnu figuru lađara. Može se reći da je ovo više od običnog fantasy romana, s blagim odmakom ovo je i (savremeni) viteški roman u kojem dvorska etika i plemenitost imaju primat, a ljubav je velika pokretačka sila – što potvrđuje i Beatrice, koja svojim likom danteovski simbolizira gospu koja se vodi srcem. Autentičnost drevnog vremena kada su svijetom vladali vitezovi zajedno s vilama i ogrima pojačana je izrazito njegovanim stilskim izražajem kroz bogatu narativnu strukturu. Autor usredotočeno pristupa jeziku i ništa ne prepušta slučaju, njegove rečenice djeluju raskošno, pomno i s mjerom su birane. Ishiguro u Pokopanom divu dobiva na posebnoj jezičkoj patini, jezik kojima pričaju likovi onakav je kakav dolikuje srednjovjekovnim vitezovima, ratnicima i ljudima toga doba: plemenit i svečan, na trenutke učtiv, ponekad mračan i mističan, ali uvijek pitak. Najbolje se to da primijetiti u karakteru viteza Gawaina koji zbog komičnosti i pohabanog oklopa, ali i načina svog govora, podsjeća na jednog od najdražih vitezova u književnosti – Don Quijotea. Sve to funkcionira zahvaljujući dobrom prijevodu i transponiranju te jezične patine zbog čega posebnu pohvalu zaslužuje prevoditelj Danko Ješić.

Izabravši da piše kroz fantastički diskurs, Ishiguro promišlja o univerzalnim temama kao što su zaborav i sjećanje, mir i rat: treba li mir utemeljiti na zaboravu ili se treba proći mučan proces suočavanja do autentičnog mira ako je on uopće moguć? Iako junaci Pokopanog diva dolaze iz doba kada je svijet još bio mlad, oni su ipak savremenici jer ih zaokupljuju pitanja vjernosti, ljubavi, rastrzanosti između vlastitog identiteta i odanosti narodu kojem pripadaju. Pokopani div – na rascjepini između realističnog i fantastičnog/mitološkog –  dirljiva je priča o ljubavi, ispreplitanju ličnog pamćenja s kolektivnim i onom jednom neriješenom pitanju iz prošlosti koje svako ima zakopanog unutar sebe. Nakon susreta s Pokopanim divom Kazua Ishigura, njegovom čitatelju/ici ostaje da se zapita koliko dugo će još vremena proći dok ne otkopa svog vlastitog diva.

Kazuo Ishiguro (1954, Nagasaki) britanski je romanopisac, scenarista i pisac kratkih priča. Autor je nekoliko romana od kojih su najpoznatiji Ostaci dana, za koji je 1989. osvojio nagradu Booker, Kad smo bili siročad, te Ne daj mi nikada da odem, koji je 2005. magazin Time proglasio jednim od sto najboljih romana na engleskom jeziku od osnivanja magazina 1923. godine. Ishiguro je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2017.

U post-Arthurovskoj Britaniji, ratovi Brita i Sasa koji su nekoć bjesnjeli zemljom konačno su prestali. Axl i Beatrice, stariji par Brita, kreću na putovanje da bi posjetili sina, kojeg nisu vidjeli godinama. A s obzirom na to da je čudna magla izazvala masovnu amneziju širom zemlje, jedva da ga se uopšte i sjećaju. I dok im se na putovanju pridružuju saksonski ratnik, siroče koje je njegov štićenik, i jedan vitez, Axl i Beatrice se polako prisjećaju svoje mračne i nemirne prošlosti, kao i one koju svi zajedno dijele…

Pokopani div, objavljen 2015, sedmi je roman Kazua Ishigura. Na trenutke surov, misteriozan, a istovremeno duboko dirljiv, roman je blistavo razmišljanje o strahotama zaborava i snazi sjećanja.

„Spektakularno… Pokopani div ima čistu auru legende; elegantno, originalno i humano kao sve što je Ishiguro dosad napisao.“

The Washington Post

„Izuzetan roman… Pokopani div poput svake važne knjige ostaje u sjećanju dugo nakon čitanja, odbijajući da iščezne.“

Neil Gaiman, The New York Times Book Review

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Predstava „Čitač“ biće odigrana na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo 11. novembra, u okviru 61. izdanja Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Predstava je prvobitno trebala biti na repertoaru 6. oktobra tokom trajanja Festivala, ali je odgođena zbog nemogućnosti dolaska glavne glumice Mirjane Karanović, koja je trebala doputovati iz Kraljevine Švedske, ali je zbog pogoršanja epidemiološke situacije u našoj BiH, u tom periodu bila na snazi zabrana putovanja iz Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Švedsku.

„Sretni smo što smo uspjeli ispuniti obećanje da će predstava Čitač ipak imati svoje igranje u Sarajevu u sklopu 61. izdanja Festivala. Važno je naglasati da svi koji su kupili ulaznice za igranje koje je bilo zakazano za 6. oktobar, moći će iskoristiti iste za novi termin igranja predstave u Narodnom pozorištu“, poručili su iz direkcije Festivala MESS.

Predstavu „Čitač“ režirao je Boris Liješević u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, a govori o postratnom periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada su posljedice ratnih strahota još svježe a ratni zločinci na slobodi, preobraženi u mirne građana, te otvara pitanje kakav stav zauzeti prema nekome ko je počinio ratni zločin, i da li ga gledati isključivo kroz prizmu grijeha. Glavne uloge igraju Mirjana Karanović, Marko Grabež, Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić i Ivan Tomić.

Publika koja je kupila ulaznice za izvođenje predstave 06.10. tokom trajanja MESS-a, moći će iskoristiti iste za izvođenje predstave u Narodnom pozorištu Sarajevo. Također, dodatni kontigent ulaznica će biti pušten u prodaju od naredne sedmice, putem portala www.kupikartu.ba. Važno je naglasiti da su i dalje na snazi propisane mjere kriznog štaba, te da će cijenjena publika koja bude prisustvovala predstavi, morati pokazati potvrdu o revakcinaciji, potvrdu da su prebolovali koronavirus u proteklih šest mjeseci, ili negativni antigenski ili PCR test ne stariji od 48 sati.