Otvaranje izložbe printova “Digitalni svijet”, autorice Dragana Nuić Vučković, će se desiti u utorak, 21.maja u 19:00 sati u JAVA galeriji.
Digitalno slikarstvo kao paradigma društvene stvarnosti
Prošlo je već punih jedanaest godina od kad sam se susrela sa slikarstvom Dragane Nuić Vučković povodom izložbe u splitskom Salonu Galić koju je joj priredio HULU, u kolovozu 2007. godine, za koju sam pisala predgovor. Već tada se predstavila kao autorica koja afirmira dječiji crtež, što naravno, uključuje ekspresivnu gestu i automatizam slikarskog procesa, propuštajući tako impulse svog nagonskog i tifoničkog djeteta u slikarski medij.
U to doba bila je vrlo snažno povezana s odabranom slikarskom drvenom podlogom, uvažavajući je u svom stvaralačkom procesu, sjedinjujući je sa slikarskim medijem. To je stvaralaštvo utemeljeno na enformelističkim zasadama, slobodi, kako u tehničkom smislu tako i u smislu slikanja „krajolika duše“.
U međuvremenu, autorica se odrekla drvene podloge, odrekla se kista, špatule, miješanja slikarskih pigmenata, živog traga nastalog grebanjem i struganjem slikarske materije na podlozi. Odrekavši se odnosa sa materijom, udaljila se i od tehničkog vida enformelističkog pristupa slikarstvu, ali zadržala je nagonsku slobodu i automatizam. Zadržala je likovni instinkt djeteta i primarnu evokaciju djetinjstva. Njen stvaralački čin utemeljen je i dalje na čuvstvenim poticajima, što joj omogućava izraziti bazična emocionalna stanja, iako to sada radi računalnim sredstvima i viritualnim pigmentima. Likovi su i dalje u shemi dječijeg crteža, gotovo amorfni, naglašenih i široko rastvorenih očiju. Likovi se međusobno sučeljavaju, preklapaju i djelomice sadržavaju jedni druge.
Promjene u svijetu postale su toliko brze da ih je ponekad teško shvatiti. Linija između digitalnog i stvarnog blijedi. Ostaje Nepoznanica pokušava li se Dragana svjesno ili nesvjesno uklopiti u taj novi svijet ili ga kritizirati.
Redefiniranjem i rekomponiranjem svojih starih slika uz pomoć računalnog programa, povezuje stari analogni i novi, digitalni svijet. U tom procesu povezivanja ona materijalno poništava virtualnim.
Draganine slike donose atmosferu otuđenosti, ludačke tjeskobe i straha. Upečetljivih su naziva kao: Igra s malim slatkim demonom, Ples na kiši, Vrati mi moje godine, Vertigo, Sunce od lubenice, A ja kažem A, Sunčev putnik… I bez naše volje one u nama pokreću osjećaje odvojenosti i nepotpunosti, otuđenosti u kulturi čiji smo kreatori. Pored nas „iskaču“ pitanja smisla i perspektive esencije ljudskog bića.
Ogoljeno od plemenite podloge drva, od materije pigmenta, od neposredne linije koja „izlazi“ iz ruke, bez „digitalne koprene“, ovo digitalno slikarstvo lišeno je topline. Ostajemo zatečeni tjeskobnim prizorima i groteskom tog infatilnog slikarstva bez nevinosti, kao paradigmom društvene stvarnosti.
(Tekst za izložbu napisala Kristina Ljevak)
Dragana Nuić-Vučković rođena u Ljubuškom 1965. godine. Nakon školovanja u Metkoviću, diplomirala na ALU u Zagrebu 1991. interdisciplinarni studij slikarstva i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Slikarstvo učila u klasama prof. Eugena Kokota i Zlatka Kesera. Postdiplomski studij slikarstva završila na ALU u Sarajevu 2010. kod mentora prof. Nusreta Pašića i prof. Sadudina Musabegovića.
Članica HULU Split, Ulubih-a i ULU En Face. Izlagala na 47 samostalnih i na preko 280 kolektivnih, selektivnih i pozivnih izložbi. Više puta nagrađivana za crtež i slikarstvo u HR, BiH i Srbiji. Uvrštena u kolekciju Umjetničke galerije BiH u Sarajevu. Izvanredna je profesorica na ALU u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru, gdje je doktorirala 2015. godine s temom „Deformacija oblika i infantilna regresija u funkciji slikarske ekspresije“ kod mentora prof. Josipa Alebića. Vodi kolegije Povijest umjetnosti I.-IV. i Metodika, te je mentorica na slikarskom odjelu diplomskog studija.