Na poziv Goethe-Instituta renomirani konceptualni umjetnik Mischa Kuball iz Düsseldorfa u Black Box-u Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine predstavlja svoju prostornu instalaciju Five suns_eclipse, koja se odnosi na raspoloženje 1919. godine nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Jedno od polazišta bila je inicijativa koju je pokrenuo Hugo von Hofmannsthal, koji je direktno nakon grozota Prvog svjetskog rata – kao projekat suprotstavljen nasilju, krv i uništenju – osnovao filmski i muzički festival Salzburger Festspiele 1920. godine, na kojem je kao prva predstava ubrzo po prvi put izveden Jedermann.
Ali ovome je u historiji osnivanja ovog festivala prethodilo nekoliko događaja: Godine 1917. – još za vrijeme Prvog svjetskog rata – Friedrich Gehmacher i Heinrich Damisch osnovali su društvo „Salzburger Festspielhausgemeinde“. Kao svoj cilj su proglasili promicanje izgradnje festivalske dvorane u Salzburgu u kojoj je bila planirana organizacija festivala posvećenog Mocartu. Također 1917. je Max Reinhardt poslao svoj „Ekspoze za osnivanje festivalske dvorane u Hellbrunnu“ generalnoj intendanciji k. u. k. dvorskih pozorišta u Beču. U njoj se odlučno zalagao za Salcburški festival „kao prvo djelo mira“. Ideju o osnivanju festivala u Salzburgu nakon toga su prihvatili brojni umjetnici. Osnivačima se smatraju Max Reinhardt, Hugo von Hofmannsthal i Richard Strauss.
Šesnaesta književna kritika romana “Klara i Sunce” Kazua Ishigura nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.Autorica kritike je Larisa Mahmić.
“Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.”
Krajnje netipičan sci-fi roman
Kazuo Ishiguro, Klara i Sunce, preveo Danko Ješić, Buybook, Sarajevo, 2021.
PIŠE: Larisa Mahmić
Kada čitatelj/ica u ruke uzme djelo nagrađivanog autora ili autorice, istog trenutka se osjeti određena doza (pod)svjesnog iščekivanja – uvijek se očekuje bolje, više, famoznije, u najmanju ruku da ostanu na istom nivou na kojem su bili kada su nagrađeni. U slučaju Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2017. godine, sve to iščekivanje postaje jače. Da li će Ishiguro ispuniti očekivanja ili ne? Ovo nije prvi put da se susrećem sa njegovim pisanjem. Čitala sam roman Ostaci dana i sjećam se da mi se dopao. Dopalo mi se kako je Ishiguro formirao likove, dopala mi se misterija oko batlerovog imena koje čitatelj uopšte ne sazna, dopale su mi se teme i način na koji je Ishiguro pravio tranziciju između narativne sadašnjosti i prošlosti. Međutim, kada sam u ruke uzela njegov najnoviji roman Klara i Sunce, iako već upoznata sa njegovim pisanjem, čitanje sam počela sa dozom opreza. Prisutno je dosta sci-fi elemenata, a ja inače ne čitam takva štiva, ne odgovaraju mi, ne poznajem žanr dovoljno, te je moje čitanje definitivno uslovljeno time. S obzirom na to da je radnja smještena u budućnost, a uzevši u obzir i gore navedeno, odmah je jasno da ovo nije ni blizu romana Ostaci dana.
Ishigurova robotska distopija
Klara i Sunce je distopijski roman. Distopija označava svijet koji je iz nekog razloga nepoželjan. U ovoj Ishigurovoj distopiji roboti izgledaju kao ljudi, kreću se kao ljudi, ponašaju se kao ljudi, postaju članovi porodice, a osnovni zadatak im je biti UP (umjetni prijatelj) tinejdžerima. Osim toga, genetsko modificiranje djece je normalna praksa nazvana „uzdizanjem“, a svi oni roditelji koji nisu htjeli riskirati smatraju se nižom klasom, bez obzira na urođenu inteligenciju i/ili talente vlastite djece. Ne treba zanemariti ni to da se pozamašan broj stanovnika plaši robota jer oni preuzimaju i ljudske poslove.
Klara, jedna od UP-a, naratorka je romana. Samim tim, mi sva dešavanja gledamo kroz njene oči, a ujedno imamo priliku da vidimo kako robot vidi i shvata ljude, ljudske interakcije, emocije i život uopšteno. Ishiguro se u ovom romanu poigrava svojom robotskom naratorkom, on zamišlja kako bi nas robot vidio, kako bi čovječanstvo izgledalo nekome ko nije čovjek.
Koliko god meni lično stavljanje robota u ulogu naratorke ne odgovara, mora se priznati da je to interesantan potez autora, te sa sobom povlači pitanja poput onog kakva je ta naratorka. Ne čini mi se kao sveznajuća. Pa ipak, ona kao lik, a naročito kao UP koji je programiran da konstantno usvaja nova znanja, sa svakom novom informacijom doživljava svojevrsne promjene, a time i kao naratorka skuplja nova iskustva koja uvezuje u tekst.
Roman tematizuje umjetnu inteligenciju i robote, distopijsku budućnost koja klizi u teritoriju tzv. „sablasne doline“ (eng. The Uncanny Valley, označava fenomen kada su roboti ljudima simpatični sve dok ne postanu previše humanoidni, a onda bude osjećaj nelagode i sablasnosti). To su filteri čitateljske publike jer se takva tematika ne sviđa svima i moguće je da će nepovratno odbiti čitatelje/ice koji neće uopšte htjeti uzeti u obzir da je autor romana nobelovac ili da roman zapravo govori o mnogo „ljudskijim“ temama.
Jeza i nemir
Roman počinje in medias res – bez nekog jasnog uvođenja čitatelja u tekst, dojam je kao da ste počeli čitati knjigu od sredine, umjesto od prve stranice, kao da ste nešto propustili pa vam trenutna situacija u tekstu baš i nije najjasnija. Ovakvo otvaranje narativa odgovara kontekstu romana. Zbunjenost dodatno potkrepljuje gore spomenuti fenomen „sablasne doline“.
Tekst gradacijski postaje jeziv i uznemirujući. Pritom to nije jezivost koju bi u vama probudio triler ili horor. Jeziv je jer je Klara sposobna u potpunosti oponašati Josie, djevojčicu kojoj je kupljena; jeziv je jer Klara može zapamtiti šifru za ulazak u sobu, a zatim u istu i ući potpuno neprimijećeno; jeziv je jer je Josiena mama dala da se napravi UP po liku Josiene preminule sestre kako bi imala osjećaj da je njena kćerka još uz nju. Uznemirujući je kad mama od Klare zatraži da se pretvara da je Josie kako bi mogla razgovarati sa svojom kćerkom. Umjesto da razgovara sa vlastitom (živom!) kćerkom, ona od robota traži da preuzme njenu ulogu. Roman uznemirava još više kad se ispostavi da „portret“ Josie koji je mama dala da se napravi zapravo uopšte nije portret nego još jedan UP stvoren po kćerkinom liku. Ovaj put se unaprijed priprema za gubitak kćerke jer Josie boluje od neimenovane bolesti.
Treba imati u vidu da su jezive i uznemirujuće karakteristike romana apsolutno validne estetske kategorije kad je riječ o savremenoj estetici. Davno su prošla vremena kada je umjetnost bivala umjetnošću samo ako je lijepa. Osjećaji jeze i nemira, iako nelagodni, posjeduju snagu, ostavljaju efekat, a za roman je to bolje nego da ostavlja čitatelje indiferentnim.
Klara i Sunce neopisivo asocira na film iz 2015. godine, Ex Machina, redatelja Alexa Garlanda. Baš kao i poslije gledanja tog filma, i poslije čitanja ovog romana, ostaje trag nelagode u čitateljskom iskustvu. Jeza ostaje zalijepljena za vas. S obzirom na to da je Ishiguro u jednom intervjuu prošle godine, povodom objavljivanja Klare i Sunca, izjavio da mu nije želja držati pažnju čitatelja na nekoliko sati, nego je dugotrajno zadržati, ne dati im mira dugo nakon čitanja, rekla bih da je u tom kontekstu definitivno uspio.
Spoj umjetnog i prirodnog
Već sam spomenula da se roman bavi mnogo „ljudskijim“ temama nego što se to na prvu da naslutiti. Rekla bih da je cijeli roman zapravo jedan veliki prikaz ljudi i ljudskosti. S obzirom na to da je naratorka robot, mi čitatelji/ce, mi ljudi, imamo priliku posmatrati i analizirati čovječanstvo kao iz ptičje perspektive, iz perspektive stranca. Klara analizira zašto Josie, njena mama, njen otac, njen najbolji prijatelj Rick u pojedinim momentima reaguju kako reaguju, ona obrazlaže njihove emocije i daje im opravdanja.
Roman spaja umjetnu inteligenciju i prirodu. Shodno tome i sam naslov romana aludira na spomenuti spoj. Ishiguro dvije krajnosti dovodi u direktnu vezu i kada je riječ o Josienom portretu. On to naziva portretom, Josie i mama ga nazivaju portretom, a čitateljima će vrlo vjerovatno naumpasti klasični portreti osoba, naslikani bojama na platnu, uramljeni i okačeni na vidno mjesto na zidu. Međutim, to nije takva vrsta portreta, nije ljudska. Portret je zapravo još jedan UP, metalna ljuštura koja izgleda baš kao Josie, a nakon Josiene smrti „mozak“ njenog UP-a bi bio „presađen“ u tijelo.
Međutim, rekla bih da je najbolji primjer navedenog spoja Klarino žrtvovanje. Ona je robot, trebala bi biti hladna, analitička, objektivna. Žrtvovanje mora proizaći iz emocije, iz brige, iz ljubavi. Ovime se daje do znanja da se Klara istinski vezala za Josie i bila je spremna ugroziti sebe kako bi spasila nju. Osim toga, može biti aluzija na to koliko su ljudi nespremni žrtvovati se jedni za druge. Robot je bio spremniji žrtvovati se za djevojčicu od njene sopstvene majke. Umjetna tvorevina se pokazala čovječnijom od čovjeka. Ovdje Ishiguro progovara o manama čovječanstva, postavlja se pitanje kuda nas, kao vrstu, takvo ponašanje može odvesti. Osim toga, on piše i o roditeljstvu, a pritom ga ne idealizira. On Josienu mamu i tatu prikazuje prvenstveno kao osobe, kao ljude sklone griješenju, a tek onda kao Josiene roditelje i to kroz direktan odnos sa njom.
Dezorijentiranost lika = haotičnost teksta
S obzirom na to da sam već spomenula Klarino žrtvovanje, smatram da je scena nakon tog čina, odnosno scena ispred pozorišta, izvrsno izvedena. Klara je tada u potpunosti dezorijentirana, a njena dezorijentiranost je očitovana kroz haotičnost teksta. Likovi prekidaju jedni druge u rečenicama, upadaju jedni drugima u riječ, tenzija raste, svađa samo što nije izbila, gužva i žamor ispred pozorišta su naglašeni: “… ta skupina – koje sam donedavno bila dio – izgledala je kao jedan od onih oblaka insekata koje sam vidjela na večernjoj livadi…“ (str. 215) Ovaj dio, odnosno njegova izvedba, me je podsjetila da čitam djelo nobelovca. Tu činjenicu sam do tog momenta u potpunosti zaboravila jer sam, uprkos ličnom otporu prema žanru, pokušavala pronaći put kroz tekst koji obiluje sci-fi elementima, a ipak nije tipični sci-fi roman.
Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Petnaesta književna kritika knjige “Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija” Abdolhosseina Zarrinkouba čija je autorica Ivana Golijanin nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
“Abdolhossein Zarrinkoub, sa sveobuhvatnom analizom Rumijevog odrastanja i dostupnim izvorima o njegovom životu, istorijskih događaja njegovog vremena i učenja islamskog misticizma, piše knjigu u kojoj čitalac zaista ide korak po korak u susret pjesniku. Stepen po stepen do susreta s Bogom je priča o duhovnom preobražaju jedne od najvećih ličnosti iranske/islamske kulture i književnosti, i djelo koje sasvim sigurno vrijedi pročitati prije nego što pročitate bilo koju drugu knjigu o Rumiju.”
Korak po korak do susreta s Rumijem
Abdolhossein Zarrinkoub: Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, prev. Elvir Musić, Buybook, Sarajevo, 2021.
PIŠE: Ivana Golijanin
Muhammed Veled (poznatiji kao Mevlana Dželaluddin Rumi) jedan je od najvećih perzijskih pjesnika čije je književno stvaralaštvo i danas predmetom velikog interesovanja orijentalista. Napisao je desetine hiljada stihova koje se unazad nekoliko stoljeća proučavaju u vjerskim i akademskim krugovima. Značaj Rumijevog života je ogroman, a njegova poezija je posebno uticala na sufijsku misao i književnost muslimanskog svijeta. Njegovu poemu Mesnevija mnogi smatraju za mističnu verziju svete knjige Kur'an. Abdolhossein Zarrinkoub (1923–1999), iranski učenjak i istaknuti poznavalac iranske književnosti i kulture, bio je među velikim poštovaocima Rumijeve ličnosti, te nam je u opširnoj studiji Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, pokušao predstaviti svoja istraživanja o propovjedničkom i pjesničkom djelu Mevlane, upotpunjujući to zanimljivim crticama iz njegovog života. U knjizi pratimo Rumijev razvojni put od učenjaka i pravnika do pjesnika i mistika.
Stepen po stepen do susreta s Bogom čini deset poglavlja o Rumijevom životu. Prvih pet opisuje njegovo djetinjstvo provedeno u Balhu sa ocem, godine obrazovanja u medresama Haleba i isposništva, opise društveno-političke okolnosti pod najezdom Mongola zbog kojih se, putujući preko Tirmiza do Samarkanda i Harezma, Rumijeva porodica nastanila u Konyi. Ostala poglavlja su posvećena susretu sa dervišem i učenjakom Šemsuddinom Tabrizijem, Mevlaninoj poeziji i njegovom duhovnom putu, te na kraju njegovoj smrti. Zarrinkoub naglašava kako je u obimnom poetskom i besjedničkom korpusu Mevlana argumentirao svoj sud prema kojem je duhovnim usavršavanjem moguće prevladati sve različitosti i prepreke materijalnog svijeta. Ova studija se pridružuje Zarrinkoubovim knjigama Serr e Ney (Tajna trske) i Bahr dar Koozeh (More u vrču) koje se bave iscrpnom analizom Rumijeve Mesnevije.
Čudesni život pjesnika i mistika
Prisutan nedostatak činjeničnih dokaza koji se odnose na Rumijev život, kao i nedosljednosti ranih hagiografskih zapisa o njegovom duhovnom putu koji su postepeno prešli u domen mita, predstavljaju svojevrsni izazov u sastavljanju njegove biografije. Shodno tome, njegova je ličnost poprimila kvalitete ličnosti proroka čiji su život i djelo prožeti mitskim pričama. Na taj aspekt računa i Zarrinkoub pa su njegove pripovijesti o Mevlani bogate različitim situacijama čudesnog predznaka.
Rumi je bio sin Behauddina Veleda, poznatog islamskog teologa, pravnika i mistika. Porodica Veled je napustila Horasan oko 1216. godine bježeći od društvenih turbulencija i putovala po Bliskom istoku prije dolaska u Konyu 1229. godine, pred kraj zlatnog doba Seldžučkog sultanata. Rumi je u to doba redovno pohađao mekteb, a u porodičnom domu je sve više vremena posvećivao duhovnom nego materijalnom. Godinama kasnije Beha Veledovi muridi prenosili su tvrdnju da su se Rumiju još kao petogodišnjem dječaku ukazali meleci koji su se javljali Božijim robovima i da su ga obuzimala posebna duhovna stanja.
„S ocem ga je povezivala neraskidiva obostrana ljubav pod čijim okriljem je uranjao u ozračje spominjanja imena Allah, utapao se u nasladi koja je lila s bujnih zdenaca imena Allah i stapao se sa stalnim u svijetu otkrovenja i razmišljanja u stalnom sveprisustvu imena Allah. (…) Dželaluddin je još u djetinjstvu naučio da traži Onoga koji biva iznad svega što biva.“ (32)
Zarrinkoub u knjizi opisuje kako je, nakon sticanja strogog islamskog obrazovanja, Rumi krenuo očevim stopama postavši propovjednik i pravnik. Propovijedi mladog Dželaluddina bile su ispunjene ljubavnim zanosom, i s vremenom su njegova obraćanja zamijenila govore njegovog oca. On je pronalazio put do srca pripadnika svih društvenih slojeva među stanovnicima Konye. Kada mu je otac preminuo, Rumi ga je naslijedio na položaju šeika u derviškoj zajednici, a Zarrinkoub nas podsjeća kako je već u najranijoj mladosti Dželaluddin posjedovao jako veliko znanje i o religiji i o prirodnim naukama, te da je bio izrazito posvećen predavač u Konyi.
Pored Rumijeve biografije, autor u ovoj knjizi prikazuje tadašnju političku situaciju, i predstavlja nam odnos koji je država imala prema pjesnicima i misticima uopšte, pa i prema samom Rumiju i njegovoj poznatoj porodici. Harezm-šah je bio vladar sklon tiraniji, i mišljenja da o njegovoj moći ovisi sudbina cijelog svijeta, te u njegovoj državi nije bilo mjesta za učenjake, askete i šejhove tog vremena. Željni naklonosti sultana, lokalni moćnici posezali su za kojekakvim smicalicama i činili sve kako bi narušili ugled Rumijevog oca.
O prijateljstvu koje nadahnjuje
Veliki i važan dio knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom čine poglavlja posvećena Rumijevom odnosu sa Šemsom iz Tibriza, njegovom duhovnom učitelju, a koji je promijenio Rumijev život i potpuno ga preobrazio u asketu. „Njegov dolazak u Konyu ostat će trajno upamćen kao značajan događaj ne samo u povijesti Konye i seldžučkog Ruma nego i u cjelokupnoj povijesti islamske spoznajnosti i književnosti.“ (122) Šems ostavlja neizbrisivi trag na njegovo sufijsko učenje, uznemiruje Rumija, ali istovremeno i produhovljuje.
Najobimnija zbirka poezije koju je Mevlana napisao Divan-i Šems, a koja se sastoji od 36.000 stihova, posvećena je upravo njemu. U poglavljima u kojima pripovijeda o vremenu koje je Rumi provodio sa učiteljem, Zarrinkoub navodi da je Šems svojim zahtjevima pokušao da slomi Rumijev ponos. Želio je da ovaj ne robuje svom imenu i sudu naroda, zahtijevao da ga sluša, i da se kroz igru i muziku oslobodi materijalnih i svjetovnih vezanosti. On ga je čak i spriječio da nastavi učiti jer je smatrao da je učenje prepreka njegovom postizanju božanske ljubavi.
„Mevlana je u razgovoru sa Šemsom kročio u jedan novi svijet koji je bio daleko od svijeta murida i bliskih mu osoba. Slušajući Šemsove riječi, pred njim su se otvarale staze kojim je dospijevao do dalekog svijeta u kojem nije razmišljao ni o čemu drugom osim o obzorjima ponad dimenzije tjelesnosti.(…)Volio ga je najviše od svih. Volio je i njegov britki govor neopterećen kalkulacijama bilo koje vrste. Mevlana nije pronašao niti jednu drugu riječ koja bi njegova osjećanja prema Šemsu opisala bolje od riječi ‘ašk’, odnosno istinska i neprolazna ljubav iako je svoja stanja opisao aškom, znao je da ta tri harfa nisu u stanju obujmiti sav onaj zanos i svu onu naklonost koju je osjećao prema čistoj Šemsovoj duhovnosti.“ (132 -133)
Jedno pitanje koje je Šems postavio nagnalo je Rumija na razmišljanje i na tom mjestu Zarrinkoub podvlači početak promjene u njegovom životu. Upitao ga je ko je veći, Muhammed (a.s.) ili Bajezid Bistami, jer je Bistami kazao: »Hvaljen sam! Nema veličanstvenijeg od mog položaja!«, dok je Muhammed u svojoj molitvi Bogu priznao: »Hvaljen si! Ne spoznasmo te!« Mevlana je odgovorio kako je Muhammed veći jer je „Bajezid bio nestrpljiv, pa je poslije prve kapljice podvrisnuo, a Muhammed (a.s.) ispijaše more pa mu um i pribranost ne pomuti tek jedan vrč!“ Pitanje postavljeno Rumiju imalo je za cilj „protresti njega i u njegovu nutrinu unijeti zanos kojemu se toliko nadao.“
„U tom iznenadnom i po mnogo čemu sanjivom iskustvu Mevlana je u samo jednom času, nakon mnogo godina, ponovo uspio stići do svijeta otkrovenja u koji je prvi put kročio još u djetinjstvu.“ (126)
Poslije Šemsa za kojim je dugo tugovao i čeznuo, ulogu duhovnog namjesnika su za Rumijevog života imali Šejh Salahuddin Zarkub i Husamuddin Čelebi. Nakon Šemsovog nestanka Rumi se ozbiljnije posvetio poeziji. Salahuddinu Zarkub, kujundžija iz Konye, bio je narednih nekoliko godina Mevlanin najprisniji prijatelj i sagovornik. Sa njim je Rumi došao gotovo do vrhunca duhovnog sazrijevanja, i uz njegovu je pomoć dovršio Divan-i Šems. Nakon njegove smrti, Rumi utjehu pronalazi u Husamuddinu Čelebiju, koji će ga potaći da počne pisati slavnu Mesneviju, i koji će svojeručno bilježiti njene stihove.
„Mevlana u njemu ne samo da je prepoznavao uspomenu na Šemsa, a na njegovom licu Šemsov lik, već je u njegovoj pojavnosti vidio samoga Šemsa kao savršenog duhovnog učitelja koji mu je pomagao u oslobađanju od spona s prolaznošću.“ (242)
Husamuddin je za Mevlanu bio utjelovljenje uspomene na Šemsa i nasljednik starog šejha Salahuddina. On je bio nadahnuće koje je Rumija poticalo na njegovom putu ljubavi prema Bogu.
O pripovjednom posredovanju Rumijeve ličnosti i njegovog djela
Najistaknutija karakteristika knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom spoj je pripovijedanja, dokumentaristike, i istorijske analize koji je čine pouzdanom i zanimljivom za čitanje, naročito onom dijelu čitateljstva koji nije posve upućen u život autora Mesnevije. Rečenice su faktografski utemeljene, premda se autor s vremena na vrijeme ipak ogradi od povijesne istine, i naglasi da o određenom podatku iz Rumijevog života nagađa i da nije posve siguran u istinitost izrečenog. Zarrinkoub ponekad svojim spekulacijama popunjava praznine u istorijskim dokazima, i tako knjigu čini cjelovitom i čitljivom. „Knjiga je pisana tako da čitaocu dozvoli pristup vlastitoj suštini, odvoji ga od trenutka u kojem je čita i u formi priče mu ponudi priliku da i sam osjeti sve ono što je osjećao glasoviti učitelj rođen u Belhu.“ (14)
Prevodilac je uspio približiti tekst čitaocima koji nisu upućeni u sufijsku terminologiju, pa je mjesta za nejasnoće jako malo. Ova biografska pripovijest ne sadrži bilješke niti reference na druga djela, što je svakako čini prohodnijom; međutim, pojedini detalji iz Rumijevog života, naročito onog dijela koji je proveo sa Šemsom Tabrizom, su mogli biti potkrijepljeni primjerima iz njegove poezije ili nekim drugim korisnim izvorima. Postoje dijelovi u kojima bi stih mogao efektnije i uvjerljivije opisati taj važan dio Rumijevog života. Zarrinkoub u poglavljima posvećenim Šemsu piše o različitim oprečnim situacijama u kojima se našao lutajući derviš, od toga da su ga ubili Rumijevi učenici kojima je smetao, do toga da ga je ubio Rumijev mlađi sin koji je bio tajno zaljubljen u djevojku koju je Šems oženio. Zaustavljajući se na tim epizodama iz Šemsovog života, ne saznajemo više o njegovoj zanimljivoj nomadskoj i očigledno konfliktnoj ličnosti. Šems je bio svjetlost Rumijevog života i izvor ljubavi, njegova druga polovina, pa bi bilo zanimljivo čitati i o tome da li je ovaj derviš zaista postojao, ili je bio samo manifestacija Rumijevog duhovnog ushićenja.
Autor se svom čitaocu obraća intimnim tonom, kao da priča sa bliskim prijateljem, što pokazuje i njegovu posebnu privrženost Rumiju. U tom maniru se i završava ova knjiga: „Tako je živio naš Mevlana. Tako je protekao život duhovnog gospodina Belha i Ruma koji je ostavio sve s ciljem da prispije susretu s Ljubavlju.“ (377) On, istina, ponekad romantizira život slavnog pjesnika i učenjaka, ali čini se ne bez razloga s obzirom na to da su Rumijev lik i djelo odavno prešli u domen svetog. Govoreći o tome, Stepen po stepen do susreta s Bogom ne možemo posmatrati kao kritičku studiju o Rumiju već više kao omaž ličnosti kojoj je autor posvetio veliki dio svog života.
Abdolhossein Zarrinkoub, sa sveobuhvatnom analizom Rumijevog odrastanja i dostupnim izvorima o njegovom životu, istorijskih događaja njegovog vremena i učenja islamskog misticizma, piše knjigu u kojoj čitalac zaista ide korak po korak u susret pjesniku. Stepen po stepen do susreta s Bogom je priča o duhovnom preobražaju jedne od najvećih ličnosti iranske/islamske kulture i književnosti, i djelo koje sasvim sigurno vrijedi pročitati prije nego što pročitate bilo koju drugu knjigu o Rumiju.
Sadržaj je nastao u okviru projekta Bookstan on Air koji je realiziran uz podršku Goethe Instituta, Međunarodnog fonda za pomoć Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Fondacije S. Fischer i Fondacije Robert Bosch.
© Daniel Biskup, WittenbergMischa Kuball, konceptualni umjetnik, od 1977. radi u javnom i institucionalnom prostoru. Pomoću medija svjetla istražuje arhitektonske prostore i njihove društvene i političke diskurse. Reflektira različite aspekte, od kulturalnih društvenih struktura do arhitektonskih intervencija, koji naglašavaju ili nanovo kodiraju karakter znamenitosti i arhitektonsko-historijski kontekst. U politički motiviranim i participativnim projektima preklapaju se javni i privatni prostor. Omogućava se komunikacija između učesnika*ca, umjetnika, djela i urbanog prostora.
