Publikacija koju je objavila fondacija Heinrich Böll “Shrinking Spaces in the Western Balkans” govori o globalnom fenomenu sužavanja prostora djelovanja aktera civilnog društva. U videu govore direktorica fondacije Heinrich Böll Marion Kraske, Nihad Kreševljaković (Mess), Aleksandar Trifunović (BUKA) i Inela Hadžić (Sarajevski Otvoreni Centar).
Kategorija: Muzika. Umjetnost. Kultura. Akcija.
muzika, umjetnost, kultura, akcija
Satirična komedija Aleša Kurta, ”TEFERIČ”, na sceni Kamernog teatra 55
- decembra, u 20:00 satiu Kamernom teatru 55, će biti izvedena predstava pod nazivom ”TEFERIČ”.
Predstava ”TEFERIČ” je komedija koja se vrlo vješto, i bez dlake na jeziku, razračunava sa vlašću. Na svim nivoima. Nije važno to što je vremenski smještena u doba turske vladavine na ovim prostorima. Još manje je važno što su glavni likovi seljani nekog malog i beznačajnog sela.
Ono što ovaj tekst čini bezvremenim je upravo to što on savršeno rezonira sa današnjim vremenom, sa današnjom vlašću i njenim (ne)odnosom spram svojih podanika, sa ulizivačkom sviješću potkazivača i sitnih vlastodržaca, mitom, korupcijom i nesvakidašnjim nepotizmom koji, neuništiv i vremenom nenačet, ostaje isti sad, kao i prije nekoliko stoljeća.
”TEFERIČ” je satira o vlasti i kandžiji. Jedno selo u zabiti je na meti svakojakih haramija, oslobodilaca, kadija i juzbaša. Selo je metafora za Bosnu, onakvu kakvu je svako u sebi može raspoznati (ako baš mora). Ovo je priča o strahu. Strahu od vlasti, ali i o dubokom strahu od bilo kakve promjene.
Predstava ”Teferič” je premijerno izvedena 7. marta 2015. godine, povodom obilježavanja dana osnivanja Teatra i devedeset godina od rođenja Derviša Sušića.
Pozivamo vas da dođete u Kamerni teatar 55, 17. decembra u 20:00 sati!
Predstava ”HELVEROVA NOĆ” u Kamernom teatru 55!
- i 16. decembra, u 20:00 satiu Kamernom teatru 55, će biti izvedena predstava pod nazivom ”HELVEROVA NOĆ”.
”Helverova noć” je predstava nakon koje ćete ostati bez teksta i predstava za koju tvrde da i ako je pogledate dva puta, malo je.
U predstavi igraju izvanredna Mirjana Karanović i Ermin Bravo.
Ista je premijerno izvedena 2004. godine. Doživjela je brojna izvođenja kako u matičnoj kući, tako i na mnogim drugim scenama u BiH, regiji i u svijetu, te predstavljala našu zemlju na internacionalnim festivalima na kojma je osvojila toliki broj nagrada da je dobila epitet internacionalno najnagrađivanije predstave bh. teatara.
Devedesetminutnu izvedbu u teatrima publika prati bez glasa, a nakon završetka predstave glumce sa scene ispraća ovacijama.
Radnja se odvija tridesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj, u vrijeme fašizma. Riječ je o univerzalnoj temi koja se ne odnosi samo na fašizam, nego na totalitarizam uopšte, a predstava na vrlo iskren, intiman i potresan način govori o svim egzistencijalnim i esencijalnim tjeskobama.
Pozivamo vas da dođete u Kamerni teatar 55, 15. i 16. decembra u 20:00 sati i sami se uvjerite u genijalnost ”Helverove noći”.
UZAVRELI GRADOVI EVROPSKA PRIJESTONICA KULTURE U BIH
Iako je Evropska prijestonica kulture (EPK) najdugovječniji i najpoznatiji kulturni program Evropske unije, gradovi iz Bosne i Hercegovine tek su nedavno dobili priliku da se prijave za tu prestižnu titulu. Iako je jedna prilika za kandidaturu 2021. godine propuštena, naredna se otvara za manje od godinu dana: već na jesen 2017. bit će objavljen poziv na koji se mogu prijaviti i bh. gradovi.
Koliko su bh. gradovi spremni za ovaj poziv? Koliko ih ispunjava osnovni uslov za prijavu: posjedovanje kulturne strategije? Usuđujemo li se misliti o kulturi u bh. gradovima u narednih deset godina? Šta bh. gradovi trebaju uraditi već sada, u iščekivanju poziva? Kakvo je u tom pogledu iskustvo Novog Sada, grada koji će ponijeti titulu EPK u 2021. godini? Šta očekuje Zenicu kao prvi bh. grad koji je zvanično najavio kandidaturu za EPK? – to su samo neka od pitanja o kojima će biti riječi na javnoj tribini „Uzavreli gradovi: Evropska prijestonica kulture u BiH“, koja će se održati 16. decembra 2016. godine, u 18h, u Umjetničkoj galeriji BiH.
Centralni dio tribine bit će panel na kome će učestvovati:
- Lazar Jovanov, član tima EPK Novi Sad 2021,
- Ivana Volić i Goran Tomka, autori kulturne strategije Novog Sada,
- Biljana Čamur–Veselinović, pomoćnica Ministra za nauku i kulturu pri Ministarstvu civilnih poslova BiH,
- Zijad Softić, načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti i socijalnu zaštitu Grada Zenice,
Panel će moderirati Hazim Begagić, direktor Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i kulturni menadžer.
Pozivamo široki krug protagonista da se što adekvatnije informiraju o šansama koje nudi program EPK.
Ovom tribinom „Akcija“ Sarajevo nastavlja informativnu kampanju „Evropska prijestonica kulture – Šansa za strateški razvoj kulture u BiH“, započetu sličnom javnom tribinom na kojoj su, u maju o.g., program EPK prezentirali članovi EPK tima RIJEKA 2020. Nakon tribine Akcija je predstavila program EPK u gradskim upravama diljem BiH (Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Mostar, Trebinje, Tuzla i Zenica), nakon čega je uslijedila i najava prve bh. prijave za EPK, iz Grada Zenice.
Tribina se organizira kroz projekat održivosti civilnog društva u BiH koji realiziraju Centri civilnih inicijativa (CCI) i Centar za promociju civilnog društva (CPCD), a koji je podržan od Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Ne objašnjavaj mi rat
PIŠE: Boris Čović
Dovoljno smo inteligentna bića da opravdamo sve loše što se dešava u svijetu, ako nama to ide u korist ili nam na neki način pere savjest. Dosegli smo dovoljan stupanj razvoja da lako možemo da skrećemo fokus sa bitnih stvari na one manje bitne, spinujemo, manipuliramo i iskorištavamo neutemeljenu, a naizgled pravilnu argumentaciju, da operemo ruke od najstravičnijih stvari koje se oko nas dešavaju.
Lijepimo na sebe hiljade slojeva identiteta kako bi prikrili onaj najranjiviji i onaj koji dijelimo sa svakim drugim homo sapiensom na ovoj planeti – identitet ljudskosti. Trudimo se biti drugačiji od svih ostalih, izmisliti različitost koja nam može pomoći da si lakše objasnimo zašto nekome činimo loše. Jer bi u suprotom osjećali bol kao da loše činimo sebi.
Svojima radije nazivamo i bliskije doživljavamo pretke deset generacija unazad, koji su sasvim slučajno bili iste nacije, negoli vršnjake od kojih nas razlikuje samo ta jebena slučajnost rođenja na drugom kraju planete.
Ne podržavamo ubijanje, ali ga znamo opravdati. Ne volimo gledati krvoproliće, ali ga možemo objasniti. Ne toleriramo nasilje, ali navijamo za ”svoje” kad se ono desi.
Geopolitičke prilike, strateški položaj, frontovi, nacije, religije, vojske, dugovi, nafta, novac, istok, zapad, UN, NATO, Amerika, Rusija i svi ostali dekorativni argumenti u trenucima kada ti pod nogama eksplodira granta nisu bitni. Zauzimanje strana, traženje opravdanja u povijesti, ko je koga prije i kada zauzeo, oteo, kupio, prodao, tražio, napao, kada ti iznad glave rokaju rakete nije bitno. Nije bitno ni to da ljudi ubijaju. Bitno je da ljudi UMIRU.
Ja želim da živim u svijetu u kojem, kada se sranje dešava, ne tražimo opravdanje za sranje već način kako da ga zaustavimo. Ne zauzimamo strane već sprečavamo da se potreba za zauzimanjem strana ikada više javi. Ne objašnjavamo geopolitičke prilike već imamo nula tolerancije na krvoproliće. Ne učimo djecu da su ”naši” morali ”njihove”, već da se to nikada više ne smije desiti. Mnogo jako da želimo mir, ali da jednako jako NE ŽELIMO rat i krvoproliće.
Neko je danas bio u Auswitzu i palio svijeće za one koji su tada pobijeni, dok je jedan dio svijeta gorio. Ako nastavimo ovako, za 50 godina će neko paliti svijeće u Siriji za one koji su danas pobijeni, a neki drugi dio svijeta će goriti u tom istom trenutku. I tako u nedogled.
“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout
Mirza Ajnadžić
“Mom! Why are you taking me to pee from aunt's window? She'll be mad!” – I can just imagine what was going through my mom's head when I told her this in a pitch black dark on our walk over Grebak so called Path of Life (forgive me if I got the translation bad). I can remember now as clear as it was back then asking my mother if she can can take me to pee. I was hallucinating, but still to this day I see myself pissing from my aunt's window in Gorazde. I was five, it was around 3 a.m. and we were a part of a group traveling from Gorazde (Bosnia and Herzegovina) to Zenica where my uncle and his family were. My mom just gave birth to my sister who was born in Gorazde and was the first “War Baby”. Everybody knew that my sister has the habit of sucking her thumb finger and that she refused any kind of pacifier but still people would show up every day on our doorstep to bring a new one.
“Here, I found this. Maybe she'll take this one.” – People, who saw this as their rescue mission, would say.
The result? Always be the same. She would take it for a few seconds, spit it out and her thumb was back in her mouth. She will probably hate me for saying this – but to this day when she is nervous she would address to her thumb as a problem solver.
My mother could barely walk during this 70+ kilometers path. Being the slowest in the group, which also consisted of elderly people, you would hear them wondering how come she still keeps pace with them even though she arrives last on every next resting station.
My story of traveling across Grebak could be written only if I would to write a book. For some years I have a plan of collecting all of the memories from my parents and compare it to my own since some of the things I “remember” didn't happen at all. It would be so interesting to compare this from my point of view.
However, the war was my reality, and I didn't know about any other. I can't remember being too sad, or too scared for that matter. I can remember being hungry most of the time but that didn't stick with me as a problem. And again, it was a reality. People get used to all sort of things, and accept them as normal. I guess I can thank my parents for protecting me the best they could.
The only time I remember being scared was some years later in Sarajevo when my mother went out for some drinking water and the bombing started. My sister, who was 2-3 years old at that time, and I were inside our flat. I tried to comfort her.
“Mom will be back soon! The bombing is not close to us.” – I whispered like the bombs can hear me.
I was 7 or 8 years old – of course I was comforting myself and she probably didn't know what was happening. Mom did come back. She came back from much scarier situations. Hack it was my mother – one of the toughest, if not the toughest, people I know to this day. I remember her coming home covered in bruises because some men tried to cut the line while the Red Cross or some similar organization gave humanitarian help. She didn't want to step aside so she fought with them. She got our food even though she came home like she was on a war frontline.
Come to think about it – it was a frontline. It was a frontline when she made a soldier to drive three of us in a van because she had only one mission – to save me and my sister. Soldier got into a trouble afterwards because he had clear orders not to take anyone. She came as a winner from that frontline every time we had something to eat. Every day that we survived. Every song that she taught me. To this day I can only spell Azbuka (the Cyrillic alphabet) by singing it because she taught me that way.
Women, children and old men are always on a front line of any war. My frontline wasn't too tough because my mother and father were there to protect me. I wasn't wondering why doesn't the World, Europe or anyone else react to what is happening to us.
I bet she did every day. I bet that every women and men these days in Aleppo are asking themselves the same question. For years people in Syria, Palestine, Nigeria and all around the world in conflict zones are wondering the same when they have a time to think from all the killing around them.
“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout.
Not realizing that we see, we just choose not to. Some of us hoping and maybe partly hating ourselves, as I am right now, that some social media writings will help.
I'm writing this in English because of my English speaking friends, and hoping that this way more people will read. I know that after I rest my keyboard I'll finish my coffee and go on with my life embarrassed. Hoping that today is going to be the day that someone will choose to hear as someone chose to hear us some two decades ago.
Odabrani najinovativniji nastavnici i nastavnice u BiH
Na svečanosti održanoj u Domu mladih u Sarajevu, u petak 09.12.2016. godine, uručene su nagrade najinovativnijim nastavnicima i nastavnicama u BiH. U organizaciji Centra za obrazovne inicijative Step by Step, nagrade i priznanja dobilo je 50 nominovanih, i to po 10 u pet različitih kategorija. Ukupni pobjednici u navedenim kategorijama u 2016. godini su:
- Predškolski odgoj i obrazovanje: Desanka Pandilovski i Biljana Arsenović, Bijeljina
2. Osnovno obrazovanje – razredna nastava: Amela Mešić, Donja Mahala, Orašje
3. Osnovno obrazovanje – predmetna nastava: Duško Krsmanović, Foča
4. Srednje škole – Haris Hamzić, Sarajevo
5. Stručni saradnici/ce – Emina Alešević, Bužim
IN godišnja nagrada za nainovativnije odgajatelje i odgajateljice, učitelje i učiteljice, nastavnike i nastavnice, te stručne saradnike i saradnice, želi prepoznati, nagraditi i promovisati one pojedince i pojedinke koji daju nemjerljiv doprinos razvoju odgoja i obrazovanja, predane i posvećene profesionalce koji svaki dan u vrtiću ili školi pretvaraju u čarobnu avanturu učenja i otkrivanja. Naredne godine, komisiju za izbor najinovativnijih nastavnika sačinjavaće dobitnici najviših priznanja dodijeljenih 2016. godine.
COI Step by step se zahvaljuje svima koji su se prijavili i učestvovali, ali i svim drugim nastavnicima i nastavnicama koji svojom ljubavlju, entuzijaznom i profesionalnošću svakodnevno mijenjaju svijet i čine ga ljepšim mjestom za svako dijete.
Nastavnici su važni!

”BAJKA KOJU IDIOT PRIČA” – Večeras u Kamernom teatru 55
U Kamernom teatru 55, će biti izvedena predstava pod nazivom ”BAJKA KOJU IDIOT PRIČA”. Predstava je inspirisana skicama za dramu Lane Bastašić.
”Bajka koju idiot priča” zamišljena kao ozbiljna komedija, ozbiljno napravljena kao jedna vrlo neozbiljna komedija. Mitovi, legende, kultne ličnosti, nebeske sekretarice, Mali Princ i jedan veliki birokratski nesporazum, samo su djelić kaleidoskopa neispričane Bajke. Ko je priča, i kome? Dođite i sami otkrijte.
U predstavi igraju: Zana Marjanović, Vanesa Glođo, Dragan Jovičić, Admir Šehović i Moamer Kasumović.
Ne preostaje vam ništa drugo, nego da dođete u Kamerni teatar 55 u ponedjeljak, 12. decembra u 20:00 sati i sami se uvjerite u maštovitost ove predstave.
O predstavi :
BAJKA KOJU IDIOT PRIČA govori o izgubljenom identitetu. Nepoznati čovjek se budi na onom svijetu i shvata da se ne sjeća ko je. Prilaze mu Bog i predstavnici raznih ideologija i svjetonazora i pokušavaju ga obrlatiti da ode sa njima. Da pristane na njihova pravila. Da zaboravi ko je i prihvati nametnutu i ponuđenu verziju sebe i svjetonazora. Da se potčini. Da se odrekne sebe. Borba traje do samoga kraja, a rezultat je u najmanju ruku neočekivan. Barem po bogove.
Kriza identiteta je, za mene, jedna od najvećih posljedica događanja iz bliske prošlosti Bosne i Hercegovine, najveći uzrok stagnacije u sadašnjosti i velika kočnica za budućnost. Ovaj komad je priča o tome. Priča o čovjeku koji se ne sjeća svog identiteta i o nečovjecima koji mu ga nameću. Glavni lik je personifikacija Bosne i Hercegovine, koja pokušava da počne jedan bolji život, konstantno ometana svojatanjima s raznih strana. Na putu do sebe susreće raznorazne ideologije, zablude, ideje, da bi na kraju shvatio da pripadnost radi pripadnosti ne može i neće dovesti do životnog ispunjenja i društvenog progresa.
Predstava “Bajka koju idiot priča” je bajka za odrasle kroz koju fantastični ansambl, na zabavan način, kroz cirkuske tačke, pjesme i koreografije, nudi pozitivno razrješenje za našu budućnost.
Mišljenja sam da u moru loših stvari, koje nam se konstantno dešavaju, pozorište ne smije kroz patnju, prijetnje i zastrašivanja pričati o problemima kojih su već svi svjesni. Pozorište, ali i kultura generalno, moraju biti ispušni ventil današnjih generacija. Moraju biti mjesta i platforme koje su kao sigurna kuća za sve one koji žele da pogledaju i dožive nešto ljepše od trenutne situacije u kojoj se nalaze, ali i shvate da je to ljepše moguće ukoliko to svi zajedno dovoljno želimo. A svi to želimo, kako god se zvali i kome god pokušavali da pripadamo.
Emir Kapetanović
reditelj
Teatar je magičan. To je svijet u koji se može ući jedino kroz ogledalo. Tu je, a nije. Postoji, a nestvaran je. Ako se lik udari u predstavi, ostaće mu modrica i u stvarnom životu, a opet, nije se udario glumac, već tamo neki poznati neznanac. Neki IKS.
Htjeli smo da vam ispričamo jednu bajku. Htjeli smo je početi sa ‘bio jednom jedan…’. Ali nije bio… i nije bio samo jedan. Jer je živio ovdje. A ovdje ne možeš biti. Moraju te prvo svrstati. U ove, ili one. Njihove, ili naše. Moraš znati da li mučeš, ili mekećeš.Da li laješ, ili blejiš.
I uvijek moraš znati koja ti je omiljena boja. Jer, ne daj Bože, da je ona druga. Ta ne valja. Tako da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je. A, opet, moramo.
Htjeli smo je ispričati hrabro, iskreno i maštovito, a onda su nam rekli da ovdje nema budžeta za takve stvari. Da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je, a opet moramo. To je nešto što je jače od nas. To je teatar. A on je magičan.
Vedran Fajković
dramaturg
Tajna džema od malina zatvara pozorišnu godinu Scene MESS
Posljednji mjesec u 2016. godini Scena MESS će obilježiti sa pet predstave koje će igrati ukupno devet puta u Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu. Decembarski repertoar je u četvrtak 8. decembra u Bitef teatru zvanično otvorilo igranje predstave “Aveti“ reditelja Andreja Nosova, dok će igranja u Sarajevu večeras u Kamernom teatru 55 otvoriti predstava “Koncert ptica“ Aleša Kurta.
U ostatku repertoara predstava Aveti će 24. decembra gostovati u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, dok će sarajevska publika u Sarajevskom ratnom teatru imati priliku pogledati predstave domaćih produkcija. Komad “Bio je lijep i sunčan dan“ Tanje Miletić-Oručević publici će se predstaviti u ponedjeljak, 12. decembra dok će nova igranja 15. i 16. decembra imati i predstava “Brašno u venama“ Borisa Liješevića. Pozorišnu godinu zvanično će zatvoriti nova igranja predstave “Tajna džema od malina“ rediteljice Selme Spahić i to 26., 27. i 28. decembra.
Ulaznice za predstavu “Koncert ptica“ moguće je rezervisati pozivom na broj 033 550 476 ili putem maila rezervacije@kamerniteatar55.ba dok je ulaznice za ostale predstave koje će igrati u Sarajevskom ratnom teatru moguće rezervisati pozivom na broj 033 664 070 ili slanjem poruke na Facebook stranici SARTR-a https://www.facebook.com/sartr1992/.
Više o aktivnostima Scene MESS možete pronaći na www.mess.ba.
Predstava ‘KONCERT PTICA’ u Kamernom teatru 55
U subotu, 10. oktobra, u 20:00 sati u Kamernom teatru 55, će biti izvedena predstava pod nazivom ”KONCERT PTICA”, rađena po tekstu Dževada Karahasana.
Humor je odraz inteligencije, a smijeh je odlika intelektualno razvijenih oblika života. U našem slučaju – ptica. Od Gavrana koji drži političke govore, do Sove koja čita ‘Šumske novosti’. Humor je dijamant za koji se nekada mora malo i zaprljati. Per aspera ad astra, a smijehom do suza…
Tekst je napisan kao svojevrsna parodija kojom autor na jedan vrlo rafiniran način ismijava ljudsku sujetu, želju za vlašću, kao i samu srž naše ljudskosti, koja, ogoljena i razotkrivena, ostaje isprazna, tašta i okrenuta sebi.
Na 30. Susretima kazališta/pozorišta BiH u Brčkom predstava je osvojila sljedeće nagrade:
Tatjana Šojić – Grand Prix Susreta za najbolju žensku ulogu, Adisa Vatreš – nagrada za kostim i Dževad Karahasan – nagrada za najbolji dramski tekst bosansko-hercegovačkog savremenog pisca.
Režiju predstave potpisuje Aleš Kurt, a dramarturg je Vedran Fajković. Uloge tumače: Tanja Šojić, Mirsad Tuka, Senad Alihodžić, Amar Selimović i Aida Bukva.
Ne preostaje vam ništa drugo, nego da dođete u Kamerni teatar 55 u subotu, 10. decebra u 20:00 sati i sami se uvjerite u maštovitost ove predstave.
