Vijesti iz Centra – Stranica 98 – eFM.ba – jedini radio za urbanu gerilu

Osiguran posao za 96 marginaliziranih žena

USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama žena podržao je pokretanje i razvoj 96 biznisa marginaliziranih grupa žena.

Riječ je o biznisima koje su pokrenule žene s invaliditetom, majke osoba s invaliditetom, žene iz ruralnih područja, žrtve nasilja te nezaposlene mlade žene u Konjicu, Tesliću, Tešnju, Zvorniku, Rudom, Prijedoru, Livnu, Kalinoviku i Visokom.

Proces podrške razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena počeo je početkom 2017. godine, a rezultati su vidljivi već sada kroz značajno povećanje kućnog budžeta i otvaranje novih radnih mjesta.

Biznisi su pokrenuti u oblasti poljoprivrede, stočarstva, uzgoja voća, proizvodnje i uslužnih djelatnosti, a pokretanje i razvoj biznisa značio je i značajno uvećanje kućnog budžeta, jer je uglavnom riječ o jedinom prihodu.

Svih 96 žena vlasnice su pokrenutih biznisa, a u rad su indirektno uključeni i članovi/ice porodice tako da govorimo i o značajno većem broju angažovanih.

Pokrenuti biznisi uglavnom imaju tendenciju rasta zbog čega se očekuje da će kroz pomenute podržane biznise biti otvorena i nova radna mjesta za stanovnike lokalnih zajednica u kojima je ovaj program realizovan.

Jedan od ciljeva je i povećati udio žena na tržištu rada u Bosni i Hercegovini koji trenutno iznosi 43 posto i najniži je u regiji, a nizak je i u odnosu na svjetski prosjek od 52,5 posto.

Žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca, a malo njih se odlučuje upustiti u svijet poduzetništva. I kada se žene bave biznisom, uglavnom su to tradicionalni sektori trgovine ili uslužnih djelatnosti. Postoji ogroman neiskorišteni kreativni potencijal među ženama, pa je važno ohrabriti ih da pokrenu samostalni biznis, i tako pomognu sebi, svojoj porodici, ali i široj zajednici.

Pokretanje biznisa finansirano je kroz Fond za podršku razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena koji su u omjeru 50:50 finansirali Program podrške marginaliziranim grupama Američke agencije za međunarodni razvoj USAID i jedinice lokalne uprave u kojima su biznisi pokrenuti, a za finansiranje je osigurao 680.000 KM.

Kreiranjem Fonda između USAID/PPMG i partnera nastoje se stvoriti prilike za održivi razvoj preduzetništva marginaliziranih grupa žena, kroz poticanje na samozapošljavanje, te njihovo veće i lakše uključivanje u poduzetništvo i kreiranje novih radnih mjesta.

Volim, dakle, bunim se!

Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC

Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.

Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.

Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.

“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.

Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.

“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.

Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.

“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.

“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.

Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?

“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.

“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.

“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.

“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.

Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.

“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.

“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.

Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.

“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.

Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.

“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.

Golgeterka i likovni genije iz Karakaja kod Zvornika

http://www.zasvakodijete.ba

Jovanin san je da zaigra u fudbalskoj reprezentaciji BiH, dok Đorđe sanja samostalnu izložbu i likovnu akademiju

Jovana Stevanović je fudbalerka ŽFK ‘Radnik’ iz Bijeljine, trenutno je s 25 golova druga na listi golgeterki kadetske Premijer lige BiH, a njen klub je ubjedljivo prvi na tabeli i ozbiljne su kandidatkinje za šampionsku titulu. Početkom februara Jovana ide i na reprezentativni kamp u Zenicu, a san joj je da jednog dana zaigra za reprezentaciju.

Jovanin brat Đorđe je veoma talentovan slikar kojem su grafitna olovka i papir dovoljni da napravi remek-djela hiperreralizma. S crtanjem je počeo sam, slijedeći svoj talent i osjećaj, a tek odnedavno je krenuo na časove slikanja Slikarske radionice ‘Paleta’ u Zvorniku i nada se nastavku školovanja na Likovnoj akademiji.

Posjetili smo Đorđa i Jelenu u njihovoj kući u mjestu Karakaj kod Zvornika gdje žive s roditeljima Ilinkom i Draganom. Đorđe ima 17 godina i učenik je drugog razreda Tehničkog školskog centra u Karakaju, a 14-godišnja Jovana ide u osmi razred osnovne škole.

“Đorđe i Jelena ne čuju od rođenja što im je otežalo i razvoj govora. Pohađaju školu redovno, ali po prilagođenom programu, odlično su prihvaćeni u školi i društvu, Đorđe u slikarskoj radionici a Jovana u klubu, i nismo se susretali s nekim većim problemima. Pronašli su se u slikanju i fudbalu, oboje su posvećeni do kraja onome što rade i milina ih je gledati”, kaže mama Ilinka dok nam Đorđe pokazuje neke od fenomenalnih radova a Jovana brojne medalje i priznanja koje je osvojila među kojima statua za ‘Najbolju fudbalerku’ i diplomu koja potvrđuje da je među najboljih 15 sportista i sportistkinja Zvornika za 2016. godinu.

Portreti koje slika Đorđe i koji ‘samo što ne progovore’ očarali su prvo njegove drugare i profesore u školi u koju ide, a preko Komisije za socijalnu zaštitu i inkluziju Zvornik osnovane kroz “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji je finansirala Vlada Kraljevine Holandije, a provele agencije Ujedinjenih nacija UNDP, UNICEF i UNHCR, o njegovom radu upoznati su i u Gradskoj Upravi Zvornika koja kroz rad ove Komisije dolazi u susret sa mladim ljudima kojima je potreban dodatni podsticaj da iskažu talente. Odmah su reagovali i u ovom slučaju i povezali Đorđa sa slikarom i pedagogom Jovom Lalićem i podržali njegovo uključivanje u Slikarsku radionicu ‘Paleta’ u Zvorniku.

“Đorđe je dugo radio sam i više za sebe, tu i tamo bi uradio neki portret po narudžbi, a sada kad su ga prepoznali preko opštinske komisije došao je u centar pažnje, mediji su pisali o njemu, a postoji i velika šansa da dobije podršku za dalje školovanje”, kaže mama Ilinka dodajući kako su ih kontaktirali i sa Univerziteta “Slobomir” i iskazali spremnost da podrže Đorđa u studiranju na njihovoj Akademiji umjetnosti:

“Likovna akademija i izložba su mu san, kao što njega i Jovanu podržavamo u svemu, uradićemo sve što možemo i da i taj san ispuni, što je vjerujemo uz obećanu podršku moguće”.

Do prve izložbe, Đorđe svoje radove predstavlja na svom Instagram profilu gdje prati i radove drugih umjetnika, i posebno mu je drago kada neko od njih stavi ‘like’ ili neki komentar na njegov rad. Na svom profilu je napisao kako je umjetnost njegov život i kako mu je cilj da inspiriše one koji ga prate.

“Svijet mi je rekao da ne mogu biti ja, pa sam uzeo olovku i napisao riječi: ‘Ja mogu’”, stoji na njegovom profilu.

Dok se Đorđe ne odvaja od olovke i papira, Ilinka i Dragan kažu kako Jovana od malih nogu voli samo fudbal, gleda utakmice i “samo da joj je da trči za loptom”: “U Karakaju se djevojčice skupile i osnovale klub, počele igrati, brzo su je primijetili iz ‘Radnika’ i pozvali je u Bijeljinu da igra kod njih, prošle godine su umalo osvojile titulu, igrale su derbi sa Sarajevom, a Jovana je bila prva na listi s najviše postignutih golova. Ove godine ih niko ne može stići na tabeli a Jovana je sad druga na listi”, priča mama Ilinka.

Tata Dragan kaže da ne žali truda koji su on i mama Ilinka i pored ne baš najbolje finansijske situacije u kojoj se nalaze uložili i ulažu kako bi Jovana mogla ići na treninge, i Đorđe odnedavno u slikarsku radionicu.

“Na početku smo plaćali prevoz do Bijeljine, onda sam digao neki kredit da kupim auto, sad je vozim do Branjeva gdje je sačeka trener i vozi u Bijeljinu. Ne možemo je voziti baš na svaki trening, ali ona to nekako nadoknadi. Igra špica, redovno postiže golove i kad je gledamo kako igra zaboravimo na sve poteškoće s kojima se susrećemo”, kaže tata Dragan.

“Oboje imaju ugrađen kohlearni implantat koji im omogućava da čuju, ali kad Jovana igra mora skinuti vanjski dio kako se ne bi oštetio, a Đorđe za slikanje treba potpunu tišinu i odlazi u svoj svijet tako da dok slika i on isključi aparat kako bi se potpuno posvetio slikanju. Jovana dok igra reaguje na okolinu, na sudijsku pištaljku i saigračice”, pričaju nam Ilinka i Dragan.

“Imaju našu punu podršku, i poručila bih svim roditeljima da podrže djecu u onome što vole, da ih ne obeshrabruju i da budu uz njih!”, kažu Ilinka i Dragan dodajući da je u svemu jako bitna i podrška sredine koja što je senzibiliranija omogućava bolje okruženje za svako dijete.

Od 2013. godine UNDP, UNHCR i UNICEF uz podršku Vlade Kraljevine Holandije realizirali su “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji obuhvata opštine Milići, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica, kao i grad Zvornik. UNICEF BiH bio je zadužen za komponentu “Jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije” na području ove regije unutar čega i za rad na uspostavi opštinskih komisija za socijalnu zaštitu i inkluziju, operativnih timova, izradi akcionih planova za svaku opštinu sa ciljem jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije, jačanju kapaciteta predškolskih ustanova, uključivanju djece i mladih u sport i drugih aktivnosti što je doprinijelo činjenici da su ove zajednice danas postale senzibilizirane i da je inkluzija zaživjela ne samo u školama, već i u samim zajednicama koje su danas i same inkluzivnije nego na početku provedbe Projekta.

Počinje 6. Merlinka festival u Sarajevu

Sarajevski otvoreni centar će 27. i 28. januara organizovati i ugostiti po peti put u Sarajevu, u Art Kinu Kriterion, Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se već 8 godina organizuje u Beogradu sa idejom promocije filmove koji se bave LGBT temama. I ovogodišnja Merlinka u Sarajevu ima drugačiji program od beogradske – filmovi će biti prikazani premijerno, imaćemo izložbu, razgovaraćemo o tijelima u javnom prostoru, ugostićemo House of Flamingo i njihov spektakularni drag show, a Festival će zatvoriti veliki party.

Festival u petak, 27. januara u 18h, otvaramo izložbom fotografija Nine Đurđević „17:15“, koja prikazuje trans i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića. Zatim slijedi pretpremijera kratkog filma „Neizgovoreno“ Elme Islamović. U pitanju je dokumentarna priča o mladim lezbejkama i gejevima u Bosni i Hercegovini koje roditelji ne/prihvataju, priča o komunikaciji sa roditeljima, o tome šta je to zbog čega se stvaraju zidovi i čega se zapravo plašimo. Nera, jedna od učesnica filma, upoznaje nas sa svojom porodicom. Veče nastavljamo filmom „Zauzmi pozu“, koji donosi priču o Madoninim igračima. Godine 1990, sedmorica mladi igrača pridružilo se Madoni na njenoj najkontraverznijoj „Blond Ambition“ turneji. I na pozornici i u filmu Truth or Dare oni su pokazali kako neko treba da izrazi sebe. Sada, 25 godina kasnije, oni otkrivaju istinu o životu tokom i nakon te turneje. Zauzmi pozu je dramatična priča o pobjeđivanju srama i pronalaženju hrabrosti da se bude ono što jesi. Prvo veče festivala završavamo uz druženje i koktel.

Drugog dana festival počinje u 16h revijom kratkih filmova i razgovorom na temu „Naše lično je i političko“. Biće prikazana tri kratka filma. Prvi film je „I know you are but what am I?“ bh. dokumentarni film Nađe Sinić o transrodnoj osobi po imenu Kris. Način na koji kamera prati Krisa kroz razna okruženja svjedoči jednoj veoma privatnoj priči. On koristi svoje umjetničko stvaralaštvo kako bi prikazao i objasnio sebe na čemu se i zasniva priča filma. Drugi film je „Tranzicija“srbijanske rediteljice Milice Tomović. Dva dana pred odlazak u Ameriku, Jana koristi vrijeme da se pozdravi sa svojim bendom, prijateljima, bivšom djevojkom i porodicom. Svi oni dijele osjećaj žaljenja dok se opraštaju sa njom, ali opet i sreću zbog njene svijetle budućnosti u Mičigenu, gdje je primljena na postdiplomske studije. Jedino njena sestra zna istinu, a to je da Jana ne odlazi iz zemlje zbog studija, ona odlazi iz zemlje da bi promijenila svoj pol. Jana ima dva dana da se oprosti sa svojim životom. Treći film je „Golo tijelo“, brazilski hibrid dokumentarca i fikcije, u kojem režiser pokušava da dokumentuje kako se ljudi odnose prema svojoj nagosti i prema sopstvenim tijelima.

Panel – Naše lično je i političko – počinje u 17h. O izlaganju u javnom prostoru i svom radu razgovaraju Nera Mešinović, aktivistkinja iz BiH, Nina Đurđević, fotografkinja iz Hrvatske i članovi House of Flamingo.

Od 18h publika će moći da pogleda hrvatski dokumentarni film „Bolesno“, Hrvoja Mabića. Priča prati Anu, koja je sa 16 godina bila zatvorena u psihijatrijsku ustanovu pristankom svojih roditelja kako bi je izliječili od homoseksualnosti. Nakon pet godina ona je slobodna i traži djevojku koja će je voljeti uprkos njenom PTSD-u / posttraumatskom stresu. I nalazi takvu djevojku u Martini. Vjerile su se i planiraju vjenčanje. Ali uprkos svemu, Martinino strpljenje je pri kraju jer joj je jasno da umjesto da se fokusira na izgradnju sadašnjeg života sa Martinom, Ana je fokusirana na svoju traumatsku prošlost. Bolesno je priča o ljubavi, izdaji, osveti, opraštanju.

Od 20h gledamo njemačku komediju-dramu „Gdje si krenuo, habibi?“ Tor Ibena. Riječ je o Ibrahimu koji se zaljubljuje u Aleksandra, Nijemca, kriminalca i kečera koji je strejt, ali između njih se stvara prijateljstvo koje nadilazi obojicu.

Specijalne gošće festivala su House of Flamingo, a njihov drag show počinje u 22h. Nakon što su osvojile Srbiju i Sloveniju, House of Flamingo hrabro koračaju dalje ka svom prvom gostovanju u Bosni i Herecegovini. Colinda Evangelista, Entity, Roxanne i Spazam Orgazam po prvi će put raširiti svoja krila ispred sarajevske publike, koja će dobiti svoj život, smrt, zatvorsku kaznu i prijeko potreban zalogaj glamura. Festival zatvaramo velikom žurkom na kojoj muziku pušta DJ Van der Saint (K.I.L. DIGITAL), uz čije zvuke nastavljamo da slavimo queer kulturu do kasno u noć.

Dan otvorenih vrata Mostar i Sarajevo UWC Mostar

U subotu, 27. januara Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWC Mostar) organizuje “Dan otvorenih vrata“ u Mostaru i Sarajevu.

Događaj je namijenjen svim srednjoškolcima i njihovim roditeljima koji žele saznati više informacija o UWC stipendijama i uslovima selekcijskog procesa.

U Mostaru će se Dan otvorenih vrata održati u zgradi Gimnazije Mostar sa početkom u 12:00h, dok će se za posjetioce u Sarajevu ovaj događaj održati u prostorijama organizacije Humanity in Action sa početkom u 11:00h.

Posjetioci će se tokom dana moći pobliže upoznati sa svim dijelovima života na Koledžu, uključujući akademski program, volontiranje u lokalnoj zajednici, te život u internatskom smještaju. Za sve upite u Mostaru na raspolaganju će im biti profesori i učenici UWC Mostar. Također će biti dostupni i aplikacijski formulari i brošure, a moći će razgledati učionice i laboratorije u kojima se izvodi nastava.

Nacionalni komitet BiH ove godine dodjeljuje ukupno 28 stipendija za pohađanje Koledža ujedinjenog svijeta, od toga 22 za pohađanje Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru i 6 stipendija za pohađanje koledža u Norveškoj, Njemačkoj, SAD-u, Kini, Italiji i Kostarici.

Dodijeljena puna stipendija pokriva troškove dvogodišnjeg školovanja prema programu međunarodne mature na engleskom jeziku (IBDP) uključujući internatski smještaj, prehranu, te udžbenike i školski pribor.

Cilj “Dana otvorenih vrata“ je učenicima zainteresovanim za UWC stipendije pružiti sve potrebne informacije na jednom mjestu, a sam događaj je dio promotivnih aktivnosti u sklopu raspisanog konkursa za dodjelu UWC stipendija za učenike u BiH koji je otvoren do 9. februara, 2018.

Radio Crvena Antena: Serijal “Kuda na odmor?” (audio)

Radio Crvena Antena predstavlja prvu epizodu radijske emisije Sindikalizacija. Serijal Kuda na odmor? posvećen je temi bivših radničkih odmarališta bh. preduzeća i sindikata na Jadranskoj obali. Dio je ovo šireg istraživanja koje je Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena pokrenulo u protekloj godini. Temu radničkih odmarališta posmatra se i analizira kroz različite kontekste – prvenstveno, raspada Jugoslavije i neriješenih pravno-imovinskih pitanja među državama, ali i općenito u kontekstu radničkog odmora i slobodnog vremena u bivšoj SFRJ.

https://soundcloud.com/radio-crvena-antena/sindikalizacija-emisija-1

“Priču započinjemo u općini Gradac, jednoj od najmanjih općina u Hrvatskoj s najvećim brojem nekadašnjih odmarališta. Od njih ukupno 18, koji su pripadali srbijanskim i bh. preduzećima i sindikatima, danas službeno ne postoji niti jedno. Neriješeni bilateralni odnosi između dvije zemlje, tranzicija, privatizacija, ali i brojne malverzacije i mutna poslovanja, doveli su do situacije da danas u općini Gradac radnička odmarališta postoje samo kao stare, derutne i sablasne zgrade koje su predmet različitih pravnih dubioza ili čekaju prodaju ili su pak dane u koncesije poznatim ljudima za nepoznate iznose i na neutvrđene načine.

U prvoj emisiji ugostili smo Matka Burića, načelnika općine Gradac i Mersihu Beširović, predsjednicu Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, jednog od bh. sindikata koji upravo u općini Gradac potražuje svoju imovinu.
Ugodno slušanje!”

Kako u Njemačkoj odrastaju i žive osobe sa Down Sindromom

Autor: Hana Kazazović

Prošle godine sam razgovarala sa Ramzijom Dedić i taj razgovor je ostavio veliki utisak na mene. Ramzija je majka djevojke sa Down Sindromom i ujedno majka heroj. Zajedno sa porodicom je odgajala Azru u Bosni i Hercegovini, državi koja tek pravi svoje prve korake u pokušajima obezbjeđivanja normalnijih uslova za život osobama sa bilo kakvim invaliditetom. Sve ono što je trebalo Azri u njenom odrastanju tokom ove 24 godine je Ramzija nekako morala nadoknađivati i smišljati sama uz svoju porodicu i podršku dobrih ljudi.

Dok sam slušala o problemima sa kojima se susretala i kako se morala snalaziti da bi Azra nastavila školovanje nakon osnovne škole, razmišljala sam koliko bi sve bilo lakše da država preuzme dio tih obaveza na sebe i pomogne roditeljima. Umjesto toga, roditelji djece sa poteškoćama moraju sami da nauče puno stvari i da se snalaze, a to uglavnom nije lako.

Tad sam se sjetila da među prijateljima na Facebooku imam i majku koja takođe ima kćerku sa Down Sindromom, malo stariju od Azre, koja je odrasla i živi u Njemačkoj. Na njenim fotografijama često vidim da njena Amna radi i ima prilično samostalan život, pa me zainteresovalo da saznam kako je sve uređeno u Njemačkoj.

Na moje pitanje šta se nameće kao osnovna razlika između BiH i Njemačke po pitanju života osoba sa Down Sindromom, Hidajeta mi je rekla da je u jednu ruku razlika ogromna, a u drugu i da je nema. Nema je kad poredi brigu i trud roditelja i njihov odnos prema svojoj djeci sa Down Sindromom. Međutim, razlika je ogromna kad uporedimo odnos države i društva prema djeci i odraslima sa Down Sindromom u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini, odnosno kaže da je nemoguće praviti poređenja obzirom da se radi o sasvim različitom pristupu.

«Dok Njemačka štiti prava DS osoba već samim pravnim sistemom, kod nas teško da takav sistem postoji. Recimo kad imate dijete sa Down Sindromom podrazumijeva se da mu se pruži mogućnost integracije u redovnu školu u kojoj dodatno radi još jedno pedagoško lice u razredu koje je onda za to dijete tu. Razred je u takvom slučaju manji za na primjer 5 učenika, tako da odnos štima.

Ja sam imala mogućnost izbora i odabrala sam praktično edukativnu školu u kojoj je Amna učila osnovne životne akcije u kupovini, vrtu, domaćinstvu itd., kao neka mala životna škola. Imaš pravo izbora – to je ta ogromna razlika na startu kad dijete krene u vrtić, pa preko škole do radnog mjesta i mjesta boravka. Ne samo roditelji kao takvi nego i sama osoba sa Down Sindromom ima pravo u okviru svojih individualnih sposobnosti da sudjeluje u donošenju odluka koje se tiču njenog života», kaže Hidajeta.

Ono što je meni bilo posebno zanimljivo tiče se početka – od momenta kad se suoče sa činjenicom da njihovo dijete ima Down Sindrom.

O tome Hidajeta kaže: «Od samog rođenja roditelji su «uhvaćeni i spašeni od pada u ponor». Kad dobiješ informaciju da ti je dijete rođeno sa Trisomijom 21 , odnosno DownSindromom, ti gubiš tlo pod nogama i sve se oko tebe ruši kao kula od karata. U jednom filmu koji sam davno gledala koji se zove «Djeca kao ta» jedna majka to opisuje kao “putovanje u pogrešnom pravcu”. Sjedneš u avion i želiš da letiš na Maldive , psihički si spremna na sunce i more i toplotu. I onda shvatiš da sjediš u avionu koji leti na Island.

Prvo osjetiš paniku , zaprepaštenje, nevjericu, razočarenje, grižnju savjesti zašto nisi pazila u koji avion ulaziš. A onda počneš da razmišljaš i kad se avion spusti i ti izađeš iz njega na tlo Islanda – shvatiš da je i ta zemlja lijepa na svoj način. Da je drugačija, možda malo surovija klima, ali da isto tako ima svoje čari i počneš da otkrivaš to lijepo i uživaš u tome.

E u tom periodu si ti u BiH sam. Sam. Imaš osjećaj da je oko tebe vakuum. Tvoja rodbina, prijatelji , komšije ne znaju šta da ti kažu, ne znaju kako da se postave prema tebi u toj situaciji. Izbjegavaju te, sažalijevaju, plaču, pitaju te da li si pila alkohol, da li si pušač i sl. Oni drugi te tješe i kažu «izaći će to, proći će kad malo naraste» (lična iskustva). A najviše budeš ostavljena na cjedilu od doktora, pedijatara, pretporođajnih pedijatara, jer u čitavom zdravstvenom sistemu nisu ukalkulirali tvoje dijete.

U Njemačkoj se najčešće već prenatalnom dijagnostikom otkrije poremećaj. Tada prvi put stojiš pred odlukom i tada već imaš savjetovalište i pomoć stručnjaka. Kad dijete dođe na svijet imaš savjetovališta, grupe za pomoć i samopomoć, razmjenu iskustava, nešto slično kao anonimni alkoholičari. Uz sve to imaš naravno sve potrebne preglede i mjere predostrožnosti. Pedijatar kojeg izabereš se brine o tome da dijete dobije na vrijeme na recept sve terapije koje mu trebaju. Od tjelesnih vježbi preko logopeda i ergoterapije. Vrtić biraš sama, školu također uslovno možeš da biraš.

Radno mjesto i integracija u život odraslih osoba se finansira iz kase «državne socijalne opskrbe» (landeswohlfahrtsverband- LWV).»

Nisam detaljno istraživala kako je sve regulisano kod nas ali mislim da svako od vas zna otprilike kako to kod nas funkcioniše. Kada pogledamo put koji je prošla njena kćerka vidimo kako sve otprilike izgleda u praksi.

«Amna je išla u školu za praktičnu edukaciju. Tu nisu razredi od prvog do osmog ili desetog, nego stepeni – osnovni, srednji i glavni stepen. U svakom stepenu se ostaje ovisno o potrebi i napretku od 2-4 godine. U razredima je oko 8-10 učenika, jedan prosvjetni radnik i jedan pomoćni i volonter ili momci koji neće u vojsku pa rade tu socijalnu godinu. Tu su djeca sa različitim poremećajima i potrebama. Kad dođu u posljednji stepen počinju sa praksom koja se obavlja jednom godišnje u zanatskom centru za osobe sa poteškoćama. Taj zanatski centar zapošljava sve osobe koje završe školu bez obzira na sposobnosti. U prve dvije godine su na obuci i upoznavanju sposobnosti.

Onda se odlučuje u kojem dijelu zanatskog centra budu najbolje uposleni. Amna je na montaži. Sklapa kućišta za utičnice, kartonske rešetke za kutije sa staklenim flašama ili lijepi naljepnice na poklopce od tegli. Radi od 8 do 4. Platu dobija od LWV, s tim sto joj daju još i paušalno za garderobu i džeparac. Uz to joj je plaćeni i stan i njega u domu u kojem stanuje. Amna je sama odlučila da želi u dom i ona živi u jednom takvom domu sa još 8 drugih mladih osoba. Jednom godišnje dolazi kontrola od nosioca troškova i provjerava kakvo je stanje i koliko truda i rada se ulaže od strane njegovatelja za Amnu i po tome određuju stopu plaćanja toj ustanovi».

Uglavnom, zaposlenje i samostalnost je osobama sa poteškoćama zagarantovano zakonom i LWV je socijalna ustanova koja je nosilac troškova integracije u normalan život. Postoje takođe i osobe koje zbog većeg stepena poteškoće ništa ili nikako ne mogu da rade. Međutim, i oni su isto u zanatskom centru u posebnom odjelu gdje im se pruža briga i njega u tom periodu od 8 sati dok drugi rade. Oni imaju isto mali osnovni prihod.

Ono što je mene u stvari potaklo na ovaj razgovor sa Hidajetom jeste njen komentar koji mi je poslala nakon razgovora sa Ramzijom. Rekla mi je da sam trebala u njemu spomenuti i činjenicu da veliki broj djece i odraslih sa Down Sindromom bez obzira na ljubav, trud i zalaganje roditelja, ne mogu postići velike sportske uspjehe ili čak raditi neki posao, zbog toga što mnogi od njih imaju teže zdravstvene smetnje. I da onda isticanjem samo pozitivnih primjera, a bez napominjanja ove činjenice, drugi roditelji mogu krivicu zbog lošijeg života svoje djece prebacivati na sebe.

Kako Hidajeta kaže «Down Syndrom je ozbiljan poremećaj hromozoma koji je obično praćen i drugim bolestima. Većina DS su prijateljske i drage osobe, ali većina njih nije sportski uspješna i ne zna da čita i piše i ne može da vozi bicikl i da pliva. Mnogi ne mogu ni da se artikulišu razumljivo. Paleta je dosta široka i srazmjer posljedica poremećaja od osobe do osobe drugačiji».

I zbog toga je ovoliko važna podrška države i ustanova, jer roditelji mogu sami neke stvari riješiti i nadomjestiti, ali vrlo često im treba velika količina pomoći da bi opstali.

Ispričala mi je još jednu zanimljivu stvar. U Njemačkoj postoji “Familienentlastende dienst” i to je služba koju pružaju na primjer dobrotvorne organizacije ili crkva. U slobodnom prevodu je to kao služba za podršku porodici. Kad je raspust oni organizuju programe, izlete, čuvanje i to se finansira tako što odneseš molbu kod zdravstvenog osiguravajućeg društva i oni snose troškove potpuno ili djelimično. Imaš određeni broj dana u godini koliko plaćaju za to. Znam da u Sarajevu postoji udruženje građana koje nešto slično pruža roditeljima i to je od velike pomoći porodicama djece sa poteškoćama.

Ono što je takođe specifično riješeno je šta se dešava kad djeca dođu na korak do punoljetnosti. O tome Hidajeta kaže: «Kad ti dijete dođe u npr. 17. godinu života onda pođeš da pripremaš papire za podnošenje zahtjeva za službeno starateljstvo. Zahtjev se podnosi u opštinskom sudu. Oni te provjeravaju, razgovaraju sa djetetom, dolaze kući da vide uslove i onda dobiješ titulu službenog zakonskog staratelja. To znači da imaš pravo za svoje dijete donositi odluke kad je ona punoljetna po pitanju stanovanja, zdravstva, finansija i sl. Kad to ne uradiš sud donese odluku o dodjeljivanju službenog staratelja. Onda ti kao roditelj nemaš pravo da donosiš odluke za svoje dijete.

Jednom godišnje pišeš izvještaj za sud o svim bitnim promjenama u životu djeteta , podneseš kopiju bankovnog računa i sl. Sud ti u svaka doba može uskratiti titulu ako smatra da nisi u stanju ili ne radiš u korist djeteta. Oni žele da znaju kako često održavaš kontakt i u kom obliku (telefon, posjeta djetetu, dijete dolazi tebi i sl.), koje bolesti je imala, koje zdravstvene zahvate, koja primanja. Pošalju ti obrazac ili te pozovu na razgovor. Ja kao Amnin staratelj moram da brinem o njenom novcu i jednom u godini LWV-u podnosim obračun. Po zakonu neko ko dobiva potporu od LWV ne smije na računu da ima vise od 2600€ . Ako ima više oni onda umanjuju pomoć. Ili recimo Amna dobije od nekog donatora mjesečno 30€ redovno. Za tu sumu joj se smanjuju njena primanja od LWV. Osim toga mora od svojih mjesečnih prihoda njima da vrati 30% . To nikad nisam razumjela zašto ali je tako. Prvo joj uplate na račun 100€ džeparca i 30€ za garderobu i 130 € mjesečnu platu i onda ja moram njima da uplatim 30% nazad.»

Hidajeta je Amnu rodila u Zenici i početkom rata, kada je Amna imala 3 godine, su došle u Njemačku. Kaže da se nikad nije pokajala iako je bila od onih koje su mislile da neće moći bez rodnog kraja. Kaže da kad vidi Amnu i njen život ovdje zna da je odluka bila ispravna.

Na kraju kaže: «Ovdje imaš izgrađenu hijerarhiju, svako ima nekoga iznad njega. Jučer sam na primjer bila u njenom domu gdje stanuje. Nakupilo se nekih sitnih stvarčica koje nisu kako treba, nekih situacija u kojima sam ja kao majka i staratelj morala da reagujem. E sad tu imaš upraviteljicu doma, iznad nje je regionalni upravitelj više domova u regiji, pa tako dalje do direktorice čitavog okruga koja upravlja svom tim domovima u čitavoj regiji. I ja sam zakazala sastanak sa upraviteljicom doma i regionalnim upraviteljem i istresla sam sve i rekla šta mi smeta. Onda sjediš normalno i tražiš rješenje prihvatljivo za obje strane, bez uvreda, pristojno.

Ako ne reaguju ili ja nisam zadovoljna postignutim idemo dalje do glavne direktorske postave.

Ako ona ne reaguje ima inspekcija za rad tih domova.

Ako ne reaguju, ima LWV koji plaća i želi da ono za šta plaćaju bude i urađeno na zadovoljstvo staratelja i osoba koje su pod opskrbom.

Oni su se jučer na promjer pravdali, upraviteljica prvo. Pa onda kaže regionalni upravitelj kao nije on to sve znao. Ja mu kažem da je njegov posao da to zna jer je regionalni upravitelj i stoji iznad svih njih i na osnovu te odgovorne funkcije koju ima dobiva platu .

E eto ja mislim da toga kod nas nikad neće biti. Sve drugo nekako možda. Ali ta mogućnost da klepiš po prstima nekoga ko ne radi svoj posao kako treba, ti kao majka, individua… E to je ono što je kod nas nezamislivo.»

A ja bih voljela da i kod nas u nekoj budućnosti zaživi sistem koji će ličiti na ovaj, pomagati roditeljima djece sa poteškoćama od početka i na pravi način, te im dati sigurnost da će njihova djeca biti zbrinuta i sretna, bez obzira na to hoće li oni uvijek biti uz njih..

Oni šutke promatraju uništavanje djece sa poteškoćama u razvoju

Piše: Interview.ba

Razgovarao/la: Abela Purivatra

Foto: Lična arhiva

U martu 2017. godine umro je desetogodišnji autistični dječak Konstantin Stijepić koji je odlutao od kuće i smrznuo se. U martu iste godine državna zastupnica Maja Gasal-Vražalica podnosi inicijativu za nabavku GPS narukvica (lokator) za djecu sa poteškoćama u razvoju, kako više niti jedno dijete ne bi stradalo.U januaru 2018. godine inicijativa je odbijena. Država BiH nema 200 000 KM za spas autističnih dječaka i djevočica. “Borba ovdje neće prestati” – rekla je za Interview.ba Maja Gasal – Vražalica.

PROCEDURALNA GREŠKA ILI POTRAGA ZA IZGOVORIMA? Dakle, ovaj amandman nije pao s neba. Ja sam se vrlo dobro, kroz zakonodavne i druge nadležne službe, konsultovala koji bi model bio najbolji. Ovaj koji su službe uradile je bio najprihvatljiviji: od sredstava koja iznose 3 miliona za kulturne projekte u Ministarstvu civilnih poslova BiH uzme samo 200 000 KM, dakle da se prestruktuira i ide u sektor za zdravstvo kao sredstva za nabavku GPS narukvica u Ministarstvu civilnih poslova BiH.

INTERVIEW.BA: Državni parlamentarni zastupnici odbili su Vašu inicijativu za nabavku GPS narukvica za djecu sa poteškoćama u razvoju. Isti dan, protiv drugih rješenja za djecu sa autizmom glasali su i federalni zastupnici. Kako to komentarišete?

GASAL – VRAŽALICA: Država Bosna i Hercegovina radi protiv djece sa poteškoćama u razvoju. Niti jednom aktivnošću i niti jednim komentarom, ni na državnom ni na federalnom parlamentu, nije bilo očitovanje kolega po tim prijedlozima i amandmanima. Dakle, oni šutke promatraju uništavanje djece sa poteškoćama u razvoju. To je ponižavajuće. Ako posmatrate izbliza, vidjet ćete da se dio onih koji su glasali protiv postidio. Oni su bili prisutni na sjednici, a isključili su svoje računare (to znači da nisu ni suzdržani ni protiv). Znate, moraju ispoštovati naredbe iz stranačkih centrala, a moraju ispoštovati i ljudskost.

To je ono što se dešava u Bosni i Hercegovini, politikanstvo koje je uzelo toliko maha. Na ovom pitanju su sve stranačke barijere trebale ostati po strani, a djeca su trebala dobiti narukvice koje im mogu spasiti život. To bi bila politika, to bi bilo služenje građankama i građanima Federacije.

INTERVIEW.BA: Nakon sjednice pojavile su se tvrdnje da amandman nije izglasan zbog proceduralne greške. Da li ste i u čemu pogriješili?

GASAL – VRAŽALICA: To nije istina. Predsjedništvo BiH šalje prijedlog budžeta parlamentarcima na usvajanje. Ovlašteni predlagač bio je Vjekoslav Bevanda koji, kada se analiziraju svi amandmani na Komisiji za finansije i budžet, kaže svoj stručni stav. On kaže da li je proceduralno i tehnički ispravan amandman.

Moj amandman koji se tiče GPS narukvica bio je tehnički ispravan i ocijenjen je kao najprovodljiviji.

Dakle, ovaj amandman nije pao s neba. Ja sam se vrlo dobro, kroz zakonodavne i druge nadležne službe, konsultovala koji bi model bio najbolji. Ovaj koji su službe uradile je bio najprihvatljiviji. Taj dio kaže da se od sredstava koja iznose 3 miliona za kulturne projekte u Ministarstvu civilnih poslova BiH uzme samo 200 000 KM, dakle da se prestruktuira i ide u sektor za zdravstvo kao granska sredstva za nabavku GPS narukvica u Ministarstvu civilnih poslova BiH. Dakle, najveći laik može da shvati o čemu se tu radi. Zašto se sada to politizira? Zato što je SBB glasao protiv narukvica, a sebe predstavljaju kao konstruktivnu opoziciju u državnom parlamentu. Da se opravdaju sada javnosti, da navedu razloge koji su njima opravdani zašto nisu podržali narukvice, a veliki su zaštitnici građana i građanki u BiH. Oni su na toj komisiji predložili da ja odustanem od tog modela (granska sredstva) i da tražim 200 000 KM iz tekućih rezervi članova Predsjedništva BiH koji imaju po 134 000 KM svaki od tekućih rezervi da raspoređuje kako njima odgovara. Imala sam informacije da većina ne bi podržala taj model koji bi išao kroz tekuće rezerve, a da bi htjeli podržati ovo iz granskih sredstava. Sada, da se Klub SBB opravda građanima, kažu se zastupnica Gasal, ustuknula ispred njihovog prijedloga. To je jako poražavajuće.

INTERVIEW.BA: Da li je ovo kraj inicijative – postoji li neki drugi institucionalni put do njenog ostvarenja?

GASAL – VRAŽALICA: Nažalost, budući da smo usvojili ovakav budžet ne vjerujem da će se u ovom mandatu išta moći uraditi da se nabave GPS narukvice za populaciju kojoj su prijeko potrebne. Ovo datira od aprila mjeseca 2017. Godine kada mi je ministar civilnih poslova BiH, Adil Osmanović, rekao da se u tadašnjem budžetu ne mogu pronaći sredstva ali da se on obavezuje, kao ministar mi je obećao, da će se u projekciji budžeta za 2018. godinu naći sredstva za GPS narukvice. To se nije desilo. Ali ja neću odustati.

Interview.ba računa!

Inicijativa zastupnice Gasal Vražalica zahtjevala je transfer od 200.000 KM za pomoć nekoliko stotina djece u BiH. Novca za to nije bilo. Ali jeste za uvećanje budžeta određenim institucijama:

VSTV sa 4.866,000 KM na 5.072,000 KM, Tužilaštvu BiH sa 13.102,000 KM na 16.681,000 KM, Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara sa 3.980,000 KM na 4.075,000 KM, Ministarstvu vanjskih poslova sa 56.818,000 KM na 57.055,000 KM, Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa 7.924,000 KM na 8.004,000 KM, Memorijalnom centru Potočari sa 906.000 KM na 1.038,000 KM…

Usvojeni budžet iznosi oko 2 milijarde KM od čega čak 950 miliona ide na finansiranje institucija. Prijedlog budžeta možete pogledati ovdje.

Počeo je projekat “Digitalni gradovi”

Projekat Digital Cities, koji implementiraju British Council i britanska Vlada, predstavljen je u budvanskom hotelu Splendid, što je u isto vrijeme bio i zvanični početak njegove realizacije. Cilj projekta je povezivanje kreativnih centara i habova, startapa, malih i srednjih preduzeća iz kreativnih industrija, tehnologije i obrazovanja, ali i lokalnih samouprava gradova Zapadnog Balkana sa kolegama i partnerima iz Velike Britanije. Ovaj oblik povezivanja je istovremeno i početak buduće suradnje i zajedničkih projekata.

Projekat su predstavili Gavin Vesi, zamjenik šefa misije u Britansoj ambasadi u Crnoj Gori, i Larisa Halilović, direktorica British Council-a u Bosni i Hercegovini i direktorica projekta „Digitalni gradovi“. Jednodnevna konferencija pružila je učesnicima priliku da saznaju više o najnovijim trendovima u ovoj oblasti i primjerima dobre prakse iz Velike Britanije. Posebnu pažnju privuklo je predavanje koje je održao Džon Nubign, generalni direktor organizacije Creative England i jedan od pionira u razvoju kreativnih industrija.

Projekat „Digitalni gradovi“ doprinosi razvoju znanja i vještina u području strateškog i poslovnog razvoja, planiranja i umrežavanja, te stimulira kapacitete i vještine lidera digitalnih habova i kompanija. Predstavnici odabranih digitalnih centara će imati priliku da se povežu sa lokalnim samoupravama i razmene iskustva. Razvoj zajedničkih projekata sa partnerima iz Velike Britanije, koji rade u području digitalizacije gradskih uprava, obrazovanja i kreativnih industrija biće još jedna prednost ovog programa.

„Velika mi je čast smo u mogućnosti da realizujemo tako važan projekat, koji ima za cilj povezivanje odabranih kreativnih centara Zapadnog Balkana sa kreativnim centrima iz Velike Britanije. Projekat će doprinijeti razvoju primjene digitalnih tehnologija, s naglaskom na inovacije u kreativnim industrijama te korištenje tehnologija u obrazovanju, kako na Zapadnom Balkanu, tako i u Velikoj Britaniji“, izjavila je ovim povodom Larisa Halilović, direktorica British Council-a u Bosni i Hercegovini i direktorica projekta „Digitalni gradovi“.

Projekat „Digitalni gradovi“ trajaće do kraja marta, a učesnici će imati priliku da se ponovo sastanu od 21. do 24. februara 2018. godine u Srbiji. Tokom narednog susreta, fokus će biti na razvijanju kapaciteta organizacija i njihovom umrežavanju, uz prisustvo eksperata sa Zapadnog Balkana i iz Ujedinjenog Kraljevstva. Finale projekta, kom će prisustvovati svi učesnici, biće održano krajem marta u Velikoj Britaniji, dok će predstavnici kreativnih centara sa Zapadnog Balkana biti u prilici da posjete svoje kolege i partnere širom Engleske tokom cijelog trajanja programa.

Hoće li djeca sa poteškoćama u razvoju krenuti u školu 29. januara

Savjet roditelja Udruženja EDUS uputio je otvoreno pismo premijeru KS, Elmedinu Konakoviću, te članovima Skupštine KS na čelu sa predsjedavajućom, Anom Babić, u vezi sa provođenjem zaključaka donesenih na 35. sjednici ovog zakonodavnog tijela. Iako se Vlada KS nakon prezentacije elaborata Savjeta roditelja EDUS-a obavezala da će u roku od 15 dana formirati interresornu grupu za sistemsko rješavanje pitanja programskih, prostornih i kadrovskih rješenja za djecu sa poteškoćama u razvoju te da će za navedenu namjenu izdvojiti potrebna finansijska sredstava i obezbijediti adekvatan prostor do kraja školske godine 2017/2018, ovi zaključci nisu adekvatno implementirani.

Iz Savjeta roditelja Udruženja EDUS istakli su da formiranje interresorne grupe nije učinjeno u predviđenom roku te da je Vlada kao rok za kreiranje prijedloga za javnu raspravu dala period od 30 dana, iako je Skupština KS za te potrebe naložila rok od tri mjeseca. “Pored činjenice da je ovaj rok prekratak te da može dovesti samo do ishitrenih i kratkoročnih rješenja koji prolongiraju stvarno rješavanje problema, sastav interresorne grupe ne odgovara potrebnim stručnim kvalifikacijama i znanjima iz ove oblasti. Od ukupno četrnaest članova interresorne grupe, samo dva člana posjeduju kvalifikacije i stručna znanja iz ove oblasti, a najveći propust u svemu je činjenica da u grupu nije imenovan predstavnik Savjeta roditelja koji je svojim vlastitim znanjem kreirao elaborat koji je prezentovan Skupštini i koji je trebao biti polazna osnova za formiranje i rad interresorne grupe“, navedeno je u otvorenom pismu te naglašeno da je Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih KS u potpunosti ignorisalo dostavljenu molbu i prijedlog za imenovanje predstavnik Savjeta roditelja u interresornu grupu.

“Iako je interresorna radna grupa formirana 11.12.2017. godine, njen prvi sastanak je održan tek 17.01.2018. godine i to nakon medijskog pritiska. Nakon poziva primljenog putem SMS-a, predstavnica Savjeta roditelja ipak je prisustvovala prvom sastanku, ali je nakon glasnog negodovanja drugih članova fizički odstranjena sa sastanka“, naveli su roditelji.

U prijedlogu novog budžeta našla se i nova stavka u iznosu od 600 000 KM za Strategiju inkluzivnog obrazovanja i implementaciju zaključaka Skupštine KS. Savjet roditelja smatra da je ovaj iznos sramotno mali i nedostatan za realizaciju planiranog rješenja, naročito kada se ima u vidu da Strategija još nije usvojena i nejasno je da li su sredstva namijenjena aktivnostima na usvajanju Strategije ili realizaciji zaključaka Skupštine. Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih KS do danas nije sprovelo niti jedan element prostornog i kadrovskog rješenja za svu djecu sa poteškoćama u razvoju u KS do kraja školske 2017/2018 godine, što predstavlja konstantan izvor frustracije roditelja koji mjesecima iščekuju neke konkretne korake za rješavanje situacije. Podsjećanja radi, novo polugodište školske godine 2017/2018 počinje 29.01.2018. godine.

Trenutna situacija ovog slučaja je takva da je ugovor roditelja sa JU Zavod Mjedenica istekao 31.12.2017. godine, zgrada bivše škole “Isa beg Ishaković” još uvijek nije nikakvim pravnim aktom dodijeljena JU Centar Vladimir Nazor, a ista ustanova istovremeno nije izvršila preregistraciju djelatnosti, dok o upošljavanju potrebnog kadra nema ni naznaka.

Predsjedavajuću Skupštine KS, Anu Babić, pozivamo da zaštititi dignitet donesenih zaključaka u njihovom sprovođenju i pokaže autoritet parlamentarne većine, dok premijera KS, Dinu Konakovića, pozivamo da poništi rješenje o osnivanju interresorne grupe, detaljno pojasni namijenjeni budžet u iznosu od 600 000 KM, jasno kaže očekivani datum početka nastave za djecu s poteškoćama u razvoju u osnovnoj školi na području Općine Novo Sarajevo i očekivani datum registracije predškolske ustanove pri JU Centar Vladimir Nazor, kao i status potrebnog kadra za rad po EDUS obrazovnom programu te izdvajanje finansijskih sredstava za sve navedeno