Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje s nama

preuzeto sa  web portala lgbti.ba

Piše: Masha Durkalić

Prije nekoliko mjeseci, svijet je zatresao #metoo pokret. Nakon što su brojne žene javno progovorile o seksualnom zlostavljanju koje su doživjele od strane holivudskog producenta Harveya Weinsteina, uslijedila je lavina svjedočanstava žena koje su proživjele isto. Poslije Harveya Weinsteina, isplivale su i druge priče – Kevin Spacey, Aziz Ansari, James Franco, samo su neka od imena holivudske kreme dovedena u vezu sa seksualnim zlostavljanjem. Žene iz svih dijelova planete počele su javno govoriti o svojim iskustvima, ili pružati javnu podršku #metoo pokretu. Pokrenuta je javna diskusija o seksualnom uznemiravanju, pogotovo na radnom mjestu, kojem su svakodnevno izložene žene širom svijeta, i o višestrukim posljedicama ovog, još jednog u nizu, patrijarhalnih fenomena dehumanizacije žena i ucjenjivanja koje ih tjera da, u korist napredovanja, služe kao seksualni servisi muškarcima koji su na višim društvenim pozicijama.

I dok se #metoo pokret širio kao šumska vatra, Bosnu i Hercegovinu je u potpunosti zaobišao, na osnovu čega bi se moglo se zaključiti da u BiH nema seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja, da je to još jedna izmišljotina sa zapada, i da BiH ima pametnijeg posla i većih problema – što su glavna opravdanja za zaobilaženje razgovora o bilo kojem ozbiljnom društvenom fenomenu koji narušava sigurnost i dostojanstvo žena, LGBTI osoba, manjina i svih drugih marginaliziranih grupa.

Sve do jednog dana krajem februara, kada je ugledni sarajevski pisac, i suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, blogerici i novinarki Jeleni Kalinić u inbox poslao ponudu za besplatno preuzimanje njegovog genetskog materijala, zgodno spremljenog (i pride zamrznutog) u tradicionalnu bosansku šoljicu za kafu – fildžan. Dok Jelena Kalinić nije screenshotovala ovu poruku i objavila je na svojim profilima na društvenim mrežama, i imenovala osobu koja joj je tu poruku uputila, #metoo pokret u BiH nije postojao. Onog momenta kada je Jelena javno obznanila kako izgleda seksualno uznemiravanje od strane javne ličnosti u njenom inboxu, #metoo u BiH je prvi put udahnuo. Jelena je prva osoba koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju kojem su žene u BiH svakodnevno izložene, ali biraju da ne govore o njemu iz straha od stigmatizacije, gubitka posla, narušavanja društvenog položaja, ili drugih posljedica.

DNK u fildžanu

Nakon što sam pročitala spornu poruku, bila sam zgađena. Trebalo mi je nekoliko sati da osvijestim zašto bi se neko ko je ugledan član društva, pisac, suvlasnik izdavačke kuće, suprug i otac, na tako degutantan način obratio u inbox ženi s kojom je prethodno imao razmjenu na Facebook postu na temu majčinstva, gdje joj je predložio da se “upotpuni” djetetom. U nekoliko redova poruke u inboxu, Goran Samardžić je Jeleni ponudio da joj “izmuze” spermu u fildžan, da je zamrzne, i izrazio nadu da će dijete imati lijepe noge “na njega” i pamet “na nju”, a nakon što nije dobio odgovor, upitao ju je da li je ljuta, uz tri prekrasna emoticona (dva cvijeta i bubamaru). Jelena je prepisku objavila, a Goran je potom napisao izvinjenje na svome Facebook profilu, koje je bilo sve osim izvinjenja (što sam detaljno analizirala u svome Facebook statusu) i refleksija onoga što se u modernom američkom slengu naziva sorry, not sorry (tj. žao mi je, ali mi nije žao).

Zašto je ovaj muškarac uopće imao potrebu da komentira to što Jelena nema dijete? Zašto bi uopće želio da joj sugerira da joj je potrebno dijete da bi bila “upotpunjena”? Zašto je smatrao da uopće ima pravo da joj u te svrhe ponudi svoj DNK? Čemu takva velikodušnost, jer on već ima djecu? Zato što je mogao. Zato što mu nije ni palo na pamet da njegov velikodušni čin doniranja sperme predstavlja nešto problematično. Zato što mu je omogućeno da misli da je njegova seksistička šala – a kao šalu je to protumačila i masa osoba koje su ga podržale na njegovom statusu – potpuno uredu. Zato što je u istoj poruci otkucao masu smajlija. Zato što je napisao “ne širi dalje”. I samo bez ljutnje.

Podržavatelji/ce Gorana Samardžića su iskoristili/e čitav arsenal argumenata da opravdaju njegovo ponašanje, počev od toga da je on dobar lik, da to sigurno nije tako mislio, da se samo šalio. Priča se (očekivano, obzirom na malu sredinu u kojoj živimo), počela provlačiti i kroz klasičnu mahalsku prizmu: Goran i Jelena su se samo porječkali, u pitanju je bila razmjena između prijatelja. Prijateljstva ovako ne izgledaju. Ako imate prijatelje koji vam nude da vam se izmuzu u fildžan, u fazonu “u šali pa privali”, to vam nisu prijatelji.

I tu dolazimo do ključnog momenta – da li je seksistička šala zaista samo šala kojoj se možemo (trebamo?) smijati, ili je seksisička šala obezvređivanje nečijeg spola/roda i korištenje istog za perpetuiranje patrijarhata koji žene dehumanizira? Druga opcija doista zvuči komplicirano i zahtijeva pomalo razmišljanja. Ali to je previše posla. Zato se žene tako često pita “Što si to ljuta?” (što je i Goran pitao). Ali, možemo li konačno osvijestiti da ženama to nije smiješno? Nećemo reći ništa, preći ćemo preko toga, zaboravit ćemo na to samo i isključivo zbog toga što smo na to naučene. Naučene smo da je uredu da se neko sprda sa našim spolom/rodom, sa našim karakterom, ženstvenošću, osobinama, izgledom. Naučene smo na to da je sasvim u redu svaki put prešutjeti odvratno obraćanje koje se pakuje u šalu, naučene smo na to da “ne budemo tako ozbiljne”, i da se, po mogućnosti, što više smijemo, jer smo tako mnogo ljepše.

Zamke relativizacije i generalizacije

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i šta zakoni o ovome kažu, jer, gle čuda, seksualno uznemiravanje podrazumijeva i zakonsku odgovornost. Zakoni BiH, ti mitski jednorozi legaliteta, koji često ne rezultiraju nikakvim presudama, ali izgledaju savršeno na papiru, tj. Zakon o ravnopravnosti spolova BiHZakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a jasno kažu da je seksualno uznemiravanje svaki oblik “neželjenog ponašanja spolne prirode”. U pitanju je kažnjivo ponašanje. Da li su muškarci oslobođeni sankcija ako se ponašaju kažnjivo? Kako procijeniti “kažnjivost”određenog ponašanja? Da li postoji razlika između muškarca koji se “samo” šali i muškarca koji nekoga siluje?

Ova pitanja upućuju na to da je lako upasti u zamku relativizacije seksizma. Seksizam je jednoobrazan, ali se manifestira u čitavoj lepezi društvenih praksi i ponašanja, koje sve jednako škode ženama. Kada relativiziramo šalu u odnosu na silovanje, pravimo grešku jer je u korijenu oboje okrutni, prevladavajući patrijarhat koji muškarce odgaja tako što ih uvjerava da je bilo koja od ovih stvari ok, ako ih oni odluče prakticirati. U svemu tome možemo upasti i u zamku generalizacije. Da li zbog toga što svi muškarci nisu isti (i što jasno treba naglasiti) trebamo šutjeti o seksualnom zlostavljanju i trpiti ga od strane onih koji jesu? Ako je jedina reakcija muškaraca koji ne provode prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja to da oni to ne rade i da nisu svi muškarci isti, patrijarhat opet pobjeđuje, jer se ne radi o tome šta rade pojedinačni muškarci, nego kakve grupne prakse ponašanja proizvodi kultura patrijarhata.

A to je kultura koju niko ne poziva na odgovornost. To je kultura u kojoj se zlostavljači prešutno ili javno podržavaju zbog svog društvenog statusa. To je kultura u kojoj lično nije političko, nego je famozna sfera “u četiri zida” u koju se ne dira. Kultura u kojoj se rodno zasnovano nasilje ne prijavljuje jer će policija upitati “Pa, što si se obukla tako?”. Kultura u kojoj pravosuđe ne radi ništa jer žene ne prijavljuju nasilje, jer se boje gubitka ekonomske ili fizičke sigurnosti ili posla. Da li je kultura u kojoj želimo živjeti kultura koja podržava zlostavljanje i ponižavanje žena i štiti zlostavljače?

Ja u takvoj kulturi ne želim živjeti. A raduje me da to ne žele i drugi ljudi, poput spisateljice Lejle Kalamujić i novinara i kolumniste Dragana Bursaća, koji su na svojim Facebook profilima obznanili da neće objaviti svoje knjige za izdavačku kuću Buybook. Ista izdavačka kuća je vrlo mlakim statusomna svome Facebook pageu dala do znanja da se nada “da od nepromišljenih izjava o našim principima više govore izdavački kriteriji i vrijednosti koje vlastitom produkcijom njegujemo”. U statusu nije bilo ni riječi o pozivanju na odgovornost suvlasnika, niti o bilo kojoj vrsti sankcije koju bi suvlasnik mogao doživjeti kao posljedicu svojih “nepromišljenih izjava” (što je eufemizam za seksističko ponašanje). Što još jednom pokazuje da je ovo ponašanje dozvoljeno. Dozvoljavamo ga svi/e mi, dozvoljavaju ga kompanije, dozvoljava ga politički sistem, dozvoljavaju ga prešutne društvene norme u kojima se sve pravda rečenicom “Ma, mi smo jednostavno takvi”. O tome zašto smo takvi nikada ne razgovaramo. Naše prešutno odobravanje nasilja učinilo je da skrećemo pogled s najočiglednijih primjera seksualnog nasilja i uznemiravanja. Učinilo je da ne želimo zaštititi one koje to nasilje trpe. Učinilo nas je saučesnicima i saučesnicama. Učinilo je također da smo naučili/e s tim sasvim normalno živjeti.

Voliš li se ti jebati?

Kada sam imala 24 godine, nakon jednog derneka, naručila sam hranu iz lokalnog fast fooda. Dostavljač koji je donio hranu primijetio je da su u stanu još dvije djevojke. Potom je pitao: “Da li je ovo javna kuća?”. Ja sam, zateknuta pitanjem, odgovorila da nije. Onda mi je postavio još jedno pitanje, koje je glasilo “A voliš li se ti jebati?”.

Da li sam trebala biti polaskana time što mi se ovako obratio? Da li sam trebala pozvati policiju? Šta bi mi oni rekli kada bih im ovo ispričala? Hiljadu mi je stvari tada prošlo kroz glavu. Potpuno zbunjena, uzela sam hranu, platila čovjeku (jer šta sam drugo mogla uraditi?), zatvorila vrata. Onda sam nazvala sporni fast food i obavijestila ih šta njihov uposlenik govori ženama dok obavlja posao za koji je plaćen. Sporni fast food je poslije toga poslao palačinke da se ispriča. Ne znam šta je bilo s uposlenikom. Ali znam da ja nakon toga više nikada nisam bila ista.

Postalo mi je jasno da sam zbog svoga spola/roda na raspolaganju manijacima koji smatraju da je u redu da mi se obraćaju kao da sam komad mesa. Postalo mi je jasno da ću se s ovim morati nositi i u budućnosti, kako ja, tako i druge žene. Postalo mi je jasno da ću biti meta seksističkih šala i komentara, nakon kojih će mi se govoriti da “ne uzimam to za ozbiljno”. Postalo mi je jasno da će moje tijelo biti povod za komentiranje, da će moja inteligencija biti stavljena pod znak pitanja, da će moje šanse za napredovanje biti ugrožene ako odbijem suradnju sa seksističkim praksama. Također mi je postalo jasno da će, ako ikada javno progovorim o ovome, društvo reći da pretjerujem ili da imam nisko samopouzdanje ili da mi sve to laska.

Žene, zvuči li vam ovo poznato? Želimo li živjeti u ovakvoj patrijarhalnoj ucjeni? Iskreno vjerujem da ne želimo. Zato najiskrenije pozivam sve žene koje to žele, koje osjećaju da to mogu, da podijele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Možda BiH neće imati svoj #metoo, ali će razgovor o seksualnom uznemiravanju konačno početi da se odvija. A iz toga ne može proizaći ništa loše, jer odgovornost počinje sa nama samima.

Dokumentarni film “Milo”

Fahrudin Bečić izvršni urednik Al Jazeere Balkansove snimio je dokumentarni film „Milo“ o neobičnom policajcu iz Kolašina koji zna napamet Kur'an časni i Sveto pismo, citira svjetsku književnost i izučava psihologiju. „Potražimo ono što nas spaja“- poručuje Milo.

Dokumentarni film Milo bit će emitovan u programu Al Jazeere Balkans 1. marta u 21:00, a odmah nakon toga i na Youtube nalogu ove televizije.

Dokumentarni film ‘Milo’ – čovjek koji je više od policajca

Neobični policajac iz Kolašina zna napamet Kur'an časni i Sveto pismo, citira svjetsku književnost i izučava psihologiju.

Dokumentarni film Milo, u produkciji Al Jazeere Balkans čiji scenarij potpisuje Fahrudin Bečić, izvršni producent ove televizije, govori o neobičnom policajcu Milu Šćekiću iz Kolašina, koji je pročitao hiljade knjiga, istražuje psihološke fenomene i neobjašnjive utjecaje, analizira umjetnost i filozofiju, povezuje književnost i religiju…

Šćekić nije svećenik, ali zna napamet Kur’an časni i Sveto pismo, citira Dostojevskog, Thomasa Manna i Goethea, Krležu i Andrića, analizira Njegoša, izučava psihologiju, bavi se ezoterijom, metafizikom i filozofijom, govori poeziju, pomaže djeci s autizmom…

Bečić je dokumentarac o Milu snimao u Kolašinu i njegovoj okolici, na Durmitoru, u Podgorici, na Duklji, u Pljevljima i Sarajevu.

Šćekić u filmu priča o svojim interesovanjima i nadanjima. Pripovijeda o umjetnosti i religiji, ljudima i božanskom. On analizira, citira svjetske mudrace i skromno izvodi zaključke.

“Film je priča o ljubavi, životu, ljudima, o lijepoj riječi, srećnim vremenima, o praštanju, pomirenju, razumijevanju i prihvatanju različitosti”, kazao je Šćekić na premijernom prikazivanju u Podgorici na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, a potom dodao:

“Ne tražimo različitosti, olako ćemo to naći. Potražimo ono što nas spaja. Teži je to put, ali mu kraj dodiruje vječnost. Svako od nas, ma koje vjere bio i ma kojeg boga prizivao i slavio, u svom srcu i duši nosi najintimnije želje, nadu, ljubav i svoju skrivenu, osobnu vjeru, malu, krhku, nenametljivu, skrovitu, strpljivu, suzdržanu, radosnu. U nju je položeno blago života. Nikada nismo sami. Život nam uvijek na našim putevima šalje drugo biće.”

Osim obaveza koje ima kao policajac, on je i volonter u Konjičkom klubu “Budućnost”, gdje obučava djecu s poteškoćama u razvoju. Šćekić je i student druge godine Filozofskog fakulteta u Nikšiću.

Film Milo, o ovom nadasve posebnom čovjeku, možete pogledati u programu Al Jazeere Balkans 1. marta u 21:00, ali i na Youtube nalogu ove televizije odmah nakon emitovanja.

Besplatna podrška za porodice i djecu sa poteškoćama u razvoju i u naredne dvije godine

„Tuzlanski Servis centar za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama u razvoju „SocI“ svaki dan ima sve više korisnika/ca, a sistemske podrške za ovu populaciju nema.“ -poručila je Irmela Imamović iz Udruženja za ljudska prava i socijalnu inkluziju “SocI” koje je inicijator osnivanja Servis centra koji će besplatne usluge porodicama djece i osoba sa invaliditetom i smetnjama u razvoju pružati i u naredne dvije godine.

Podršku od 64.000 KM, dovoljnu za nastavak rada Servis centra u naredne dvije godine, osigurao je USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama (USAID/PPMG).

Ugovor o dodjeli sredstava 27.02.2018. godine u prostorijama Centra potpisali su Jasmin Bešić, direktor USAID-ovog Programa podrške marginaliziranim grupama i Alma Dizdarević, direktorica Udruženja za ljudska prava i socijalnu inkluziju “SocI” iz Tuzle.

„USAID godinama podržava rad marginaliziranih grupa, a posebna pažnja posvećuje se porodicama i djeci sa poteškoćama u razvoju. U Servis centrima vidjeli smo šansu da pomognemo u socijalizaciji djece sa poteškoćama u razvoju, ali i da im osiguramo kvalitetniji život.“ – poručio je Jasmin Bešić, direktor USAID-ovog Programa podrške marginaliziranim grupama.

Besplatne usluge Centra koristi oko 80 porodica djece i osoba sa invaliditetom i smetnjama u razvoju sa područja Tuzlanskog kantona.

Centar za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama u razvoju korisnicima osigurava boravak do četiri sata dnevno tokom kojeg su im na raspolaganju psiholozi, defektolozi i edukatori, kreativne radionice, inkluzivne radionice, muzikoterapija, dok  je za porodice djece i osoba sa poteškoćama u razvoju osigurana pravna pomoć, psihološko savjetovanje, te pomoć u kriznim situacijama.

Uspostavljanje Servis centra podržali su USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama (USAID/PPMG) i Grad Tuzla, a inicijator osnivanja je Udruženje za ljudska prava i socijalnu inkluziju (SocI) iz Tuzle.

USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama podržao je uspostavljanje pet servis centara u Bosni i Hercegovini, u Foči, Banjoj Luci, Tuzli i dva u Sarajevu, a u naredne dvije godine finansijski će podržavati rad svih pet servis centara.

 

Izabrana bh. ekipa za Svjetsko debatno takmičenje

U periodu 23.02. – 25.02.2018. u Behram-begovoj medresi u Tuzli je organizirana Smotra srednjoškolaca iz BiH „Jednaki u različitosti-ne diskriminaciji!” – XXI Državno debatno natjecanje. Na smotri su učestvovali srednjoškolci i srednjoškolski profesori iz cijele BiH. Argumente protiv diskriminacije su razmijenili mladi iz: Banja Luke, Bihaća, Brčkog, Breze, Čelića, Donjeg Vakufa, Drvara, Gračanice, Gradačca, Istočnog Sarajeva, Kaknja, Kladnja, Konjica, Mostara, Novog Grada, Prijedora, Sarajeva, Srebrenika, Srpca, Teslića, Tešnja, Tinje, Travnika, Tuzle, Usore, Visokog, Zenice, Zvornika i Živinica.

Teme Smotre, bile su:

  • U bh. školama se njeguje zajedništvo različitosti (da/ne)
  • Izuzeće nadarene, darovite i talentirane djece od jednakog postupanja je opravdano (da/ne)
  • Mediji u BiH potiču diskriminaciju (da/ne)

Debata nikada nije razgovor istomišljenika. Srednjoškolci su svojim debatnim umijećem pokazali da diskriminacija ima mnogo lica i da ona postoji čak i kada nam se čini da je nema. Razlike ne smiju biti temelj za podjelu, nego uvijek moraju biti osnova za kreiranje boljeg i uspješnijeg društva u kojem se dogovorom može sve postići.

Osim navedenih tema za argumentirane rasprave, srednjoškolci su prezentirali i govore o sljedećim temama:

  • Pozitivna diskriminacija Roma je opravdana u bh. obrazovnom sistemu
  • Sve škole u Bosni i Hercegovini treba da osiguraju uvjete za inkluziju slijepih i slabovidnih učenika
  • Jednaki uvjeti za upis u škole i fakultete mogu dovesti do diskriminacije
  • Jednaki, ali odvojeni – jeste diskriminacija

Mladi su kroz individualne govore pokazali značajan stupanj kritičkog promišljanja i da mogu samostalno analizirati različite oblike diskriminacije koji se mogu pojaviti u društvu i jasno iznijeti svoj stav o problemu bez straha od osude, ali i bez vrijeđanja drugih i drugačijih.

XXI Državno debatno takmičenje je bilo ujedno prilika za izbor reprezentacije BiH koja će predstavljati BiH na Svjetskom debatnom natjecanju u Zagrebu, 2018.

Tri prvo plasirane ekipe su:

  1. mjesto – Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo
  2. mjesto – SŠC „Istočna Ilidža“, Istočno Sarajevo
  3. mjesto – Gimnazija Banja Luka

Najbolji pojedinačni govornici su bili:

  1. mjesto – Amina Kahriman, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo
  2. mjesto – Aleksandar Bakmaz, Gimnazija Banja Luka
  3. mjesto – Marko Štaka, SŠC „Istočna Ilidža“, Istočno Sarajevo

Najbolji srednjoškolci u kategoriji besjedništva su:

  1. mjesto – Aleksandar Bakmaz, Gimnazija Banja Luka
  2. mjesto – Alija Mevkić, Behram-begova medresa, Tuzla
  3. mjesto – Amina Kahriman, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo

Zajednički zaključak svih učesnika natjecanja jeste da je, nažalost,  diskriminacija sveprisutna u bh. društvu i da rješenje leži u zajedničkim naporima da bh. društvo bude oslobođeno bilo kakvih stereotipa i predrasuda. Razlike između lokalnih zajednica, gradova, kantona i entiteta trebaju biti temelj za radost življenja u različitosti, a ne nikako kamen spoticanja.

Ova Smotra realizovana je u okviru programa “Jednakost za sve – Koalicija organizacija civilnog društva u borbi protiv diskriminacije”, kroz Program grantova u okviru kojeg Centar za kulturu dijaloga provodi projekat „Jednaki u različitosti“. Projekat finansiraju USAID i Fond otvoreno društvo BiH.

Intervju, Boris Jokić

Preuzeto sa: www.skolegijum.ba

Intervju sa Borisom Jokićem radio Namir Ibrahimović

Govoreći za Školegijum, nekadašnji voditelj Cjelovite kurikularne reforme u Hrvatskoj, Boris Jokić objašnjava kako je nastala i zašto je zastala reforma obrazovanja u Hrvatskoj; navodi zašto je pomagao i zašto podržava reformu kurikuluma u Kantonu Sarajevo; komentira recenziju HAZU-a na prijedlog kurikularne reforme za hrvatski jezik; navodi ishode učenja za radijsku emisiju koju uređuje i vodi te otkriva zašto se nije prijavio na posljednji javni poziv za provedbu kurikularne reforme.

Školegijum: Čitateljima Školegijuma htjeli bismo predstaviti kako izgledaju koraci u reformi obrazovanja iz Vašeg iskustva. Zašto uopće mijenjati trenutno važeći kurikulum i koji su pokazatelji ukazivali na potrebu reforme u Hrvatskoj?

Boris Jokić: Hrvatsko je obrazovanje već desetljećima zasnovano na istim temeljima – usvajanje nepotrebne količine činjenica i inzistiranje na reprodukciji naučenog; odgajanje poslušničkog mentaliteta; nepovezanost škole sa životom djece i mladih osoba; marginalizacija odgojno-obrazovnih radnika te nedostatak funkcionalnih pismenosti. U 28 godina otkako je Hrvatska samostalna, sustav odgoja i obrazovanja nije se uspio značajnije promijeniti. Kada su promjene i pokušane, redovito su bile stopirane i iskrivljivane uz pomoć politike i dijela akademske zajednice. Prije pet godina pokušali smo osmisliti i pokrenuti cjelovitu promjenu odgoja i obrazovanja. Promjena nije nastala niotkuda, već temeljem Strategije znanosti i obrazovanja i tehnologije, koju je 2014., bez ijednog glasa protiv, prihvatio Hrvatski sabor. Strategija, kao jednu od svojih ključnih mjera, propisuje cjelovitu kurikularnu reformu. Ta reforma teži tome da smanji nedostatke sustava obrazovanja. Navest ću neke: potpuna nepovezanost različitih razina i vrsta obrazovanja, usmjerenost na sadržaj, usmjerenost na niže kognitivne procese, nedovoljno adresiranje raznolikih potencijala učenika, usmjerenost na imaginarnog prosječnog učenika, nedovoljna usmjerenost na učenike s poteškoćama i darovite učenike, neadekvatni elementi vezani za vrednovanje, izvješćivanje i praćenje učeničkog postignuća. Na sve to smo pokušali ukazati cjelovitom kurikulum reformom. Nisam siguran da smo u tome uspjeli.

Školegijum: Možete li ukratko opisati metod izrade prijedloga Cjelovite kurikularne reforme (CKR), koji možda neće ni zaživjeti: na koje obrazovne prakse ste se pozivali; kako ste birali nastavnike i timove koji su se prijavljivali na konkurs?

Boris Jokić: Moj je dojam da sustavi iz bivše države ne bi trebali slijepo gledati na uzore izvana. Ne možete uvesti u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu drugi sustav, bilo da je to finski, austrijski, novozelandski, australski ili kanadski. Nažalost, a ja bih rekao – i na sreću, nismo mi ni Finska niti Austrija. Naši sustavi imaju tradiciju, imaju i neke dobre osnove. Ono što im kronično nedostaje jest sustavnost razvoja, suvremenost i pogled prema naprijed. Ne mogu reći da smo se oslonili ni na jedan sustav. To ne znači da nismo konzultirali veliku većinu njih i naslonili se na određena rješenja iz različitih sustava. Sve to kako bismo zapravo osmislili, uvažavajući tradiciju, neki novi hrvatski sustav odgoja i obrazovanja, onaj koji bi odgovarao potrebama 21. stoljeća, ali prije svega potrebama samih učenika, roditelja te odgojno-obrazovnih radnika.
Što se tiče samog procesa, on je po meni bio još revolucionarniji i važniji od samog ishoda. Taj je proces bio demokratičan i potpuno transparentan na način da se svatko mogao prijaviti na javni poziv. To bi značilo, na primjeru BiH, da se osoba iz Goražda, osoba iz Širokog Brijega i osoba iz Hadžića mogla prijaviti na javni poziv i sudjelovati u izradi predmetnog kurikuluma, kurikuluma međupredmetne teme, područnog kurikuluma ili kurikuluma određene vrste i razine obrazovanja. Taj pristup reformi odozdo, rijedak u svijetu, a na Balkanu posebno, će biti nešto što će desetljećima ostati iza našeg rada.

Školegijum: Koje kriterije ste koristili za izbor?

Boris Jokić: Imali smo vrlo jasne kriterije za izbor koji su uključivali između ostalog sve klasične dijelove: životopis kandidata, prijedlog promjena u predmetu ili razini na kojoj se prijavljivao. Također, kandidati su morali priložiti i motivacijsko pismo, zašto se uopće prijavio za to mjesto. Potom dati reference nekih ljudi koji bi mogli potvrditi njegova iskustva i kvalifikacije. Postupak je rezultirao vrlo čudnim rezultatima za Republiku Hrvatsku – neki, koji su mislili da će zbog svog imena ili statusa biti u toj reformi, nisu bili, a neki kojima do tada nije bila data šansa postali su dio reforme. Činjenica da je u samoj reformi u Hrvatskoj sudjelovalo više od 300 nastavnika i oko 150 članova akademske zajednice govori o uključivanju dvije ne nužno jednake, ali sigurno jednakovrijedne perspektive – praktičarske, dakle, one iz same zbornice i iz samog razreda, te akademske s fakulteta i iz znanosti. Uspjeli smo u tome da smo te dvije nejednake, ali jednakovrijedne perspektive, po prvi puta uključili tako da akademska zajednica ne dominira reformskim procesom. Dali smo glas i alate da oni koji najbolje znaju o tome što se događa u samom razredu – a to su odgojno-obrazovni radnici – utječu i formiraju same kurikularne dokumente. Sve skupa je sudjelovalo oko 600 ljudi u samoj izradi kurikularnih dokumenata, kada se pribroje i oni koji su bili kritički prijatelji, taj broj se penje do 900.

Školegijum: Kako je moguće bilo organizirati toliki broj ljudi da rade na istom dokumentu, odnosno da imaju zajednički cilj, kako ste sarađivali, kako ste uopće razmjenjivali mišljenja, iskustva, prijedloge?

Boris Jokić: Ključni je moment bio odmaknuti dnevnu politiku od tog procesa. Politika će uvijek biti ta koja će na kraju donositi odluke. Međutim, ukoliko se miješa u sam proces izrade dokumenata i reformske procese to dugoročno može biti samo štetno. Naime, proces poput kurikularne reforme, ali i drugih reformskih procesa u obrazovanju traje puno duže od potrošnog mandata jedne političke opcije. Za stvarne promjene u obrazovanju, koje smo zagovarali i koje i dalje zagovaramo, potrebno je minimalno osam do deset godina. To ne znači da će se one vidjeti tek nakon deset godina, ali potrebno je toliko vremena da bi se one ostvarile. To je barem pet puta duže od prosječnog trajanja balkanskog političara i njegove žablje vizije. U tom trenutku potrebno je puno strpljenja, izrazita vještina, sloga među ljudima koji to rade da bi svoje ideje formulirali i komunicirali, da bi se oduprli tom političkom utjecaju i utjecaju drugih interesnih lobija – udžbeničkog, informatičkog, pedagoškog, psihološkog – kako bi iznjedrili jednu viziju mlade osobe, viziju jednog obrazovnog sustava, jednog društva.

Školegijum: Je li bila potrebna edukacija ljudima koji su radili?

Boris Jokić: Da, apsolutno. Mi smo tu edukaciju vršili intenzivno prije same izrade dokumenata. Moram ovdje reći da nisu samo ljudi iz škola i akademske zajednice radili na reformi, nego i ljudi iz Agencije za odgoj i obrazovanje, Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Oni su bili naša spona sa stručnim radnim skupinama. Međutim, u jednom trenutku, kada nastavnicima i znanstvenicima objasnite što se tu traži, njima je kurikularni pristup i sam pristup izrade kurikuluma temeljen na ishodima učenja vrlo intuitivan i prirodan. Kad im se jednostavno objasni što su ishodovno usmjereni kurikulumi, većina je nastavnika i roditelja za takav pristup. Imam osjećaj da im nitko na ovim prostorima to još uvijek nije uspio objasniti.

Školegijum: Pretpostavljam da neke ideje u borbi za kurikulum nisu mogle biti ostvarene; odnosno, da ste morali praviti kompromise. Jeste li pravili kompromise sa važećim obrazovnim sistemom i, ako jeste, koji su vam bili najteži?

Boris Jokić: U stručnom smislu, mislim da nismo niti u jednom trenutku napravili kompromis. Kompromisom, vjerojatno, neki ljudi smatraju da je reforma takva da uključuje ljude vrlo različitog vrijednosnog određenja. Stav nas sedmero, koji smo osmislili i vodili kurikularnu reformu, je bio taj da reforma mora biti uključiva. Međutim, u terminima struke kompromisa nije bilo. Jasno je da obrazovanje na ovim prostorima treba biti usmjereno k ishodima učenja, da treba biti konceptualno drugačije, da se treba odmaknuti od nižih kognitivnih procesa i pomaknuti k drugim vještinama i kompetencijama, koje, između ostalog, uključuju kritičko mišljenje, rješavanje problema i donošenje odluka, kreativnost i inovativnost, učenje toga kako učiti, razvoj suradnje i komunikacije kao osnovnih alata za rad i život u 21. stoljeću, da se to odvija u informacijskom digitalnom okruženju, da mlade osobe znaju upravljati sobom, da se znaju povezivati s drugima, da znaju upravljati svojim osobnim, profesionalnim i obrazovnim putevima i da znaju biti aktivni građani.

Školegijum: Kako komentirate recenziju prijedloga kurikuluma za hrvatski jezik koja je stigla iz HAZU-a, gdje, između ostalog, stoji da su ishodi učenja dogmatski?

Boris Jokić: Najbolje je to komentirao profesor emeritus Dragutin Rosandić u intervjuu u posljednjem broju Globusa kada je tu recenziju nazvao amaterskom te naglasio da HAZU nema osoba koje razumiju školstvo i kurikularni pristup. Dijelovi HAZU već godinama ruše koncept reforme. Nije im to doduše prvi puta u prethodnih 20 godina. Sramotno je kako su se pojedinci ove važne institucije ponijeli u ovom procesu.

Školegijum: Poznato je da ste sarađivali sa timom za izradu Smjernica za izradu dokumenata kurikuluma u Kantonu Sarajevo. Šta ste im savjetovali i gdje zapravo vidite šansu da se u okviru jednog kantona promijeni kurikulum?

Boris Jokić: Moj im je prvi savjet bio da ne prepisuju hrvatski model i reformu. Radi se o Sarajevskom kantonu koji ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju, ima i svoj imaginarij i svoju stvarnost odgojno-obrazovnog procesa i sustava. Drugi savjet im je bio da pokušaju izbjeći pogreške koje smo mi napravili. Kad me pitate je li moguće ostvariti promjenu na razini pojedinog grada ili na razini pojedinog kantona, moj je dojam da bi se to moglo napraviti još i bolje nego na razini cjelokupne države. Ako razmislite o Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, Skoplju – takve promjene biste mogli napraviti na učinkovitiji način nego na razini cjelokupne države. Tako da potencijal postoji, ali potencijal ne znači nužno i uspjeh. Oni pred sobom imaju vrlo dug put. Ukoliko postoji, s druge strane, politička potpora, i to ne samo vladajuće strukture nego svih političkih opcija koji žele ovaj dio BiH unaprijediti, onda ima nade.

Školegijum: Vi ste vjerovatno imali i predviđanja reakcije javnosti u Hrvatskoj na objavljene dokumente kurikuluma, novog prijedloga obrazovanja. Jesu li ta očekivanja bila jednaka onome što ste doživjeli u tom trenutku?

Boris Jokić: Što se tiče Hrvatske, većina reakcija na ono što smo napravili je izrazito pozitivna. Naš je rad u javnosti rezultirao podizanjem vrijednosti obrazovanja. Jedno od najvećih naših postignuća je to da su odgoj i obrazovanje postali tema o kojoj se legitimno i javno i jasno i važno razgovara u Republici Hrvatskoj. Za reformu je na ulice hrvatskih gradova izašlo na desetke tisuća građana dvije godine zaredom. U zemlji gdje se ni za što ne prosvjeduje, ljudi izlaze na ulicu za reformu odgoja i obrazovanja. Važna je to stvar za koju bi razvijene zemlje dale milijarde.

Školegijum: Šta mislite da li će ovaj tim iz Kantona Sarajevo izbjeći zamke koje ste vi imali?

Boris Jokić: Vjerojatno da, ali to ne znači da neće biti nekih novih zamki koje se pred njih stavljaju. Smatram da je ključno shvatiti da kurikularna reforma nije izrada dokumenata. Ja mislim da je i vama ovdje u Sarajevu i Sarajevskom kantonu i u Bosni i Hercegovini dosta dokumenta. Ako je to još jedna reforma koju će netko napraviti samo radi papira, da se neki novci zavrte – to treba odmah prekinuti. Pozivam sve vlasti, ako je to razlog zbog kojih najavljuju promjene, da ih prekinu odmah. To govorim ne kao čovjek koji im je nekim savjetom pomogao, nego kao čovjek iz druge zemlje koji je to radio. Kurikularna reforma je, govorim od početka, između ostaloga i rad na novom sustavu ocjenjivanja, praćenja, vrednovanja ocjenjivanja učeničkih postignuća, to je rad na novim udžbenicima, metodičkim priručnicima, na digitalnim sadržajima u digitalnom svijetu u kojem većina mladih ljudi živi danas. Kurikularna reforma je zapravo rad na osposobljavanju odgojno-obrazovnih radnika.

Školegijum: Da li ćete i u narednom periodu pomagati kantonalnu kurikularnu reformu?

Boris Jokić: Za sada nema kontakata, ali moram naglasiti da izrazito cijenim trud i posvećenost svih uključenih u taj proces u Sarajevskom kantonu.

Školegijum: Prije nego ste se uopće jedini prijavili na konkurs za voditelja kurikularne reforme u Hrvatskoj, radili ste na brojnim istraživanjima koja se tiču obrazovanja; to ste nastavili raditi i nakon što ste prestali voditi grupu za izradu kurikuluma. Jedno od vaših posljednjih istraživanja jeste i istraživanje urađeno u tri županije u Hrvatskoj Kakve su navike učenja, obrasci pisanja (prepisivanja) domaćih zadaća i percepcija meritokracije?Možete li reći kako bi novi kurikulum promijenio praksu gdje više od polovine učenika prepisuje zadaću od nekoga drugog i izbjegava učenje, saznavanje?

Boris Jokić: Tu sad moram malo ući i u širu razradu toga što bi to bilo. Znači, imate na ovim prostorima ideju da vanjski oblici vrednovanja, brojčani oblici vrednovanja, na neki način imaju moć da anuliraju sve negativnosti koje su se u samom procesu dogodile. To je vrlo naivna perspektiva. Ono što smo mi imali na umu jeste izraditi ishode učenja koji bi odgovarali razvojnoj dobi učenika – da znaju šta se od njih uopće očekuje. Kad uče fotosintezu u jednoj školi, neko će misliti da su širina i dubina do koje se uči fotosinteza jedna, a u drugoj nešto sasvim drugo. Ishodi učenja – jasno iskazana očekivanja što se od učenika traži – također bi trebali biti korisni i roditeljima, koji bi trebali znati što se očekuje od njihove djece. Naravno, trebali bi biti korisni i samim nastavnicima koji bi određivali i širinu i dubinu do koje se ulazi u određenom razredu, u određenoj cjelini, u određenom predmetu. E sad, kad imate ishode učenja, kada imate određene razine usvojenosti tog istog ishoda, onda vam je element vrednovanja i ocjenjivanja puno jednostavniji. Ono što smo mi od početka imali na umu je zapravo kombinirati unutarnje oblike vrednovanja i vanjske oblike vrednovanja, ali ne na način na koji je to na balkanskim prostorima napravljeno na završetku određenog ciklusa, već tijekom samog procesa. Ako postoje države ili gradovi koje to mogu izvesti, onda imate jedan vrlo jak alat, između ostaloga, da pratite učenika, ne zato da ga sumativno procijenite i klasificirate, nego zato da mu pomognete. Imate ujedno jak alat da nastavniku odmaknete pritisak roditelja na samu ocjenu; alat koji roditelju omogućuje da prati razvoj vlastitog djeteta. To bi sigurno utjecalo i na smanjenje prepisivanja i kvalitetnije povratne informacije.

Školegijum: Ako biste sad, iz ove perspektive (kad već znate šta se dogodilo), opet vidjeli javni poziv za voditelja kurikularne reforme, da li biste se prijavili? Šta je pozitivno u čitavom procesu, šta je negativno?

Boris Jokić: Kad me pitate da li bih ponovo… Vjerujte mi, sve bih ponovio. Zbog svakog tog nastavnika koji je radio u tome, zbog jednog rijetko doživljenog osjećaja povjerenja i zajedništva u cijelom tom procesu bez obzira na to tko je netko, kakav je, da li je ateist, da li je vjernik, da li je katolik, pravoslavac, musliman, da li je liberal, da li je konzervativac, da li je socijaldemokrata ili bilo što drugo. Vjerujte mi, mislim da je to bio jedan istinit pokušaj ostvarivanja boljeg društva. Ja duboko vjerujem da će ne samo u Hrvatskoj, nego na svim ovim prostorima taj pokušaj imati pozitivne posljedice. Mislim da su 20 i kusur godina, koliko postoje države na ovim prostorima, odgoj i obrazovanje uveliko zanemarivani. Političari nas izdaju; ako postoji izdaja, onda je to izdaja mladih ljudi i njihove budućnosti.

Školegijum: Jeste li se prijavili na Javni natječaj za izbor kandidata za voditelja i dvanaest članova Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme koji je 15.1.2018. raspisalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske?

Boris Jokić: Nisam. Razlog je taj što još uvijek nije razjašnjeno što je bilo s prethodnim natječajem. Možda Vaši čitatelji ne znaju, zbog kurikularne reforme došlo je do preslagivanja vlasti te je stranka HNS ušla u vlast. Tom je preslagivanju prethodio veliki prosvjed, drugu godinu zaredom, kojem je povod bio nepravilnost u natječaju. Osam mjeseci nakon toga i dalje nije jasno što se dogodilo. Osobe koje su provele taj natječaj ili na njemu bile izabrane promovirane su na pozicije iz koje će birati nove ljude. Politika je iskoristila reformu kao trgovačku monetu. Nas sedmero, koji smo sve to osmislili i vodili, nismo željeli biti dio prljavih političkih igara. Ima na ovim prostorima još ljudi koji imaju integritet i čast. Nisu svi na prodaju. To ih najviše i boli.

Školegijum: Šta je ostalo od prijedloga CKR-a? Hoće li biti dokument prepoznatljiv kad ga drugi članovi različitih novih komisija budu dorađivali?

Boris Jokić: Teško je to sada reći, ali se iskreno nadam da oni koji vode proces razumiju njegovu važnost te smislenost i korjenitost predloženih promjena.

Školegijum: Počeli ste, na lokalnoj radiostanici, voditi Glazbeni kurikulum – šta će biti ishod Vaše emisije za slušatelje?

Boris Jokić: Na Yammat FM-u počela je emisija Glazbeni kurikulum u kojoj se pušta glazba različitih smjerova i iz različitih razdoblja. U njoj pokušavam pokazati što suvremenost može donijeti Hrvatskoj i promovirati vrijednosti iza kojih stojim: humanizam, integritet, otvorenost i prije svega slobodoljublje. Cijelo nam vrijeme politika baca prašinu prošlosti u oči da sakrije stvarne probleme: nezaposlenost, siromaštvo, nedostatak ulaganja u ljude i besperspektivnost. A znate, nisu Zagreb ni Hrvatska, pa ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina, zabit Europe u kojima despotski vladaju podobni i da im se nitko u tome ne opire. Otpor može biti i glazba. O tome se radi u ovoj emisiji. Poslušajte je.

Početak projekta “Škole za 21.vijek” u Bosni i Hercegovini

British Council vas poziva na obilježavanje početka implementacije projekta “Škole za 21. vijek” u školama u Bosni i Hercegovini. Ovaj regionalni program British Councila podržava razvoj kapaciteta škola kako bi svojim učenicima omogućile da steknu vještine kritičkog razmišljanja, rješavanja problema kao i programiranja koje su od suštinskog značaja za ostvarivanje pozitivnog doprinosa kulturi i privredi 21. vijeka.

Ovim programom, škole učesnice dobijaju set džepnih kompjutera micro:bit, obuku za do osam nastavnika kao i mogućnost za razmjenu iskustava sa drugim školama koje su dio programa uključujući i škole iz drugih zemalja.

Događaj će otvoriti:

  • Larisa Halilović, direktorica British Councila u Bosni i Hercegovini
  • Azemina Njuhović, pomoćnica ministra za informatizaciju obrazovanja i nauke

Mjesto održavanja događaja: osnovna škola ”Aleksa Šantić”, Branislava Nušića 95, Sarajevo

Vrijeme održavanja događaja: 13.00 časova

Događaju će prisustvovati predstavnici Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, kao i predstavnici deset škola koje su odabrane za uvođenje micro:bitova u njihove nastavne planove i programe.

NAŠ SVIJET SE BRZO MIJENJA. ČAK 65% OD UKUPNOG BROJA UČENIKA DANAS ĆE RADITI POSLOVE KOJI JOŠ UVIJEK NE POSTOJE. PRIPREMANJE MLADIH LJUDI ZA SVIJET SUTRAŠNJICE NIKADA NIJE BILO IZAZOVNIJE.

“Škole za 21. vijek” je naš regionalni program podrške za razvoj kapaciteta škola u zemljama Zapadnog Balkana kako bi svojim učenicima omogućile da steknu vještine koje su od suštinskog značaja za ostvarivanje pozitivnog doprinosa kulturi i privredi 21. vijeka.

U skladu sa promjenama na nacionalnom nivou u obrazovnim politikama i razvoju novih obrazovnih standarda, kreirali smo program podrške osnovnim školama širom regiona, kako bismo ih upoznali sa inovativnom metodikom nastave i unaprijedili digitalne vještine mladih ljudi. Ovaj program se sprovodi paralelno sa opštim nastavnim planom i programom u cilju razvoja vještina kao što su digitalne vještine, vještine rješavanja problema i kritičkog razmišljanja, koje su učenicima neophodne za uspješnu karijeru na radnom mjestu ili za nastavak obrazovanja.

Ovim programom su obuhvaćene sve osnovne škole širom Zapadnog Balkana, a usmjeren je na razrede učenika uzrasta od 10 do 14 godina.

Ostvarili smo saradnju sa Ministarstvom za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo  i drugim relevantnim ministarstvima u regionu, kako bismo mogli školama da obezbijedimo pristup obukama, opremi i materijalima, stvarajući mogućnost za škole da se povežu sa drugim školama i ključnim donosiocima odluka širom Zapadnog Balkana i Velike Britanije.

Ovim programom, škole učesnice dobijaju potpunu podršku za razvijanje novih načina rada na nivou škole i učionice. Takođe, želimo da podržimo škole prilikom razmjene iskustva sa drugim školama koje su dio mreže, uključujući i škole iz drugih zemalja.

Za više informacija o ovom programu molimo vas da nas kontaktirate.

Više o projektu možete pronaći na: https://www.britishcouncil.ba/programi/obrazovanje/skole-za-21-vijek

CIN: Novi savjetnik Lidije Bradare

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Lidija Bradara, predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (PFBiH), je imenovala Miku Lešića za savjetnika iako ne ispunjava zakonske uvjete imenovanja na ovu funkciju.

Lešić nema položen stručni ispit za državne službenike, kako je to predviđeno Zakonom o državnoj službi FBiH. Iako savjetnici nisu državni službenici, njihovi uvjeti za prijem u radni odnos su identični onim za prijem državnih službenika. Te uvjete precizira posebna uredba kojom je propisano da savjetnici moraju imati visoku stručnu spremu, položen stručni ispit i radni staž.

Predsjedavajuća Bradara je imenovala Lešića u oktobru 2017. godine, dva mjeseca nakon što je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) objavio priču o nezakonito imenovanim savjetnicima. Novinari su otkrili da pet od osam njenih savjetnika nisu imali potrebne godine radnog iskustva što, također, nije u skladu sa federalnim propisima.

Lešić je imenovan za savjetnika predsjedavajuće Doma za Klub sprskog naroda nakon što je savjetnica Jelena Kunić dala ostavku. Za njegov angažman je do sada iz federalnog budžeta izdvojeno najmanje 8.500 KM. Bradara je u ranijem razgovoru za CIN rekla da za savjetnike bira mlade, perspektivne i najbolje studente svojih generacija. Ovoga puta nije odgovarala na naše pozive.

Ovaj šezdesetsedmogodišnji inžinjer mašinstva je potvrdio novinarima CIN-a da nema položen stručni ispit. „Ja to nemam. A da li trebam polagati, nije mi ni to niko rekao“, kaže Lešić, dodavši da ima položen stručni ispit u Društvu inžinjera. U Domu naroda su potvrdili da prilikom zapošljavanja nije dostavio svoju biografiju.

Lešić je bio delegat Doma naroda Parlamenta FBiH u mandatu od 2006. do 2010. godine. Delegirala ga je Skupština Posavskog kantona iz reda srpskog naroda. Bio je član Socijaldemokratske partije BiH i predsjednik Općinskog odbora te partije u Odžaku. Tokom mandata u Domu naroda prešao je u Narodnu stranku radom za boljitak (NSRZB).

Lešić je bio jedan od najneaktivnijih delegata u Domu naroda. Nakon što je predložio amandman kojim bi delegati imali pravo na povlaštenu penziju, izbačen je iz NSRZB-a. Jedno vrijeme bio je član Hrvatske demokratske zajednice BiH.

Već pet mjeseci Lešić radi kao savjetnik u Klubu srpskog naroda. Posao mu je da posreduje između predsjedavajuće Bradare i ovog kluba.

„Moj radni vijek je pri kraju. Ja hoću da sad to džentlmenski završim“, rekao je Lešić.

FIS Snowboard Europa kup za vikend na Bjelašnici

Foto: Midhat Mujkić

Najbolji profesionalni snowboard vozači iz čak trinaest zemalja svijeta ovaj vikend okupit će se na Bjelašnici na utrkama FIS Snowboard Europa kupa. Završne pripreme su u toku, a utrke će se održati 17. i 18. februara od 10:00 do 16:00 sati.

Sarajevo i Bjelašnica spremni su po sedmi put ugostili jedinstveni sportski događaj koji u naš grad dovodi 40 najboljih snowboard vozača. Boje Bosne i Hercegovine ove godine brani čak sedam takmičara – Asja Klačar, Adna Klačar, Selina Memić, Nejra Mulić u ženskoj i Haris Burić, Edis Ozturk, Stefan Lazarvić u muškoj kategoriji.

“Po rangu Europa kup je, poslje Olimpijskih igara i Svjetskog kupa, treće po redu takmičenje i najznačajniji je snowboard događaj u našoj zemlji. Izuzetno nas raduje veliki odaziv vozača jer ovo će ujedno biti i testna utrka za Evropski omladinski olimpijski festival – EYOF 2019. u disciplini Slope Style,” kazao je Ismar Biogradić iz kluba FreeStyle Sarajevo, tehničkog realizatora takmičenja EYOF 2019. za snowboard discipline.

Takmičenje se održava u dvije discipline: Slope Style, koja se sastoji od vožnje snowbordom kroz park na 3 elemenata (1 skok i 2 gelendera) i disciplini Big Air, takmičenju u skokovima na vještačkoj skakaonici.
Pored dvodnevnog takmičarskog programa posjetioci će rasplesati i zagrijati DJ Zlijay aka Mixmaster Zlee.

“Pozivamo sve ljubitelje planine, zimskih i adrenalinskih sportova da dođu u Štinji Do i bodre naše takmičare,” poručio je Biogradić.

Zeleni turizam – Nova šansa za BiH?

Ekološki prihvatljiv turizam ili zeleni turizam (engl. green tourism) podržava očuvanje životne sredine, društveni razvoj i lokalnu ekonomiju. Primjeri poslovne prakse ekološki prihvatljivog turizma uključuju očuvanje vode i energije, sprovedbu projekata očuvanja zajednice, reciklažu i tretiranje otpada. Također, zapošljavanje ljudi iz lokalne zajednice ili nabavka lokalno proizvedenih proizvoda za restorane i prodavnice poklona su samo neki od primjera poznatih kao zelena praksa.

Očekuje se da se primjenom ovog koncepta poveća mogućnost zapošljavanja lokalnog stanovništva u sektoru turizma. Procjenjuje se da se kreiranjem jednog novog radnog mjesta u osnovnoj turističkoj industriji stvara jedno i po dodatno radno mjesto ili indirektni posao u ekonomiji vezanoj za turizam. Također, turisti koji su u potrazi za „zelenim“ turizmom, prema različitim međunarodnim statistikama, spremni su da plate više za ovakvo iskustvo.

U tom smislu, da li bi ekološki prihvatljiv turizam mogao biti prilika za bosansko-hercegovačku ekonomiju?

Koliko je zelen turizam u Bosni i Hercegovini?

“BiH se kreće u pravom smjeru u prihvatanju zelenog turizma, ali laganim koracima”, kaže gospodin Eike Otto, konsultant za turizam i regionalni razvoj i jedan od vodećih njemačkih eksperata na ovome polju. On je trenutno angažovan od strane razvojnog programa Evropske unije i Vlade Njemačke, EU ProLocal programa, da podrži pozicioniranje Blidinja kao turističke destinacije u BiH, čime će se podržati i lokalni ekonomski razvoj. EU ProLocal je program ukupne vrijednosti 13 miliona eura koji ima za cilj povećanje konkurentnosti malih i srednjih preduzeća iz sektora sa potencijalom za rast,  među kojima je i turizam.

EU ProLocal  je nedavno organizovao studijsku posjetu predstavnika turističkih poduzetnika i članova udruženja „Visit Blidinje“ sličnim prirodnim parkovima u Njemačkoj. Vlasnici hotela i restorana, administratori parka prirode, te predstavnici opštine Blidinje ovom prilikom su se informisali o dobrim praksama od kojih bi se neke mogle primjeniti u BiH. Također, EU ProLocal podržava inicijativu da svaki turista pri posjeti Blidinju preuzme višekratnu vrećicu za otpatke i koristi je za odlaganje svog i i drugog sitnog otpada na koji naiđe tokom šetnje kroz park. Za ovu potrebu će se uspostaviti mjesta za preuzimanje otpada prikupljenog u višenamjenskoj vrećici.

Serviranje “Blidinjskog doručka”, napravljenog samo od lokalno proizvedenih proizvoda, će u narednom periodu biti promovisano u smještajnim kapacitetima u ovom području. “Kada neko dođe u posjetu Blidinju, ne želi da zasladi svoj čaj napravljen u Engleskoj, sa medom koji je proizvoden u Kini. To bi sve trebalo da budu samo lokalni proizvodi, uz dodatnu pažnju posvećenu posebnim režimima ishrane i željama turista, naročito vegetarijancima”, sugeriše g. Otto. EU ProLocal je do sada podržao brendiranje poklon korpe koja sadrži lokalne proizvode kao što su pripravak od borovih iglica, čaj, brašno, ljekoviti sirup.

Uz pomoć programa EU Prolocal, Blidinje prihvata „zeleni“ turizam, a uz njega i nove goste i izvore prihoda. Ovo može poslužiti kao dobar primjer drugim destinacijama u BiH jer zeleni turizam predstavlja potencijal za revitalizaciju lokalnih ekonomija i dodatno doprinosi razvoju turizma, jednom od najbrže rastućih sektora u BiH.

EU ProLocal finansira Evropske unija sa 9 miliona eura, a dodatnih 4 miliona eura obezbijedila je Vlada Njemačke. Program implementira Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH u periodu od 2016.-2018. god.

 

 

 

 

 

 

 

Nova globalna vizija Coca-Cole za svijet bez otpada

Cilj kompanije je do 2030. doprinijeti prikupljanju i recikliranju ukupne količine ambalaže koju plasira na tržište

The Coca-Cola Company najavila je da namjerava iz temelja promijeniti pristup upravljanju ambalažom. Kompanija je sebi zadala cilj da će do 2030. doprinijeti prikupljanju i recikliranju ukupne količine ambalaže koju plasira na tržište.

Ovaj cilj je bitan dio kompanijine nove vizije za svijet bez otpada (World Without Waste), koju Coca-Colin sistem namjerava ostvariti znatnim višegodišnjim ulaganjem u poboljšanje ambalaže svojih proizvoda kako bi u potpunosti bila pogodna za recikliranje. Ambalaža prehrambenih proizvoda i pića važan je dio svakodnevnog savremenog života, ali mnogo toga je još potrebno učiniti za smanjenje ambalažnog otpada u cijelom svijetu.

„Otpadna ambalaža je svjetski problem, a naša i odgovornost svih kompanija je da pomognemo u njegovom rješavanju“, istaknuo je James Quincey, predsjednik i glavni izvršni direktor kompanije The Coca-Cola Company. „U skladu s našom vizijom za svijet bez otpada ulagat ćemo u poboljšanje sastava ambalaže koju koristimo, a time i u našu planetu, kako bismo doprinijeli rješavanju ovog problema.“

U tom smjeru će The Coca-Cola Company i njeni partneri preduzeti sljedeće korake:

  • Ulaganje u planetu: Za svaku bočicu ili limenku koju proda bilo gdje u svijetu Coca-Cola namjerava do 2030. pomoći da se prikupi ista količina prazne ambalaže s tržišta. Kompanija će također uložiti sredstva i znanje kako bi pomogla ljudima u prikupljanju prazne ambalaže s tržišta te ih potaknula na recikliranje. Podržat ćemo prikupljanje otpadne ambalaže iz drugih industrija, uključujući bočice i limenke drugih proizvođača. Osim toga, kompanija će sarađivati s lokalnim zajednicama, partnerima iz industrije, kupcima i potrošačima kako bi pomogla u rješavanju problema kao što su ambalažni otpad u okolišu i morima.
  • Ulaganje u ambalažu: Kako bi ostvarila taj cilj, The Coca-Cola Company će nastaviti poboljšavati ambalažu svojih proizvoda kako bi se sva ambalaža koju koristi mogla u potpunosti reciklirati. Kompanija zato radi na izradi kvalitetnijih pakovanja, bilo povećavanjem udjela recikliranog materijala, bilo razvijanjem bočica na biljnoj bazi i smanjivanjem količine plastike u svim pakovanjima. Do 2030. kompanija namjerava koristiti boce koje sadrže 50 posto recikliranog materijala. Cilj je postaviti novu svjetsku normu za ambalažu za pića. Trenutno se većina kompanijine ambalaže može reciklirati.

Coca-Cola HBC kao ovlašteni punioničar, kao i njena podružnica u Bosni i Hercegovini, Coca-Cola HBC B-H Sarajevo već niz godina blisko sarađuje s kompanijom The Coca-Cola Company u pogledu ambalaže jer održiva ambalaža ima ključnu ulogu u njenom održivom poslovanju. U skladu s tim 2016. godine iznesene su tri obaveze koje Coca-Cola HBC namjerava ispuniti do 2020. te uporedo sarađivati s kompanijom The Coca-Cola Company na ostvarivanju najavljenih ciljeva. Obaveze Coca-Cole HBC do 2020. su:

  • da će reciklirati 40 posto ukupne ambalaže koju plasira na tržište
  • smanjit će količinu ambalaže koju koristi za 25 posto po litru proizvedenog pića
  • plastična ambalaža koju koristimo sadržavat će 20 posto recikliranog materijala i/ili plastike iz obnovljivih materijala

Svijet bez otpada važan je dio Coca-Colinih napora da osigura održivo poslovanje u svim područjima okoliša na koje utječe svojim poslovanjem. To nam je već uspjelo s vodom, jer smo svojim projektima u svijetu uspjeli nadoknaditi stopostotne količine vode koje upotrebljavamo u svojim proizvodima. Kompanija je u 2015. godini dostigla svoje ciljeve o obnovi zaliha vode, odnosno obnovila je i vratila zajednicama onu količinu vode koju koristi u proizvodnji svojih pića pet godina prije nego što je bilo planirano i premašila ih.

Bosna i Hercegovina je tome doprinijela partnerstvom na projektu zaštite i očuvanja voda „Čist Vrbas“ u saradnji sa trinaest općina i gradova u slivu rijeke Vrbas, ali i značajnim smanjenjem potrošnje vode u proizvodnom procesu iz godine u godinu.

Ti napori dio su kompanijine šire strategije za odgovoran rast, koji uključuje preobrazbu u proizvođača različitih kategorija bezalkoholnih pića.

„Boce i limenke ne bi smjele štetiti našoj planeti. Osim toga, svijet bez otpada je moguć“, dodao je James Quincey, predsjednik i glavni izvršni direktor kompanije The Coca-Cola Company. „Kompanije poput naše moraju biti predvodnice. Potrošačima širom svijeta je stalo do naše planete i očekuju od kompanija da nešto preduzmu. To je upravo ono što ćemo učiniti, a pozivamo i ostale da nam se pridruže na tom važnom putovanju.“

 

O Coca-Coli HBC B-H Sarajevo

Coca-Cola HBC  B-H Sarajevo jedna je od najvećih kompanija u industriji bezalkoholnih pića u Bosni i Hercegovini, a ujedno je i ovlaštena punionica The Coca-Cola Company. Coca-Cola HBC B-H Sarajevo jedina je kompanija u državi koja proizvodi i distribuira Coca-Coline proizvode, među kojima je i Coca-Cola, koja se u BiH počela proizvoditi 1975. Sjedište firme je u Sarajevu, gdje je smještena i punionica, a proizvodi se distribuiraju putem  četiri  distributivna centra. Prodajna ponuda sastoji se od vodećih brendova Coca-Cole, Coca-Cole Zero, Fante i Spritea, zatim domaćih te brendova pod ovlaštenjem drugih kompanija. Coca-Cola HBC B-H Sarajevo  neprestano traži nove prilike kako bi proširila svoju prodajnu ponudu i tako omogućila potrošačima u Bosni i Hercegovini što veći izbor proizvoda. Kompanija preduzima sve mjere s ciljem osiguranja najvišeg kvaliteta svojih proizvoda. Uz to, snažan naglasak stavlja se i na održivi razvoj poslovanja, koji je usko povezan s održivim razvojem zajednica u kojima kompanija posluje.

Coca-Cola HBC B-H Sarajevo dio je Coca-Cola Hellenic Grupe, koja posluje u 28 država i snabdijeva tržište od oko 595 miliona stanovnika. Grupa je proglašena svjetskim predvodnikom u industriji pića u okviru svjetskog i evropskog Dow-Jonesovog indeksa održivog razvoja, a također je uvrštena i u indeks FTSE4Good. Dionice Coca-Cole Hellenic uvrštene su u najviši razred Londonske berze, tzv. premium listing (LSE: CCH), a kotiraju i na Atinskoj berzi (ATHEX: EEE).