Autorica teksta: Edina Čović
Doktorica mi je propisala mirovanje od redovnih treninga trčanja i teretane. To me je učinilo kivnom, jer ‘pobogu, kako ću da ne trčim?’ Kivnost me je držala do pretkraj mjeseca kad sam upoznala Muhameda. Njemu doktorica nije propisala mirovanje, ali splet okolnosti i „počasna titula“ migranta jesu.
Muhamed je migrant iz Tunisa, a za neizvjestan put se odlučio prije godinu i po nakon što je država zatvorila njegovu trgovačku radnju. Ista priča kao u BiH: previsoki porezi, svakodnevne inspekcije i kazne. Često ističe da je zanimljivo što se trenutno nalazi u zemlji, skoro istoj kao ona od koje je pobjegao. Ovaj diplomirani programer i informatičar, nema posla u svojoj struci tako da je standardna ruta Turska-Grčka-Makedonija-Albanija-Srbija-Bosna bila i njegova sudbina.
U Grčkoj se, prije Bosne, najduže zadržao. Tamo je radio na farmi. Ističe da su uslovi rada bili nehumani, jer se radi u smjenama po 12 sati za dnevnicu koju, kako kaže, potrošiš na jedan obrok i piće. Ipak, morao je nekako preživjeti.
„Ja sam u prolazu i nije mi problem raditi da preživim. Ali šta je sa lokalnim stanovništvom koje nije u prolazu? Sa mizernim dnevnicama treba da preživljavaju svaki dan i prehranjuju porodice?! Jedna od prvih stvari koje želim uraditi, nakon što stignem u stabilnu evropsku državu, jeste dovesti medije na tu farmu kako bi se takav mobing prekinuo.“
Nemoguće je ne primjetiti specifičnu karakternu crtu ovog migranta, a to je pozitivnost. Za vrijeme boravka na grčkoj farmi otkrio je poseban talenat komunikacije sa psima. Svaki svoj obrok je dijelio s tim malim bićima, a oni s njim igru i prijateljstvo. Istakao je da mu psi sami prilaze i da su, većinu puta koji je pješačio, bili uz njega. Tako je i u Velikoj Kladuši. Svako jutro i predvečerje izlazi u lokalne uličice gdje ga čeka razigrana pseća ekipa, sa kojom se igra i koju hrani.
U BiH je stigao prije više od pola godine, a u Velikoj Kladuši se zadržao nakon što su ga dva puta vratili s hrvatske granice. Kako kaže, s graničnom policijom nije imao problema, ali je viđao ksenofobičan pristup i nasilje prema ostalim migrantima.
Posljednjih pet mjeseci živi kod jednog lokalca koji je prijateljski nastrojen prema izbjeglicama i migrantima. Muhamed, uz to, volontira u lokalnom restoranu u kojem se besplatno hrane izbjeglice. Pomaže pri kuhanju, pranju suđa i čišćenju.
Kako nam je opisao svoju svakodnevnicu, njegovi dani su poprilično ispunjeni. Jedva smo se izdogovarali oko termina snimanja, te još bitnije, treniranja. A Muhamedov dan teče ovako. Nakon šolje toploga mlijeka, trči ili radi jutarnju tjelovježbu, a potom odlazi da nahrani lokalne cuke. Slijedi brzo tuširanje, tako da je od 10 sati već u restoranu, gdje provodi cijeli dan pripremajući hranu za migrante. U predvečerje još jednom izlazi da nahrani lokalne pse, a potom se vraća u svoj sobičak gdje dočekuje noć.
Naš sagovornik već govori četiri jezika – francuski, engleski i dvije varijante arapskog – ali svoje slobodno vrijeme u večernjim satima koristi da nauči još pokoji. Trenutno uči češki u online komunikaciji sa prijateljicom koja živi u Češkoj.
Još jednom je istaknuo zahvalnost zbog toga što može da radi ono što voli i koliko-toliko nastoji očuvati zdrav životni stil. Jasno mu je da većina njegove „braće po putu“ o zdravlju ne stignu ni razmišljati.
„Nemaju svi smještaj, a vani je užasno hladno. Niti svi imaju svakodnevni obrok, a kad si vani užasno je i gladno. Nemaju svi par čitavih patika u kojima će preći sljedeću granicu, a kamoli za jutarnje trčanje…“
Posebno smipatična je Muhamedova anegdota o cigaretama. Nije pušač, ali je imao druga pušača. Pošto je često u komunikaciji s lokalnim stanovništvom, kada bi mu neko ponudio cigaretu, prihvatao bi i sačuvao je za prijatelja. Ipak, kako Krajišnici znaju biti uporni, neko ga je prilikom čašćenja ispritiskao da zapale skupa. Tako je Muhamed morao zapaliti prvu cigaretu u životu i fućkati nikotinski kancer. Vrijedilo je, kaže, zbog prijatelja.
U čast prijateljstva odradio je i moju svakodnevnu vježbu planka, zaključivši da je osim mišića, mnogo bitnije jačati psihu. Mislim se u sebi, šta da mu pričam o psihi, kad on trči bez gelova, volontira u restoranu, dijeli obroke s psima i nađe vremena da uči češki?!
To jutro sam prestala biti kivna zbog dijagnoze o mirovanju, jer me baš ona podsjetila zašto volim trčanje. Nikad ne znaš gdje i sa kim će te patike odvući. Amerikanci imaju izreku koja kaže „hodaj milju u mojoj obući“ koja je ekvivalent naše „stavi se na moje mjesto“. U biti, pokušaj shvatiti moju poziciju. Trčanje s Muhamedom mi je pomoglo da bolje shvatim njega, ali i sebe.
Autor videa: Edis Kadrić
