Autor: urednik

Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com

Bookstan on Air: Kritika knjige “San zvani Jugoslavija” Michaela Martensa

Objavljena je dvanaesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autorica kritike “San zvani Jugoslavija” Michaela Martensa je Lamija Milišić.

Michael Martens (Hamburg, 1973) njemački je novinar i pisac. Od 1995. do 2000. živio je u Sankt Peterburgu, Kijevu i drugim gradovima istočne Evrope. Od 2002. godine politički je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Sedam godina proveo je u Beogradu, šest u Istanbulu, tri u Ateni. Od 2019. živi u Beču. Njegova knjiga U potrazi za junakom, objavljena 2011, priča je o njemačkom vojniku koji je postao narodni heroj u Jugoslaviji. Martens je 2019. godine objavio opsežnu biografiju nobelovca Ive Andrića pod nazivom U požaru svjetova. San zvani Jugoslavija njegova je posljednja knjiga.

“Martens je u ovoj novoj knjizi, putem intervjua, preko Ive Andrića ispričao na sažet način priču o europskom 20. stoljeću, na koji način su se velike europske turbulencije odrazile na ove prostore, ali je možemo promatrati i kao knjigu o stanju svijesti danas, nakon traumatičnih iskustava iz ratova vođenih 90-ih na ovim prostorima.”

Josip Mlakić

Čovjek u vremenu

San zvani Jugoslavija čini niz intervjua, objavljenih u različitim medijima. Moglo bi se reći da ova knjiga nije ništa drugo do skup pitanja i odgovora – no u duhu te neumorne zapitanosti valjalo bi nastaviti razmišljati i proučavati kontekst i tekst Ive Andrića.

Michael Martens, San zvani Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću, Sarajevo: Buybook, 2021.

PIŠE: Lamija Milišić

Čini se da je književnost simptom naše začaranosti vremenom. Ona je pripovijest o vremenu čovjeka u vremenu. Piše je i čita svako u svom, zasebnom vremenu. “Zato je i moj pristup sa Andrićem bio prvo da objasnim vreme, a tek onda čoveka” – navodi u jednom intervjuu Michael Martens, autor biografije U požaru svjetova, Ivo Andrić: Jedan evropski život. (Ne)suglasje duha vremena i u njemu nastalih književnikovih djela nadahnjuje i vodi ovu knjigu.

Nakon inicijalne objave 2019. godine u Austriji, uslijedio je niz izdanja na našem govornom području – bosanskohercegovačko u Buybooku, srpsko u Laguni i hrvatsko u Ljevaku (pod naslovom Vatra u vatri: Ivo Andrić – Jedan europski život) – uz zapaženu medijsku i čitalačku pažnju, pohvale i primjedbe. Dvije godine nakon U požaru svjetova, ovaj njemački novinar i pisac objavio je zbirku vlastitih razgovora o toj biografiji. Knjiga je 2021. godine čitateljstvu stigla pod naslovom San zvani Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću.

Zajednički jezik

Iako Nebojša Lujanović u predgovoru Buybookovog izdanja opisuje San zvani Jugoslavija kao “vrlo važan nastavak” “vrlo važn[e] knjig[e] o Andriću”, lako je zamisliti da bi knjiga dapače bila zanimljiva čitateljstvu kao uvod u U požaru svjetova. Naime, ova zbirka intervjua daje kulturološki uvid u kontekst recepcije knjige, koja i sama tematizira kulturološki kontekst života i stvaralaštva Ive Andrića. Zašto bi San zvani Jugoslavija bilo bolje posmatrati kao uvod, a ne nastavak biografije? Zato da bi se čitateljstvo kretalo iz konteksta ka tekstu, a ne obratno. Taj pravac sukladan je i namjeri samog Martensa. Kako je naveo u pogovoru U požaru svjetova i nekolicini intervjua, težnja biografije bila je da Ivo Andrić dobije novo čitateljstvo na njemačkom govornom području. Dakle, da čitatelji, putem konteksta, otkriju tekst.

San zvani Jugoslavija čini niz hronološki poredanih intervjua, objavljenih u različitim medijima. Michael Martens je tako od sredine 2019. do kasne 2020. godine razgovarao sa novinarima i novinarkama medija: Nedeljnik, Der Standard, Dnevnik.ba, Nova.rs, Matica.hr, Prometej.ba, itd. Već nakon prvih nekoliko intervjua, biva jasnim da je zbirka zadržala jezičke varijante u kojima su intervjui inicijalno objavljeni. Tako ćete jedan intervju čitati na ekavici, drugi na ijekavici, usput primijetivši još nekolicinu specifičnosti bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Ova knjiga je u tom smislu na tragu raznih izdavača poput Fabrike knjiga urednika Dejana Ilića, Biblioteke XX vek Ivana Čolovića, te edicije Zajednička čitaonica udruženja KROKODIL (pokrenute nakon Deklaracije o zajedničkom jeziku).

Dakle, jednako je bitno kako je knjiga napisana i koji je njen sadržaj. To potvrđuje i sam Martens u napomenama uz ovu knjigu: “A razgovor o Jugoslaviji vodi se – ili bi trebalo da se vodi – na svim narječjima i dijalektima (nekadašnjeg) zajedničkog jezika.” Ironijom sudbine, edicija Zajednička čitaonica nije mogla biti distribuirana na čitavoj teritoriji zajedničkog jezika jer taj jezik službeno ne postoji i nije ga moguće registrovati kao bibliografski podatak. Buybookovo izdanje knjige San zvani Jugoslavija registrovano je kao djelo na bosanskom jeziku pa iako ovako “maskirano”, cijeni se Martensova posredna poruka o zajedničkom književnom naslijeđu i cjelovitosti kulture čitatelja, poklonika i kritičara kako ove knjige, tako i prethodno objavljene biografije.

Dobro uštimani (post)kolonijalizam

Od dvanaest intervjua koje San zvani Jugoslavija sadrži, jedanaest se odnosi na U požaru svjetova. Posljednji, dvanaesti, je o samoj knjizi koju čitate. Taj razgovor je objavljen nakon što je postalo dostupnim hrvatsko izdanje San zvan Jugoslavija (dakle, prije bh. izdanja). Uvodna pitanja većine intervjua otkrivaju autorove motive i metodologiju pisanja biografije. Martens često ističe da je želio Andrića prikazati u pripadajućem mu evropskom kontekstu. Navodi i da mu je pozicija stranca na Balkanu zapravo pomogla da načini distancu spram dosadašnjih publikacija o ovom nobelovcu, koje su pod (ne)posrednim teretom nacionalnih identiteta i učinaka rata. Međutim, odnos evropsko-balkansko dobija novu nijansu u spomenutom, posljednjem intervjuu u knjizi. Tu Martens novinaru Darku Vlahoviću objašnjava trenutak u kom iz Rusije dolazi u Beograd: “Ja sam na Balkan došao kao nekakav njemačko-ruski imperijalista koji je arogantno i s visine gledao kako je tamo sve malo. To se, nadam se, promijenilo iz temelja. Danas znam da je Balkan nevjerovatno slojevita i fascinantna regija.” Ovime se pojašnjava kulturološka pozicija autora biografije o Ivi Andriću. O njoj će čitatelji dobiti dobar uvid posebno nakon čitanja intervjua pod naslovom “O biografijama, biografima i distanci”. Ovo je možda i najzanimljiviji intervju u zbirci, zajedno sa onim “Putnik sa lažnim pasošem”, koji insistira na sličnim pitanjima o Martensovoj poziciji. Imperijalističko naslijeđe Evrope i njime vođen odnos prema balkanskim državama neizbježno se reflektuju u samom Martensu pa posredno onda i u njegovim čitateljima. To naslijeđe ostavilo je traga i u životu Ive Andrića kroz osmanske i habsburške aveti. Imperijalizmu, koji se odrazio i u aspiracijama Hitlerove Njemačke, u Andrićevu životu oponirao je koncept jugoslavenstva, djelomično kroz Mladu Bosnu, te kraljevsku i socijalističku Jugoslaviju.

U gotovo svim intervjuima zatičemo začarani krug diskusija o “napadima u Srbiji” ili “reakcijama u Bosni” itd. na U požaru svjetova. Ukoliko se one zanemare, mogućno je iščitati krovnu temu i motive autorovih interesa za lik i djelo Ive Andrića. Radi se o proučavanju tragova koje pojedinac ostavlja u vremenu, te kakvo značenje ti tragovi kroz vrijeme poprimaju. Rekonstrukcija života iz pisanih i drugih materijalnih tragova istovremeno ih tretira kao puke činjenice (bez značenja) i kao čimbenike jednog narativa (sa neminovno utkanim značenjem). Budući da je u ovom slučaju to život jednog književnika, ti “znakovi pored puta” se udvostručuju, roje narativne tokove što obitavaju istovremeno u književnom i vanknjiževnom svijetu.

“[J]er ko se ozbiljno bavi tim piscem, njegovim djelom i životom, prije ili kasnije će se baviti i Jugoslavijom i njenom propašću”, ističe Martens. Možda iz ovog razloga ne čudi što je većina intervjua u knjizi (ali nikako svi) okrenuta temama: poimanja, posljedica i tragova jugoslavenstva i Josipa Broza, statusom islama u Andrićevim djelima, njegovog bosanskog porijekla, odnosa Miroslava Krleže i Andrića pri dodjeli Nobelove nagrade, “bosanske mržnje” iz Pisma iz 1920. itd. Dakle, sve one se tiču značenja Ive Andrića za bivše jugoslavenske republike i Evropu danas, dok se rijetko koje dotiče samog Andrića. Nije bitno ko je pojedinac po sebi, nego šta može da ponudi u izvjesnoj ideološkoj mreži. Kao što je zapisao Anton P. Čehov u svojim Bilješkama: “Ono što je važno su komentari o Shakespeareu, a ne sam Shakespeare.”

Publicistika po naučnim metodama

Na pitanje novinarke Dragane Todorović o tome da li je U požaru svjetova naučna ili publicistička proza, Martens će dati u neku ruku diplomatski odgovor i svoj rad nazvati “publicističkom prozom, ali koja je nastala po naučnim metodama”. Prema tome, biografiju o Ivi Andriću bi se trebalo shvatiti kao činjenice u službi jednog angažiranog žanra pisanja. Ovo bi svakako trebalo imati na umu buduće čitateljstvo Martensove biografije pri pasažima iz U požaru svjetova, tipa sljedećeg: “Dana 28. aprila 1918. Gavrilo Princip umire u garnizonskoj bolnici tvrđave Theresienstadt od tuberkuloze kostiju. Osam mjeseci kasnije rađa se država zbog koje je on postao ubica.” Posljednja rečenica jeste uistinu činjenica, ali perspektiva iz koje je izrečena vrlo je specifična i sama bremenita značenjem.

Sličan je slučaj i u latentnom balkanizmu pri spominjanju sljedećeg podatka: “Švicarski historičar Oliver Jens Schmitt jasno je okarakterisao nedostatak pisanih izvora u jugoistočnoj Evropi rekavši da se o psu mezimcu pape Pija II zna više nego o pojedinim vojskovođama na Balkanu.” Učinci balkanizma se primijete također i u nekoliko intervjua, bilo da ih tumačite kao slabost “koloniziranih” ili otpor takvom identitetu. Tako novinarka Glorija Lujanović naočigled podstiče stigmu tzv. balkanskih tema, zapravo tražeći od sagovornika da kaže nešto više o svom odnosu spram Balkana: “Prepirke oko Andrića nisu prestale [sic] ni danas, posebno ne u BiH. Hoće li to biti neka ‘vječna’, balkanska tema i taj mit o specifičnoj bosanskoj mržnji?” Sličan je postupak Franje Šarčevića kada govori: “Što je zapravo nedostajalo postojećoj literaturi o Andriću napisanoj na njegovom jeziku (…)?”

Bilo kako bilo, Michael Martens dosljedno argumentuje svoj stav o U požaru svjetova kao knjizi koja, slijedeći književnu poetiku samog Andrića, “ne treba da diže niti da ruši spomenike”. Njegovi su odgovori često diplomatski, pomirljivi, te iskazuju istovrsan utisak o Andriću u svim intervjuima. Nakon čitanja knjige San zvani Jugoslavija autorova metodologija i vizija Andrića čitateljstvu postaju jasnije. Tema odnosa književnika i diplomate Ive Andrića sa društvenim kontekstom u kom živimo otkriva nove puteve istraživanja. Novinari u intervjuima često spominju stavove iz recenzija i kritika o Martensovoj biografiji. Time ova knjiga osvjetljava ulogu i važnost književne kritike danas. Ona pokazuje načine na koje kritika utiče na savremene tokove javnih rasprava i oskudnih polemika na prostorima naše regije. Moglo bi se reći da San zvani Jugoslavija nije ništa drugo do skup pitanja i odgovora – no u duhu te neumorne zapitanosti valjalo bi nastaviti razmišljati i proučavati kontekst i tekst Ive Andrića.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

CPCD – Prva radionica o ponovnoj društvenoj upotrebi imovine oduzete iz organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini

Centar za promociju civilnog društva u partnerstvu s OSCE Sekretarijatom je realizovao prvu radionicu o ponovnoj društvenoj upotrebi imovine oduzete iz organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini, u okviru regionalnog OSCE-ovog projekta pod nazivom: Jačanje borbe protiv transnacionalnog organizovanog kriminala u Jugoistočnoj Evropi kroz poboljšanu regionalnu saradnju u zapljeni, konfiskaciji, upravljanju i ponovnoj upotrebi imovine. Projekat obuhvata pristup cjelokupnom ciklusu rješavanja problema oduzete imovine, i podijeljen je u tri područja intervencije: (1) istrage, zapljena imovine i oduzimanje imovine; (2) upravljanje imovinom; (3) ponovna upotreba imovine.

Preko 50 predstavnika/ca OCD iz različith krajeva BIH je prisustvovalo dvodnevnoj radionici u Sarajevu održanoj 23-24.02.2022. godine. Hibridna radionica je omogućila online prisustvo dodatnim učesnicima i izlagačima. Radionica je imala za cilj podizanje svijesti o ponovnoj upotrebi oduzete imovine u BiH, upoznavanje sa načinom oduzimanja nezakonito stečene imovine u BiH i modalitetima korištenja oduzete imovine za javni interes i društvene svrhe te prezentacije dobrih praksi u drugim zemljama.

„Centar za promociju civilnog društva u partnerstvu s OSCE Sekretarijatom je prva organizacija u BiH koja je pokrenula projekat o stvaranju povoljnijeg okruženja za ponovonu društvenu upotrebu oduzete imovine i naš krajnji cilj je da civilno društvo bude to kome će se dati mogućnost i prilika da dobije na korištenje trajno oduzetu imovinu koja je nelegalno stečena kako bi je iskoristili u edukativne, humanitarne, socijalne i druge svrhe”, izjavila je Melika Šahinović, projektna menadžerica CPCD-a.

Predstavljeni su pravni okviri i prakse u oblasti oduzimanja nezakonito stečene imovine u Bosni i Hercegovini (BiH) i modaliteti korištenja oduzete imovine, uloge i rad agencija za upravljanje oduzetom imovinom, prakse poklanjanja oduzete imovine u društvene svrhe, nedostaci u zakonima zbog kojih je dodjela imovine u društvene svrhe i dalje ograničena ali i pravne pretpostavke ponovne upotrebe oduzete imovine za javni interes i društvene svrhe. Predavači i govornici radionice su bili relevantni predstavnici vlasti, javnih i obrazovnih institucija BiH, te predstavnici programa zemalja iz regiona. „Zakon u svojoj primjeni pokazuje svoje manjkavosti i očekujemo konkretne prijedloge za izmjenu zakona i zakonskih akata koje bi Vlada FBIH trebala u narednom periodu donijeti“, izjavila je Edita Kalajdžić, Sekretarka Vlade FBiH.

CPCD u partnerstvu s OSCE-om želi osigurati aktivnu ulogu civilnog sektora u izradi zakonodavnog okvira na ovu temu, kao ključnog aktera u izradi procesa i mehanizama za ponovnu upotrebu oduzete imovine za javni interes i društvene svrhe.

„Potrebno je izmijeniti zakon kako bi se omogućila ponovna upotreba oduzetih sredstava u društveno korisne stvari, kako bi i tu dali značaj i podstakli priču da se kriminal ne isplati. Oduzimanje imovinske koristi pribavljana krivičnim djelima ostaje jedan od najvažnijih instrumenata politike za suzbijanje teških oblika kriminaliteta i generalno kriminaliteta u društvu“, poručio je prof. dr. sc. Eldan Mujanović, sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA.

Najefikasniji način da se razbije teški i organizovani kriminal je konfiskacija prihoda od kriminalnih aktivnosti, čime se kriminalcima i njihovim mrežama oduzima finansijska moć i narušava osnovna svrha kriminalnih organizacija, odnosno perspektivna finansijska dobit.

„Oduzeta imovina koja je u predmetu postupanja o krivičnom postupku, može se koristiti za različite namjene. Tendencije iz prava EU i dobrih praksi zemalja EU pokazuju da društvena upotreba imovine predstavlja jedan od najboljih modaliteta korištenja takve imovine iz razloga što doprinosi jačanju povjerenje u institucije krivičnog pravosuđa i generalno u sistem državne vlasti“, istakao je Vinko Jakić, direktor Agencije za upravljanje oduzetom imovinom FBIH. Pored prezentacije o pravnim okvirima i praksama oduzimanju imovine i ulozi Agencije za upravljanje oduzetom imovinom u FBIH, svi prisutni su upoznati i sa radom Agencije za upravljanje oduzetom imovinom RS, gdje je Aleksandar Sladojević, načelnik Odjeljenja za upravljanje oduzetom imovinom Agencije u RS predstavio i par slučajeva poklanjanja imovine u socijalne svrhe.

Projekat ima za cilj osnažiti OCD znanjem i vještinama potrebnim za aktivno uključivanje u procese ponovne upotrebe oduzete imovine u društvu (pravilne informiranosti o pravnim okvirima, načinu apliciranja za dodjelu oduzete imovine na korištenje, upravljanje imovinom koja je odobrena OCD, itd). Aktivnosti će biti prilagođene zakonskom okviru u FBiH, RS i Brčko Distriktu.

“Mi iz OSCE Sekretarijata i Misije OSCE-a u BiH smo izuzetno zadovoljni s iskazanim interesom organizacija civilnog društva da prisustvuju i aktivno učestvuju na današnjoj radionici. Uvjereni smo da će ova radionica postići svrhu zbog koje je organizovana, a to je podizanje svijesti o značaju upotrebe imovine, pravosudno oduzete od počinilaca krivičnih djela organizovanog kriminala.”, izjavila je Merima Abdić, pomoćnica projektnog službenika, OSCE Sekretarijata.

“Posebno smo posvećeni jačanju institucionalnih kapaciteta organizacija civilnog društva da budu aktivni nosioci u uspostavljanju mehanizama za ponovnu društvenu upotrebu imovine u socijalne svrhe, posebno za one najranjivije kategorije društva.”, poručila je Irisa Čevra, nacionalna pravna službenica, OSCE Misije u BiH.

Zaključci predstavnika/ca organizacija civilnog društva govore o važnosti saradnje između agencija za upravljanje oduzetom imovinom i organizacija civilnog društva koje trebaju zajedno raditi na izradama prijedloga za promjenu zakona, kao i definisanju adekvatne procedure za dodjelu oduzete imovine na korištenje. Vrlo je važno da se procesi oduzimanja imovine realizuju u okvirnom vremenskom periodu kako vrijednost imovne ne bi znatno opala do okončanja procesa oduzimanja ili do odluke o stavljanju imovine u ponovno korištenje. Javnost treba imati uvid u raspoloživost trajno oduzete imovine koja može biti potencijalna za dodjelu na korištenje u društvene svrhe, dok transparentnost u javnim pozivima, dodjelama imovine i izvještajima o provedbi projekata o korištenju imovine treba biti zagarantirana. Na poslijetku, potrebno je umrežavanje udruženja i fondacija iz BiH kako bi adekvatno iznijele inicijative o važnosti društvene upotrebe oduzete imovine. Dodatni načini osnaživanja organizacija su uspostavljanje edukacija o pisanju projektnih ideja za iskoristivost imovine u društvene svrhe i jačanje saradnje s vodećim organizacijama iz regije koje su pokrenule socijalno poduzetništvo na konfiskovanoj imovini.

Centar za promociju civilnog društva u Bosni i Hercegovini proslavlja 25 godina postojanja, i naša misija svih ovih godina je doprinos jačanju civilnog društva u BiH kroz pružanje podrške razvoju organizacija civilnog društva i njihovoj međusobnoj saradnji i umrežavanju, uspostavljanje okvira za efikasne odnose sa vladinim i privatnim sektorom i razvoj građanskog aktivizma. Upravo ovakvi programi i partnerstvo s međunarodnim organizacijama poput OSCE-a nam daju podršku da naši ciljevi budu postignuti.

Interview.ba: Nedjelja je najbolji dan za prodaju radničkih prava

Raditi nedjeljom ili ne – pitanje je koje traži puno analize. S jedne strane trgovci, s druge poslodavci i zakoni. Kupci su u sredini, ali zbog njih je ovo pitanje i postavljeno

Piše: Alena BEŠIREVIĆ

Trebaju li i radnici u trgovinama imati slobodan dan u nedjelju, pitanje je koje već duže dijeli javnost.

Na jednoj su strani trgovci i radnici ovog sektora, koji nerijetko rade za minimalac, prekovremeno, vikendom i za praznike. Na drugoj – poslodavci i kupci koji odavno imaju naviku upravo u nedjelju ići u šoping.

– Sedam godina sam radila u tržnim centrima i nedjeljom i praznicima. U jednom sarajevskom centru čak i 10 navečer. To je iscrpljujuće i fizički i psihički. Zato trpi privatni život, bez obzira imate li porodicu, djecu, supruga, partnera. Jednostavno, teško je izdvojiti vrijeme, planirati nešto. Kupci o tome ne misle, njima je nedjelja neradni dan, a s vremenom baš omiljeni za kupovinu. Rijetko misle o tome da oni koji rade nedjeljom stignu kući najranije u 22:30 – govori nam trgovkinja Amela (čiji je identitet poznat autorici teksta).

Kupci, s druge strane ne propituju svoje navike.

– Pa tačno je da su kupci i ranije pokazivali nedostatak emaptije i solidarnosti prema radnicama, s obzirom na to da su uglavnom žene zaposlene u trgovini. Kupci su navikli da nedelju koriste ili u kupovini ili samo u obilasku tržnih centara. Međutim za one koji rade u trgovini, slobodna bi nedjelja mnogo značila – kazala je za Interview Mersiha Beširović, predsjednica Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.

Neradno u Livnu, Bijeljini, Sanskom Mostu…

Beširović: Nedostatak empatije i solidarnosti

Neradna nedjelja bi također mogla biti i znak da se radna mjesta u trgovinskom sektoru učine atraktivnijim, jer se i trgovci sve češće odlučuju za odlazak u inostranstvo. Razlog su često niske plate i teški uslova rada koji uključuju prekovremeni rad i nedostatak vremena za odmor.

– U principu, u ugovoru rijetko piše da su subota ili nedjelja radne. Piše samo da imate pravo na jedan slobodan radni dan. Međutim, kad pomnožite šest radnih dana sa po 7 radnih sati, koliko je najčešće radno vrijeme trgovca, dobijete barem 42 radna sata sedmično. A u nekim slučajevima i više. I tu imate ta dva sata koja su mimo 40- časovne radne sedmice, koja se uopšte nigdje ne vode kao prekovremeni rad. Sad pomnožite to sa 150 hiljada radnika u trgovini vidjet ćete da su to ogromne sume koje idu u korist poslodavaca – navodi Beširović.

Poslodavci se vode logikom profita. I tvrdnjama da upravo vikendom ili praznicima imaju najviše prometa. Zbog toga su spremni i pogaziti pokoje radničko pravo.

– Nerijetko se dešavalo da iz nedjelje uvečer ranim ujutro u prvu smjenu. Osim toga vikendom sam imala ogroman problem u pronalaženju osobe koja će mi čuvati sina, tada bebu, jer vrtić radi od ponedjeljka do petka. Često sam se pitala za šta i kome radim. Iskreno, za sve godine rada nisam nikada dobila uvećanu dnevnicu za rad nedjeljom ili praznicima, iako je zakonski to zagarantovano – priča Amela.

Dan za odmor, a na našim prostorima to je oduvijek bila nedjelja, zakoni koji reguliraju oblast trgovine i radnih prava na nivou entiteta u BiH različito tretiraju.

Koliko zakona, toliko pravila. No, i jedan i drugi I treći – onaj o o trgovini na nivou entiteta, te Zakon o radu FBiH odluku o neradnim danima prepuštaju trgovcima tj. poslodavcima. Izuzetak je Zakon o radu RS koji u članu 78. definiše sedmični odmor koji se, u pravilu, koristi nedjeljom, uz određene izuzetke.

No, regulisanje je moguće i odlukama donesenim na nižim instancama. Pa o tome mogou odlučiti i općinska vijeća – pa su nedjeljom trgovine zatvorene u u Sanskom Mostu, Livnu, Bijeljini, Zvorniku i Kiseljaku…

– Zakon o radu FBiH uopće ne tretira neradnu nedjelju nego propisuje jedan slobodan dan u toku sedmice. I Zakon o trgovini isto tako. Zato i jesu specifične uredbe na općinskom nivou jer one nisu propisane zakonom. Recimo, u Sanskom Mostu je općinsko vijeće odobrilo zabranu rada nedjeljom ali je načelnik, koji je inače, čini mi se, član SDA stranke, pozivajući se na slobodu tržišta i slično pisao Ministarstvu trgovine FBiH i dobio podršku od ministra trgoine Vujanovića. Zvanični stav Ministarstva trgovine FBiH je bio da se ne može zabraniti rad nedeljom općinskom odlukom. No, općinsko vijeće je istrajalo u svojoj odluci – kaže Beširović.

Ovakve odluke koje donose općine ona vidi kao “izraz jednog novog zaokreta na političkoj sceni”.

Samo u toku 2021. Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti je intervenisao u 350 slučajeva kršenja radničkih prava, a obavljeno su ukupno 382 razgovora sa radnicima. Broj osoba kojima je pružena pomoć u rješavanju slučajeva kršenja radničkih prava je 208 od čega je 152 žena i 56 muškaraca.

Osim toga imamo i situaciju u kojoj radnici zaposleni kod istog poslodavca nemaju ista prava.

Naša sugovornica Amela sjeća se da je na početku rada u jednom tržnom centru godišnje, za praznike imala koji dan slobodno. No, s dolaskom novog vlasnika sve se promijenilo.

– Do tada neradni Dan Državnosti 25. novembar, Dan nezavisnosti 1.mart, Praznik rada… postaju radni. Kazali su nam, zbog većeg prometa. Bili smo razočarani, ali kome da se žalimo. Ja sam u ime firme u kojoj sam radila pisala molbu da se takve promjene ne uvaže. Odgovorili su da je ugovorom definisano da radno vrijeme određuje vlasnik tržnog centra, a da su svi zakupodavaci dužni to poštovati. To je na žalost, jasna slika društva u kojoj živimo – priča Amela.

Smailbegović: Tržište treba regulirati to pitanje

Poslodavcima to i odgovara. Potvrdio nam je to i i predsjednik Udruženja poslodavca FBiH Adnan Smailbegović.

– To je nešto što treba ostaviti tržištu da regulira. U kolektivinim ugovorima smo precizirali da se rad nedjeljom plaća vioše, a rad praznicima duplo – izričit je Smailbegović koji smatra da je “zakon sve regulisao i da se ne mogu pronalaziti hibridna rješenja zato što se taj zakon ne poštuje”.

Beširović međutim tvrdi da se mogu pronaći i drugačija rješenja koja bi mogla zadovoljavati i kupce i poslodavce i radnike.

– Moglo bi se naći i neko drugo rješenje, recimo ograničenje broja radnih nedjelja. To bi bilo bolje nego rješenje nego potpuno otvoriti ili potpuno zatvoriti nedjeljom – dodaje Beširović i ističe kako kod nas treba nalaziti sistemska rješenja.

Jedno od takvih rješenja koje je doneseno prethodne godine nakon enormnih poskupljenja koja su uslovljena globalnim ekonomskim kretanjima bilo je i povećanje minimalne plate u FBiH.

– Veliki problem su sada, nakon povećanja minimalne plate u Federaciji BiH, prigovori poslodavaca da se radnicima sve češće nude ugovori bez toplog obroka. I to je isključivo posljedica toga što poslodavci neće radnicima da povećaju minimalnu platu, pa im onda uskraćuju topli obrok – ističe Beširović.

No, situacija će se, zbog odlaska radnika iz zemlje, morati mijenja. U većini zemalja Europske unije nedelja je za trgovce neradni dan, a da ne govorimo o boljim plaćama i uvjetima rada.

– Nedavno sam imala priliku posjetiti Njemačku, u kojoj apsolutno ništa ne radi nedjeljom osim benzinskih pumpi i sve funkcioniše perfektno. Ljudi su navikli da se najdalje do subote poslijepodne namire. Nadam se da će tako ponovo biti I ovdje. Jer nisu uvijek trgovine bile otvorene nedjeljom. Ako vratimo te stare navike, ljudi će s vremenom prihvatiti disciplinu kupovine na vrijeme. Ne trebam ni objašnjavati koliko bi to značilo svakom radniku – smatra trgovkinja.

Do sada su, istina, glasovi nezadovoljstva uslovima rada u trgovinskom sektoru bili tihi i anonimni. No, Amela tvrdi da se i to mijenja.

Tržište će, uvjereni su sindikati, diktirati pravila igre.

– Pa vi sada ne možete naći radnika u ugostiteljstvu kojem je plata ispod 1000 KM. Povećane su plate prije nego je to propisano zakonom i to samo kako bi se zadržali radnici. I trgovci će na kraju biti kao ugostitelji – smatra Beširović.

Ko radi, a ko odmara?

No, prije nego ikakva odluka bude donesena, opet se treba vratiti analizama. Teško je utvrditi, jer ovdje statistike nikad nisu jača strana, koliko radnika zapravo radi nedjeljom, koliko bi njih i da li uopće ostalo bez posla zbog zatvaranja trgovina jedan dan u sedmici, kako bi se to odrazilo na tržište, na poslodavce i kompanije.

Dok ne dobijemo prave odgovore na ova ključna pitanja, ostat ćemo podijeljeni na one za i protiv.

U regionu se također već godinama vodi slična rasprava, a u Sloveniji je dozvoljeno da nedjeljom male trgovine budu otvorene do 15 sati, a zatvoreni veliki trgovački centri.

Stanje u EU zavisi od zemlje do zemlje, s obzirom da ne postoji zakon koji bi članicama nalagao kako postupati.

Međutim, u EU trgovine se radnim danom otvaraju kasnije, ali i rade kraće. U Velikoj Britaniji radno vrijeme trgovina je od 9 do 17:30, a subotom do 16 sati, a nedjeljom su zatvorene. U Irskoj, na primjer, trgovine rade do 21 sat, ali samo od srijede do petka.

U Austriji nedjeljom ne rade također tržni centri, ali su otvorene suvenirnice, cvjećarnice i dežurne trgovine prehrambenim proizvodima. U Italiji nedjeljom rade samo dežurne trgovine.

S druge strane oceana, u SAD-u, trgovine se radnim danima najčešće otvaraju u 9 sati i rade do 18 sati. Veliki trgovački centri otvaraju u 10 i zatvaraju u 21 sat, a nedjeljom u 17 sati.

Rad nedjeljom u EU zabranjen je u Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Norveškoj, Njemačkoj, Luksemburgu i Austriji, Poljskoj.

Interview.ba: U BiH svakog dana više od jedne osobe digne ruku na sebe

Porast broja saoubistava u posljednjih nekoliko godina ukazuje na hitnu potrebu za reakcijom

Piše: Nidžara AHMETAŠEVIĆ

Statistički podaci pokazuju da je u Bosni i Hercegovini (BiH) svake godine sve više registrovanih slučajeva samoubistava. Samo u Kantonu Sarajevu prošle godine evidentirano je 37 slučajeva samoubistava. U istom periodu, na području Federacije zabilježena su 193 samoubistva, a u Republici Srpskoj čak 218. Većina žrtava su muškarci, što je slučaj i u svijetu, ali su u BiH to većinom muškarci stariji od 60 godina, među kojima je puno osoba koje nose ratne traume. To znači da se čak 411 osoba odlučilo za najteži korak.

Ovi brojevi, još uvijek, ne ukazuju da je situacija alarmantna, ali i te kako zabrinjava što se iz godine u godinu broj samoubistava povećava. Pandemija kovida je svakako uticala da se situacija pogorša, no trend porasta broja samoubistava u BiH se mogao primijetiti i prije. Tako je u 2020. registrovano 411 slučajeva suicida u BiH, a u 2019. godini 390.

Ovaj očigledni porast za sada nije probudio pažnju nadležnih instutucija, na bilo kojem nivou.

Borba protiv stigme

Đana Lončarica, psihologinja iz Sarajeva, ukazuje na važnost postojanja preventivnih programa za sprječavanja suicida, kojih za sada nema dovoljno u BiH.

Lončarica: Važnost postojanja preventivnih programa

Ohrabrujuće je, kaže Lončarica, da u svakodnevnoj praksi primjećuje kako više ljudi traži pomoć stručnjaka danas nego u godinama prije, čak i deset godina unazad. Kao značajnu vidi ulogu medija koji sve češće daju prostora psiholozima i psihijatrima da govore o onom što nas okružuje, i bore se protiv stigme koja okružuje traženje psihološke podrške ili psihijatrijske pomoći. Tokom pandemije, različite institucije, a potom i volonteri i nevladin sektor, pokrenule su otvorene telefonske linije za pružanje psihološke podrške, što je bilo vrlo korisno, dok je trajalo. Ove kontakte je bilo lako naći u jeku pandemije i mjera protiv širenja zaraze, ali već sada se stanje promijenilo i teško je doći do informacije o besplatnoj psihološkoj pomoći.

Potreba za podrškom, kao i situacija koja dovodi do toga da je ljudima potrebna stručna pomoć, ostaje ista ili se pogoršava.

Na početku pandemije psihologinja Jasna Bajraktarević u razgovoru za Interview.ba ukazala je na činjenicu kako “um, ne samo tijelo, preživi koronu”.

Ona je i tada ukazivala na primjetan porast broja samoubistava u BiH rekavši kako je to generalno “posledica onoga što nam se dešava i tog hipnotičkog efekta razvoja ne samo straha u psihološkom smislu nego objektivnog ugrožavanja egzistencije u velikom broju”, te da je takvo stanje samo eskaliralo sa koronom.

– Korona je mogla, ali nije morala biti okidač jer bi se i mimo korone nama desio raspad ekonomsko – političkog sistema… Kada uključimo bilo koju emisiju sa vestima mi nismo svesni koliko nakon toga više nismo isti, koliko smo ranjivi, koliko predimenzioniramo problem – rekla je Bajraktarević.

Ono što je naročito zabrinjavajuće, kako je Bajraktarević rekla, je značajan broj djecom koja su depresivna, te se kao posljedica tog stanja samoranjavaju, i dosta je i onih koji su pokušali samoubistvo.

Bajraktarević: Korona je mogla, ali nije morala biti okidač

Osim radnjivih tinejdžera, u BiH je puno kategorija koje zahtijevaju veću brigu. Broj osoba koje pate od postraumatskog stresa nikada nije utvrđen, ali se s obzirom na nedavnu ratnu prošlost, te izuzetno teško poraće, prema tvrdnjama stručnjaka, taj broj izuzetno visok. Pandemija je u cijelom svijetu donijela porast stresa, anksioznosti, depresije. U BiH je situacija pogoršana političkim tenzijama, sve težom ekonomskom situacijom, ali i generalnim stanjem u društvu.

U susjednoj Srbiji, Društvo psihologa je nedavno upozorilo na alarmantnu situaciju, te su izrazili zabrinutost “povodom kontinuirane društvene krize, koja pored političkih, ekonomskih, socijalnih, ekoloških, zdravstvenih i drugih posledica, značajno narušava i mentalno zdravlje građana“. Ono što opisuju u ovom saopćenju kada govore u Srbiji, vrlo je lako prepoznati i u BiH.

Senzibiliziranje društva

Društvo psihologa u pismu poziva nadležne na snažnije mjere i izradu strategije koja bi se fokusirala na prevenciju i liječenje mentalnih tegoba.

– Društveni kontekst u kome živimo već dugo vremena je opterećen brojnim problemima. Građani se već dugo suočavaju sa egzistencijalnom nesigurnošću i neizvesnošću usled prolongirane pandemijske krize, a u kontekstu brojnih društvenih podela, devalvacije moralnih i kulturnih vrednosti, urušavanja kvaliteta obrazovanja, i drugih negativnih pojava, dok javni diskurs u medijskom prostoru nastavlja da promoviše i produbljuje antagonizam i netoleranciju – zaključuju u saopćenju te se dodaju da je pandemija došla samo na ionako lošu situaciju.

Kako u Srbiji, tako ni u BiH nema reakcija javnosti, niti nadležnih, dok se izuzev pojedinaca i limitiranog nevladinog sektora, rijetko ko trudi ukazati na probleme koji utiču i na mentalno zdravlje stanovnišva.

Psihiloginja Đana Lončarica ukazuje na potrebu da se senzibilizira cijelo društvo kako bi prepoznali pojedince kojima je potrebna pomoć.

– Nekada ljudi koji prolaze kroz neku tešku fazu nisu u stanju da prepoznaju to i potraže pomoć, i zato je važno da se uključe članovi porodice ili bliski ljudi – naglašava Lončarica.

No, na institucijama je da urade više da ublaže situacije koje dovode do stanja u kojem su ljudi dovedeni na ivicu, ili gurniti i preko nje, samoubistva.

Bookstan on Air: Roman “Otok nestalih stabala” autorice Elif Şafak

Deseta epizoda serijala “O knjigama i piscima zvukom” nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri, predstavlja roman “Otok nestalih stabala” autorice Elif Şafak.

Elif Şafak rođena je 1971. godine u Strasbourgu. Britansko-turska je književnica, autorica 17 knjiga, a njena djela prevedena su na 50 jezika. Doktorirala je pravo. Živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Mičigenu, Arizoni, Istanbulu i Londonu. Piše za turske novine Haberturk, kao i za New York Times, Washington Times, The Guardian… Jedna je od utemeljiteljica Evropskog vijeća za međunarodne odnose, te istaknuta braniteljica ženskih prava, prava LGBT zajednice i prava na slobodu govora. Najčitanija je autorica u Turskoj.

“U središtu mog rada uvijek će biti fikcija. Mašta. Priča. Pripovijedanje. U Turskoj se na usmenu kulturu gleda svisoka kao na domenu neinteligentnih, neobrazovanih žena. Ja nikad ne podcjenjujem usmenu kulturu. Romanopisac mora biti znatiželjno biće… i uvijek mora slušati. Moramo slušati ljude i slušati svemir.”

Glumci: Maja Izetbegović i Amar Selimović
Muzika i montaža: Nedim Zlatar i Leonardo Šarić
Koncept i režija: Almir Imširević

Interview.ba: Amna Popovac – Narednih sedam dana je ključno

Rečenica koja nam je obilježila zadnje dvije (pandemijske) godine je: „Naredne dvije sedmice su ključne!“ i tako ukrug svakih 15 dana. Donosile su se razne mjere, zaključavali ljudi u kuće, firme zatvarale, siromašni su postajali siromašniji, a bogati bogatiji.

U međuvremenu, se etno-mafija toliko osilila da više nije ni pokušala sakriti namještanje tendera. Sve se moglo javno raditi pod motom „vanredne su okolnosti, sve radimo za NAROD“.

Vlastelinima je bilo važno pokazati da nešto rade pa su nabavljali respiratore, pokretnu bolnicu, rukavice, maske, nije bitno po kojoj cijeni. I onako nisu trošili svoje pare. To što većina nabavljene opreme nikada nije puštena u promet niti je kome koristila, nije bitno. NAROD ne osuđuje kada ga kradu njegovi. A ne osuđuju ni sudovi, jer su njihovi.

NAROD ZNA ko ga krade, ali šuti, u nadi da će dobiti neki činovnički posao. Ali to su uzaludna nadanja, jer su već duge rođačke liste za svaku moguću poziciju koja se otvori u narednih pet do deset godina. Džaba vam se sada učlanjivati, nema pozicija za one bez pedigrea u narednih pet izbornih krugova. Do tada ćete već biti zreli za penziju.

NAROD ODLUČUJE da šuti i gleda na TV beskonačne pregovore po restoranima i hotelima, dok razmišlja kada je jeftina struja da upali bojler ili veš mašinu. Narod odlučuje i kad ga ništa ne pitaju. Vidjeli smo to na zadnjem zasjedanju HNS-a.

NAROD ODLUČUJE da glasa nogama i u punim autobusima odlazi iz ove prćije.

Narod gleda večernje vijesti i misli: Dobro je dok ne puca. Jer narednih 7 dana je ključno, kažu likovi sa TV ekrana.

Kome je ključno tih sedam dana, etno-mafiji ili narodu?! Narod je naučio da vuče k’o magare i šuti.

Narodu su bile bitne COVID potvrde sa QR kodom, da može raditi i putovati. Ali ih ne dobismo. „Nadležni“ se nisu mogli dogovoriti čija firma će uzeti budžetske pare, pa narod ostade kratkih rukava. Sada dok Evropa i svijet ukida te potvrde, mi ćemo ih dobiti. Izgleda da se ipak oko podjele para najlakše dogovore. Evo nam „ukinuše“ i obavezno nošenje maski. Smiješno! NAROD je odavno ukinuo to pravilo.

Odavno znam da NAROD ovde nije glup, samo svjesno odabere da nešto ne vidi, da se ne sekira.

E moj NARODE, de malo podigni glavu i glas, predugo šutiš. Prođe ti život čekajući da prođe sedam ključnih dana. A dobro znaš da su se oni već sve dogovorili i da im odgovovara da se ništa ne mijenja, jer su taman usavršili trošenje narodnih para.

NAROD ZNA da će njemu biti isto, šta god se oni dogovorili i da će njihovi glasovi biti pokradeni kao i na svim dosadašnji izobrima, jer će njihovi kadrovi „brojati“ glasove. Narodu nije ključno samo sedam dana, nego je svaki dan nova borba za opstanak.

Rata u našem sokaku može, a ne mora biti. I to ne ovisi ni o narodu ni o etno-mafiji. Ali kako živimo ovde svaki dan, to ovisi o svakome od nas. Kada NAROD postane svjestan svoje snage, pa ustane da brani svoje živote, kao što brani svoje rijeke, ništa ga neće moći zaustaviti. Zato narode, svaki sedam dana je ključno i ti odlučuješ hoćeš li se boriti za sebe ili za njih.

PROTEST ZA MIR, petak, 25.02. u 12h, Veliki park, ispred spomenika djeci Sarajeva

SARAJEVO, VELIKI PARK, ISPRED SPOMENIKA DJECI SARAJEVA, PETAK 25. FEBRUAR 2022. GODINE U 12.00

Mi koji/e znamo šta je rat, koji/e znamo šta je agresija, koji/e se svakodnevno već decenijama oporavljamo od rata i svakodnevno živimo pod prijetnjom novog rata, svaki dan budeći se u nadi da ćemo i zaspati u miru, solidarišemo se sa ljudima Ukrajine koji su se u četvrtak probudili pod bombama, sirenama i neizvjesnosti.

Imperijalne i ekspanzionističke sile diktatora odlučile su da koriste oružje i rat kako bi sebi osigurali vječnu slavu i još više profita. Kao i svi agresori, Putin se trenutno koristi nacionalističkim narativom, a ako ko zna kako nacionalizmi uništavaju ljudskost i polariziraju ljude to smo mi. Zbog toga je naša dužnost pozvati na mir i zaustavljanje vještačke polarizacije.

Ljudi u Rusiji su se u četvrtak također pobunili protiv rata, ali su se suočili sa ogromnom represijom. I to nam pokazuje da rat nije između običnih ljudi, već je rat sredstvo da se diktatori preko naših leđa obračunaju jedni sa drugim.

Kolektivno smo iznevjerili ljude u Ukrajini, jer smo ostali nijemi dok je rat bio u najavi. Kolektivno smo iznevjerili i ljude u Siriji, Afganisatnu, Jemenu, Kongu, nastavi niz. Ratovi bukte po cijeloj planeti. Nekako nam se stalno ti ratovi čine daleko, da nisu naši. A ustvari svi ratovi su i naši jer su direktno usmjereni protiv ljudske vrste i humanosti.

U petak stojimo uz ljude iz Ukrajine koji su direktno pogođeni Putinovom agresijom, stojimo uz ljude iz Rusije koji se protive Putinovom režimu, stojimo i protiv naših ugnjetavača koji nas decenijama drže pod prijetnjom rata. Stojimo za mir.

Pozivamo da se zaustavi rat koji trenutno djeluje kao nešto što nas vodi u rat svjetskih razmjera. Rat koji se vrlo brzo može pretvoriti i u nuklearni. Pozivamo da se zaustave svi ratovi i oni koji traju i oni u nastanku. Umjesto oružja osigurajte hranu i dostojanstvo ljudima.
Grupa anti-ratnih aktivista i aktivistkinja

Izložba “Portal do (ne)moguće arhitekture

U Historijskom muzeju BiH će 25. februara u 18 sati biti otvorena izložba “Portal do (ne)moguće arhitekture” Autorica izložbe je Lamila Simišić Pašić. Izložba istražuje estetski potencijal nikad izgrađenih arhitektonskih projekata, koje su gradu Sarajevu za njegovu obnovu donirali ili dizajnirali između ostalih: Alsop, Ando,
Himmelblau, Meier, Miralles, Nouvel, Lebbeus Woods, Roš i Rogers.

Autorica izložbe je koristila projekte kao skup podataka u procesu razumijevanja njihovog mogućeg utjecaja na oblikovanje našeg izgrađenog okoliša. Tehnike generativnog strojnog učenja, koje se sastoje od generatora i diskriminatora, korištene su za stvaranje novih instanci arhitekture koje nalikuju skupu podataka, u ovom
slučaju sastavljenog od nikad izgrađenih arhitektonskih projekata. Uključivanjem umjetne inteligencije u proces stvaranja, omogućava se istraživanje prostora od 512 dimenzija, potpuno nove arhitekture s
karakteristikama nikad izgrađene arhitekture. Autorica istražuje temeljne kompozicijske karakteristike jedne domene prenoseći je na drugu. Promjenom vrijednosti koje prolaze kroz latentni prostor javljaju se različiti detalji. Konačni rezultat je pokretna slika s karakteristikama nepoznatog; nešto što nije specifično za uobičajenu arhitektonsku praksu.

Ova izložba istražuje iskustvo lijepoga iz onoga što je model naučio od skupa podataka, onoga što vidi i predstavlja kao moguću arhitekturu. Djelo se sastoji od halucinogenog putovanja koje prikazuje neizgrađenu arhitekturu, koja se nalazi između snova i stvarnosti, virtualnog i materijalnog.

Izložba je dokumentarnog i vizionarskog karaktera predstavljena kroz nekoliko video instalacija.

Projekte koji čine skup podataka dizajnirali su:

Jean Nouvel, William Alsop, Tadao Ando, Henri Ciriani, Coop Himmelblau, Massimiliano Fuksas, Frank O. Gehry, Richard Meier, Enric Miralles, Dominique Perrault, Boris Podrecca, Christian de Portzamparc, Richard Rogers, Tanja & Stjepan Roš, Philippe Starck, Lebbeus Woods i Urban Future.

Kustosi: Nermina Zildžo i Elma Hodžić
Recenzenti: Prof. Emeritus Stjepan Roš i Prof. Dr. Figen Gul

“Umjetnost iz izloga”

Izložba fotografa, članova Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH, biće otvorena 25.02.2022. godine u 14 h i trajaće do 09.03.2022. godine svaki radnim danom od 10 do 16 sati.
“Udruženje likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera u Bosni i Hercegovini, ULUPUBIH, otpočeo je prošle godine saradnju sa opštinom Novi Grad sa izložbom Umjetnost iz izloga kada se predstavilo sa pet svojih istaknutih članova /ica Udruženja. ULUPUBIH ima deset sekcija i to : grafički dizajn; fotografija; industrijski dizajn; modni dizajn; kostimografija; scenografija; multimedija; unikatno oblikovanje; restauracija i teorija dizajna. Za projekat UMJETNOST IZ IZLOGA 2022, odlučili smo da predstavimo sekciju umjetničke fotografije koja okuplja skoro 20% članstva. Pojedini članovi/ice Ulupubiha su nosioci najvećih svjetskih priznanja. Fotografija je najrasprostranjeniji umjetnički medij koji obuhvata različite teme i sadržaje.Ako se tome još doda i različite kreativne sposbnosti svakog autora onda sigurno imamo najproduktivniju sekciju u Udruženju.” (Amila Smajović-predsjednica ULUPUBiH)

Na izložbi se predstavljaju:

1. Zoran Lešič

2. Almin Zrno

3. Tarik Jesenković

4. Agdal Nuhanović

5. Ismar Žalica

Bookstan on Air: Kritika romana “Ešalon za Samarkand” Guzelj Jahine

Objavljena je jedanaesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autor kritike romana “Ešalon za Samarkand” Guzelj Jahine je Matej Vrebac.

Guzelj Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Njen debitantski roman Zulejha otvara oči, temeljen na iskustvu njene bake, postigao je veliki uspjeh. Preveden je na više od trideset jezika, a snimljena je i istoimena TV serija. Osvojio je važne književne nagrade među kojima su Velika knjiga i Jasna Poljana. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi proglašen je najboljim proznim djelom. Bio je u finalu za nagradu Ruski Booker i u najužem izboru za nagradu EBRD. Ešalon za Samarkand njen je posljednji roman, također temeljen na važnim događajima iz historije SSSR-a.

Oktobar 1923. Nakon Građanskog rata glad je nemilosrdno zahvatila srce Rusije. Najjače su pogođeni oni naseljeni oko rijeke Volge, a najranjivija kategorija stanovništva su djeca. Roman prati hitnu evakuaciju pet stotina djece, koje je surovo vrijeme ostavilo bez doma i roditeljske brige, iz Kazanja u daleki Samarkand. Zapovjednik konvoja je mladi komandant Dejev, veteran Građanskog rata, a ekspediciju nadgleda stroga komesarka Bijela. Putovanje koje će trajati šest sedmica pretvorit će se u pravu avanturu. Protagonisti će se na putu susresti s mnogim preprekama, od danonoćnog traganja za hranom i medicinskim potrepštinama, pa do smrti koja nemilosrdno uzima najslabije.

Autorica i u ovom romanu pripovijeda o snažnoj volji za životom, hrabrosti i žrtvi koju smo spremni podnijeti čak i za one koje ne poznajemo dugo. Put dug hiljade kilometara promijenit će živote svih putnika, a Ešalon za Samarkand, koji obiluje potresnim i dirljivim, ali i duhovitim scenama, zasigurno će dirnuti srca čitalaca. Guzelj Jahina još jednom je dokazala da je vrhunska pripovjedačica.

Epidemija gladi ili o pisanju katastrofe

Guzelj Jahina, Ešalon za Samarkand, preveo Žarko Milenić, Sarajevo: Buybook, 2021.

Slika onoga što se događalo u Sovjetskoj Republici već je proizašla iz izvještaja s lokaliteta, ali bilo je teško povjerovati u ove brojke: „25 miliona ljudi gladuje, trećina njih su djeca“. Obale rijeke Volge smatrane su glavnim žarištem epidemije gladi.

Guzelj Jahina, Ešalon za Samarkand

Ruska spisateljica tatarskih korijena Guzelj Jahina proslavila se, prije svega debitantskim i nagrađivanim romanom Zulejha otvara oči, kao istančana spisateljica historijskih romana u kojima prikazuje i suočava s traumatskim zaostavštinama sovjetske prošlosti. Njen novi roman Ešalon za Samarkand svoj prvi prijevod je doživio na našim prostorima, što govori o popularnosti autorice, te je zapanjujuće svjedočanstvo o jednoj od najbolnijih i malo poznatih epizoda sovjetske povijesti. Narativ o spašavanju djece čije je djetinjstvo, ako su ga već uspjeli preživjeti, bilo obilježeno glađu.

Velika glad početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, netom poslije Građanskog rata, nemilosrdno je desetkovala tadašnje stanovništvo Sovjetskog Saveza, ostavljajući iza sebe milionske žrtve, a stanovništvo Povolžja i Urala vidjelo je njeno najstrašnije lice. Među najpogođenijima su bila djeca čiji su roditelji umrli od gladi ili ih pak napuštali u pokušaju da sami sačuvaju gole živote. Tadašnja vlast će pokušati spasiti što više ljudi, a one najranjivije – djecu – evakuirat će konvojima u krajeve koji nisu toliko pogođeni. Ešalon za Samarkand je pripovijest o evakuaciji petsto djece za plodni Samarkand u Turkestanu i svim (ne)prilikama što će ih na tome putovanju zadesiti. Zadatak Dejeva, komandira ešalona i Bijele, komesarke je dovesti petsto djece iz sabirnih centara i domova za napuštene na odredište u središnjoj Aziji. Put vozom iz Kazanja za Samarkand u oktobru 1923, dug otprilike četiri hiljade kilometara, trebao je trajati oko dvije sedmice, izdužit će se na mjesec i pol. Od samog početka izvjesno je da to neće biti nimalo lagana misija: djeca su bosonoga, izgladnjela, bolesna, s rahitičnim nogama „savijenim poput pereca“, a sve na dugom putovanju kao da će se urotiti protiv njih: napadi odmetnika, kolera hara i nosi živote, a hrane, lijekova i goriva nikad nije bilo manje. Dejev i Bijela su prema svojim razlikama kao dva suprotna pola. Dejev je mladi veteran Građanskog rata, blage i popustljive naravi, dok je Bijela oličenje pravednosti, hladnog razuma i odanosti državi. Osim njih dvoje, Smrt je jedna od glavnih junakinja Ešalona za Samarkand.

Heroj i antiheroina

Odnos dvoje protagonista, Dejeva i Bijele prožet je animozitetom zbog njihovih suštinskih razlika iz kojih proizlazi njihovo različito vođenje ešalona, što je pojačano i kroz izvrtanje rodnih uloga. Tipični muški princip zapravo predstavlja Bijela, opisana kao „muškarac u suknji“, ona određuje i sprovodi pravila, neumoljiva i hladna, jedina u stanju održati disciplinu među djecom. Dejev, pak, predstavlja heroja koji utjelovljuje ženski princip, on je nježan, popustljiv, u ešalon uzima nemoćne i djecu iz naručja roditelja uz prugu, dok antagonistkinja Bijela želi spašavati samo fizički zdravu djecu, koja imaju mogućnost da prežive. Njihov odnos s brojem pređenih kilometara će iznenaditi zbog mogućih naznaka romantičnog naboja, a iza Dejeva se skidaju slojevi njegove mračne prošlosti. Tako se Dejev suočava sa prošlošću i postaje junak koji spašava misiju pronalazeći rješenje za sve nedaće u koje vijenac s djecom upada. On je čovjek prakse, konkretnog djelovanja i prilagođavanja situaciji, dok Bijelu vodi ideologija i pokornost njezinim principima. Ispostavlja se tako da koliko god ideološka pozadina bila jaka i razrađena, voditi se srcem i djelovati u trenutku postaju imperativi koji omogućavaju preživljavanje u nemilosrdnom svijetu.

Za Bijelu je ovo samo jedna od misija u kojoj će sudjelovati kao dječja komesarka i zbog toga je emotivno distancirana od djece i njihove patnje, samo to joj omogućava da radi svoj posao: spašava djecu. Dok se za nju akcija spašavanja na kraju svodi na statistiku o broju spašenih, Dejevu kao skoro mitskom junaku ovo putovanje ostavlja duboki trag i trajno ga oblikuje, za njega je svaki život prije svega život, te u jednoj od scena priznaje:

„Mnogo razmišljam o tim brojkama, djede. (…) I onda pomislim: ne, svejedno drugačije ne bih mogao. Nisam prijatelj brojevima – ne mogu žrtvovati jednog da bih spasio stotinu. Jednom riječju: karakter – slabić.“

Humanizacija historije

Roman Ešalon za Samarkand predočava okolnosti koje u sebi nose velike historijske smjene kao što je pad Ruskog Carstva i dolazak komunizma. Zaslijepljen svjetlima velikih povijesnih činjenica, čovjek često zaboravi na živote koji su se odvijali tokom njih, one živote koje historija zabilježi kao statistiku. Upravo narativi kao što je ovaj omogućuju spuštanje historijskog makroplana na nivo ljudskoga i dopuštaju pogled na historiju odozdo. Brojevi više nisu brojevi, nego imaju svoje lice i ime. Zato čitatelj Ešalona za Samarkand ima osjećaj kao da čita uzbudljivu avanturističku, putopisnu fikciju, iako je posrijedi mnogo kompleksnije štivo utemeljeno na dokumentarističkom pristupu čime Jahina postiže utisak vjerodostojnosti. Autorica u komentaru navodi kako se fabula temelji na sjećanjima, historijskim knjigama, arhivskim sadržajem i memoarskoj prozi, a i sam čitatelj ima jasnu predstavu o istinitosti predstavljanih događaja, iako potajno priželjkuje da su samo fantastični elementi. Ipak, ponekad je sama stvarnost puno gora od naše mašte.

Ešalom za Samarkand je utemeljen na sjećanjima onih koji su sudjelovali u suzbijanju gladi i beskućništva, te je ujedno dokaz o tragediji, ali i ljudskoj humanosti. Upravo preko dokumentarističke optike, ova knjiga je svjedok jedne od ogromnih tragedija i dokaz da svako zataškavanje ispliva jednoga dana na površinu. Iza dubokog kopanja i rada na historijskim materijalima stoji namjera da se katastrofa s milionskim žrtvama prevede u ljudski shvatljivu dimenziju. Guzelj Jahina čini to umetanjem brojnih izazova i njihovom rješavanju na putu do odredišta. Na taj način se ublažava slika patnje koja bi u prevelikoj mjeri čovjeku bila neshvatljiva i nesvarljiva. Čitatelj se tako nada i priželjkuje novo razrješenje, u međuvremenu zaboravivši scene kanibalizma i totalne dehumanizacije.

Guzelj Jahina u Ešalonu za Samarkand budi i oživljava slike skrivene prošlosti, a one su prvenstveno jaki i potresni prizori ljudskih bića od kojih je izuzeta oznaka ljudskosti. Djeca u ranama maštaju o hrani, keruša, koja poput mitske vučice, doji ostavljeno novorođenče, malenog Senju Čuvaša u noćnim morama proganjaju uši i djeca koja jedu glinu samo su blagi primjeri toga. Zahvaljujući ovome romanu imamo priliku upoznati Sovjetski Savez i njegovu prošlost kakvu do sada nismo – od etničke raznolikosti i pokušaja njene uniformizacije, pa sve do različitih ideoloških i ličnih perspektiva na veliku glad: viđenje autističnog dječaka, boljševika, vjernika, Tatarke Fatime i članova tajne policije Čeke.

Mitske slike i postkolonijalna slika

Skoro pa čitav roman počiva na biblijskoj alegorijskoj ravni, mnoge scene tokom putovanja mogu se čitati kao mitske. Cijela misija dolikuje na spašavanje Noine arke, a Dejev zauzima ulogu preobraćenika zato što je bio bivši egzekutor i vojni čuvar hrane koju je sovjetsko vodstvo pod Lenjinom otimalo izgladnjelim seljacima. Iako zakleti ateista odan sistemu, Dejev će dopustiti Kozacima da održe liturgiju u vagonu koji je bio nekadašnja crkva, a zauzvrat će od njih dobiti darove koji će spasiti djecu. Tako naš protagonista na putu dolazi do spoznaje da nema jednostavne podjele na prijatelje i neprijatelje, prijatelj postaje svako ko doprinese i spasi makar jedan dječji život. Od neprijateljskog atamana Jabolčnika pa sve do grubih Čekista, pripadnika tajne policije. Ešalon za Samarkand ukazuje na jedno od temeljnih pitanja ljudskosti: vrijedi li ostaviti po strani naša uvjerenje kako bismo pomogli onome kome je to potrebno? Guzelj Jahina je autorica koja podsjeća da su polovi apsolutnog dobra i zla samo naša projekcija, stvarnost je isprepletena i jednim i drugim, a čovjek je nadasve sklon činjenju greški. S druge strane, podsjeća na mogućnost odabira i otkupa te grešnosti. Tome svjedoči, možda jedna od najjačih, epizoda Dejeva koji u pustinji, poput Isusa u kušanju ili Mojsija koji izvodi narod iz ropstva, umiruje svoju savjest i suočava se s prolivenom krvlju na svojim dlanovima.

Guzelj Jahina ukazuje na još jednu značajnu stvar u ovome romanu: pokazuje kako smjena sistema i ideologija ne mora nužno značiti promjenu. Imperijalističke težnje Ruskog Carstva samo su zamijenjene Sovjetskim Savezom kao novim kolonijalnim subjektom. Autoričina antikolonijalistička intervencija vidljiva je kada pobunjenici turkijskog porijekla spašavaju ešalon i Dejeva u pustinji, Bure-bek pošteđuje Dejeva samo zbog djece. „U pustinji Turkestan Dejev nije spasio djecu – djeca su spasila Dejeva.“Pobuna Basmačija, odnosno turkijskih naroda pretežito islamske vjere, protiv sovjetske hegemonije samo je jedan od ukazatelja kolonijalne prisutnosti. Jahina u širokoj lepezi likova pokazuje njihovu etničku raznolikost kao bogatstvo, tako je Tatarka Fatima, sestra u ešalonu, jedan od najdojmljivijih ženskih likova u cijelome romanu, personifikacija čiste ljubavi.

Iako piše o humanitarnoj katastrofi, stil pisanja Guzelj Jahine je kao tok rijeke koji uvlači u sebe, odmjeren, ne skreće u patetiku, a njezine rečenice majstorski raskošne. Roman koji tjera da promislimo o žrtvi i cijeni ljudskosti, a autorica njime potvrđuje status ozbiljne i vrhunske pripovjedačice. Ešalon za Samarkand je uzbudljivo štivo koje nas suočava s temeljnim pitanjima humanosti i opominje na jednu od velikih tragedija. Čitanje ovog romana pomaže da razumijemo današnji svijet i bjesomučno ponavljanje historije, samo u drugačijim kontekstima. Pandemija korone uvećala je broj gladnih u svijetu, a djeca umiru svakodnevno u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, na našim ulicama su napušteni, dehumanizirani migranti, a komunističku ideologiju samo je zamijenio bog novca i kult kapitala.