Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Porast broja saoubistava u posljednjih nekoliko godina ukazuje na hitnu potrebu za reakcijom
Piše: Nidžara AHMETAŠEVIĆ
Statistički podaci pokazuju da je u Bosni i Hercegovini (BiH) svake godine sve više registrovanih slučajeva samoubistava. Samo u Kantonu Sarajevu prošle godine evidentirano je 37 slučajeva samoubistava. U istom periodu, na području Federacije zabilježena su 193 samoubistva, a u Republici Srpskoj čak 218. Većina žrtava su muškarci, što je slučaj i u svijetu, ali su u BiH to većinom muškarci stariji od 60 godina, među kojima je puno osoba koje nose ratne traume. To znači da se čak 411 osoba odlučilo za najteži korak.
Ovi brojevi, još uvijek, ne ukazuju da je situacija alarmantna, ali i te kako zabrinjava što se iz godine u godinu broj samoubistava povećava. Pandemija kovida je svakako uticala da se situacija pogorša, no trend porasta broja samoubistava u BiH se mogao primijetiti i prije. Tako je u 2020. registrovano 411 slučajeva suicida u BiH, a u 2019. godini 390.
Ovaj očigledni porast za sada nije probudio pažnju nadležnih instutucija, na bilo kojem nivou.
Borba protiv stigme
Đana Lončarica, psihologinja iz Sarajeva, ukazuje na važnost postojanja preventivnih programa za sprječavanja suicida, kojih za sada nema dovoljno u BiH.
Lončarica: Važnost postojanja preventivnih programa
Ohrabrujuće je, kaže Lončarica, da u svakodnevnoj praksi primjećuje kako više ljudi traži pomoć stručnjaka danas nego u godinama prije, čak i deset godina unazad. Kao značajnu vidi ulogu medija koji sve češće daju prostora psiholozima i psihijatrima da govore o onom što nas okružuje, i bore se protiv stigme koja okružuje traženje psihološke podrške ili psihijatrijske pomoći. Tokom pandemije, različite institucije, a potom i volonteri i nevladin sektor, pokrenule su otvorene telefonske linije za pružanje psihološke podrške, što je bilo vrlo korisno, dok je trajalo. Ove kontakte je bilo lako naći u jeku pandemije i mjera protiv širenja zaraze, ali već sada se stanje promijenilo i teško je doći do informacije o besplatnoj psihološkoj pomoći.
Potreba za podrškom, kao i situacija koja dovodi do toga da je ljudima potrebna stručna pomoć, ostaje ista ili se pogoršava.
Na početku pandemije psihologinja Jasna Bajraktarević u razgovoru za Interview.ba ukazala je na činjenicu kako “um, ne samo tijelo, preživi koronu”.
Ona je i tada ukazivala na primjetan porast broja samoubistava u BiH rekavši kako je to generalno “posledica onoga što nam se dešava i tog hipnotičkog efekta razvoja ne samo straha u psihološkom smislu nego objektivnog ugrožavanja egzistencije u velikom broju”, te da je takvo stanje samo eskaliralo sa koronom.
– Korona je mogla, ali nije morala biti okidač jer bi se i mimo korone nama desio raspad ekonomsko – političkog sistema… Kada uključimo bilo koju emisiju sa vestima mi nismo svesni koliko nakon toga više nismo isti, koliko smo ranjivi, koliko predimenzioniramo problem – rekla je Bajraktarević.
Ono što je naročito zabrinjavajuće, kako je Bajraktarević rekla, je značajan broj djecom koja su depresivna, te se kao posljedica tog stanja samoranjavaju, i dosta je i onih koji su pokušali samoubistvo.
Bajraktarević: Korona je mogla, ali nije morala biti okidač
Osim radnjivih tinejdžera, u BiH je puno kategorija koje zahtijevaju veću brigu. Broj osoba koje pate od postraumatskog stresa nikada nije utvrđen, ali se s obzirom na nedavnu ratnu prošlost, te izuzetno teško poraće, prema tvrdnjama stručnjaka, taj broj izuzetno visok. Pandemija je u cijelom svijetu donijela porast stresa, anksioznosti, depresije. U BiH je situacija pogoršana političkim tenzijama, sve težom ekonomskom situacijom, ali i generalnim stanjem u društvu.
U susjednoj Srbiji, Društvo psihologa je nedavno upozorilo na alarmantnu situaciju, te su izrazili zabrinutost “povodom kontinuirane društvene krize, koja pored političkih, ekonomskih, socijalnih, ekoloških, zdravstvenih i drugih posledica, značajno narušava i mentalno zdravlje građana“. Ono što opisuju u ovom saopćenju kada govore u Srbiji, vrlo je lako prepoznati i u BiH.
Senzibiliziranje društva
Društvo psihologa u pismu poziva nadležne na snažnije mjere i izradu strategije koja bi se fokusirala na prevenciju i liječenje mentalnih tegoba.
– Društveni kontekst u kome živimo već dugo vremena je opterećen brojnim problemima. Građani se već dugo suočavaju sa egzistencijalnom nesigurnošću i neizvesnošću usled prolongirane pandemijske krize, a u kontekstu brojnih društvenih podela, devalvacije moralnih i kulturnih vrednosti, urušavanja kvaliteta obrazovanja, i drugih negativnih pojava, dok javni diskurs u medijskom prostoru nastavlja da promoviše i produbljuje antagonizam i netoleranciju – zaključuju u saopćenju te se dodaju da je pandemija došla samo na ionako lošu situaciju.
Kako u Srbiji, tako ni u BiH nema reakcija javnosti, niti nadležnih, dok se izuzev pojedinaca i limitiranog nevladinog sektora, rijetko ko trudi ukazati na probleme koji utiču i na mentalno zdravlje stanovnišva.
Psihiloginja Đana Lončarica ukazuje na potrebu da se senzibilizira cijelo društvo kako bi prepoznali pojedince kojima je potrebna pomoć.
– Nekada ljudi koji prolaze kroz neku tešku fazu nisu u stanju da prepoznaju to i potraže pomoć, i zato je važno da se uključe članovi porodice ili bliski ljudi – naglašava Lončarica.
No, na institucijama je da urade više da ublaže situacije koje dovode do stanja u kojem su ljudi dovedeni na ivicu, ili gurniti i preko nje, samoubistva.
Deseta epizoda serijala “O knjigama i piscima zvukom” nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri, predstavlja roman “Otok nestalih stabala” autorice Elif Şafak.
Elif Şafak rođena je 1971. godine u Strasbourgu. Britansko-turska je književnica, autorica 17 knjiga, a njena djela prevedena su na 50 jezika. Doktorirala je pravo. Živjela je u Madridu, Ammanu, Bostonu, Mičigenu, Arizoni, Istanbulu i Londonu. Piše za turske novine Haberturk, kao i za New York Times, Washington Times, The Guardian… Jedna je od utemeljiteljica Evropskog vijeća za međunarodne odnose, te istaknuta braniteljica ženskih prava, prava LGBT zajednice i prava na slobodu govora. Najčitanija je autorica u Turskoj.
“U središtu mog rada uvijek će biti fikcija. Mašta. Priča. Pripovijedanje. U Turskoj se na usmenu kulturu gleda svisoka kao na domenu neinteligentnih, neobrazovanih žena. Ja nikad ne podcjenjujem usmenu kulturu. Romanopisac mora biti znatiželjno biće… i uvijek mora slušati. Moramo slušati ljude i slušati svemir.”
Glumci: Maja Izetbegović i Amar Selimović Muzika i montaža: Nedim Zlatar i Leonardo Šarić Koncept i režija: Almir Imširević
Rečenica koja nam je obilježila zadnje dvije (pandemijske) godine je: „Naredne dvije sedmice su ključne!“ i tako ukrug svakih 15 dana. Donosile su se razne mjere, zaključavali ljudi u kuće, firme zatvarale, siromašni su postajali siromašniji, a bogati bogatiji.
U međuvremenu, se etno-mafija toliko osilila da više nije ni pokušala sakriti namještanje tendera. Sve se moglo javno raditi pod motom „vanredne su okolnosti, sve radimo za NAROD“.
Vlastelinima je bilo važno pokazati da nešto rade pa su nabavljali respiratore, pokretnu bolnicu, rukavice, maske, nije bitno po kojoj cijeni. I onako nisu trošili svoje pare. To što većina nabavljene opreme nikada nije puštena u promet niti je kome koristila, nije bitno. NAROD ne osuđuje kada ga kradu njegovi. A ne osuđuju ni sudovi, jer su njihovi.
NAROD ZNA ko ga krade, ali šuti, u nadi da će dobiti neki činovnički posao. Ali to su uzaludna nadanja, jer su već duge rođačke liste za svaku moguću poziciju koja se otvori u narednih pet do deset godina. Džaba vam se sada učlanjivati, nema pozicija za one bez pedigrea u narednih pet izbornih krugova. Do tada ćete već biti zreli za penziju.
NAROD ODLUČUJE da šuti i gleda na TV beskonačne pregovore po restoranima i hotelima, dok razmišlja kada je jeftina struja da upali bojler ili veš mašinu. Narod odlučuje i kad ga ništa ne pitaju. Vidjeli smo to na zadnjem zasjedanju HNS-a.
NAROD ODLUČUJE da glasa nogama i u punim autobusima odlazi iz ove prćije.
Narod gleda večernje vijesti i misli: Dobro je dok ne puca. Jer narednih 7 dana je ključno, kažu likovi sa TV ekrana.
Kome je ključno tih sedam dana, etno-mafiji ili narodu?! Narod je naučio da vuče k’o magare i šuti.
Narodu su bile bitne COVID potvrde sa QR kodom, da može raditi i putovati. Ali ih ne dobismo. „Nadležni“ se nisu mogli dogovoriti čija firma će uzeti budžetske pare, pa narod ostade kratkih rukava. Sada dok Evropa i svijet ukida te potvrde, mi ćemo ih dobiti. Izgleda da se ipak oko podjele para najlakše dogovore. Evo nam „ukinuše“ i obavezno nošenje maski. Smiješno! NAROD je odavno ukinuo to pravilo.
Odavno znam da NAROD ovde nije glup, samo svjesno odabere da nešto ne vidi, da se ne sekira.
E moj NARODE, de malo podigni glavu i glas, predugo šutiš. Prođe ti život čekajući da prođe sedam ključnih dana. A dobro znaš da su se oni već sve dogovorili i da im odgovovara da se ništa ne mijenja, jer su taman usavršili trošenje narodnih para.
NAROD ZNA da će njemu biti isto, šta god se oni dogovorili i da će njihovi glasovi biti pokradeni kao i na svim dosadašnji izobrima, jer će njihovi kadrovi „brojati“ glasove. Narodu nije ključno samo sedam dana, nego je svaki dan nova borba za opstanak.
Rata u našem sokaku može, a ne mora biti. I to ne ovisi ni o narodu ni o etno-mafiji. Ali kako živimo ovde svaki dan, to ovisi o svakome od nas. Kada NAROD postane svjestan svoje snage, pa ustane da brani svoje živote, kao što brani svoje rijeke, ništa ga neće moći zaustaviti. Zato narode, svaki sedam dana je ključno i ti odlučuješ hoćeš li se boriti za sebe ili za njih.
SARAJEVO, VELIKI PARK, ISPRED SPOMENIKA DJECI SARAJEVA, PETAK 25. FEBRUAR 2022. GODINE U 12.00
Mi koji/e znamo šta je rat, koji/e znamo šta je agresija, koji/e se svakodnevno već decenijama oporavljamo od rata i svakodnevno živimo pod prijetnjom novog rata, svaki dan budeći se u nadi da ćemo i zaspati u miru, solidarišemo se sa ljudima Ukrajine koji su se u četvrtak probudili pod bombama, sirenama i neizvjesnosti.
Imperijalne i ekspanzionističke sile diktatora odlučile su da koriste oružje i rat kako bi sebi osigurali vječnu slavu i još više profita. Kao i svi agresori, Putin se trenutno koristi nacionalističkim narativom, a ako ko zna kako nacionalizmi uništavaju ljudskost i polariziraju ljude to smo mi. Zbog toga je naša dužnost pozvati na mir i zaustavljanje vještačke polarizacije.
Ljudi u Rusiji su se u četvrtak također pobunili protiv rata, ali su se suočili sa ogromnom represijom. I to nam pokazuje da rat nije između običnih ljudi, već je rat sredstvo da se diktatori preko naših leđa obračunaju jedni sa drugim.
Kolektivno smo iznevjerili ljude u Ukrajini, jer smo ostali nijemi dok je rat bio u najavi. Kolektivno smo iznevjerili i ljude u Siriji, Afganisatnu, Jemenu, Kongu, nastavi niz. Ratovi bukte po cijeloj planeti. Nekako nam se stalno ti ratovi čine daleko, da nisu naši. A ustvari svi ratovi su i naši jer su direktno usmjereni protiv ljudske vrste i humanosti.
U petak stojimo uz ljude iz Ukrajine koji su direktno pogođeni Putinovom agresijom, stojimo uz ljude iz Rusije koji se protive Putinovom režimu, stojimo i protiv naših ugnjetavača koji nas decenijama drže pod prijetnjom rata. Stojimo za mir.
Pozivamo da se zaustavi rat koji trenutno djeluje kao nešto što nas vodi u rat svjetskih razmjera. Rat koji se vrlo brzo može pretvoriti i u nuklearni. Pozivamo da se zaustave svi ratovi i oni koji traju i oni u nastanku. Umjesto oružja osigurajte hranu i dostojanstvo ljudima. Grupa anti-ratnih aktivista i aktivistkinja
U Historijskom muzeju BiH će 25. februara u 18 sati biti otvorena izložba “Portal do (ne)moguće arhitekture” Autorica izložbe je Lamila Simišić Pašić. Izložba istražuje estetski potencijal nikad izgrađenih arhitektonskih projekata, koje su gradu Sarajevu za njegovu obnovu donirali ili dizajnirali između ostalih: Alsop, Ando, Himmelblau, Meier, Miralles, Nouvel, Lebbeus Woods, Roš i Rogers.
Autorica izložbe je koristila projekte kao skup podataka u procesu razumijevanja njihovog mogućeg utjecaja na oblikovanje našeg izgrađenog okoliša. Tehnike generativnog strojnog učenja, koje se sastoje od generatora i diskriminatora, korištene su za stvaranje novih instanci arhitekture koje nalikuju skupu podataka, u ovom slučaju sastavljenog od nikad izgrađenih arhitektonskih projekata. Uključivanjem umjetne inteligencije u proces stvaranja, omogućava se istraživanje prostora od 512 dimenzija, potpuno nove arhitekture s karakteristikama nikad izgrađene arhitekture. Autorica istražuje temeljne kompozicijske karakteristike jedne domene prenoseći je na drugu. Promjenom vrijednosti koje prolaze kroz latentni prostor javljaju se različiti detalji. Konačni rezultat je pokretna slika s karakteristikama nepoznatog; nešto što nije specifično za uobičajenu arhitektonsku praksu.
Ova izložba istražuje iskustvo lijepoga iz onoga što je model naučio od skupa podataka, onoga što vidi i predstavlja kao moguću arhitekturu. Djelo se sastoji od halucinogenog putovanja koje prikazuje neizgrađenu arhitekturu, koja se nalazi između snova i stvarnosti, virtualnog i materijalnog.
Izložba je dokumentarnog i vizionarskog karaktera predstavljena kroz nekoliko video instalacija.
Projekte koji čine skup podataka dizajnirali su:
Jean Nouvel, William Alsop, Tadao Ando, Henri Ciriani, Coop Himmelblau, Massimiliano Fuksas, Frank O. Gehry, Richard Meier, Enric Miralles, Dominique Perrault, Boris Podrecca, Christian de Portzamparc, Richard Rogers, Tanja & Stjepan Roš, Philippe Starck, Lebbeus Woods i Urban Future.
Kustosi: Nermina Zildžo i Elma Hodžić Recenzenti: Prof. Emeritus Stjepan Roš i Prof. Dr. Figen Gul
Izložba fotografa, članova Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera u BiH, biće otvorena 25.02.2022. godine u 14 h i trajaće do 09.03.2022. godine svaki radnim danom od 10 do 16 sati. “Udruženje likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera u Bosni i Hercegovini, ULUPUBIH, otpočeo je prošle godine saradnju sa opštinom Novi Grad sa izložbom Umjetnost iz izloga kada se predstavilo sa pet svojih istaknutih članova /ica Udruženja. ULUPUBIH ima deset sekcija i to : grafički dizajn; fotografija; industrijski dizajn; modni dizajn; kostimografija; scenografija; multimedija; unikatno oblikovanje; restauracija i teorija dizajna. Za projekat UMJETNOST IZ IZLOGA 2022, odlučili smo da predstavimo sekciju umjetničke fotografije koja okuplja skoro 20% članstva. Pojedini članovi/ice Ulupubiha su nosioci najvećih svjetskih priznanja. Fotografija je najrasprostranjeniji umjetnički medij koji obuhvata različite teme i sadržaje.Ako se tome još doda i različite kreativne sposbnosti svakog autora onda sigurno imamo najproduktivniju sekciju u Udruženju.” (Amila Smajović-predsjednica ULUPUBiH)
Objavljena je jedanaesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autor kritike romana “Ešalon za Samarkand” Guzelj Jahine je Matej Vrebac.
Guzelj Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Njen debitantski roman Zulejha otvara oči, temeljen na iskustvu njene bake, postigao je veliki uspjeh. Preveden je na više od trideset jezika, a snimljena je i istoimena TV serija. Osvojio je važne književne nagrade među kojima su Velika knjiga i Jasna Poljana. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi proglašen je najboljim proznim djelom. Bio je u finalu za nagradu Ruski Booker i u najužem izboru za nagradu EBRD. Ešalon za Samarkand njen je posljednji roman, također temeljen na važnim događajima iz historije SSSR-a.
Oktobar 1923. Nakon Građanskog rata glad je nemilosrdno zahvatila srce Rusije. Najjače su pogođeni oni naseljeni oko rijeke Volge, a najranjivija kategorija stanovništva su djeca. Roman prati hitnu evakuaciju pet stotina djece, koje je surovo vrijeme ostavilo bez doma i roditeljske brige, iz Kazanja u daleki Samarkand. Zapovjednik konvoja je mladi komandant Dejev, veteran Građanskog rata, a ekspediciju nadgleda stroga komesarka Bijela. Putovanje koje će trajati šest sedmica pretvorit će se u pravu avanturu. Protagonisti će se na putu susresti s mnogim preprekama, od danonoćnog traganja za hranom i medicinskim potrepštinama, pa do smrti koja nemilosrdno uzima najslabije.
Autorica i u ovom romanu pripovijeda o snažnoj volji za životom, hrabrosti i žrtvi koju smo spremni podnijeti čak i za one koje ne poznajemo dugo. Put dug hiljade kilometara promijenit će živote svih putnika, a Ešalon za Samarkand, koji obiluje potresnim i dirljivim, ali i duhovitim scenama, zasigurno će dirnuti srca čitalaca. Guzelj Jahina još jednom je dokazala da je vrhunska pripovjedačica.
Slika onoga što se događalo u Sovjetskoj Republici već je proizašla iz izvještaja s lokaliteta, ali bilo je teško povjerovati u ove brojke: „25 miliona ljudi gladuje, trećina njih su djeca“. Obale rijeke Volge smatrane su glavnim žarištem epidemije gladi.
Guzelj Jahina, Ešalon za Samarkand
Ruska spisateljica tatarskih korijena Guzelj Jahina proslavila se, prije svega debitantskim i nagrađivanim romanom Zulejha otvara oči, kao istančana spisateljica historijskih romana u kojima prikazuje i suočava s traumatskim zaostavštinama sovjetske prošlosti. Njen novi roman Ešalon za Samarkand svoj prvi prijevod je doživio na našim prostorima, što govori o popularnosti autorice, te je zapanjujuće svjedočanstvo o jednoj od najbolnijih i malo poznatih epizoda sovjetske povijesti. Narativ o spašavanju djece čije je djetinjstvo, ako su ga već uspjeli preživjeti, bilo obilježeno glađu.
Velika glad početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, netom poslije Građanskog rata, nemilosrdno je desetkovala tadašnje stanovništvo Sovjetskog Saveza, ostavljajući iza sebe milionske žrtve, a stanovništvo Povolžja i Urala vidjelo je njeno najstrašnije lice. Među najpogođenijima su bila djeca čiji su roditelji umrli od gladi ili ih pak napuštali u pokušaju da sami sačuvaju gole živote. Tadašnja vlast će pokušati spasiti što više ljudi, a one najranjivije – djecu – evakuirat će konvojima u krajeve koji nisu toliko pogođeni. Ešalon za Samarkand je pripovijest o evakuaciji petsto djece za plodni Samarkand u Turkestanu i svim (ne)prilikama što će ih na tome putovanju zadesiti. Zadatak Dejeva, komandira ešalona i Bijele, komesarke je dovesti petsto djece iz sabirnih centara i domova za napuštene na odredište u središnjoj Aziji. Put vozom iz Kazanja za Samarkand u oktobru 1923, dug otprilike četiri hiljade kilometara, trebao je trajati oko dvije sedmice, izdužit će se na mjesec i pol. Od samog početka izvjesno je da to neće biti nimalo lagana misija: djeca su bosonoga, izgladnjela, bolesna, s rahitičnim nogama „savijenim poput pereca“, a sve na dugom putovanju kao da će se urotiti protiv njih: napadi odmetnika, kolera hara i nosi živote, a hrane, lijekova i goriva nikad nije bilo manje. Dejev i Bijela su prema svojim razlikama kao dva suprotna pola. Dejev je mladi veteran Građanskog rata, blage i popustljive naravi, dok je Bijela oličenje pravednosti, hladnog razuma i odanosti državi. Osim njih dvoje, Smrt je jedna od glavnih junakinja Ešalona za Samarkand.
Heroj i antiheroina
Odnos dvoje protagonista, Dejeva i Bijele prožet je animozitetom zbog njihovih suštinskih razlika iz kojih proizlazi njihovo različito vođenje ešalona, što je pojačano i kroz izvrtanje rodnih uloga. Tipični muški princip zapravo predstavlja Bijela, opisana kao „muškarac u suknji“, ona određuje i sprovodi pravila, neumoljiva i hladna, jedina u stanju održati disciplinu među djecom. Dejev, pak, predstavlja heroja koji utjelovljuje ženski princip, on je nježan, popustljiv, u ešalon uzima nemoćne i djecu iz naručja roditelja uz prugu, dok antagonistkinja Bijela želi spašavati samo fizički zdravu djecu, koja imaju mogućnost da prežive. Njihov odnos s brojem pređenih kilometara će iznenaditi zbog mogućih naznaka romantičnog naboja, a iza Dejeva se skidaju slojevi njegove mračne prošlosti. Tako se Dejev suočava sa prošlošću i postaje junak koji spašava misiju pronalazeći rješenje za sve nedaće u koje vijenac s djecom upada. On je čovjek prakse, konkretnog djelovanja i prilagođavanja situaciji, dok Bijelu vodi ideologija i pokornost njezinim principima. Ispostavlja se tako da koliko god ideološka pozadina bila jaka i razrađena, voditi se srcem i djelovati u trenutku postaju imperativi koji omogućavaju preživljavanje u nemilosrdnom svijetu.
Za Bijelu je ovo samo jedna od misija u kojoj će sudjelovati kao dječja komesarka i zbog toga je emotivno distancirana od djece i njihove patnje, samo to joj omogućava da radi svoj posao: spašava djecu. Dok se za nju akcija spašavanja na kraju svodi na statistiku o broju spašenih, Dejevu kao skoro mitskom junaku ovo putovanje ostavlja duboki trag i trajno ga oblikuje, za njega je svaki život prije svega život, te u jednoj od scena priznaje:
„Mnogo razmišljam o tim brojkama, djede. (…) I onda pomislim: ne, svejedno drugačije ne bih mogao. Nisam prijatelj brojevima – ne mogu žrtvovati jednog da bih spasio stotinu. Jednom riječju: karakter – slabić.“
Humanizacija historije
Roman Ešalon za Samarkand predočava okolnosti koje u sebi nose velike historijske smjene kao što je pad Ruskog Carstva i dolazak komunizma. Zaslijepljen svjetlima velikih povijesnih činjenica, čovjek često zaboravi na živote koji su se odvijali tokom njih, one živote koje historija zabilježi kao statistiku. Upravo narativi kao što je ovaj omogućuju spuštanje historijskog makroplana na nivo ljudskoga i dopuštaju pogled na historiju odozdo. Brojevi više nisu brojevi, nego imaju svoje lice i ime. Zato čitatelj Ešalona za Samarkand ima osjećaj kao da čita uzbudljivu avanturističku, putopisnu fikciju, iako je posrijedi mnogo kompleksnije štivo utemeljeno na dokumentarističkom pristupu čime Jahina postiže utisak vjerodostojnosti. Autorica u komentaru navodi kako se fabula temelji na sjećanjima, historijskim knjigama, arhivskim sadržajem i memoarskoj prozi, a i sam čitatelj ima jasnu predstavu o istinitosti predstavljanih događaja, iako potajno priželjkuje da su samo fantastični elementi. Ipak, ponekad je sama stvarnost puno gora od naše mašte.
Ešalom za Samarkand je utemeljen na sjećanjima onih koji su sudjelovali u suzbijanju gladi i beskućništva, te je ujedno dokaz o tragediji, ali i ljudskoj humanosti. Upravo preko dokumentarističke optike, ova knjiga je svjedok jedne od ogromnih tragedija i dokaz da svako zataškavanje ispliva jednoga dana na površinu. Iza dubokog kopanja i rada na historijskim materijalima stoji namjera da se katastrofa s milionskim žrtvama prevede u ljudski shvatljivu dimenziju. Guzelj Jahina čini to umetanjem brojnih izazova i njihovom rješavanju na putu do odredišta. Na taj način se ublažava slika patnje koja bi u prevelikoj mjeri čovjeku bila neshvatljiva i nesvarljiva. Čitatelj se tako nada i priželjkuje novo razrješenje, u međuvremenu zaboravivši scene kanibalizma i totalne dehumanizacije.
Guzelj Jahina u Ešalonu za Samarkand budi i oživljava slike skrivene prošlosti, a one su prvenstveno jaki i potresni prizori ljudskih bića od kojih je izuzeta oznaka ljudskosti. Djeca u ranama maštaju o hrani, keruša, koja poput mitske vučice, doji ostavljeno novorođenče, malenog Senju Čuvaša u noćnim morama proganjaju uši i djeca koja jedu glinu samo su blagi primjeri toga. Zahvaljujući ovome romanu imamo priliku upoznati Sovjetski Savez i njegovu prošlost kakvu do sada nismo – od etničke raznolikosti i pokušaja njene uniformizacije, pa sve do različitih ideoloških i ličnih perspektiva na veliku glad: viđenje autističnog dječaka, boljševika, vjernika, Tatarke Fatime i članova tajne policije Čeke.
Mitske slike i postkolonijalna slika
Skoro pa čitav roman počiva na biblijskoj alegorijskoj ravni, mnoge scene tokom putovanja mogu se čitati kao mitske. Cijela misija dolikuje na spašavanje Noine arke, a Dejev zauzima ulogu preobraćenika zato što je bio bivši egzekutor i vojni čuvar hrane koju je sovjetsko vodstvo pod Lenjinom otimalo izgladnjelim seljacima. Iako zakleti ateista odan sistemu, Dejev će dopustiti Kozacima da održe liturgiju u vagonu koji je bio nekadašnja crkva, a zauzvrat će od njih dobiti darove koji će spasiti djecu. Tako naš protagonista na putu dolazi do spoznaje da nema jednostavne podjele na prijatelje i neprijatelje, prijatelj postaje svako ko doprinese i spasi makar jedan dječji život. Od neprijateljskog atamana Jabolčnika pa sve do grubih Čekista, pripadnika tajne policije. Ešalon za Samarkand ukazuje na jedno od temeljnih pitanja ljudskosti: vrijedi li ostaviti po strani naša uvjerenje kako bismo pomogli onome kome je to potrebno? Guzelj Jahina je autorica koja podsjeća da su polovi apsolutnog dobra i zla samo naša projekcija, stvarnost je isprepletena i jednim i drugim, a čovjek je nadasve sklon činjenju greški. S druge strane, podsjeća na mogućnost odabira i otkupa te grešnosti. Tome svjedoči, možda jedna od najjačih, epizoda Dejeva koji u pustinji, poput Isusa u kušanju ili Mojsija koji izvodi narod iz ropstva, umiruje svoju savjest i suočava se s prolivenom krvlju na svojim dlanovima.
Guzelj Jahina ukazuje na još jednu značajnu stvar u ovome romanu: pokazuje kako smjena sistema i ideologija ne mora nužno značiti promjenu. Imperijalističke težnje Ruskog Carstva samo su zamijenjene Sovjetskim Savezom kao novim kolonijalnim subjektom. Autoričina antikolonijalistička intervencija vidljiva je kada pobunjenici turkijskog porijekla spašavaju ešalon i Dejeva u pustinji, Bure-bek pošteđuje Dejeva samo zbog djece. „U pustinji Turkestan Dejev nije spasio djecu – djeca su spasila Dejeva.“Pobuna Basmačija, odnosno turkijskih naroda pretežito islamske vjere, protiv sovjetske hegemonije samo je jedan od ukazatelja kolonijalne prisutnosti. Jahina u širokoj lepezi likova pokazuje njihovu etničku raznolikost kao bogatstvo, tako je Tatarka Fatima, sestra u ešalonu, jedan od najdojmljivijih ženskih likova u cijelome romanu, personifikacija čiste ljubavi.
Iako piše o humanitarnoj katastrofi, stil pisanja Guzelj Jahine je kao tok rijeke koji uvlači u sebe, odmjeren, ne skreće u patetiku, a njezine rečenice majstorski raskošne. Roman koji tjera da promislimo o žrtvi i cijeni ljudskosti, a autorica njime potvrđuje status ozbiljne i vrhunske pripovjedačice. Ešalon za Samarkand je uzbudljivo štivo koje nas suočava s temeljnim pitanjima humanosti i opominje na jednu od velikih tragedija. Čitanje ovog romana pomaže da razumijemo današnji svijet i bjesomučno ponavljanje historije, samo u drugačijim kontekstima. Pandemija korone uvećala je broj gladnih u svijetu, a djeca umiru svakodnevno u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, na našim ulicama su napušteni, dehumanizirani migranti, a komunističku ideologiju samo je zamijenio bog novca i kult kapitala.
U energičnoj kombinaciji zaraznog zvuka i melodičnih rima, bend Velahavle pjesmom „U ovom gradu“ najavljuje svoj novi album pod nazivom 22:22. Novi Synth-pop zvuk popularnog sarajevskog dvojca, ponovo opravdava epitet eksperimentalnog benda koji svakim novim projektom želi da sebi postavi nove izazove.
„Za muzičara je uvijek najteži zadatak napustiti svoju zonu komfora i upustiti se u kreiranje novog zvuka. To je upravo glavni motiv ovog benda od samog početka. „U ovom gradu“ je melanholična ljubavna pjesma, upakovana u synth-pop zvuk“, istakao je Samir Hodović, frontmen benda Velahavle. Video spot u režiji Marija Ilića na zanimljiv dvoplanski način oslikava tematiku teksta, te kroz igru kontrasta boja prati energični ritam synth-pop zvuk. „Vizual spotova je stvar o kojoj posebno vodimo računa, s obzirom na to da pjesma na taj način daje kompletan dojam o samoj temi. Mario je čovjek koji itekako zna da prenese emociju koju pjesma nosi, na jednostavan ali opet upečatljiv način“, dodao je Hodović.
Pored stare postave benda Velahavle koju čine Samir Hodović i Nino Škiljić, na snimanju albuma su učestvovali Dino Šukalo, Adi Avdić, Nedžad Mulaomerović, Maja Buha i Ina Hamzić, koji će također nastupati sa popularnim dvojcem. Album je sniman u studiju RTVBiH „Esad Arnautalić“ i „Milkshop Studios“ iz Beča, a produkciju zvuka potpisuje Vlado Džihan.
Putem specijalno 3D modelirane virtuelne platforme, Centar za promociju civilnog društva (CPCD) je organizovao jedinstveni medijski događaj – prvi 3D virtuelni festival „Pusti priču da živi“ u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP).
Događaj se odvijao u tri virtuelne dvorane koje su u virtuelnom okruženju nosile nazive tri bh. grada – dvorana Sarajevo, dvorana Mostar i dvorana Banja Luka, gdje su prikazane tematske cjeline: Nove medijske forme, Ljudska prava i Korupcija.
„CPCD je kroz IMEP do sada dodijelio 173 donacija medijima, građanima novinarima i nevladinim organizacijama koje se bave medijima. Zahvaljujući tim sredstvima proizvedeno je 3500 medijskih sadržaja – od izvještaja do dokumentarnih filmova I drugih složenih formi. Ovaj festival prikazuje dio tih sadržaja i otvara u razgovoru sa autorima, uz pitanja publike, mnoge izazove koje nosi novo digitalno vrijeme i nove forme produkcije. Ovaj 3D festival je nova produkciona forma, u zadnje vrijeme učestala zbog pandemije koronavirusa, ali i novi pravac digitalne konvergencije“, poručio je Radenko Udovičić, projektni menadžer Centra za promociju civilnog društva ističući da tradicionalno novinarsko informisanje i komentarisanje mora naći koegzistenciju sa novim glasovima, novim formama i novim uglovima.
Posjetioci i posjetiteljke festivala imali su priliku da sudjeluju u diskusijama na teme: „Ulazimo li u novu eru medijskih formata“, „Mediji i civilno društvo u borbi za ljudska prava: Da li je novinarsko pero dovoljno za ovu borbu“, te „Istraživati i praviti medijske sadržaje o korupciji ili biti koruptivan? Šta je svrsihodnije u Bosni i Hercegovini?“.
Tematske diskusije su moderirale Emela Burdžović Slipičević i Elma Kazagić, dok su učesnici i učesnice bili predstavnici medija i organizacija civilnog društva, ali i građani/ke novinari/ke i aktivisti/ice. Autori i autorice čiji su multimedijalni radovi bili prikazani su Helem Nejse, Ivan Ramadan, Armin Bungur, Zoran Ćatić, Elameri Škrgić, Portal slobode NOMAD, i Udruženje SEMPER – servis za medijsku profesionalnu edukaciju i razvoj – Gerila.
„Iznimno nam je drago da smo, kao organizatori prvog 3D medijskog festivala, uspjeli da u jednom virtuelnom okruženju okupimo izvanredne autore i autorice, organizujemo tri tematske diskusije te prikažemo raznovrsne medijske sadržaje, koji su realizirani u sklopu USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) u proteklih pet godina. Pozivamo sve zainteresovane da u narednim danima posjete platformu festival.imep.ba i virtuelnu dvoranu Banja Luka u kojoj će i dalje biti aktivna postavka multimedijalne izložbe IMEP medijskih sadržaja. Doživite novo 3D virtuelno iskustvo već danas”, poručila je Marijana Ušanović, menadžerica za komunikacije Centra za promociju civilnog društva.
Pod okriljem ovogodišnjeg programa Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”, nastupit će Belma Alić, istaknuta violončelistica i profesorica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Njen recital će biti upriličen u četvrtak, 24. februara 2022. godine, u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman” (Sala Srednje muzičke škole Sarajevo).
Na programu će se naći etablirana djela iz repertoara za violončelo, uključujući Svitu u C duru, BWV 1009 Johanna Sebastiana Bacha, te Sonatu za violončelo solo György Ligetija i Sonatu op. 8 Zoltána Kodálya. Alić će izvesti i Prologue “die Zeit ist Sand nur” za violončelo solo bosanskohercegovačkog kompozitora Ališera Sijarića.
Belma Alić je diplomirala 2004. godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi prof. Yevgeny Xaviereffa, gdje je magistrirala (2007) i doktorirala (2016) na temu “Nove tehnike u literaturi za violončelo solo 20. i 21. stoljeća”. Umjetnički je rukovodilac kamernog ansambla SA Sinfonietta, članica je kamernog ansambla Muzičke akademije u Sarajevu aMAS, kao i Britanske Opera Circus Company s kojom je imala uspješne izvedbe opere “Differences in Demolition”kompozitora Nigela Osbornea u Engleskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Škotskoj. Opera je izvedena i na festivalu City of London Festival i imala prijenos uživo u Edinburghu na BBC radiju, kao i u kraljevskoj palači Hofburg u Beču. Kao solistica nastupala je uz pratnju Sarajevske filharmonije, Simfonijskog orkestra u Zenici, Gudačkog orkestra Muzičke akademije u Sarajevu i Mostar Sinfoniette. Koncertirala je u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Holandiji, Danskoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, BiH i zemljama regije. Trenutno je vanredna profesorica na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na predmetima Violončelo i Kamerna muzika za gudače na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.
Shodno epidemiološkim mjerama i naredbama nadležnih institucija, broj posjetilaca će biti ograničen. Ulaz na koncert je besplatan uz obaveznu rezervaciju koju je moguće izvršiti na 062 204 906 (Tel/SMS/Viber/WhatsApp) ili e-mailom: koncertna.sezona@mas.unsa.ba .
