Naziv je inspirisan Shepardovim tonom, zvučnom iluzijom tona koji se ili uzdiže ili spušta po visini i zbog svoje jedinstvene konstrukcije nikada ne dostiže krešendo, što rezultira zauvijek zaglavljenim u uzlaznom ili silaznom smjeru. Zvučna instalacija sastoji se od hora koji pokušava otpjevati sevdah – vokalni i muzički izraz kulture i identiteta sa kojim se svi Bosanci i Hercegovci rađaju i odrastaju- koji kao da je zauvijek zaglavio i ne može preći preko prvog sloga. Deset radova na zidu predstavljaju fizičke manifestacije zvučne instalacije. Sastoje se od dvanaest istih fragmentiranih skulptura različito kombiniranih u svakom radu. Skulpture izgledaju kao da lebde unaokolo, neizbježno nesposobne da dosegnu puni narativ što ih čini podložnim ličnim interpretacijama ili istinama.
“Sevdah Tone je rezultat neuspjelog pokušaja da posjetim Sarajevo krajem ljeta 2020. godine. sa namjerom da steknem dovoljno saznanja o ratovima u bivšoj Jugoslaviji u prvoj polovini 90- ih godina te da razumijem kakve uticaje i posljedice rat ostavlja na identitet – na individulanom, kao i na društvenom nivou. Krajnji cilj je bio kreiranje umjetničkog projekta o tome. Za projekt sam koristio definiciju rata kakvu srećemo u narativnim djelima, poput knjiga i filmova, u kojima rat predstavlja izazov za protagonistu kako ostvariti svoj cilj i nastaviti dalje sa životom. Pošto se čini da su konflikti i ratovi prepleteni sa našom istorijom, bio sam znatiželjan da shvatim da li, zašto i kako trebamo konflikt da bi krenuli naprijed. Prije polaska u Sarajevo popisao sam brojna pitanja koja su mi trebala poslužiti kao alat za prikupljanje potrebnih informacija: šta se desilo; zašto se desilo; kako se prevazišlo; kakav odnos ljudi danas imaju prema tome; kako je to promijenilo njihov identitet; koji su negativni, a koji pozitivni učinci; i tako dalje.
Iako je prošlo mnogo godina od završetka rata, zbog čega je već mogao biti dobro proučen, činilo mi se u isto vrijeme da je veoma svjež u glavama mnogih stanovnika i da bi to moglo biti savršeno tlo za moju temu – savršena studija slučaj na kojem bi gradio svoj projekt.
Ali, ono što je postalo jasno već nakon par dana je da takav zamišljeni slučaj ne postoji i da ne stojim na tlu, već u blatu. Što sam sa više ljudi razgovarao i slušao ih, sve sam više shvatao da ne postoji jedna jednostavna istina, već da umjesto nje postoje nebrojene kontradiktorne istine. Shvatio sam da je razlog za to potpuno suprotan mom ubijeđenju – rat nije završen, on je samo u velikoj mjeri promijenio svoj izgled. Zvuk snajperskog metka koji probija meso i slike udova koji prekrivaju ulice, jednostavno su zamijenjeni kombinacijom potiskivanja prošlosti i grupne i individualne rasprave o ratnoj historiografiji. Putevi stvaranja postratnih identiteta bili su ugroženi istinama i lažima, neprimjetno isprepletenih sa ignorancijom, samozavaravanjem i neiskrenošću.
Svako veče, na povratku u hotelsku sobu, sumirao sam svoje dnevne utiske i zabilješke i počeo uviđati svoju vlastitu naivnost da ću moći u samo jednoj sedmici dosegnuti toliki nivo saznanja da bi mogao uraditi svoj projekt na ispravan i informisan način. Štaviše, shvatio sam da sam samo zagrebao po površini, da se osjećam kao turista. Intelektualna dubina saznanja koja sam prikupio može se uporediti sa fotografijama posjetilaca sa egzotičnim detaljima Sarajeva: rupe od metaka vidljive na fasadama; Sarajevske ruže; ili brda oko grada na kojima je bila smještena Vojska Republike Srpske. Primjetio sam da sam, kao posljedicu svoje vlastite frustracije što sam zapeo u ovoj situaciji, kao i da situacija u kojoj se zemlja nalazi, ne može služiti cilju mog projekta, počeo da forsiram svoja ranije formirana uvjerenja u realnost sa kojom sam se suočio, umjesto da promislim i prilagodima svoja uvjerenja novim činjenicama. Da bi stvorio i održao svoj identitet umjetnika, ugrozio sam svoj vlastiti put istine i laži, neprimjetno isprepletenih sa mojom vlastitom ignorancijom, samozavaravanjem i neiskrenošću.
Na putu natrag u Stockholm nisam imao drugog izbora nego priznati sebi da sam očajno pogriješio. Ne samo da ja nemam novi projekt, nego sam shvatio da ovo sigurno nije bila jednokratna, usamljena, pojava, već da su svi moji prijašnji projekti, kao i moje cjelokupno postojanje, takođe ugroženi. Iz pepela neuspjeha, nastalo je novo pitanje, novi projekt: ako je naš identitet izgrađen na setu vjerovanja, a ta vjerovanja su izgrađena na onome što mislimo da su realne činjenice, a zapravo su proizvod neizbježnih svjesnih i nesvjesnih distorzija realnosti, kako se onda krećemo prema naprijed kao protagnosti vlastitih narativa, ako shvatimo da nikada nećemo dostići apsolutnu istinu i da ćemo na kraju biti prisiljeni živjeti sa identitetima izgrađenim na našoj izmišljenoj realnosti.”
Autor Mateas Pares
Biografija umjetnika
Mateas Pares je studirao grafički dizajn i umjetnost komercijalnih usluga na Beckman školi dizajna i na Bergh školi komunikologije, a potom otišao u inostranstvo. Živio je i radio u Londonu, Amsterdamu, Parizu, Hong Kongu i Štokholmi. Za svoj rad je osvajao brojne nagrade i priznanja, uključujući iI Grand Prix u Kanu. Od 2012. Mateas Pares je u potpunosti posvećen svojoj umjetnosti. U Štokholmu vodi i izložbeni projekt StudyForArtPlatform. Pored izložbe “Sevdah tone” u pripremi je duo izložba tokom Bijenala u Veneciji i samostalna izložba u Štokholmu.
