preuzeto sa web portala lgbti.ba
Piše: Masha Durkalić
Prije nekoliko mjeseci, svijet je zatresao #metoo pokret. Nakon što su brojne žene javno progovorile o seksualnom zlostavljanju koje su doživjele od strane holivudskog producenta Harveya Weinsteina, uslijedila je lavina svjedočanstava žena koje su proživjele isto. Poslije Harveya Weinsteina, isplivale su i druge priče – Kevin Spacey, Aziz Ansari, James Franco, samo su neka od imena holivudske kreme dovedena u vezu sa seksualnim zlostavljanjem. Žene iz svih dijelova planete počele su javno govoriti o svojim iskustvima, ili pružati javnu podršku #metoo pokretu. Pokrenuta je javna diskusija o seksualnom uznemiravanju, pogotovo na radnom mjestu, kojem su svakodnevno izložene žene širom svijeta, i o višestrukim posljedicama ovog, još jednog u nizu, patrijarhalnih fenomena dehumanizacije žena i ucjenjivanja koje ih tjera da, u korist napredovanja, služe kao seksualni servisi muškarcima koji su na višim društvenim pozicijama.
I dok se #metoo pokret širio kao šumska vatra, Bosnu i Hercegovinu je u potpunosti zaobišao, na osnovu čega bi se moglo se zaključiti da u BiH nema seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja, da je to još jedna izmišljotina sa zapada, i da BiH ima pametnijeg posla i većih problema – što su glavna opravdanja za zaobilaženje razgovora o bilo kojem ozbiljnom društvenom fenomenu koji narušava sigurnost i dostojanstvo žena, LGBTI osoba, manjina i svih drugih marginaliziranih grupa.
Sve do jednog dana krajem februara, kada je ugledni sarajevski pisac, i suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, blogerici i novinarki Jeleni Kalinić u inbox poslao ponudu za besplatno preuzimanje njegovog genetskog materijala, zgodno spremljenog (i pride zamrznutog) u tradicionalnu bosansku šoljicu za kafu – fildžan. Dok Jelena Kalinić nije screenshotovala ovu poruku i objavila je na svojim profilima na društvenim mrežama, i imenovala osobu koja joj je tu poruku uputila, #metoo pokret u BiH nije postojao. Onog momenta kada je Jelena javno obznanila kako izgleda seksualno uznemiravanje od strane javne ličnosti u njenom inboxu, #metoo u BiH je prvi put udahnuo. Jelena je prva osoba koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju kojem su žene u BiH svakodnevno izložene, ali biraju da ne govore o njemu iz straha od stigmatizacije, gubitka posla, narušavanja društvenog položaja, ili drugih posljedica.
DNK u fildžanu
Nakon što sam pročitala spornu poruku, bila sam zgađena. Trebalo mi je nekoliko sati da osvijestim zašto bi se neko ko je ugledan član društva, pisac, suvlasnik izdavačke kuće, suprug i otac, na tako degutantan način obratio u inbox ženi s kojom je prethodno imao razmjenu na Facebook postu na temu majčinstva, gdje joj je predložio da se “upotpuni” djetetom. U nekoliko redova poruke u inboxu, Goran Samardžić je Jeleni ponudio da joj “izmuze” spermu u fildžan, da je zamrzne, i izrazio nadu da će dijete imati lijepe noge “na njega” i pamet “na nju”, a nakon što nije dobio odgovor, upitao ju je da li je ljuta, uz tri prekrasna emoticona (dva cvijeta i bubamaru). Jelena je prepisku objavila, a Goran je potom napisao izvinjenje na svome Facebook profilu, koje je bilo sve osim izvinjenja (što sam detaljno analizirala u svome Facebook statusu) i refleksija onoga što se u modernom američkom slengu naziva sorry, not sorry (tj. žao mi je, ali mi nije žao).
Zašto je ovaj muškarac uopće imao potrebu da komentira to što Jelena nema dijete? Zašto bi uopće želio da joj sugerira da joj je potrebno dijete da bi bila “upotpunjena”? Zašto je smatrao da uopće ima pravo da joj u te svrhe ponudi svoj DNK? Čemu takva velikodušnost, jer on već ima djecu? Zato što je mogao. Zato što mu nije ni palo na pamet da njegov velikodušni čin doniranja sperme predstavlja nešto problematično. Zato što mu je omogućeno da misli da je njegova seksistička šala – a kao šalu je to protumačila i masa osoba koje su ga podržale na njegovom statusu – potpuno uredu. Zato što je u istoj poruci otkucao masu smajlija. Zato što je napisao “ne širi dalje”. I samo bez ljutnje.
Podržavatelji/ce Gorana Samardžića su iskoristili/e čitav arsenal argumenata da opravdaju njegovo ponašanje, počev od toga da je on dobar lik, da to sigurno nije tako mislio, da se samo šalio. Priča se (očekivano, obzirom na malu sredinu u kojoj živimo), počela provlačiti i kroz klasičnu mahalsku prizmu: Goran i Jelena su se samo porječkali, u pitanju je bila razmjena između prijatelja. Prijateljstva ovako ne izgledaju. Ako imate prijatelje koji vam nude da vam se izmuzu u fildžan, u fazonu “u šali pa privali”, to vam nisu prijatelji.
I tu dolazimo do ključnog momenta – da li je seksistička šala zaista samo šala kojoj se možemo (trebamo?) smijati, ili je seksisička šala obezvređivanje nečijeg spola/roda i korištenje istog za perpetuiranje patrijarhata koji žene dehumanizira? Druga opcija doista zvuči komplicirano i zahtijeva pomalo razmišljanja. Ali to je previše posla. Zato se žene tako često pita “Što si to ljuta?” (što je i Goran pitao). Ali, možemo li konačno osvijestiti da ženama to nije smiješno? Nećemo reći ništa, preći ćemo preko toga, zaboravit ćemo na to samo i isključivo zbog toga što smo na to naučene. Naučene smo da je uredu da se neko sprda sa našim spolom/rodom, sa našim karakterom, ženstvenošću, osobinama, izgledom. Naučene smo na to da je sasvim u redu svaki put prešutjeti odvratno obraćanje koje se pakuje u šalu, naučene smo na to da “ne budemo tako ozbiljne”, i da se, po mogućnosti, što više smijemo, jer smo tako mnogo ljepše.
Zamke relativizacije i generalizacije
U ovom kontekstu bitno je spomenuti i šta zakoni o ovome kažu, jer, gle čuda, seksualno uznemiravanje podrazumijeva i zakonsku odgovornost. Zakoni BiH, ti mitski jednorozi legaliteta, koji često ne rezultiraju nikakvim presudama, ali izgledaju savršeno na papiru, tj. Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, Zakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a jasno kažu da je seksualno uznemiravanje svaki oblik “neželjenog ponašanja spolne prirode”. U pitanju je kažnjivo ponašanje. Da li su muškarci oslobođeni sankcija ako se ponašaju kažnjivo? Kako procijeniti “kažnjivost”određenog ponašanja? Da li postoji razlika između muškarca koji se “samo” šali i muškarca koji nekoga siluje?
Ova pitanja upućuju na to da je lako upasti u zamku relativizacije seksizma. Seksizam je jednoobrazan, ali se manifestira u čitavoj lepezi društvenih praksi i ponašanja, koje sve jednako škode ženama. Kada relativiziramo šalu u odnosu na silovanje, pravimo grešku jer je u korijenu oboje okrutni, prevladavajući patrijarhat koji muškarce odgaja tako što ih uvjerava da je bilo koja od ovih stvari ok, ako ih oni odluče prakticirati. U svemu tome možemo upasti i u zamku generalizacije. Da li zbog toga što svi muškarci nisu isti (i što jasno treba naglasiti) trebamo šutjeti o seksualnom zlostavljanju i trpiti ga od strane onih koji jesu? Ako je jedina reakcija muškaraca koji ne provode prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja to da oni to ne rade i da nisu svi muškarci isti, patrijarhat opet pobjeđuje, jer se ne radi o tome šta rade pojedinačni muškarci, nego kakve grupne prakse ponašanja proizvodi kultura patrijarhata.
A to je kultura koju niko ne poziva na odgovornost. To je kultura u kojoj se zlostavljači prešutno ili javno podržavaju zbog svog društvenog statusa. To je kultura u kojoj lično nije političko, nego je famozna sfera “u četiri zida” u koju se ne dira. Kultura u kojoj se rodno zasnovano nasilje ne prijavljuje jer će policija upitati “Pa, što si se obukla tako?”. Kultura u kojoj pravosuđe ne radi ništa jer žene ne prijavljuju nasilje, jer se boje gubitka ekonomske ili fizičke sigurnosti ili posla. Da li je kultura u kojoj želimo živjeti kultura koja podržava zlostavljanje i ponižavanje žena i štiti zlostavljače?
Ja u takvoj kulturi ne želim živjeti. A raduje me da to ne žele i drugi ljudi, poput spisateljice Lejle Kalamujić i novinara i kolumniste Dragana Bursaća, koji su na svojim Facebook profilima obznanili da neće objaviti svoje knjige za izdavačku kuću Buybook. Ista izdavačka kuća je vrlo mlakim statusomna svome Facebook pageu dala do znanja da se nada “da od nepromišljenih izjava o našim principima više govore izdavački kriteriji i vrijednosti koje vlastitom produkcijom njegujemo”. U statusu nije bilo ni riječi o pozivanju na odgovornost suvlasnika, niti o bilo kojoj vrsti sankcije koju bi suvlasnik mogao doživjeti kao posljedicu svojih “nepromišljenih izjava” (što je eufemizam za seksističko ponašanje). Što još jednom pokazuje da je ovo ponašanje dozvoljeno. Dozvoljavamo ga svi/e mi, dozvoljavaju ga kompanije, dozvoljava ga politički sistem, dozvoljavaju ga prešutne društvene norme u kojima se sve pravda rečenicom “Ma, mi smo jednostavno takvi”. O tome zašto smo takvi nikada ne razgovaramo. Naše prešutno odobravanje nasilja učinilo je da skrećemo pogled s najočiglednijih primjera seksualnog nasilja i uznemiravanja. Učinilo je da ne želimo zaštititi one koje to nasilje trpe. Učinilo nas je saučesnicima i saučesnicama. Učinilo je također da smo naučili/e s tim sasvim normalno živjeti.
Voliš li se ti jebati?
Kada sam imala 24 godine, nakon jednog derneka, naručila sam hranu iz lokalnog fast fooda. Dostavljač koji je donio hranu primijetio je da su u stanu još dvije djevojke. Potom je pitao: “Da li je ovo javna kuća?”. Ja sam, zateknuta pitanjem, odgovorila da nije. Onda mi je postavio još jedno pitanje, koje je glasilo “A voliš li se ti jebati?”.
Da li sam trebala biti polaskana time što mi se ovako obratio? Da li sam trebala pozvati policiju? Šta bi mi oni rekli kada bih im ovo ispričala? Hiljadu mi je stvari tada prošlo kroz glavu. Potpuno zbunjena, uzela sam hranu, platila čovjeku (jer šta sam drugo mogla uraditi?), zatvorila vrata. Onda sam nazvala sporni fast food i obavijestila ih šta njihov uposlenik govori ženama dok obavlja posao za koji je plaćen. Sporni fast food je poslije toga poslao palačinke da se ispriča. Ne znam šta je bilo s uposlenikom. Ali znam da ja nakon toga više nikada nisam bila ista.
Postalo mi je jasno da sam zbog svoga spola/roda na raspolaganju manijacima koji smatraju da je u redu da mi se obraćaju kao da sam komad mesa. Postalo mi je jasno da ću se s ovim morati nositi i u budućnosti, kako ja, tako i druge žene. Postalo mi je jasno da ću biti meta seksističkih šala i komentara, nakon kojih će mi se govoriti da “ne uzimam to za ozbiljno”. Postalo mi je jasno da će moje tijelo biti povod za komentiranje, da će moja inteligencija biti stavljena pod znak pitanja, da će moje šanse za napredovanje biti ugrožene ako odbijem suradnju sa seksističkim praksama. Također mi je postalo jasno da će, ako ikada javno progovorim o ovome, društvo reći da pretjerujem ili da imam nisko samopouzdanje ili da mi sve to laska.
Žene, zvuči li vam ovo poznato? Želimo li živjeti u ovakvoj patrijarhalnoj ucjeni? Iskreno vjerujem da ne želimo. Zato najiskrenije pozivam sve žene koje to žele, koje osjećaju da to mogu, da podijele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Možda BiH neće imati svoj #metoo, ali će razgovor o seksualnom uznemiravanju konačno početi da se odvija. A iz toga ne može proizaći ništa loše, jer odgovornost počinje sa nama samima.
