Autor: urednik

Javna ustanova Kinoteka Bosne i Hercegovine srdačno vas poziva na otvaranje „Izložbe plakata bosanskohercegovačkih filmova“ (1951–2012.), koje će se održati u srijedu , 18. juna 2025. godine u Pozorištu Prijedor u 18 sati u Prijedoru.
Iz kataloga izložbe:
„Izložba plakata bosanskohercegovačkih filmova“ donosi izbor  50 pažljivo odabranih plakata nastalih u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1951. do 2012. godine. Oni nisu samo vizuelne najave filmskih ostvarenja, već su i dragocjeni svjedoci razvoja bosanskohercegovačke kinematografije – od pedesetih godina prošlog stoljeća do savremenog doba. Forme, formati i dizajnerski pristupi koji su se mijenjali kroz decenije govore i o razvoju umjetničkog izraza i o društvenim okolnostima u kojima su filmovi nastajali.

„Izložba plakata bh. filmova 1951–2012.“
Srijeda, 18. juni 2025. u 18:00 sati
Pozorište Prijedor, 79101 Prijedor, Ulica Branislava Nušića 11

Elemental se drži obećanja! Samo dva mjeseca od singla “Srce moje”, bend servira novu pjesmu “Nisi ti ja sam”, sasvim drugačiju i pomaknutu.

Ovaj put otvara priču o emocionalnoj toksičnosti u odnosu koja ne dolazi odjednom, nego “svaki dan pomalo”, nevidljivo, u pauzama između rečenica i pogleda. To je odnos koji je nekome možda samo težak period, a nekome put prema slobodi – i o promjenama za koje ne znamo jesmo li ih sami odabrali ili su nam se samo dogodile, te napetosti između slobode i kontrole, ljubavi i manipulacije, tijela i uma.

Pjesma možda na prvu zvuči kao lagani pop-disco komad o promjeni u odnosu, ali prateći videospot uranja duboko u psihološki sloj svakodnevice – onaj koji rijetko priznajemo, ali svi poznajemo – tihi unutarnji kaos koji se nakuplja polako, bez eksplozije, ali s ozbiljnim posljedicama. Sasvim je u redu povremeno ne biti dobro, a takvo priznanje tada je prvi korak prema nečemu puno iskrenijem.

“NISI TI JA SAM” POGLEDAJTE OVDJE:

Spot je ponovno režirao Kandžija, reper i redatelj, koji je uhvatio ideju svijeta u kojem se sve kreće pomalo ukrivo. Ples Laure Vojnović postaje jezik prešućenog, a boje prenose ono što riječi ne mogu dovoljno naglasiti. “Nisi ti ja sam” nije pjesma koja traži objašnjenje, već više dolazi kao ogledalo u kojem svatko prepoznaje ono što ga trenutačno tiho izjeda iznutra. Ponekad je iskrenost najveći čin hrabrosti – priznati: nije do tebe, do mene je. To je tiha odluka da se više ne ostaje u ulozi žrtve.

“Najgore što si možeš priuštiti je ostati u odnosu koji ti više ne služi. Treba velika hrabrost za promjenu, netko treba prvi reći da je car gol. Shot i ja smo takvi ljudi, uvijek pozivamo na promjenu – bila ona intimna ili društvena. Ako nešto više ne radi, mijenjaj! Mijenjaj se! I nitko nije kriv, jer u igri krivice svi gube. Ova pjesma zove na pokret – ritmom na pokret tijela, a tekstom na pokret s mrtve točke”, objašnja Remi.

U zlatnom dobu disca, iza šljokica i stroboskopa, na plesnom se podiju tražila sloboda od stvarnosti, gdje je bilo moguće izraziti sebe bez straha od marginalizacije. Spot “Nisi ti ja sam” koristi tu istu logiku, ples dolazi kao bijeg i terapija, a estetika kao sredstvo preživljavanja. Sjajem se prekriva raspad, a euforija postaje maska boli, i dok glazba svojim ritmom navodi tijelo da se pomakne, kamera otkriva što je zapravo u pozadini pokreta i prenosi još jednu poruku: ne moraš vrištati da bi se znalo da boli. Nije to samo retro estetika – to je refleksija onoga što se danas događa.

Uz pjesme “Usta na usta” i “Srce moje”, “Nisi ti ja sam” dolazi kao još jedan singl kojim Elemental najavljuje svoj deveti studijski album “Dobra djeca”, čije se objavljivanje očekuje uskoro.

Pjesma je objavljena je pod etiketom 383 Records i dostupna je na svim glazbenim platformama.

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na promociju knjige “Modeli u dramaturgiji – na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa” Dževada Karahasana.

Promocija će se održati u četvrtak, 19. juna sa početkom u 19:00 sati u Bošnjačkom Institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića, na adresi Mula Mustafe Bašeskije 21. O knjizi će govoriti fra Mile Babić, prof.dr.; prof. dr. Muhamed Dželilović i dr. Merima Handanović.

O djelu:

“Stoga je bilo potrebno obuhvatiti cjelokupan razvoj strukturalističkog projekta, od inicijalnih ambicija do želje za njegovim prevazilaženjem, da bi se uistinu razumjela Karahasanova polemika sa strukturalizmom u Modelu u dramaturgiji, budući da je riječ o disertaciji koja je u sudaru s tiranijom strukturalizma odabrala krenuti drugačijom putanjom od one kojoj su vodili zakoni gorepomenute inercije, pokazujući da je postojao, i da još uvijek postoji, drugačiji put, koji je doduše skromniji, znatno umjereniji, manje spektakularan, kudikamo prizemniji, jer ne najavljuje ni “kraj čovjeka”, “ni sumrak bogova” ni “zalazak Zapada”, ni milenijum, ni vatromet za milenijum, jer ne dijeli more na dva, niti obećava vaskrs bilo koga i bilo čega, ali je bolji po književnost i obzirniji prema mogućnosti da zagonetni razlog zašto književnost uopšte postoji nije nužno u vezi s ambicijom bilo koje nauke da ostvari vlastite ciljeve tako što će zagonetku riješiti i objasniti njen fenomen…

Očigledno svjestan da odbaciti strukturalizam rezolutno i u potpunosti znači odustati i od potrage za objektivnošću kao jednog od nekoliko herojstava strukturalističke nauke, Karahasan je prepoznao za dovoljno da ukaže na ograničenja i da predloži “kompromis” koji bi nas za jedan mali korak približio razumijevanju jednog složenog fenomena kakav je književnost. Takav prijedlog nije mogao dijeliti mnogo zajedničkog sa stavom da je objektivnost u nauci o književnosti nedostižna, a tek ništa zajedničko ne bi imao s parolom hermeneutičkog relativizma koja glasi da je sve stvar interpretacije, da je svaka interpretacija subjektivna i da smisao književnog djela postoji samo kao projekcija upisana u njegove “praznine”.

Matija Bošnjak

Knjiga Dževada Karahasana Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa dokazuje da se književno djelo ne može u svim svojim aspektima svesti na svoj model (teoriju ili diskurs). Naime, suvremene teorije književnosti mogu razumjeti samo neke aspekte (planove, razine, slojeve) književnoga djela, ali nikada književno djelo u cjelini, nikada individualnosti i neponovljivost književnoga umjetničkog djela, tj njegovu samostojnost i samobitnost. Pokazujući ograničenost strukturalističke i naratološke teorije književnoga djela Karahasan dokazuje nužnost ontološkoga razumijevanja i utemeljenja književnoga djela. Nužno je, dakle, razumjeti način na koji književno djelo bivstvuje, što takvo djelo čini književnim, po čemu se ono razlikuje od drugih djela. U uvodu knjige Karahasan tvrdi da traga za “kompromisom” između teorije i kritike. On, dakle, ne želi pisati teoriju drame ni kritiku drame, nego uspostaviti “kompromis” između teorije i kritike kako bi mogao formulirati “teorijski jasan model jednoga tipa dramskog pisma”. Karahasan, tako, spaja općost (jer je teorija uvijek općenita) i konkretnost (jer je kritika uvijek konkretna).

Karahasanov put, na kraju, možemo opisati na sljedeći način. On je pošao od općega (modela) prema pojedinačnom književnom djelu slijedeći strukturaliste i naratologe i došao do zaključka da književno djelo nije samo puka manifestacija i realizacija općega modela, nego je ono i jedno i drugo, opće i pojedinačno. Argumentirano je pokazao po čemu je književno djelo opće, a po čemu pojedinačno, ne ulazeći pritom u filozofsko promišljanje o odnosu općega i pojedinačnoga.

Akademik fra Mile Babić

O autoru:

Dževad Karahasan (1953, Duvno – 2023, Graz) ugledni je i nagrađivani bosanskohercegovački pisac. Osamdesetih godina prošlog stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveuličišta u Zagrebu brani disertaciju koju će nekoliko godina kasnije objaviti pod naslovom Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa. U istom periodu radi kao dramaturg Narodnog pozorišta u Zenici, te kao urednik u reviji “Odjek” i časopisu “Izraz”. Kao romanopisac, poznat po romanima Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Što pepeo priča, Karahasan je postao dobitnikom mnogobrojnih međunarodnih nagrada za književnost. Jednak ugled je imao i kao europski esejist sa knjigama O jeziku i strahu, Knjiga vrtova i Dnevnik selidbe. U njegovom dramskom opusu, izdvajaju se nagrađivani i višestruko igrani komadi Koncert ptica i Kralju ipak ne sviđa se gluma. Predavao je na univerzitetima u Sarajevu, Salzburgu, Berlinu, Grazu, Baselu.

Sadržaj:

Predgovor – U srcu paradoksa književnosti (Matija Bošnjak)

Uvod

I – Model u dramaturgiji – Pokušaj definiranja

1. Pojam modela

2. Model književnoga umjetničkog djela

3. Model dramskoga književnog djela

II – Glembajevski ciklus – Dramaturški modeli

1. Glembajevski ciklus

2. Posebnosti

3. U agoniji – visokomimetski modus

4. Gospoda Glembajevi – ironijski modus

5. Leda – niskomimetski modus

Zaključak

Bilješka

Literatura

Pogovor – Prilog ontologiji književnoga djela (Mile Babić)

Registar imena

Bilješka o piscu

Knjigu, po cijeni od  28,00 KM sa PDV-om, možete naručiti putem e mail:unipress@bih.net.ba
ili telefonom 00 387 33 550-675 ili na fax: 00 387 33 550-677.

Nakon jednomjesečnog raznolikog programa 18. Majskih muzičkih svečanosti, koji je protekao u znaku obilježavanja 70 godina osnivanja i kontinuiranog rada Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, sa zadovoljstvom vas pozivamo da prisustvujete završnici ovogodišnjeg festivalskog izdanja. 

Kao centralna svečanost proslave ovog značajnog jubileja najstarije muzičke visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini, u srijedu, 18. juna 2025. godine, u 19:30 u Zemaljskom muzeju BiH bit će upriličen koncert Hora i Simfonijskog orkestra MAS koji će u grandioznom sastavu nastupiti pod dirigentskim vodstvom Emira Mejremića, profesora na Odsjeku za dirigovanje Muzičke akademije UNSA.

U skladu sa slavljeničkim ozračjem, impozantni program će otvoriti “Akademska svečana uvertira” op. 80 u c molu (1880) Johannesa Brahmsa, nastala kao vid muzičke zahvalnice ovog kompozitora Univerzitetu u Breslauu (današnji Wrocław) na dodijeljenom počasnom doktoratu 1879. godine. Unutar ovog pronicljivog, humorističnog i vedrog komada sonatne strukture kao kolaž su inkorporirane četiri studentske pjesme tog doba, uključujući akademsku himnu “Gaudeamus igitur”.

Kao kontrast početnoj euforičnosti, uslijedit će Brahmsovo monumentalno horsko-simfonijsko djelo “Schicksalslied” (Pjesma sudbine) op. 54 (1868-1871) bazirano na stihovima njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina iz zbirke “Hyperions Schicksalslied” (Pjesma sudbine iz Hipériona), a inicijalno objavljene kao dio epistolarnog romana “Hyperion”. Muzički trodijelni kontrastni tok otjelovljuje esenciju “antičkog fatalizma” i dubinu Hölderlinaovih stihova o univerzalnom ljudskom rascjepu između nedostižne vječnosti i univerzalne ovozemaljske patnje i prolaznosti. Dok prvi dio evocira spokoj božanskog blaženstva, drugi slušatelje suočava sa neminovnošću (tragične) sudbine i tjeskobom potrage za smislom, a treći kao orkestarski epilog temeljen na uvodnom muzičkom materijalu, (naizgled) djeluje kao iskra utjehe i nade koja (ne) izmiče. 

Zaokružujući slavljenički festivalski “grand finale”, Orkestar MAS će izvesti Simfomniju br. 8 u G duru (1889) Antonína Dvořáka koju je kompozitor posvetio Češkoj akademiji nauka, književnosti i umjetnosti kao izraz  zahvalnosti za  njegov prijem u članstvo ove institucije. Specifično po živopisnim  melodijama i liričnosti, te elementima raskošnog češkog tradicijskog muzičkog izraza, ova simfonija spada u kapitalna ostvarenja u Dvoržakovom opusu. 

Ulaz je slobodan.

Osamnaeste Majske muzičke svečanosti, kao i predstojeći slavljenički koncert, priređujemo kao trenutak proslave, a istovremeno i sublimacije sedam decenija našeg postepenog, ali kontinuiranog infrastrukturnog, kadrovskog i umjetničkog rasta. Osvrćući se na korake u neizvjesnosti dugog hodnika vremena – smjenu različitih društvenih poticaja, ali i egzistencijalnih izazova, te stalnu razapetost između krajnosti perioda sveobuhvatnog prosperiteta i totalnog loma i destrukcije – sjećamo se generacija naših prethodnika i njihovih doprinosa, od pionirskih uspjeha osnivača do nastavnika koji su iznjedrili breme i očuvali plamen baklje umjetničke i društvene relevantnosti i odgovornosti i u najtežim danima. 

Danas, svjesni svoje uloge kao “noseći stub” muzičkog života u našoj zemlji, kroz intenzivnu internacionalnu nastavnu, umjetničku, naučnu i istraživačku djelatnost nastavljamo trasirati nove puteve njegovog razvoja. Dok slavimo dosadašnja postignuća i samouvjereno stupamo u nepredvidivost predstojećih decenija, nastavljamo osluškivati i istraživati, razvijati i amplificirati odjek muzike kao našeg najautentičnijeg, najistinskijeg i najprodornijeg glasa do nekog novog jubileja… Vivat Musica! Vivat Academia!

Sarajevska filharmonija i Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu nastavljaju zajednički afirmirati potencijal, talenat i kreativnost mladih generacija muzičara u profesionalnom usponu i sa zadovoljstvom najavljuju Gala koncert koji će biti upriličen 13. juna 2025. godine u 20:00 u Narodnom pozorištu Sarajevo kao dio programa 18. izdanja festivala Majske muzičke svečanosti, ali i povodom obilježavanja 200. godišnjice Steiermärkische Sparkasse. U znak zahvalnosti na dugogodišnjem povjerenju, Sparkasse Bank BiH ovaj koncert sarajevskoj publici poklanja besplatno. 

 Kao solistica uz pratnju orkestra Sarajevske filharmonije će se predstaviti mlada sopranistica Jovana Pavlović, studentica Odsjeka za solo pjevanje Muzičke akademije UNSA u klasi prof. Vedrane Šimić, koja će ovom prilikom izvesti arije iz opera W. A. Mozarta i opereta F. Lehára.

Na programu će se naći i “Praznična skica” M. Špilera i Simfonija br. 8 u h molu (Nedovršena) F. Schuberta.

Orkestar će nastupiti pod vodstvom studenata II ciklusa studija Odsjeka za dirigovanje Muzičke akademije UNSA, Elle Piknjač (klasa: prof. mr. Dario Vučić) i Damira Bunoze (klasa: doc. mr. Emir Mejremić). 

S obzirom na ograničen kapacitet Narodnog pozorišta Sarajevo, za sve zainteresirane koji nisu uspjeli doći do ulaznica osiguran je besplatan direktan prijenos koncerta na Trgu Susan Sontag. 

Više informacija o koncertu i festivalskom programu dostupno je na zvaničnoj web stranici Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu.

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju peti ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.

Novi tekst, pod naslovom Troje, autorice Ljiljane D. Ćuk, inspirisan je kompozicijama izvedenim na majskom koncertu održanom u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu. Na koncertu su nastupili članovi tria „SA Sinfonietta“ – violinistkinja Alma Dizdar, violončelistkinja Belma Alić i pijanistkinja Vladana Perović – uz gostujući nastup studentica druge godine violine, Sare Kasap i Klaudije Bošnjak.

Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.

Tekst je napisla Ljiljana D. Ćuk, autorica zbirke priča Uslovi nisu bitni.

__________________

Ljiljana D. Ćuk

Troje

__________________

Robert Schumann Klavirski trio u d-molu, op. 63

Pod prstima vetar. Neuhvatljiv, prisutan, svojeglav. Pod prstima, vetar, kao neuhvatljiv, u grlu zatezanje. Zastaje pred lepotom zavese koja ulazi kroz širom otvorene prozore. Vetar je pomera, diriguje joj. Vetar je pomera, pomera prste, gleda zavesu kako se vijori pod naletima vetra, stoji kao omađijana pred prizorom.

Sada već duboko udiše vazduh koji je napunio sobu. Guta pljuvačku. Steže pesnicu. Zavesa se nadula, vetar je pomera, uneo ju je kroz širom otvorene prozore, ona stoji nema pred zavesom, nema, gleda neuhvatljivu zavesu.

Kroz prozor ulazi ritam vetra. Sada i nju nosi, kao zavesu. Sada ona leti, leti u mislima kao pod gudalom. Leti i smeši se. Ispuniće joj se želja, zna.

Pod prstima vetra, pomera prste u ritmu vetra. Neuhvatljiva muzika života. Koliko je lepo gledati i njihati se. Zavesa se njiše. Ona se njiše. Uši su pune muzike. Stvara se.

U početku bojažljivo. Kao mlado cveće ispod ostataka snega, kao priroda koja želi da se probudi. Tiho ali jasno. Nežno, njiše se, očarana. Gleda, gleda kako pod prstima vetra zavesa dobija oblik kupole. A zatim ponovo zastaje mirno. Zastaje i ona. I onda opet iznenada zavesa raste, raste, ispunjava sobu, ispunjava sobu, samo je zavesa u sobi. Čuje vetar kako nežno naređuje: BUDI. Unosi joj dah života. Ljubi je prstima. Nežno, poput sunca koje osmehom grli glave mladog cveća. Svugde je. I ona je svugde. I ona je svugde, u svakom delu sobe, kao zavesa, ona je po prstima vetra. Kreće se i ona sada.

Iz ekstaze u ekstazu, zastaje od umora i sreće. Vetar je neumoran. Pomera zavesu, ubacuje je kroz otvorene prozore. Ušla je da zatvori prozore, ali toliko je lepo gledati kako vetar pomera zavesu. Kako je lepo gledati zavesu pod prstima vetra. Kao još jedno božansko stvaranje, kao još jedan dionizijski zanos, kao početak. Gleda. Ponovo stoji. Pomera prste. Ovaj put pomera prste.  Pomera prste pod muzikom vetra.

Setila se. Setila se svog detinjstva, svog puta. Setila se muzike svog života, pokreta koje je pravila. Sve je vodilo dovde. Do ovog trena, do ove spoznaje. Ceo život je čekao da počne.  U glavi je lepo i toplo, zaneseno svira vetar. Ona je zanesena. Opijena je kretnjom zavese, želi da se stope, želi da postanu jedno, želi da ima stomak kao što vetar pravi od zavese stomak, kao što vetar slavi putenost kroz melodiju i pravi oblik, tako i ona, dodiruje svoje telo i tu, pod prstima oseti život. U stomaku. Pod prstima. Pod prstima vetra. Kao zavesa. Narašće, narašće u kružnom obliku, pod prstima vetra, stvoriće život. Oseća ga. Ostavlja ga po celom svom telu. Poput peska je sada. Umiruje je. Umiruje se. Zavesa stoji, vetar je tiši. U njoj sve odzvanja. Zatvara prozore. Čuje.

Pod prstima je vetar. Pod prstima vetar.

Reinhold Glière Duo za dve violine, op. 49 – stavak Con Fuoco

Govore da je neizvesnost najgora, ali meni je saznanje. Trenutak za koji znam da mora da se desi.

Bila je zima i ja sam znala. Znala sam da mora da ide. Uvek je bila zima kad je odlazila. Ne znam kako sam uspela da je pustim. Morala sam. Vetar mi je rekao. Da ide bez mene. Muzika ju je zvala.

Čuvaj se voza, rekla sam joj kad je krenula.
Čuvaj se voza, rekla sam joj kad je krenula na put.
Nasmejala se, kako misliš da se čuvam voza?
Vozovi su oštri, rekla sam. Vozovi su hladni. Rekla sam to tiho, ali dovoljno glasno da je možda zadrži. Ništa je nije držalo. Sem mene. Uvek je bila u mojim rukama. Ako vetar može da se uhvati.
Mama, nisu vozovi hladni, rekla mi je.
Ne boj se, poljubila me je u čelo.
Čuvaj se voza.
Ali nije me čula. Ne više.
Gledala sam kako odlazi u zimski dan. Pod snegom sve izgleda strašnije, ali bila sam mirnija. Znala sam da proleće dolazi uskoro i da će skloniti bele zavese sa svih prozora.

Doći će i doneti priče. Pričaće o trgovima i taktovima, o notama i mislima. O onima koje je srela, o sebi. Pričaće mi o tome gde su zime hladnije nego kod nas, o pijacama na kojima je egzotično voće, pričaće mi o bojama cveća. Jednom mi je govorila o severu, o gradu u kom i dalje voze bicikle iako je zima. Ponašali su se kao da je proleće. Znala je da ću to voleti, da ću je pitati kako je mirisao grad. Šta je svirala na tom koncertu? Da li je našla ton za ljubav?
Išla je za zvukom, hukom, melodijom, išla je. Za mene, od mene. Ja sam došla gde sam htela, ona mora na nađe to mesto.
Čuvaj se voza, odneće te od mene.
Mene će sve uvek vraćati tebi, rekla mi je.
Rekla je još: uvek smo bile nas dve. Oduvek. I bićemo nas dve. Kao dve violine.

Clara Schumann Klavirski trio u g-molu, op. 17

Lakoća kretnje mi je pod prstima. Kao dirke. Sve to izgleda lako, sve je to lagano. Lakše je kad te neko čeka. Živela sam u svim gradovima. U svim koncertnim dvoranama. Pod svetlima i u mračnim salama. Živela sam u vozovima i na brodovima. Na jednom putovanju živela sam mnogo života. Učila sam istoriju svakog grada, opisivala sam je kroz zvuke. Razglednice sam nosila u očima, sve sam to čuvala. Čuvala da otelotvorim glasom. Ili tonom. Tražila sam jedan ton.  Svakog puta sam mislila da je kraj. Da više neću lutati. Da sam videla sve, da sad mogu da stanem. Svakog puta sam mislila da je kraj, ali to je bila pauza. Da udahnem, osetim, odredim pravac. Nisam stajala, vetar me je vodio. Uvek sam bila sama i bila sam u društvu svih. Nit koja nas je povezivala je bila muzika. Moja muzika. Pitala sam se, da li svi oni čuju muziku isto? Da li mogu da znaju da sviram svoju slobodu. Slobodu sviram, prstima stvaram. Iznova i iznova stvaram sebe. Stvorena od zvuka, za zvuk, zvukom stvaram. Pričam priče u svakom gradu bez ijedne izgovorene reči. A slušaju me. Slušaju i dolaze da me čuju, zastaju pred pokretima mojih ruku. Stvaram i odlazim. Volela sam da se budim u hotelima, uvek sam prvo otvarala prozore. Tražila sam da na prozorima budu zavese. Umetnici su svojeglavi, svi su govorili, a posebno umetnice. Smejala sam se, uvek sam želela da budem u hotelu kom su na prozorima zavese.   Volela sam da se jutra kroz nju prelivaju kao molska modulacija, iz tame u svetlost, nežno, gotovo neprimetno.

Kad sam bila mala, prvi koncert sam svirala za vetar koji je pomerao zavese u našoj dnevnoj sobi. Bio je to koncert za vetar i mamu. Mama je aplaudirala, aplaudirala je posle svakog takta. Ljubila je moje prste aplauzima. Sada ja na kraju svakog koncerta poljubim svoje prste. Tako ja sviram. Vetru, iz vetra.

Živim tako. Od takta do takta, od stava do stava. Živim između aplauza i zavesa. Trudim se da svakog dana zapišem jednu notu, i pošaljem je. Ceo svet je moja pozornica, obišla sam ga prstima. Obišla sam svet da se upoznam. Obišla sam svet da se vratim sebi. Da nađem zvuk ljubavi. Činilo mi se da ruke mogu da sviraju sve, sve su naučile, ali srce ne zna zvuk ljubavi, ono ne zna da svira taj ton. Prešla sam tolike kilometre da ga nađem. Vraćala sam se.

Uvek sam dolazila pred kraj zime, da dočekamo proleće zajedno. Mama je to volela. Osluškivala je moje stope, brojala je korake. Znala je da dolazim, vraćala sam se, uvek sam se vraćala. Ja sam volela da se vraćam utabanim stazama, ali sam uvek stvarala svoje. Volela sam da gledam nežno prolećno cveće kako me ohrabruje na putu, volela sam mami da donosim bukete. Izvinjavala sam se što sam ga brala, ali brala sam za nju, nežno, belo, mlado. Volela je cveće i buđenje proleća. Otvarale smo prozore širom, sobu je ispunjavao miris mladog, tek nabranog cveća i zvuk vetra. Mama je uvek čula jednu melodiju, ja sam uvek čula drugu muziku. Mama je slušala stojeći, samo je pomerala prste. Ja sam se kretala, ja sam stvarala. Mama je ostajala, ja sam išla, ja sam išla svugde gde mama nije mogla, ja sam išla jer mama nije mogla. Uvek sam se vraćala istim stazama. Tražila sam slobodu, mislila sam da je na drugom mestu. Mama je govorila da je sloboda kao zavesa, uvek u pokretu, a uvek na istom mestu. Brojala je dane i korake do mog povratka, čekala me je kao proleće. Zato mi je dala ime Vesna. Rekla mi je da joj je vetar šapnuo ime tog dana kad je shvatila da je trudna. Ja sam bila njeno proleće, njena igra, ja sam bila njen ponos. Kao što si ti moj ponos, kao što ćeš ti biti moj ponos. Stavi prst na globus, tu sam bila. Stavi prst na globus, tu ćeš ići, a ja ću te čekati.  Kao što sada čekam vetar. Čekam da mi vetar šapne tvoje ime, otvoriću prozore sada, širom, neka zavese ispune sobu, neka uđe zvuk klavira, tvoja melodija neka se čuje, neka mi vetar šapne tvoje ime, ljubavi moja.

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu sa zadovoljstvom najavljuje gostovanje kontraaltistice Judit Rajk i pijaniste Lászla Borbélyja, umjetnika internacionalnog renomea čija su imena već dugi niz godina sinonim za izvođačku izvrsnost na mađarskoj sceni umjetničke muzike. Ovaj duo, koji zajedno nastupa preko 15 godina izvodeći bogat repertoar vokalno-instrumentalnih djela u rasponu od ranog 19. stoljeća do opusa kompozitora 21. stoljeća, nastupit će 12. juna 2025. godine u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman” u 19:00 u okviru 18. Majskih muzičkih svečanosti kada će sarajevskoj publici predstaviti kompoziciju “Nursery (with a Shout)” mađarskog kompozitora Marcella Dargaya nastalo kao savremeno umjetničko i društveno čitanje ciklusa “Dječija soba” Modesta Musorgskog. 

Ciklus pjesama “Dječija soba (sa povikom)” [Nursery (with a Shout)] mađarskog kompozitora Marcella Dargaya (r. 1980) nastalo je 2022. godine na inicijativu Judit Rajk, s ciljem stvaranja djela koje bi se dijaloški nadovezivalo na originalnu zbirku, a posvećeno je upravo ovim izvođačima. 

 “Djelo Modesta Musorgskog sam poznavao samo površno, ali sam nakon detaljnog proučavanja ciklusa, temeljnog upoznavanja s njegovim nastankom i preslušavanja brojnih interpretacija i snimaka, odlučio da komponujem djelo koje bi se moglo izvoditi kao umetnuti ‘intermezzo’, uklopljen između pjesama iz originalnog ciklusa ‘Dječija soba’. Tematske okosnice pjesama Musorgskog – dječije strepnje, isprepletenost igre i stvarnosti, odnos djeteta u razvoju prema vanjskom svijetu – navele su me da se kroz tekstualni sloj novih pjesmama osvrnem na transcendentne priče i vlastita iskustva globalnih događaja iz perioda 2020–2022. godine. U tome mi je pomogla harfistica Anastasia Razvalyayeva koja je u skladu s mojim smjernicama prikupila citate i sjećanja ruskih i ukrajinskih majki iz vremena pandemije Covid-19 i prvih mjeseci rusko-ukrajinskog rata koji je izbio u februaru 2022. godine. Na temelju tih predložaka sam dramaturški oblikovao i obradio tekstove novog ciklusa pjesama, u koji sam integrisao i nekoliko stihova iz originalnog ciklusa ‘Dječija soba’. Za razliku od fragmentarne, kaleidoskopske forme pjesama Modesta Musorgskog, struktura novog ciklusa je linearna i narativna. U kompozicionom procesu sam nastojao naglasiti estetiku ‘radikalne muzičke proze’ koju je razvio Musorgski”. – Marcell Dargay 

Specifičnost ciklusa “Dječija soba (s povikom)” ogleda se u isprepletenosti i interakciji dvije paralelne serije pjesama i narativa. Pjesme Musorgskog donose dječiju perspektivu, dok u Dargayjevim pripovijeda majka – odrasla verzija djeteta iz pjesama Musorgskog, sada u ulozi roditelja – koja posmatra vlastito dijete. Vokalnu dionicu prati muzičar koji svira preparirani klavir i toy piano uz upotrebu melodike, muzičke kutije i metronoma, okružujući se “muzičkim arsenalom” igračaka koje kontrapunktiraju, komplementiraju, dopunjuju, tumače, pobijaju i naglašavaju značenja tekstualnog sloja pjesama.

 U prvoj sedmici jula, od 2. do 5, održa će se Međunarodni festival književnosti Bookstan – jubilarni, 10. po redu. Tema ovogodišnjeg izdanja festivala je Deto(nacija) i Booktan će tom prilikom ugostiti renomirane književnike, izdavače, prevodioce i druge stručnjake iz oblasti književnosti iz gotovo 15 zemalja.

„Detonacija“ je jedna od onih riječi koje nas podsjećaju da, kada se stvarnost kakvu poznajemo razara, netaknutim ostaju riječi da je opišu, da joj svjedoče. Čak i u očitoj odsutnosti smisla, prisutne su riječi koje bi o tome mogle govoriti. Pjesma vijetnamsko-američkog autora Oceana Vuonga, naslovljena „DETO(NACIJA)“, nam ove godine, povodom jubilarnog desetog izdanja Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, služi kao nadahnuće i motiv za traganjem „umjetnog“ korijena riječi pa, ovako raščlanjena, „deto-nacija“ ohrabruje da u njoj uvidimo značenje koje je bitno duhu našeg doba: isjeći komad dana / iz kao bomba blještave stranice. // Dovoljno je svjetlosti da se u njoj utopiš, / ali nikad dovoljno da prodre u kosti// & ostane. (prev. Ulvija Tanović).

Desetogodišnja povijest Bookstana niže teme uokvirene konceptima poput „granica i ograničenja“, „fantoma slobode“ i „opsadnog stanja“. Dosadašnjim radom, Bookstan smo posvetili razbijanju globalnih podjela  gostovanjima autora krhkih identiteta i manjinskih pripadnosti, istraživanju vidika slobode, fluidnih narativa i kolonijalne historije, propitivanju načina na koje se književni kosmos razvija uslijed društvenog haosa, kao i mehanizama kojima se život i umjetnost međusobno opsjedaju.

Naše teme su općenito zabrinute nad nasiljem koje si ljudi međusobno nanose, razlozima i učincima destrukcije društva i etičkih principa koji se činjenično nište, a potom uskrsavaju putem − neizbježno literarnog − traganja za smislom naših rušilačkih tendencija. Upravo nas ta nada u smisao, ta potreba za smislom, vraća književnosti kao osovini našeg znanja, našeg značenja u (suštinski literarnoj) stvarnosti.

Lamija Milišić, izvršna direktorica festivala

Istoimena pjesma Oceana Vuonga poslužila je kao inspiracija za ovogodišnju temu. Pjesma će biti objavljena kao dio zbirke „Noćno nebo s prostrijelnim ranama” u izdanju Buybooka. Zbirku s engleskog jezika prevodi Ulvija Tanović.

Donosimo je u nastavku:

Deto(nacija)

Ima vic koji se završava sa—ha?

To bomba kaže evo ti ga otac.

Eto ti ga otac u

plućima. Vidi kako je lakša

zemlja—nakon svega.

Čak i napisati otac

znači isjeći komad dana

iz kao bomba blještave stranice.

Dovoljno je svjetlosti da se u njoj utopiš

ali nikad dovoljno da prodre u kosti

& ostane. Ne ostaj ovdje, rekao je, dječače moj

slomljeni imenima cvijeća. Ne plači

više. Zato sam pobjegao. Pobjegao sam u noć.

Noć: to moja sjenka raste

ka mom ocu

U prilogu su vizuali koje možete koristiti. Vizuelni identitet i ove godine potpisuje Dino Hujić iz agencije Fabrika.

Program festivala će biti dostupan uskoro.  

Savršeni Marginalci lansiraju svoj prvi autorski singl “Ai Ai Ai”, pod okriljem diskografske kuće Dancing Bear, pjesmu koja označava uzbudljiv skok u novo glazbeno poglavlje za bend!  Kombinirajući energični punk rock zvuk s provokativnim pitanjima o tehnologiji, “Ai Ai Ai“ donosi originalnu i oštru glazbenu izjavu. Ovaj singl je samo početak – bend je već u studiju i priprema njihov dugo očekivani prvi studijski album.

Savršeni Marginalci su punokrvni punk rock bend koji čini velika trojka legendarne grupe Hladno pivo: Zoran Subašić (Zoki – gitara), Mladen Subašić (Suba – bubnjevi) i Krešimir Šokec (Šoki – bas gitara), uz novog člana Hrvoja Krmpotića (Krmpa – vokali), poznatog iz hardcore punk benda Deafness by Noise. Bend je s poznatom snagom nastavio svoj put na domaćoj punk rock sceni, što potvrđuje veliki interes  za njihove nastupe. Njihovi nastupi, prepuni adrenalina i sirove energije, stvorili su jedinstvenu sintezu benda i publike.

“’Ai Ai Ai’ je pjesma o umjetnoj inteligenciji koju nije napisala i odsvirala umjetna inteligencija već mi – Savršeni Marginalci. Pjesma opisuje kako je zgodno imati umjetnu inteligenciju kao slugu u svakodnevnom životu i propituje što se može dogoditi kad čovjek postane sluga umjetnoj inteligenciji. Jesmo li mi korisnici AI-a ili AI koristi nas kako bi jednog dana zavladao/la ljudima bez ikakvih emocija, čistom pameću? Ovu izjavu je za sada napisao živ čovjek, a sutra…?” podijelio je bend o singlu.

Spot za pjesmu, režiran od strane Raula Brzića, prati bend u njihovom neobičnom suživotu s umjetnom inteligencijom, prikazanom kroz lik žene koju je utjelovila talentirana Katja Franc. Kroz spot, bend se našao pod utjecajem tehnologije koja je zamišljena da služi čovjeku, da bi na kraju postala ta koja vuče konce. Cijela ta dinamika stvara atmosferu koja je istovremeno zabavna i pomalo prijeteća, uvijek na rubu između slobode i kontrole.

Pjesma je snimljena u studiju Jura u Zagrebu i studiju Podmornica u Samoboru. Miksanje pjesme povjereno je Jasonu Livermoreu u Blasting Room Studios u Coloradu, dok je mastering majstorski odradio Paul Logus u PLX Studios u New Yorku. Pjesma uključuje i brass sekciju koju čine Jakša Kriletić Jordes na saksofonu, Mario Lončar na trubi, te Ivan Mučić na trombonu, dok je klavijature odradio Branko Glavan na hammondu. Autori teksta i glazbe su svi članovi benda Savršeni Marginalci, koji su donijeli svoj stari, ali novi punk rock zvuk.

“Ai Ai Ai“ je prvi korak u novom, uzbudljivom glazbenom poglavlju za Savršene Marginalce, koji označava početak njihovog autorskog putovanja, s kojim dolazi i nova energija, žestok zvuk i izazovna tematska dubina. Savršeni Marginalci dolaze s potpunim arsenalom, a njihova priča tek kreće!

9. 6 – 30. 6. 2025.

Otvaranje: 9. juna u 19 sati

U svom nesvakidašnjem fotografskom ciklusu “Leaving and Waving”, Deanna Dikeman zauzima dvojnu ulogu: kćerka-Deanna, i fotografkinja-Deanna.

Suštinu fotografskog ciklusa Deanne Dikeman čine tranzicija i vrijeme. Fascinantno je kako smještajući sve njene fotografije iz ovog ciklusa, jednu iza druge, na jednom mjestu, putujemo kroz vrijeme, i njen život.

Kamera u Deanninom procesu fotografisanja je glavni objekt koji odvaja kćerku Deannu od fotografkinje Deanne u njenom radu. Iako ona bilježi vlastite roditelje ispred njihove kuće pri svakom njenom odlasku, njen profesionalizam kao fotografkinje se ogleda u tome da dozvoli sebi da se distancira, ili bolje rečeno: da se sakrije iza kamere, u ne samo objektiviziranju dviju figura kao dokumentovanju njihovog života, ili dijela njenog života, već ustvari u pričanju priče svog života na najjednostavniji mogući fotografski način. 

Jednostavan raspored fotografija, jedna iza druge, sa jednostavno navedenim datumima fotografija kada su napravljene, organiziran kao film, odvodi nas u različite dane i odvojene posjete tokom 27 godina Deanninog života. 

Knjiga Deanne Dikeman je još zanimljivija, jer se doima gotovo kao film (fotografski film), samo konstruisan u dvolisnicama, što nam omogućava da cijelu priču pročitamo samo okrećući stranice knjige i pregledavajući slike. To je život u svom vizuelnom obliku koji prolazi pred našim očima. 

Važnost Deanninog fotografskog ciklusa se ne ogleda samo u pričanju priče na najjednostavniji mogući način kako bi ju fotograf mogao ispričati, već i u odabiru nekih ‘običnih ljudi’ koji bi mogli biti ti koji nešto pričaju. Još važnije, ti ‘obični ljudi’ su joj bili najvažniji. To pokazuje njen talenat da priču o ‘običnom’, ili srednje-klasnom, opiše kao vrijednu, te da se kao fotografkinja izdvoji na umjetničkoj sceni. 

U vremenu kada je počinjala da se bavi fotografijom, iz hobija, nasuprot njenim vršnjacima i tada aktuelnim fotografima koji su tražili ekstremne prizore unutar ‘ekstremne’ Amerike, Deanna je odlučila da fotografiše ono što joj je blisko, poznato, ono što najbolje poznaje – svoje roditelje. 

Iako bi kamera koju koristi mogla pomoći Deanni u stvaranju svojevrsne zaštite ili barijere dok se igra ili prelazi između uloga kćerke-Deanne i fotografkinje-Deanne, tokom procesa ona nastoji da jednostavan fotografski jezik učini humanijim. Vezano za ovogodišnju temu četvrtog izdanja Sarajevo Photography Festivala – Weltschmerz, Deannin rad nas podsjeća kako fotograf, pravi profesionalac, iako ne bi mogao učiniti ništa da zaustavi smrt, uvijek može učiniti ono što fotograf mora da učini – zgrabiti fotoaparat i fotografisati. 

Armin Ćosić, dizajner izložbe

O autorici

Deanna Dikeman (r. 1954, Sioux City, Iowa, SAD) trenutno živi u Kansas Cityju, SAD. Diplomirala je na Purdue University. Fotografiše svoju okolinu i porodicu sa Srednjeg Zapada od 1985. godine, kada je napustila korporacijski posao da bi isprobala časove fotografije. Dobitnica je Aaron Siskind Foundation stipendije 1996. godine, i United States Artists Booth stipendije 2008. godine. Stipendistkinja je Guggenheima od 2003. godine. Od 1988. godine, Deanna je imala 24 samostalne izložbe i izlagala je na više od 160 grupnih izložbi. The New Yorkerov članak “A Photographer’s Parents Wave Farewell” je bio jedna od top 25 priča u 2020. godini u tom magazinu. Njeni radovi su bili objavljeni i u Buzzfeed News JPG, Country Living, D la Repubblica, DUMMY, GEO, GUP, Harpers Magazine, M Le magazine du Monde, TAZ Berlin, Der Tagesspiegel Sonntag, The New York Times, Réponses Photo, De Volkskrant Observatorium, i VOSTOKu, između ostalih. Chose Commune joj je objavio dvije foto-knjige: ‘Leaving and Waving’ (2021) and ‘Relative Moments’ (2024). Njen fotografski ciklus ‘Leaving and Waving’ osvojio je Prix Nadar 2021. godine u organizaciji Asocijacije Gens d’Images u Francuskoj, knjiga je bila u finalu za Paris Photo – Aperture Foundation First PhotoBook Award u 2021. godini, a fotografije iz ovog ciklusa su joj izlagane na festivalima, u muzejima, i galerijama u trinaest zemalja širom svijeta.