Koncerti solista i orkestra polaznika 3. Muzičkog kampa za mlade virtuoze

Treći “Muzički kamp za mlade virtuoze”, koji se održava od 15. do 23. septembra 2025. godine u prostorijama Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u organizaciji Udruženja za istraživanje umjetnosti “Artes” i Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, okupio je 23 učenika/ce osnovnih i srednjih muzičkih/glazbenih škola i talentovane violiniste/ce iz Banja Luke, Mostara, Ljubuškog, Tuzle, Zenice, Novog Travnika i Sarajeva, koji su uspješno položili Audiciju, održanu u aprilu 2025. godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.

Desetodnevni plan aktivnosti 3. Muzičkog kampa za mlade virtuoze uključit će intenzivne probe gudačkog orkestra koji čine učesnici/ce Kampa, kao i predavanja i edukativne radionice. Kroz rad sa renomiranim bosanskohercegovačkim muzičkim pedagozima i profesionalcima s bogatom koncertnom karijerom, orkestar i solisti će, kroz zajedničko učenje i sviranje, pripremati program za dva cjelovečernja koncerta koji će biti upriličeni povodom Međunarodnog dana mira, kao vrhunac ovogodišnjeg Kampa. 

Prvi koncert će biti upriličen u ponedjeljak, 22. septembra u 19:00 sati, u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu, dok će drugi biti održan dan kasnije, u utorak, 23. septembra u 19:30 sati, u Zemaljskom muzeju Bosne Hercegovine. Koncertima će prethoditi i otvorena proba koja će biti priređena u subotu, 20. septembra u 11:00 na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. 

Solisti i orkestar mladih virtuoza će, pod dirigentskim vodstvom Fuada Šetića izvesti Koncerte za violinu W. A. Mozarta (br. 2 u D duru, K. 211; br. 3 u G duru, K. 216; br. 5 u A duru, K. 219), kao i Koncert za violončelo br. 1 u C duru Hob. VIIb/1 J. Haydna. Program koncerata će uključiti i djelo Musica Slovaca koje je komponovao slovački kompozitor Ilija Zeljenka. 

Ovom prilikom kao solisti će nastupiti violinisti Iva Ristić (Umjetnička škola “Vlado Milošević” Banja Luka), Antonio Šarić (Muzička škola I i II stupnja Mostar), Lamija Šišić (Srednja muzička škola Sarajevo), te violončelistica Ajna Bučo (OMŠ “Mladen Pozajić”). 

Ulaz na otvorenu probu i koncerte je slobodan.

Projekat vodi i realizira Udruženje za istraživanje umjetnosti Artes, u saradnji sa Centrom za muzičku edukaciju Univerziteta u Sarajevu – Muzičke akademije, Odjelom za umjetnost, umjetničkoistraživački rad, kulturu i sport Univerziteta u Sarajevu.

Partneri: Samcheok Heritage Cultural Foundation, Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije Strings Attached Sinfonietta, Srednja muzička škola Sarajevo, Zemaljski muzej BiH, restoran Đulagin dvor.

Otvorene prijave za 13. sezonu online Radionice kreativnog pisanja i čitanja kratke priče

Udruženje Hila poziva sve zainteresovane da se prijave za učešće u 13. sezoni Radionice kreativnog pisanja i čitanja kratke priče, koja će se u potpunosti odvijati online, od početka oktobra 2025. do kraja juna 2026. godine.

Radionicu i ove sezone vode Srđan Srdić i Vladimir Arsenić, istaknuti književni autori i urednici, osnivači nezavisne izdavačke kuće Partizanska knjiga.

  • Termin: svaka druga subota, od oktobra 2025. do juna 2026.
  • Format: u potpunosti online, uz rad u manjim grupama.
  • Kotizacija: 800 KM (mogućnost plaćanja u devet mjesečnih rata).

Novina u odnosu na prethodne sezone je uvođenje individualnog mentorskog rada za polaznike kojima ne odgovaraju grupni termini. Informacije o cijeni i rasporedu individualnih sesija dostupne su putem e-pošte.

Rezultati prethodnih sezona

Tokom prvih dvanaest sezona, priče nastale u okviru Radionice nagrađene su i pohvaljene na brojnim lokalnim i regionalnim konkursima (Apatin, Zagreb, Pirot, Kikinda…), a polaznici su objavili zbirke priča, poezije i romane. Među njima su autori i autorice: Vladimir Bulatović, Denis Čokić, Miroslav Ćurčić, Dimitrije Bukvić, Dragana Mokan, Miljan Milanović, Danka Ivanović, Tijana Milenković, Nikola Mladenović, Jasna Kinđić i Ljiljana D. Ćuk.

Voditelji radionice

Vladimir Arsenić (Beograd, 1972) književni je kritičar, esejist i urednik, jedan od najprepoznatljivijih glasova savremene postjugoslovenske književne scene. Diplomirao komparativnu književnost na Univerzitetu u Beogradu, a magistrirao na Univerzitetu u Tel Avivu. Autor je knjiga književne kritike Etike pripovedanja i Arbitri i modeli, te urednik časopisa Ulaznica. Aktivno učestvuje u regionalnim kulturnim projektima i član je PEN centra Bosne i Hercegovine.

Srđan Srdić (Kikinda, 1977) romanopisac je, pisac kratkih priča, esejist, urednik i izdavač. Autor je četiri romana (Mrtvo polje, Satori, Srebrna magla pada, Ljubavna pesma), dvije zbirke priča (Espirando, Sagorevanja) i knjige eseja (Zapisi iz čitanja). Dobitnik je više regionalnih nagrada, a osnivač je i urednik izdavačke kuće Partizanska knjiga.

Prijave

Svi zainteresovani mogu poslati CV i motivaciono pismo na e-mail: hilazrenjanin@gmail.com

Rok za prijavu: 23. septembar 2025.

Kontakt:

Udruženje Hila

E-pošta: hilazrenjanin@gmail.com

Napomena za urednike: Radionica je namijenjena svima koji žele razvijati vještine pisanja kratke priče kroz strukturiran rad, kritičko čitanje i mentorsku podršku, bilo u grupnom ili individualnom formatu.

MESS 65-predstavljen program Dramadžiluka

U sklopu 65. izdanja Internacionalnog teatarskog festivala MESS, i ove godine će biti organizovan „Dramadžiluk“, program koji je pokrenut prije tri godine, a koji ima za cilj promovisanje dramskog teksta kao jednog od osnovnih elemenata teatra. Ove godine, scenska čitanja će se izvoditi na Otvorenoj sceni Obala u periodu od 06. do 10. oktobra.

„Ove godine organizujemo treće izdanje Dramadžiluka, i sada već možemo reći da je on postao stalni program Festivala MESS. Ove godine drame čitamo u novom prostoru, a još jedna novina jeste da smo u treće izdanje uvrstili i kratke studentske drame u cilju bolje promocije mladih autorica i autora“, Izjava Hana Bajrović-Čardaković, producentica programa „Dramadžiluk“

„Pozorište ne smije biti samo mjesto na kojem se postavljaju pitanja. Često su bila nesuvisla, nesavršena, pogrešna i naivna, pa smo ostajali bez odgovora, a vremenom smo prestali vjerovati u snagu koju teatar i dramska književnost posjeduju. Od pozorišta treba očekivati čuda. Ni manje ni više. Dramadžiluk je podsjetnik da nije dovoljno„sjediti, gledati i slušati“. Ni u pozorištu ni u svijetu izvan njega“, rekao je Almir Imširević, autor koncepta i selektor programa „Dramadžiluk“.

„Čitanje dramskog teksta danas je svakako drugačije nego nekad. Ovo je treći put da učestvujem u Dramadžiluku i svaki puta sam stekao neka nova iskustva. Svaki prijedlog definicije savremenog dramskog teksta, kojem bi ga se odvojio od drugih tipova tekstova, jako je problematičan. To jednostavno nije forma koja je više podložna šablonima. Ono što se do 20. vijeka smatralo obilježjem dramskog – dijalozi, sukob i dramska situacija, likovi – više nije uslov bez kojega se neki tekst ne može upotrijebiti za scensko izvođenje. Cijela priča oko drame postaje otvoronija danas, više nego što je ikada bila“, istakao je redatelj, Aleš Kurt.

Jedan od tekstova koji će ove godine biti predstavljen na „Dramadžiluku“ je i PPL, autora Mirze Skenderagića, a koji režira Tanja Miletić-Oručević. Tekst PPL jeste zapravo jedan ironičan, apsurdan pogled na našu civilizaciju koja postepeno nestaje. Ona ne nestaje radi tehnologije, kako se to misli i kako to ovaj naslov možda nagovještava, već nestaje uprkos tehnologiji, ili preciznije tehnologija je samo posrednik. Dakle, tekst je distipija apsurda i smješten je u blisku budućnosti u kojoj ljudi na Balkanu, kao možda najosjećajniji narod (ovdje posebno mislim na mržnju), počinju gubiti osjećaje, te se bez razloga za život, sve češće odlučuju na samoubistva”, istakao je autor, Mirza Skenderagić.

Na ovogodišnjem Dramadžiluku bit će predstavljeni dramski tekstovi: „Jasminina ogrlica“ autorice Rohine Malik i „PPL“ autora Mirze Skenderagića, a u režiji Tanje Miletić-Oručević, adaptacija novele „Pseće srce“ Mikhaila Bulgakova u režiji Aleša Kurta, te Desetominutne drame: „Čavrljanje“, „Mrtav ozbiljan“ i „Pushback“, autorica Adne Dautović, Ilme Smajlović i Berine Musa, a koju režira Saša Peševski. Zadnji dan Dramadžiluka bit će održan i razgovor, također na ASU.

Kompletan program Festivala možete pronaći na web stranici www.mess.ba.

Izložba „STRANCI – Of Being A Stranger“

U Grazu, u savremenom umjetničkom centru < rotor >, 20. septembra 2025. biće otvorena izložba „STRANCI – Of Being A Stranger“, koja kroz radove umjetnika iz Bosne i Hercegovine i dijaspore istražuje složene teme identiteta, migracija i osjećaja (ne)pripadnosti. Izložba će trajati od 19. septembra do 20. decembra 2025. godine.

Kustos izložbe, Irfan Hošić, konceptualno ujedinjuje umjetničke radove i dokumentarni materijal koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, s ciljem propitivanja pojma „stranca“ u njegovim pravnim, političkim, društvenim i kulturnim dimenzijama.

Na izložbi učestvuju priznati umjetnici: Mladen Bundalo, Mirza Čizmić, Suada Demirović, Sanela Jahić, Amer Kobašlija, Mirko Marić, Irma Markulin, Mladen Miljanović, Aida Šehović, Endi Pošković, Saša Tatić, kao i fotografije anonimnih migranata, koje dodatno osnažuju dokumentarističku vrijednost izložbe.

Izložba tematski obuhvata ambivalentne pozicije ljudi s izbjegličkim i migrantskim iskustvima, te propituje koncepte identiteta. Kroz umjetničke radove i dokumente istražuju se pozicije onih koje nije lako pravno svrstati, a koji svojim socio-političkim statusima oblikuju jasne stavove.

„Izložbu zapravo zanimaju oni glasovi koji simboliziraju suprotstavljenu politiku izazvanu izbjeglištvom, emigracijom, neriješenim građanskim statusom. Pri tome stranac, u svojstvu privremenog ili trajnog podstanara, odnosno ‘vanzemaljca’, svojim izražavanjem potvrđuje postojanje i potiče na akciju“, istakao je kustos Irfan Hošić.

Otvaranje izložbe zakazano je za subotu, 20. septembra u 19:00 sati, dok će prostor < rotor > biti otvoren za posjetioce od 12:00 do 24:00 sata. Tokom dana biće organizovano i vođeno razgledanje izložbe sa kustosom i umjetnicima. Kao dio pratećeg programa, od 18. do 20. septembra, izložbeni prostor će ugostiti KRAK radio, koji će svakodnevno od 12:00 do 22:00 sati emitovati eksperimentalni program putem interneta, fokusiran na teme izložbe.

Izložba „STRANCI“ predstavlja značajan doprinos savremenoj umjetničkoj sceni, ne samo kroz isticanje bh. umjetničkih glasova, već i kroz duboko angažovan dijalog o aktuelnim pitanjima migracija, identiteta i (ne)pripadnosti. 

Izložba Petre Strban i Imrana Muratagića

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, u utorak, 16. septembra 2025. godine, s početkom u 19:00 sati, će biti otvorena samostalna izložba grafika i slika akademskih umjetnika Petre Strban i Imrana Muratagića.

Petra Strban i Imran Muratagić su prošlogodišnji laureati tradicionalne likovne smotre “ALU živi”, održane u oktobru 2024. godine. Kao nagradu za izuzetno likovno izražavanje i autentičan umjetnički pristup, sada imaju priliku da se predstave kroz svoje samostalne izložbe u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Izložba će biti dostupna publici svakim danom od 9 do 19 sati – do 24. septembra 2025. 

U 65. izdanju Festivala MESS devet takmičarskih predstava, Mali MESS ove godine posvećen tinejdžerima

Ove godine festival se održava od 04. do 11. oktobra, sa predstavama koje dolaze iz Španije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Belgije, Rumunije, Litvanije i Bosne i Hercegovine. Kao Festival koji je uvijek bio u korak sa vremenom i aktuelnim dešavanjima u društvu, i ovogodišnje izdanje prati adekvatan vizuelni identitet plakata koji je kreirala „FABRIKA Sarajevo“, a koji na poseban način oslikava problem ignorisanja stvarnog svijeta kroz prizmu lažne realnosti predstavljene kroz društvene mreže.

„Moram priznati da kao selektor programa sam imao veliki izazov odabrati predstave, pogotovo u ovom vremenu u kojem živimo i u realnostima koje nas okružuju. Ovogodišnji MESS donosi devet predstava u glavnom programu, a Festival će otvoriti španska predstava Thauma, koju režiraju Magda Puig Torres i Adreu Martinez Costa. Ponovo imamo čast da ugostimo veliko rediteljsko ime Oskarasa Koršunovasa sa predstavom Svetica. Festival će zatvoriti poznata plesna trupa iz Belgije Ultima Vez sa predstavom Praznina, reditelja Wima Vandekeybusa. Tu su također velika rediteljska imena iz Bosne i Hercegovine i regijepojasnio je Nihad Kreševljaković, direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS, dodavši da je ovo posljednji festival u ovom formatu, te da će u budućnosti program festivala imati drugačiji koncept, koji će uskoro biti predstavljen publici.

Ovogodišnje izdanje Festivala će pored glavnog programa predstaviti i novo izdanje Malog MESS-a, OFF MESS-a i Dramadžiluka, te predstava „Puls“, u režiji Ermina Brave iz All Inclusive programa.

Mali MESS ove godine donosi tri predstave za tinejdžerski uzrast, i po obimu ovo nije veliki program ali po značaju jeste. Predstave govore o vrlo osjetljivim i ozbiljnim temama kao što su problemi odrastanja i vršnjačkog nasilja, a prilagođeni su za uzrast stariji od 12 godina. Cilj nam je da Mali MESS ove godine bude glas tinejdžera o njihovim problemima, ali i mjesto na kojem će moći pronaći razumijevanje za svoje probleme“  istakla je Ira Isović; selektorica programa Mali MESS. U pitanju su predstave „Frankenštajn“ u režiji Kokana Mladenovića,  predstava„Ožiljci“  Omladinskog pozorišta Bileća a u režiji Bojana Milidragovića, te predstava Pozorišta mladih „Tajni dnevnik Adriana Molea“, po tekstu Sue Townsend a u režiji Petra Pejakovića.

Kompletan program Festivala možete pronaći na web stranici www.mess.ba.

20. izdanje PitchWise festivala ženske umjetnosti i aktivizma

PitchWise Festival ženske umjetnosti i aktivizma kao zaštitni znak Fondacije CURE predstavlja jedinstveni feministički međunarodni događaj, koji objedinjuje aktivizam i angažovanu umjetnost. U prethodnih dvadeset godina, naš festival je ugostio preko 4000 učesnica i učesnika iz BiH, regije i svijeta. Festival smo 2006. godine pokrenule s ciljem da zauzmemo i transformišemo napuštene javne prostore u sigurne prostore susreta i stvaranja za novu generaciju umjetnica, teoretičarki i aktivistkinja, te da kroz solidarnost i povezivanje sa sestrama širom svijeta gradimo otpor patrijarhatu i nasilju. 

Tema ovogodišnjeg PitchWise festivala naglašava kontinuitet našeg beskompromisnog feminističkog djelovanja. 20 godina smo tu! VIDLJIVE, SNAŽNE, UJEDINJENE* ka zajedničkom cilju: stojimo na braniku ostvarenih ženskih prava – NEMA NAZAD!  

Povratak na staro za djevojčice, djevojke i žene, ali i sve marginalizovane skupine ljudi, značio bi ukidanje teško osvojenih prava i sloboda.  

Decenijama se zalažemo – na ulici, kroz umjetnost, naučna istraživanja, teoriju i praksu, interaktivne radionice, predavanja, feminističko zagovaranje i lobiranje – za dostojanstven život, za ženska ljudska prava i kulturu, za vrijednosti rodne pravde, ravnopravnosti i feminističke ideale. Odlučno stojimo na braniku zaštite od diskriminacije, nejednakog postupanja i za ravnopravnost u svim sferama života – pravo na obrazovanje, jednaku platu za jednak rad, pristup zdravstvenoj zaštiti, seksualno i reproduktivno zdravlje, život bez nasilja, pravo na političku participaciju i učešće žena u donošenju odluka, veću zastupljenost u kulturnom životu i medijima, za rodno osjetljive školske sadržaje u udžbenicima, za uključenost različitih ranjivih grupa u društvu, za ekonomsku nezavisnost i podršku ženama, za kvalitetniji život žena u ruralnim sredinama, za feministički pristup pravdi i kulturi sjećanja. Ukratko – za temeljne slobode, dostojanstven života i sigurnosti za sve djevojčice, djevojke i žene.  

Naš 20. rođendan obilježavamo i slavimo u  Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine i to u trenutku kada ova državna institucija proslavlja svoj 80. rođendan. U tome za nas ima simbolike. Zajedno poručujemo da nastavljamo pružati otpor politikama zaborava, brisanja ženske historije, ženskog doprinosa kulturi, nauci, sportu, umjetnosti, društvu generalno, pružamo otpor pokušajima urušavanja demokratskih standarda i ograničavanju i smanjenju prava žena i svih drugih i drugačijih.

Kao i prvog dana, tako i danas dvije decenije kasnije, naša poruka ostaje ista – nema nazad, u prošlost u kojoj su djevojčice i žene bile lišene prava i nisu bile uvažavane kao ravnopravna ljudska bića. Možemo ići samo naprijed, u feminističku, emancipatorsku stvarnost u kojoj su žene slobodne i uvažavane. Stvaramo kulturu koja osnažuje, festivale koji slave žene, ravnopravnost i različitost, prostor u kojem sve osobe imaju jednaku šansu za ispunjen život. 

XX PitchWise Festival ženske umjetnosti i aktivizma u Bosni i Hercegovini traje četiri dana a publika iz naše zemlje, regije i svijeta imaće priliku tokom ispunjenih festivalskih dana da posjeti izložbu umjetničkih fotografija, prisustvuje promocijama knjiga, koncertima i muzičkim performansima, učestvuje u brojnim kreativnim radionicama, te parisustvije panelima, razgovorima i diskusijama na aktuelne društvene teme. 

Naše radionice su mjesto razmjene znanja i iskustava o umjetnosti, feminizmu i društvenim promjenama. Kroz panel diskusije sa istraživačicama, teoretičarkama, aktivistkinjama i umjetnicama razgovaramo o temama društvenih izazova, a kroz promocije knjiga stavljamo feminističku književnost i teoriju u fokus. Raspjevane, glasne i hrabre poruke šaljemo i kroz ritam i zvuk muzičkih nastupa, a kroz izložbe, filmove, performanse i predstave osvjetljavamo društvena pitanja i kritički propitujemo svijet u kojem živimo, kreirajući jedinstvene vizuelne poruke otpora i slobode.  

PitchWise nije samo feministički festival – PitchWise je prostor otpora, mjesto osnaživanja i kreativni poligon gdje umjetnost i aktivizam oblikuju bolju budućnost za sve!

Vidimo se 11.09 – 14.09.2025. godine u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine,  na adresi Zmaja od Bosne 5, Sarajevo!

Dani gradske biblioteke “Mehmedalija Mak Dizdar” u Stocu

Nakon što je Festival „Iskre budućnosti“  na Gradskoj plaži u Stocu nadmašio sva očekivanja organizatora i publike i ugostio više stotina posjetitelja od Ljubljane, preko Zagreba, Beograda, Doboja, sve do Trebinja, organizatori se vraćaju u gradsku jezgru gdje će se od 12-14. septembra održati manifestacija „Dani biblioteke Mehmedalija Mak Dizdar“.

Udruženje građana “Iskra” iz Stoca 15. septembra slavi 10. rođendan i to je idealna prilika da se Stočani i Stočanke podsjete šta im sve znači „Iskra“, platforma koja ukazuje na otpor, vraća nadu, spaja lokalnu zajednicu kako međusobno, tako i sa dijasporom, ali i sve većim brojem gostiju i turista koji pohode grad na Bregavi za vrijeme održavanja Festivala „Iskre budućnosti“ i manifestacije „Dani biblioteke Mehmedalija Mak Dizdar“.

Ove godine na Danima biblioteke publika će imati priliku da uživa u izvanrednim književnim promocijama, poetsko – muzičkim performansima, projekcijama filmova i koncertima, a Zoran Kostić Cane, Dragan Markovina, Miki Trifunov, Aida Čorbadžić i Boško Jović samo su neka od imena koja će se predstaviti stolačkoj publici. Sve ovo je pokušaj da se izvan institucija, koje u decenijama iza nas nisu stvarale nikakav kulturni sadržaj u gradu, na jedan gerilski i alternativan način počne odgajati publika koja posjećuje književne promocije, projekcije filmova, koncerte ozbiljne muzike…

„Dani biblioteke predstavljaju značajan kulturni događaj posvećen afirmaciji umjetnosti; književnosti, filma, muzike, performansa i obrazovanja, te jačanju kulturnog života naše zajednice. Stolac dugo nije imao javnu biblioteku, kino salu, pozorište i koncertnu dvoranu, te je ovo prilika da uz pomoć naših prijatelja dovedemo umjetnost u našu sredinu i Stocu damo obrise grada kakve je nekad imao i kakve jedan grad kapaciteta Stoca zaslužuje.“ – Kaže Samir Seno Zekić, predsjednik UG „Iskra“.

Udruženje građana „Iskra“ Stolac je osnovano davne 2015. godine i od tada se ističe kao pokretač kulturnog, obrazovnog i sportskog razvoja u Stocu, vraćajući gradu na Bregavi duh zajedništva i modernizacije. Kroz kreativne projekte s lokalnom zajednicom i dijasporom, Udruženje kroz svoje programe stvara prostor za mlade, obogaćuje kulturni život i jača sportsku infrastrukturu. Iako su najpoznatiji po Festivalu „Iskre budućnosti“, gdje svake godine dovedu eminentna muzička imena, Udruženje „Iskra“ Stolac tokom čitave godine realizuje bogat kulturni i umjetnički program za lokalno stanovništvo i turiste, a sve to je rezultiralo i pokretanjem biblioteke 2021. godine, koja osim što čuvan zavidan knjižni fond, služi i kao prostor gdje se održavaju izložbe, koncerti i predstave. 

Program:

Petak, 12. septembar:

19:00 Promocija knjige „Programirani zaborav“, Dragana Markovine  (Gradska biblioteka „Mehmedalija Mak Dizdar“)

20:30 Koncert: Boško Jović i Aida Čorbadžić (Locco bar Stolac)

Subota 13. septembar:

19:00 Projekcija filma „Djeda Mraz u Bosni“ Emira Kapetanovića (Gradska biblioteka „Mehmedalija Mak Dizdar“)

20:30 Poetsko-muzički performans „Svjedok“, Miki Trifunov, Hamdija Salihbegović, Nedžad Merdžanović (Locco bar Stolac)

Nedjelja 14. septembar:

19:00 Promocija knjige „Ukrštene reči“, Zorana Kostića Caneta (Gradska biblioteka „Mehmedalija Mak Dizdar“)

20:30Projekcija filma„Grandpa Guru“Silvija Mirošničenka (Gradska biblioteka „Mehmedalija Mak Dizdar“)

Subota 20. septembar:

12:00 Program za malu raju (Gradski park Stolac)

Dansar-Najpoznatiji španski flamenco show dolazi u Sarajevo

Najpoznatiji i najgledaniji flamenco spektakl iz Španije, Gran Gala Flamenco, stiže u Sarajevo 2. oktobra 2025. godine. Publika će u koncertnoj dvorani Bosanskog kulturnog centra imati priliku uživati u nezaboravnom muzičko-scenskom doživljaju koji spaja strast, muziku i ples u izvedbi vrhunskih umjetnika iz Barselone. Ovaj prestižni događaj održava se u okviru prvog Festivala plesa i umjetnosti Dansar, koji od 2. do 12. oktobra obogaćuje kulturni kalendar Sarajeva.

Ovim događajem, Sarajevo se pozicionira na kulturnoj mapi regije kroz dovođenje programa koji se uobičajeno izvodi na najprestižnijim svjetskim scenama. Ovo je jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Sarajevu ove godine. Naš cilj je kroz Festival Dansar približiti ples široj publici i pokazati ga u različitim umjetničkim formama, a dolazak Gran Gala Flamenca svakako je najjači dokaz da Sarajevo može biti domaćin svjetskih umjetničkih performansa“, izjavio je Enis Avdić suorganizator Festivala Dansar.

Gran Gala Flamenco dio je stalnog repertoara čuvene koncertne dvorane Palau de la Música Catalana u Barseloni, a njihovi nastupi redovno su rasprodani. Ansambl predvodi jedan od najistaknutijih flamenko gitarista današnjice, Juan Gómez “Chicuelo”, uz plejadu izuzetnih plesača i muzičara. Sarajevska publika moći će uživati u putovanju kroz različite flamenko stilove – od strastvenih bulería i alegría do melodičnih tango i soleá. Flamenko je od 2010. godine uvršten na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a njegova emotivna dubina i izražajnost imaju mnogo sličnosti sa bosanskim sevdahom.

Ponosni smo što upravo Gran Gala Flamenco otvara Festival Dansar. Vjerujemo da će ova sinergija muzike i plesa inspirisati publiku i dodatno ojačati kulturnu ponudu Sarajeva“, dodao je Avdić.

Program Festivala Dansar osim glavnog spektakla donosi i niz drugih atraktivnih događaja. Već iste večeri nakon Gran Gala Flamenca, publika će moći uživati u Fuego Dance Night zabavi u galeriji BKC-a uz latino ritmove i društvene plesove. U atrijumu BKC-a od 2. do 6. oktobra bit će postavljena solo izložba fotografija “Step by Step“ Enisa Avdića, koja kroz objektiv prikazuje umjetnost plesnog pokreta. Centralni dio programa čini i III International DDC Open, međunarodno takmičenje u modernim plesovima i street dance stilovima, koje će 11. i 12. oktobra u Skenderiji okupiti oko 1000 učesnika iz BiH i regiona. Festival će zatvoriti plesni masterclassovi u Performing Arts i Street Dance disciplinama, koje će voditi renomirani treneri iz BiH, Hrvatske i Slovenije.

Veliki interes publike za Gran Gala Flamenco već je potvrđen jer je večernji termin u 20:00 sati rasprodan u rekordnom roku, a zbog toga je otvoren i dodatni show u 17:30 sati. Ulaznice su dostupne putem sistema entrio.ba.

SRĐAN GAVRILOVIĆ: Pisci su nekad rušili diktatore, danas idu za lajkovima i angažmanom

Srđan Gavrilović u svom novom romanu Ovjerena kopija istražuje teme emigracije i identiteta u novom gradu. Radnja smještena u Leipzig spaja dokumentarno i poetsko, lično i univerzalno, svakodnevno i traumatično. Roman postavlja važna pitanja o odnosu stvarnosti i fikcije, ali i pokazuje koliko su porozne granice žanra. U razgovoru za book-by-book, autor govori o pisanju ovog romana, iskustvu preseljenja i o tome može li književnost biti istinski prostor slobode i otpora.

RAZGOVARALA: Ivana Golijanin

U romanu opisuješ dolazak Leipzig na tromjesečni probni rad u kuhinji, osluškuješ ritam kolektiva, rješavaš birokratske prepreke, i tako dalje. Hrana u romanu postaje i sredstvo pukog preživljavanja, ali i estetska kategorija. Pišeš o jelima na tragu visoke gastronomije, o fensi tanjirima i o tome kako ćeš ukrašavanje jela morati usavršiti. Jesi li namjerno gradio taj kontrast i zašto je hrana uopšte važan motiv i sasvim sigurno narativno vezivno tkivo romana? Zašto je kuhinja inkarnacija pakla i bojno polje ega?

Kontrast između hrane kao sredstva preživljavanja i kao estetske kategorije namjerno je građen. Htio sam pokazati raspon značenja. Od najbazičnije potrebe, gladi i fizičkog opstanka (kao danas u Gazi), sve do sofisticiranih formi koje zadovoljavaju oko, ukus i društveni status. U romanu, hrana postaje metafora života u novom okruženju, ona je kroz poglavlja stalno prisutna, ali se njeno značenje mijenja zavisno od konteksta i odnosa među likovima. Kuhinja je, s druge strane, idealno mjesto za kadriranje dinamike kolektiva, ujedno i fleksibilnosti pojedinca na nivou timskoga rada. Ko je proveo makar jednu smjenu u profesionalnoj kuhinji restorana, mogao je zaključiti zašto ona funkcionira kao inkarnacija pakla. U njoj vladaju jasni zakoni i surova, gotovo vojnička hijerarhija. Ogroman pritisak, stres i neprestana žurba su konstanta. Jedna greška može izazvati lančanu reakciju i urušiti sistem; dodatno podignuti temperaturu „pakla“. Svačiji ego se tu testira, sudara i nastoji nametnuti. U tom prostoru se prelamaju ambicije i borba za priznanje da si izdržao još jedan dan.

Nadređeni Lars se mučio pri pravilnom izgovoru imena naratora. Previše suglasnika, nezgodno je, govori on i u tom trenutku mu skraćuje ime u „John“. Simbolizira li ta sugestivna promjena možda jedno opšte iskustvo integracije?

U tome se ogleda pristajanje na igru integracije. Iz ličnog iskustva mogu spomenuti da su imena mojih rođaka u Italiji bila prilagođena jeziku njihovih gazdi i zaposlenika. Na poslu su bili jedna osoba, kod kuće druga. Kada ti neko skrati ili promijeni ime, ili to učiniš sam, to je ujedno i gubitak jednog dijela identiteta, ali i pragmatičan način da olakšaš komunikaciju. U toj gesti se vidi spremnost da se preoblikuješ, čak i iznova izmisliš. Ime postaje simbol tog pregovaranja između starog i novog ja, između jezika iz kojeg dolaziš i jezika u koji ulaziš. Taj kompromis nikad nije bezbolan, ali često je nužan.

Tvoj protagonist – očito uvelike autobiografski – jeste emigrant, pisac u blokadi, radnik u kuhinji, podijeljen između gradova i identiteta. Kako si uspio balansirati između autobiografskog i fikcijskog? Koliko ti je bilo važno zadržati taj kontrast – da se u jednoj rečenici može osjetiti i dokumentarnost hronike i određen poetski naboj? Postoji li granica koju ne prelaziš kada pišeš o vlastitom životu?

U jednom trenutku sam shvatio da mi je fokus na tom balansu izgubljen, rekao bih čak i nebitan. Roman sam nakon dvije zbirke priča osjećao kao prostor slobode, pučinu gdje mogu da slobodno kraulam. Kad pišem autobiografski, ne zanima me gola faktografija, nego ono što je skriveno iza nje. Dakle, emocija, atmosfera i trenutak koji nadilazi puku hroniku. Fikcija mi omogućava da proširim i produbim iskustvo, učinim ga univerzalnijim, a ono intimno da preoblikujem u nešto što može imati smisla i za druge. Zadržavanje kontrasta između dokumentarnog i poetskog mi je važno jer vjerujem da se u tom rasponu prepoznaje moj glas. Volim kada rečenica nosi težinu stvarnosti, a istovremeno zadržava ljepotu ili ritam koji je bliži poeziji. Ipak, neka granica postoji. Pazim da tekst ne postane ispovijed u doslovnom smislu. Intima mora biti transformisana, propuštena kroz filter jezika i strukture. Ne pišem da bih reproducirao vlastiti život, nego da bih od njega napravio materijal za književnost.

Dio tog intimnog u romanu su sjećanja glavnog junaka na majčinu bolest, koja prodiru kroz prizore naratorove svakodnevnice − na više mjesta iznenada prelaziš iz opisa sadašnjosti u prošlost. Pišeš: Prošlo vrijeme činilo se mekšim od sadašnjosti. Svejedno, tamo se nije moglo dugo ostati. Kako si odabrao te pukotine u vremenu, instinktivno ili planski?

Smatram da smo svi opsjednuti prošlošću i prožeti traumom. Oba motiva prodiru u naratorovu svakodnevicu i ometaju je svojim prisustvom. Njihovo sidro je duboko uronjeno u blato stagnacije koje se proteže kao jedan pust, nepregledan teren u vidokrugu naratora. On pokušava nastaviti svoj život nakon serije ličnih neuspjeha i poraza, ali biva opkoljen sjenkama traumatičnih događaja. Kad intenzivna smjena u kuhinji završi, vraća se civilnom životu gdje je stvarnost jednako neumoljiva. Bolest i smrt roditelja, samoća, odlazak djevojke − prizma je kroz koju posmatra svijet. Digresije su moji omiljeni mehanizmi u tekstu, one dolaze instinktivno i razaraju linearnost priče.

Roman otvara slika spomenika Bitke naroda i rečenica Gott mit uns. Leipzig se u naratorovoj svijesti pojavljuje kao predimenzioniran i distopijski, i često se u opisima zadržavaš na toj istorijskoj razini − DDR-ovska arhitektura, hladnoratovski tragovi. Koliko i zašto su ove instance bitne za samu atmosferu, jesu li one nekakva preslika unutrašnjeg doživljaja, odraz emocija?

Osoba sam koja manično voli filmove, posebno one u kojima grad igra glavnu ulogu. Neki od njih su „Manhattan“ ili „Lost in Translation“. Otuda i potreba da Leipzig postavim kao aktivnog sudionika priče; silu koja ima snažno prisustvo za naratora. Taj osjećaj predimenzioniranosti i distopijskog pejzaža važan je jer odražava i unutrašnje stanje protagonista. Osjećaj otuđenosti, nesigurnosti i potrage za uporištem u novom prostoru preslikavaju se na gradski pejzaž i hladnu paletu ostavštine DDR-a. Ostali toposi, u kojima se protagonist kreće na jednodnevnim izletima, su ekstenzija gravitacije koju je Leipzig već postavio. Oni ne donose oslobođenje u klasičnom smislu, već su traženje orijentira, smisla i privremenog predaha od surovog ritma kuhinje. Slično je bilo i u Nemoj ići u Anderlecht. To i jedan od razloga zašto sam roman nazvao Ovjerena kopija. Dodao bih još i da godišnja doba diktiraju ritam i raspoloženja poglavlja. Roman diše u skladu s kosmičkim kalendarom. Svaka promjena u prirodi priziva promjenu u likovima.

Iskustvo izmještenosti je svojstveno tvojoj književnosti, a to ne izostaje ni ovdje. Emigrirao sam opet, ovaj put preko bliže ograde. Sada sam bio posve sâm, bačen na uvijek gladno tržište rada., kaže narator. Da li Evropa još uvijek može ponuditi „bolji život“ ili danas, uzevši u obzir sve tragedije – genocid, prisilne migracije, inflaciju, uspon fašističkih načela – ili ne postoji više nijedno mjesto na svijetu koje može ponuditi bolji život?

Uskoro će devet godina otkako živim „vani“. Ne znam koliko me to iskustvo oplemenilo, a koliko unazadilo. Ono što zasigurno znam jeste da mi je donijelo jedan sloj lucidnosti, ali i gorčine. Shvatio sam da „bolji život“ nije nužno geografska kategorija, već stanje duha i okolnosti. Evropa, sa svim svojim mitovima o prosperitetu i stabilnosti, pokazuje i svoje drugo lice; iscrpljenost i rastuće netrpeljivosti. Dobar presjek stanja su ovogodišnji izbori u Njemačkoj. Kada dolaziš iz konteksta obilježenog ratom, tranzicijom i stalnim krizama, prirodno je vjerovati da ćeš preko bliže ograde pronaći pravedniji sistem. S vremenom shvatiš da se i taj sistem urušava, da ga pogađaju vlastite bolesti i tragedije. U tom smislu, više ne postoji sigurno mjesto. Postoji samo stalno pregovaranje s nesigurnošću, stalno traženje vlastitog prostora u svijetu koji se mijenja brže nego što mi možemo da se adaptiramo.

Rekao si da iskustvo života „vani“ donosi i lucidnost i gorčinu. Može li se reći da nas egzil istovremeno odvaja od doma, ali i uranja u nove oblike otuđenja? Šta ti se čini težim: nositi se s prošlošću ili s prazninom koju stvara izmještenost?

Ne znam, sve djeluje kao granično stanje: povremeni napadi čežnje za domom, prijateljima i krajolikom koji me uveliko odredio. Nakon „otrežnjenja“ nadiru slike zbog kojih sam otišao i zbog kojih se ne mogu vratiti kući. Prošlost ne prestaje, a sadašnjost ne uspijeva da se uhvati za nešto čvrsto. U egzilu si stalno između; među tuđim jezicima, pravilima, ljudima, pa ti se čini da si izgubio korijen. Kad se vratiš, vidiš da si izgubio i dom. Zimus sam iz albuma izvadio grupnu fotografiju iz osnovne škole. Četiri odjeljenja, oko sto dvadeset glava pred vratima puberteta. Shvatio sam da je šezdeset posto njih negdje vani, a neki više nisu među živima. Također, odavno me proganja jedna misao, a to je da nemam ništa utješno reći svojoj generaciji.

Roman ima izrazitu dokumentarno-intimnu notu, gotovo poput dnevnika u realnom vremenu. Koliko je taj osjećaj „autentičnog prisustva“ rezultat svjesnog književnog postupka, a koliko spontanog bilježenja trenutka?

Nisam fan forme dnevnika, osim kada prelazi u sferu autofikcijskog i romanesknog narativa. Lični zapis se prirodno razvija u pripovijest, koja traži drugačiji kostur. Rekao bih da je moj roman nastao na raskršću svijesti. Pisao sam impulsivno i s namjerom da se ne držim bilo kakvih pravila, već da oblikujem tekst sirovo i nesputano. Tek sam u procesu uređivanja postajao svjestan da ta neposrednost nosi određenu težinu i da upravo ona „možda“ stvara dojam autentičnog prisustva.

Dionice romana često protiču kao filmski kadar – od opisa gradova, ulica, kuhinje i prostora kojim obitavaš – je li bilo teško snažno vizuelne slike prebaciti u jezik, izgraditi ih ponovo u jeziku i sačuvati sve što si osjetio u određenom trenutku?

Nemam problem s prebacivanjem vizuelnog u jezik. Moj problem su slike koje izmiču oku, jer uvijek nastojim prikazati i ono što nije prisutno u kadru. Zato mi je važno da čitatelj u pasusima prođe kroz špalir emocija. Nekad je to uspješno izvedeno, nekad nije. Pokušaji se nagomilavaju sve dok se „istina života“ ne izbljuva napolje. Tu je više estetske rasipnosti nego ekonomije izraza, ali barem je ostvarena „mutna tačka“, u kojoj se improvizacija sudara s kontrolom teksta.

Likovi sestre, bivše djevojke, prijatelja iz prošlosti – svi oni ulaze u roman radije kao živi podsjetnici na nedovršenosti, a ne kao instance koje mogu ponuditi odgovore ili rješenja. Govoreći o tome, radnja romana nije uspostavljena linearno s jasnim raspletom, nego kao fragmentirani niz unutrašnjih monologa. Tako se roman ustvari ne dovršava, u onom klasičnom smislu, nema iskupljenja, a ni ispunjenja. Odakle ideja za takav pristup i misliš li da roman može odbiti čitatelje zbog svoje nekonvencionalnosti?

Katarzični krajevi su za mene znak autorske nemoći da se izbjegne utješno. Draži su mi oni beznadni, kao u filmovima Kena Loacha. Nema oslobađanja, nema novog početka. Postoji samo olovna realnost ugaženih ljudi. Život ne stavlja tačku na svaku nevolju i trauma ne dolazi sa savršeno upakovanom moralnom poukom. To je zadatak self-help literature koja u vremenu Instagram sadržaja polako posrće i biva zamijenjena predavanjima raznih duhovnih vođa. Ne želim zvučati nadmeno, ali roman sam napisao isključivo za sebe. On je u konačnici još jedan moj ego trip. Dokaz koliko daleko možemo gurnuti taštinu zarad umjetnosti, i obrnuto. Nadam se da će onaj ko bude čitao roman biti u fazonu − good value for money.

Zagledajući po izlozima knjižara, bilo mi je jasno da sam odavno samo čitalac. Moj bljesak na domaćoj sceni davno je utihnuo. Drugi su žurili da se zadrže pod lumenom publike, pisali posvećeno ili štancali knjige., pišeš. Godinama si odlagao završetak rukopisa. Zašto?

Prava istina je da sam prvi draft rukopisa napisao za manje od šest mjeseci. Sjeo sam i posvećeno radio i možda prvi put osjetio šta znači pisati predano. Tekst sam imao rasparčan u masi nepovezanih skica, onda sam polako hvatao zamah. Znao sam gdje ga želim odvesti i nisam se prepuštao životnim hedonizmima koji bi me svakako usporili. Također je istina da je između posljednje knjige i ove bilo nejasno šta će se desiti, upravo iz razloga jer sam se i sâm bolje osjećao kao čitalac, nego kao pisac.

Šta misliš o ovom „štancanju knjiga“? I sama se često uhvatim u istom razmišljanju – da pojedinci zaista „štancaju“ knjige kako bi ostali relevantni, „na površini“, kako ih ne bismo zaboravili, ali je često kvalitet tih djela upitan, ili uopšte nije – radi se o knjigama koje su često loše strukturirane, bez jasne ideje, i tako dalje.

Sve je stvar nivoa, i ukusa. Pisci su nekad rušili diktatore, danas idu za lajkovima i angažmanom. Ne osuđujem ih, takva su vremena. Spremni smo na sve da ostanemo u spotlightu zarad privremenog sjaja. Kao bivši student biznis marketinga, mogu da kažem da je presudno igrati, tačnije, naučiti igru samopromocije. Mnogo je odličnih romana iz regije zasluženo nagrađeno i rasprodano u hiljade primjeraka. Mnogi su nezasluženo prošli ispod radara. Treća kategorija, onih ispodprosječnih, agresivnim marketingom se jednako probila do čitatelja, što pokazuje koliko je publika često spremna prihvatiti ono što joj se podvali. Talent i kvaliteta teksta nisu dovoljni, presudno je znati kako „gerilski“ privući pažnju i nametnuti svoje ime, čak i ako sadržaj nije revolucionaran.

Da li je književnost još uvijek relevantan oblik otpora ili je postala tek kulturni rekvizit? Šta očekuješ od književnosti koju pišeš, ali i one koju čitaš?

Književnost ne može promijeniti svijet. Može samo poput morfija olakšati njegovu neminovnu smrt i kraj. Jedini relevantan oblik otpora je militantni aktivizam, jer samo on udara u samu strukturu moći i proizvodi stvarne posljedice. Od svoje književnosti ne očekujem ništa drugo nego da zabavi čitatelja i učini mu svakodnevnicu malo manje anksioznom. Ona koju čitam mi daje jednak učinak i razgrađuje moj nihilizam.

https://bookstan.ba