U doba bivše Juge majke su govorile kćerima da treba da “uče školu” i zaposle se, ne samo zato da bi imale “svoj dinar”, nego i da bi “izašle iz kuće”. Izaći iz kuće, makar i u fabričku halu, bio je veliki korak za žensko čovječanstvo. Jer, to je značilo i živjeti svoje parče vremena.
Istovremeno je i rođena i sintagma “pravi posao za ženu”. Između ostalog, “pravi posao za ženu” je bio onaj sa fiksnim radnim vremenom i to po mogućnosti što kraćim, kako bi zaposlena žena mogla kod svoje kuće napraviti ručak i obaviti druge “ženske poslove”. Tako je žena, čak i ako je izašla iz kuće, ipak ostala tamo gdje je, po patrijarhalnom obrascu, njeno mjesto – u kući.
Ali, krajem jugo ere, osamdesetih godina prošlog vijeka, dogodio se proces koji je dobrano uzdrmao patrijarhalnu tvrđavu. Žene su okupirale novinarstvo! Ušle su, dakle, u profesiju, koja nikako nije “pravi posao za ženu”: em tu nema radnog vremena, em žena novinarka živi istinski van kuće, u javnosti, propituje i proziva najmoćnije face u društvu, misli svojom glavom i glasno govori i piše ono što misli.
Baš u to vrijeme, dakle prije skoro 40 godina, u novinarsku profesiju su stupile i dvije novinarke sarajevskog “Oslobođenja”, koje su nedavno, u doba korone, prvo vraćene u kuću, a onda – dobile otkaz. U kući će, po svemu sudeći, i ostati. Jer, ko će danas, kada medijima prijeti kolaps zbog ekonomske krize izazvane epidemijom, na posao primiti veteranke u kasnim pedestim godinama života.
U “Oslobođenju”, od početka epidemije korona virusa, bez posla ostalo tidesetak novinara i novinrki, što stalno zaposlenih, što hororaraca. Prvo su ih poslali da rade od kuće, a onda su im telefonom javili da kod kuće i ostanu, jer su tehnološki višak. Zaposleni u ovoj medijskoj kući tvrde da su u tom talasu otpuštanja žene izvukle deblji kraj, a najgore su prošle novinarke pred penzijom – one koje su u ratu radile pod paljbom granata i doslovno životom branile „svoju redakciju“.
U „Oslobođenju“ kažu da se ne zna da li je gore onima koji su dobili otkaz, ili onima koji su otkaz izbjegli. Jer, oni koji su ostali, radiće duplo više i to za minimalnu platu od 600 maraka. Ili u prevodu za 300 evra. I to od kuće, trošeći svoju struju, internet, telefonske impulse.
Talas otkaza u najstarijim novinama u BiH, tvde poznavaoci medijskih prilika, tek je početak potopa, koje čeka medije u Bosni i Hercegovini. Još desetak medijskih kuća je, kao upozoravaju iz Udruženja BH novinari, počelo otkazivati ugovore novinarima i novinarkama, ili su najavili da će to učiniti. Što je najgore, te ih okreuten mjere prema kolegama, po svemu sudeći, neće spasiti od potopa.
Na listi za otkaze sve su češće i mlade novinarke, kojima se honorarni status produžava unedogled, jer poslodavci u BiH, pa i oni u medijskim kućama, izbjegavaju da „za stalno“ zaposle žene i djevojke, koje, koliko sutra, mogu otići na porodiljsko. Njima poslodavci ne moraju dati ni otpremninu, čak ni formalni otkaz: samo im ne produže ugovor i – gotovo.
Valentina Mišljenović, novinarka „EuroBlica“, vratila se sa porodiljskog odsustva prije dvije godine. Danas, kao i mnogi drugi novinari i novinarke, radi od kuće. Majka je dvoje male djece, djevojčica od tri i pet godina. Pošto vrtići u doba epidemije ne rade, i djeca su kod kuće, to jest „usred redakcije“, i to prave male redakcije, jer je i Valentinin suprug je novinar koji radi od kuće.
„Rad od kuće ponekad znači i da ne mogu ustati od laptopa čak i ako dijete pored mene plače. Malom djetetu je, naravno, teško objasniti, zašto mama, iako je kod kuće, nema vremena. U ovakvoj situaciji se ni obaveze prema poslu, ni prema djeci, ne mogu zanemariti, a ni ispuniti kako valja, pa konstantno imam ružan osjećaj podijeljenosti i nedovoljnosti. To je recept za haos“, kaže Valentina.
Istinsko bavljenje novinarstvom, koje podrazumijeva promišljanje, analizu, razmišljanje unaprijed i postavljanje pravih pitanja u pravo vrijeme, u takvoj situaciji je, dodaje ona, nemoguća je misija.
„Imam osjećaj da sjedim negdje na margini, dok život prolazi mimo mene i da svoj profesionalni zadatak ne ispunjavam kako bi trebalo, a taj osjećaj je u novinarstvu jako bitan, jer novac za mene, kao ni za druge kolege i koleginice, sigurno nije motiv za bavljenje ovim poslom“, kaže Valentina.
Pošto žene čine većinu zaposlenih u novinarskom esnafu, mnoge mlade novinarke se danas bore sa problemima, koje opisuje Valentina. Pored svih drugih problema, koje one dijele za kolegama muškarcima, poput opasnosti od zaraze na radnom zadatku, otežanog protoka informacija, straha od gubitka posla ili smanjenja plate zbog krize, rad od kuće je za novinarke, pogotovo ako su majke, najteži izazov.
Od kuće, naravno, rade i novinari muškarci, ali to ipak nije isto. Što zbog patrijarhalnog nasljeđa, što zbog obaveza koje su žene, pod uticajem tog nasljeđa, nametnule same sebi, od žene se, ako je u kući, čak i kad je istovremeno na poslu, očekuje da bude i majka, domaćica, kuvarica, čistačica. Dakle, da radi na dva fronta.
Situaciju dodatno otežava to što servisi, koji su bili podrška porodicama, u doba korone ne rade. Zatvoreni su vrtići, linije za porizvodnju gotove hrane u supermarketima, servisi za čišćenje i peglanje odjeće. Ni na usluge „baka sevisa“ ne može se računati, jer je kontakt sa starijim osobama, u cilju očuvanja njihovog zdravlja, krajnje nepoželjan. Servisi za čišćenje i pospremanje stavnova takođe ne rade, a i „tete“ koje su ovakve usluge nudile u oblasti „sive ekonomije“, obustavile su rad, zbog opasnosti od zaraze. Zatvorene su i igraonice, djeca ne idu ni u školu, pa roditelji koji rade od kuće treba da istovremeno budu i – pomoćni učitelji i učiteljice i da sa svojom djecom prate nastavu na daljinu.
Mnoge zaposlene žene, pa i novinarke, koje zbog pojačane odgovornosti u doba epidemije rade više nego ikad, na izmaku su snaga. Na nogama ih drži još samo nada da će uskoro „i ovo proći“.
Ali, ozbiljni analitičari i analitičarke upozoravaju da nas najgore tek čeka: kada epidemija prođe i kad se počnu zbrajati ekonomski, ljudski, socijalni i psihološki gubici. Paragraph
Ili, kako napisa Ljela Gačanica, aktivistkinja incijative „Građanke za ustavne promjene“: „Šta nas čeka kada padnu maske, one koje nas štite od korona virusa, jer sve su druge maske u BiH odavno pale? Da li će budućnost u BH biti ženskog roda?“
Za Helsinški parlament građana Banja Luka i Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Milkica Milojević
